Damir RadićNakon užasnog iskustva, žena se koleba bi li ili ne bi rodila dijete koje nosi u utrobi. Naime, dvojica dječaka otvorila su podna vrata, prošli kroz njih i više se nikad nisu vratili; želeći saznati što se dogodilo, žena je također otvorila vrata i suočila se s nečim toliko strašnim da je smjesta posijedjela. Sad razmišlja bi li rodila dijete, a i dijete samo razmišlja bi li došlo na svijet koji sadržava takve užase. Naposljetku i majka i dijete odluče da se dijete rodi, ali majka upozorava svog sina da nikad i nipošto ne smije otvoriti vrata u podu. Je li ju dječak mogao poslušati, je li moguće da ijedno dijete odoli takvom iskušenju?

Williamsova narativna koncepcija sklona je i poigravanju s očekivanjima gledatelja, čime se načelno može usporediti s 'Psihom'Tako otprilike glasi najpoznatija priča popularnog i imućnog dječjeg pisca i ilustratora Teda Colea (odlično ga utjelovljuje Jeff Bridges), protagonista filma “Vrata prema dolje” 36-godišnjeg Toda Williamsa, koji je adaptirao prvu trećinu romana “A Widow for One Year” Johna Irvinga. Williams – rođeni Newyorčanin čiji impresivni background obuhvaća studij slikarstva i književnosti na sveučilištu Columbia te filma na Američkom filmskom institutu, ali i brak s dvije iznimno atraktivne glumice, Famke Jannsen i Gretchen Mol – pokazao se više nego doraslim uobičajeno slojevitom Irvingovu predlošku, kreiravši izuzetno zanimljiv i interpretacijski zahvalan film. U njegovu središtu troje je likova: pored samoživog Teda koji pije, crta, piše i pokušava si priskrbiti seksualne aranžmane s poželjnim ženama, protagonisti filma su njegova lijepa supruga Marion (izuzetno dojmljiva Kim Basinger), traumatizirana smrću dvojice sinova tinejdžera u prometnoj nesreći, te asistent Eddie (mlitavi ali ne nezanimljivi Jon Foster), relativno neugledni i plahi 17-godišnjak koji želi postati piscem. Tu je i Tedova i Marionina četverogodišnja anđeoska kćerkica Ruth (iznimna Elle Fanning), neobično zanimljivo dijete koje su traumatizirani roditelji začeli nakon pogibije sinova, pokušavajući dati novi smisao temeljito potresenom braku (u Irvingovu romanu upravo je Ruth glavni lik što ga autor prati u tri životna razdoblja, od kojih je prvo ono kojim se Williams pozabavio u filmu, premještajući djevojčicu s pozicije protagonista na položaj epizodista). No njihov brak više ništa ne može spasiti, a Eddie samo pospješuje rasap, pošto ga Marion, gledajući u njemu svoje mrtve sinove, po edipovskom načelu uvodi u svijet seksualne interakcije.

Naizgled, riječ je o filmu koji prvenstveno propituje delikatne slojeve ljudske duše. O filmu koji fino modificira klasičan edipovski odnos: Eddie kao svojevrsni usvojeni sin erotski žudi za “majkom” koja mu priskrbljuje seksualni užitak, ali trajno se ne opredjeljuje ni za njega, nego napušta obojicu; međutim, prije odlaska uspjela je u onom bitnom, emancipaciji “sina” od “oca” i nepovratnom buđenju samosvijesti u dotad sasvim smetena mladića. Nesumnjivo, “Vrata prema dolje” dušu su dala za složena psihoanalitička tumačenja, no Tod Williams je po svemu sudeći smjerao nešto drugo. Njegova pripovjedna strategija upućuje, naime, na dovođenje u sumnju svega onog što u filmu gledamo, pa tako i psihoanalitičkih smjernica. Ta strategija postavlja pisca Teda kao tzv. nepouzdanog pripovjedača, a znakovito je da je i Eddie, uz Teda drugi protagonist iz čije se perspektive sagledavaju zbivanja, pripovjedački aspirant. Dalje, vrlo je znakovito da ni jednom u filmu nije prisutna samostalna Marionina perspektiva: ona se pojavljuje isključivo u paru s Eddiejem, ili u triju s Eddiejem i Tedom (u jednoj sceni i u paru s Tedom), pa zapravo i ne postoji kao samostalni protagonist. Što opet dovodi do mogućeg zaključka da je čitav film zapravo uprizorenje čežnje dvojice muških pripovjedača za fiktivnom idealnom ženom shvaćenom kao pritajeno moćni subjekt koji voli zauzeti poziciju objekta, istovremeno zadovoljavajući i izmičući čežnji/žudnji svojih adoranata. Pri tome je Eddiejeva čežnja različita od Tedove, jer on Marion doživljava isključivo pozitivno, dok je za Teda ona nešto između kučke i božice, no ta razlika ne dokida temeljnu srodnost njihova odnosa spram Marion.

