IlustracijaOtprilike dvaput tjedno nekoliko automobila punih ljudi kreće iz srednjoklasnih četvrti u središtu Damaska na „okupljanje" u neočekivanom okružju Qudsaye, osiromašenog brdskog mjesta oko 13 kilometara sjeverozapadno od glavnog grada. Dok gosti voze uzbrdo po strmim ulicama do malog središnjeg gradskog trga, mladići, neki od njih s maramama omotanim oko lica, paze na znakove opasnosti. „Okupljanje" je u stvari prosvjed protiv režima Bashara al-Assada; u svakom bi se trenutku mogle pojaviti vladine snage sigurnosti. Moja prva dva pokušaja da dođem u Qudsayu propala su nakon što su se u posljednjem trenutku pojavile naoružana policija i milicija te su demonstracije otkazane. Uz Barzeh, sjeveroistočno predgrađe Damaska, Qudsaya je mjesto najbliže glavnom gradu gdje se redovito održavaju prosvjedi protiv režima. Bombardiranje Homsa preotelo je svu medijsku pažnju, ali sukobi se odvijaju u mnoštvu drugih gradova i sada pogađaju nekolicinu okolnih okruga samog Damaska. Kao i u cijeloj Siriji, većina prosvjednika u Barzehu i Qudsayi nezaposleni su mladi ljudi iz siromašnih obitelji. Ali potpora srednje klase Damaska sve je snažnija.

Jedne rane večeri konačno sam stigao u Qudsayu. Mladi muškarac popeo se na drvo, gdje je objesio zastavu nezavisnosti - zeleno-bijelo-crnu s tri crvene zvijezde. Prvi se put pojavila kada je 1946. okončana francuska vladavina, ali ju je stranka Baath odbacila preuzevši vlast 1963. godine. Sada je ona simbol onoga što aktivisti nazivaju intifadom ili, optimističnije, thawrom („revolucijom"). Točno u sedam sati ugasila su se svjetla u stambenim blokovima na jednoj strani trga. „Samo uobičajeni nestanak struje", objasnio je jedan od mojih pratitelja, pokazujući na zgrade na suprotnoj strani gdje su svjetla još gorjela. Opskrba strujom ograničena je u cijeloj Siriji i isključenja na šest sati dnevno uobičajena su pojava. U gradovimau kojima ima nemira prekidi su dulji.

Neki mladić krenuo je jednom od neosvijetljenih ulica noseći upaljenu baklju. Slijedilo ga je dvjestotinjak ostalih, mnogi od njih sa zastavama. Jedan je sjedio na ramenima svog prijatelja i vikao kroz megafon: „Mi smo arapski narod! Dolje Bashar!" Ostali su mu se pridružili. Proširila se vijest da je Rami al-Sayed, sirijski „građanski novinar" koji je tjednima riskirao život, dan ranije umro u Homsu zajedno s Marie Colvin i Rémijem Ochlikom. Jedan od demonstranata nosio je transparent s al-Sayedovim imenom i porukom: „Ovaj je dan za tebe". Nakon dvadesetominutnog kruženja gradom, koje su ravnodušno promatrali vlasnici trgovina, demonstranti su se vratili na središnji trg, gdje je gomila od dvije tisuće ljudi čekala da započnu govori. Mikrofon je stajao pokraj neonskog znaka koji je bliještao sloganom od jedne riječi: erhal („odlazi"), porukom prosvjednika za Assada.

Sirijski narod je jedno

Mlade žene u hidžabima stajale su lijevo od gomile, uzvikujući s jednakim zanosom kao i muškarci, ali odvojene od njih užetom, dijelom kako bi ih se zaštitilo, ali i kako bi im se omogućio brži bijeg u slučaju pojave snaga sigurnosti. U gužvi se moglo vidjeti i jednu ili dvije gologlave žene, a mala skupina njih stajala je u neposrednoj blizini. „Dobrodošli, kršćani", povikao je prvi govornik obraćajući se tim ženama. Vlada tvrdi da je ustanak sektaški, ali njegove pristaše trude se osporiti to mišljenje. „Jedno, jedno, sirijski narod je jedno", klicala je gomila, a govornik je zagrmio: „Ovo je zavjet revolucije." Red za redom ljudi podizao je desnice, skandirajući: „Ujedinit ćemo svoju zemlju - alavite, sunite, šijite, kršćane, Druze i Kurde." Brojni usklici bili su religiozni: „Allahu Akbar" (Bog je najveći") i „Labbayyka Allah" („Pokoravamo Ti se, Bože"). Djevojka u hidžabu pristupila je mikrofonu i povikala: „Nemamo ništa osim vjere u Boga". Ljudi su obgrlili ramena ili strukove svojih susjeda i započeli ples koji su smislili prosvjednici u Homsu. Zanjihali su se udesno, pa ulijevo, a zatim se nagnuli naprijed s glavama savijenim prema koljenima. Ponovili su pokrete nekoliko puta dok se skandiranje nastavljalo.

„Ja sam ateist, ali uzvikujem 'Allahu Akbar' jer tako se ljudi osjećaju snažnijima", objasnio je moj pratitelj Anwar na putu kući. On je Čerkez, pripadnik kavkaske manjine koja je pobjegla u Siriju pred carskim vojskama. „Allahu Akbar" također je odgovor na režimski slogan koji glasi: „Bashar i nitko drugi". Kasnije smo popili čašu vina u zadimljenoj kavani u otmjenijem dijelu Damaska. Anwarova prijateljica Rime priznala je da se prije svakog „okupljanja" okameni od straha. „Ponavljanje 'Allahu Akbar' pomaže mi da se smirim", rekla je. „Ali ima još nešto. U pritvoru ponekad sile zatočenike da viču: 'Nema drugog Boga osim Bashara' i prosvjednici žele pokazati da postoji alternativa."

Pitanje u kojoj je mjeri prosvjedni pokret pod nadzorom salafija i Muslimanske braće jedna je od većih nepoznanica sirijske krize. Još veće pitanje odnosi se na razmjere podrške otporu godinu dana nakon početka nemira. Nitko ne može točno procijeniti veličinu pokreta, ali unatoč površinskoj mirnoći i uobičajenim prometnim zastojima, u Damasku vlada ozračje okupiranog grada. Opozicijski aktivisti šapću za stolovima kafića, nikada sigurni da ljudi koji sjede oko njih nisu doušnici. Mnogi aktivisti prešli su u „podzemlje", živeći daleko od kuće kako bi izbjegli uhićenje. Ljudi koriste Skype ili zamjenske SMS mreže kako bi režimu otežali prisluškivanje. Mnoge pristalice režima, kao i neki u opoziciji, vide sektaške podjele kao nešto utvrđeno: tvrde da su svi alaviti, manjinska šijitska sekta iz koje potječe obitelj Assad, prorežimski nastrojeni, kao i etničke i vjerske manjine - Kurdi, Druzi, Čerkezi, Armenci i kršćanski Arapi (kojih u stanovništvu sveukupno ima 40%). To se čini prejednostavnim. Svakako postoje podjele unutar kućanstava. Razgovarao sam s kršćaninom koji se protivi režimu dok ga njegova supruga podržava; mlada žena iz sekularne sunitske obitelji rekla je da njezin otac podupire režim jer vjeruje da Amerikanci manipuliraju pobunjenicima, ali njezina majka zauzela je suprotno stajalište. Dok su se kod kuće svađali oko politike, u javnosti su bili dio tihe većine koja napeto čeka što će biti dalje.

Gospođina obitelj

Rine, sekularna sunitkinja i predana prosvjednica, pripada režimskoj obitelji: otac joj je visoko pozicionirani član stranke Baath. Ona ga naziva kukavicom. Jedna od njezinih prijateljica rođakinja je Assadove supruge Asme. Na nedavnom prosvjedu u predgrađu Damaska sklonile su se u trgovinu kada je vojska zapucala. Vlasnik je spustio metalne kapke, ali je bio prisiljen otvoriti ih kada su trupe zaprijetile da će provaliti. Žene su tvrdile da su samo izašle u kupovinu, ali im je naređeno da pokažu osobne isprave. „Oh, vi ste iz gospođine obitelji", rekao je policajac, ne pretjerano iznenađen.

Mnogi bogatiji aktivisti donose medicinske potrepštine, pokrivače i hranu u šest predgrađa u kojima je vojska krenula u ofenzivu. Posljednjih je tjedana u nekolicini predgrađa došlo do sukoba između snaga sigurnosti i Slobodne sirijske vojske, mreže lokalaca, naoružanih dragovoljaca iz drugih mjesta i šačice prebjega iz regularne vojske. Prilično je lako natovariti prtljažnik automobila i dostaviti zalihe u zone sukoba, ukoliko se osigurate da na putu nema vojnih kontrolnih točaka. Ali one su sada brojnije, a kazne surovije. „Uhvate li vas, sigurno ćete završiti u pritvoru. Zabranjeno je čak i imati mali pribor za prvu pomoć u autu", rekla je Rime. Organizirana mreža prebacuje zalihe sporednim cestama, najčešće noću. Motocikli putuju od Damaska do Homsa.

Vlada je odlučna zadržati prosvjede podalje od središta Damaska. Sirijska nogometna liga suspendirana je već gotovo godinu dana iz straha da će se sljedbenici slijevati sa stadiona uzvikujući antirežimske slogane. Masovna okupljanja dopuštena su jedino na molitvama petkom i u pogrebnim povorkama. Snage sigurnosti ovlaštene su otvoriti vatru na svaki znak prosvjeda, kao što su i učinile 17. veljače u džamiji u Starom Mezzehu, zabačenom polururalnom području živica od kaktusa, povrtnjaka i jeftino sagrađenih betonskih kuća. Kroz to područje prolazi glavna gradska zaobilaznica, kao i dvostruki kolnik za Bejrut. Uz tu cestu leži Novi Mezzeh, koji ima sveučilišni kampus, veleposlanstva, urede i blokove stanovaza srednju klasu, od kojih mnoge nastanjuju zaposlenici stranke Baath i vlade. Klasa je značajan čimbenik u sirijskim prosvjedima, a otuđenost i bijes koje osjećaju nezaposleni mladi ljudi živeći tako blizu prorežimskom obilju nedvojbeno su doprinijeli prosvjedu koji je eruptirao 17. veljače. Klasa je također razlog što se mnogi imućniji Sirijci drže režima, koliko god privatno osuđivali represiju. „Ljudima u Alepu i Damasku ne sviđa se što im se sreća preokrenula", kaže jedan analitičar, „i što sada ljudi sa sela određuju uvjete."