Williamsova narativna koncepcija sklona je i poigravanju s očekivanjima gledatelja, čime se načelno može usporediti s Hitchcockovim “Psihom” (nije nemoguće da je Irving dajući svom liku ime Marion imao na umu Marion iz “Psiha”, još jednu senzualnu ženu koja je prekoračila zadane granice): odlomak kojim počinje ovaj tekst sažeta je Tedova priča koju on čita na jednoj književnoj večeri i koja upućuje na žanrovski razvoj filma u smjeru kingovskog triler-horora; kasnije u filmu, kad Ted komentira Eddiejevu priču o ubojici, čini se da nam je dan metafikcijski signal koji sugerira da će film prerasti u triler o ljubavničkom paru koji želi ubiti njezina supruga; međutim, oba ova očekivanja bivaju iznevjerena i film posve neočekivano zalazi na teritorij (luckaste) komedije, da bi ga završna Tedova priča, ona o pogibiji njegovih i Marioninih sinova, dovela do tragedije. Ta završna priča presudna je ne samo kao (privremena) krajna točka žanrovskog slaloma, nego i kao konačni dokaz (jer signali se mogu uočiti i ranije) o Tedu kao nepouzdanu pripovjedaču. Naime, Tedovu (istinitu) priču o pogibiji sinova prate kratki flashbackovi koji su u jednom bitnom detalju (a sam Ted upozorava tijekom filma na važnost detalja u pripovijedanju!) u nesuglasju s onim što on priča, slika je, dakle, u diskrepanciji s tekstom, a osim toga Tedova je priča u jednom drugom detalju nelogična. Sve to upućuje na pitanje zašto je Ted baš tako ispričao priču Eddieju? Odgovor se čini jasnim: zato da bi na sebe preuzeo ulogu krivca, čudovišta koje obitava ispod poda (mada se simbolika podnih vrata i Tedova mjesta u njoj može i drugačije protumačiti – da je on ono dijete koje nije poslušalo majku, koje je otvorilo vrata i tako ušlo u svijet užasa, tj. onog što smo gledali kao radnju filma, čime se potencijalni prostor tumačenja ne bi iscrpio). A to preuzimanje krivnje nije drugo doli preuzimanje uloge koju Ted kao demijurg samom sebi dodjeljuje, a što opet upućuje na Williamsa kao autora filma koji tako posredno ističe vlastitu demijuršku poziciju, što je sukladno spominjanim žanrovsko-ugođajnim mijenama filma koje je poduzeo.

Dok je složenost Williamsova intrigantnog filma usporediva s Almodóvarovim “Lošim odgojem” (“La mala educación”) ili s Fieldovim “U zamci” (“In the Bedroom”), “Maria milosti puna”, brojnim nagradama ovjenčana američko-kolumbijska koprodukcija debitanta Joshue Marstona, sasvim je drugačija vrst filma. Jednostavne priče i linearne naracije, s protagonisticom iz čije su perspektive sagledana sva zbivanja, taj film, međutim, nije ništa manje dojmljiv. Njegov je modus realističko-dokumentarističko-naturalistički i računa na visoku dojmljivost same slike, onog prikazanog, ne težeći oblikovnoj sofisticiranosti koja može uključiti nebrojeno mnoštvo raznovrsnih slojeva djela. Bavi se izdvojenom pojedinkom, djevojkom Mariom (berlinskim Srebrnim lavom nagrađena Catarina Sandino Moreno) koja je umjesto “legalnog” životarenja u obavljanju ubitačno besperspektivnog posla izabrala rizik mogućeg boljeg života s onu stranu zakona. Dok privlačne djevojke iz Ukrajine ili Moldavije put do udobnije egzistencije traže kroz seksualne angažmane, neke kolumbijske djevojke izlaz pokušavaju pronaći krijumčarenjem paketića droge u vlastitom želucu, a jedna od njih je i Maria. Poput svakog pravog naturalista, Marston ne intervenira u film eksplicitnim odašiljanjem poruka, nego “nezainteresiranom objektivnošću” izlaže činjenice koje dostatno govore za sebe; ali kao svaki pravi naturalist on će se i potruditi prikazati fiziološki neugodne aspekte krijumčarskog posla koji obavljaju Maria i njezine druge. Pritom je zanimljivo kako ih nenametljivo povezuje s erotsko-seksualnim aspektom u filmu u kojem osim jednog poljupca i malo flerta izravne erotike nema: Marijino vježbanje gutanja kapsula s drogom sadržava felacijsku asocijativnost koja se pojačava kad joj stari i neugledni narkoboss kapsule prethodno namače u kavi, a osim te lakonski izložene staračke dominacije nad mladom i poželjnom djevojkom tu je i jednako lakonski prezentirana protoskatofagija (iz nužde), kao i policajkino pipanje junakinje dok ju pregledava na aerodromu. Uglavnom, “Maria milosti puna” ne pruža samo izravan portret odvažne djevojke u potrazi za boljim sutra, nego neizravno i diskretno nudi i mali repertoar tzv. seksualnih perverzija, što je začin koji ovaj vrijedan film čini još ukusnijim.