Smrt na pogrebu

Snage sigurnosti ubile su petero ljudi u Starom Mezzehu. Iduće jutro Damaščani su se probudili sa spoznajom da je preko noći pao snijeg, što se ne događa često. Planina Kassioun koja se nadvija nad gradom sjajila je veličanstvenom bjelinom. Više od deset tisuća ljudi pojavilo se na pogrebima. Sve je bilo u redu dok je povorka prelazila bejrutsku autocestu na putu za džamiju u Novom Mezzehu. Ali tada su ljudi počeli izvikivati slogane protiv Assada, a skupina žena podigla je zastavu nezavisnosti. Vlasti su otvorile vatru s pravim mecima. Ljudi se se u panici raspršili; dvoje je poginulo.

„Bilo je gotovo romantično", rekao mi je odvjetnik koji živi u Novom Mezzehu, „pahuljice koje padaju, djevojke s plakatima, odlučnost, hrabrost. Moji susjedi u Novom Mezzehu su uglavnom pobožni suniti. Idu u džamiju moliti se, ali nisu islamisti. Nevjerojatna je ta ljudska energija. Pjevali su u džamiji. Nečuveno je da netko pjeva u džamiji."

Iduće jutro otišao sam u Stari Mezzeh. Dvoje poginulih na jučerašnjem pogrebu bilo je pokopano u zoru i raspoloženje je bilo tmurno. Mladići sa spremnim maramama za pokrivanje lica stajali su u grupama uzduž zavojite ulice. Nisu očekivali nikakve strance pa su buljili u mene. Metalne kante za smeće poredane su kako bi bile spremne za izvlačenje na cestu i pravljenje barikada. Komadi stijena i kamenja za popločavanje bili su pri ruci. Kapci na gotovo svim trgovinama bili su spušteni u znak prosvjeda, a s drveta je visjela zastava nezavisnosti.

Moj vodič odveo me u kuću svojih roditelja. Njegov otac mi je rekao kako su on i njegov sin umalo ubijeni tijekom prosvjeda u petak. Odlučili su ne otići na subotnji pogreb. Prosvjedi u Starom Mezzehu započeli su prije četiri mjeseca „zbog nepravde", rekao je. Kada sam ga zamolio da pobliže objasni nepravde, nasmijao se. „Hrpa nepravdi visoka poput Himalaje." TV vijesti upravo su objavile da njemački predsjednik daje ostavku. „Otišao je samo zbog sumnji na korupciju. Kako je to daleko od ovdašnje situacije! Predsjednik i njegova obitelj zemlji su uzeli sve. Dao je najbolje poslove svojim prijateljima alavitima. Već mi se četrdeset godina ne sviđaju." Četiri od pet alavitskih obitelji koje su živjele u Starom Mezzehu otišle su prošlog ljeta.

Kako bi provjerili je li nam odlazak siguran, otac mog vodiča i njegova postarija supruga izašli su u šetnju. Izvijestili su da je u blizini kuće naoružana policija. Nastavili smo razgovor u nadi da nećemo čuti lupanje na vrata. Nakon pola sata zrak je bio čist i požurili smo natrag do auta. Kada sam tri dana kasnije kontaktirao obitelj, saznao sam da su napustili Stari Mezzeh. Sigurnosna policija pretraživala je obližnje kuće dvije noći zaredom, odvevši sa sobom dvadesetak mladića.

Ovo bi moglo potrajati godinama

Vladin odgovor na nemire sastojao se naizmjence od represije i obećanja o dijalogu i reformama. Jedno od brojnih iznenađenja proljeća u Damasku je otvorenost „stare oporbe" - na primjer političara koji nisu u stranci Baath. Hassan Abbas, akademski sociolog, prošle je godine osnovao Sirijsko udruženje za ljudska prava kako bi motrili djelovanje režima. On je veteran Proljeća u Damasku 2000., kada je predsjednik bio svjež i mnogi su se nadali da će olabaviti političku kontrolu svog oca. To se nije dogodilo te je 2005. godine više od dvjesto intelektualaca, književnika i političara potpisalo Deklaraciju iz Damaska kojom su pozvali na mirnu promjenu, dijalog s režimom i uzajamno poštovanje. Režim je zatočio 12 potpisnika. Zato je prošlog svibnja, kada je Assad dva mjeseca nakon početka prosvjeda počeo spominjati dijalog, Abbas bio skeptičan. Odbio je sudjelovanje dok vlada ne povuče svoje trupe i prekine s masovnim uhićenjima. Tijekom ljeta i jeseni vlada je organizirala sastavljanje novog ustava. Parlament je uveo četiri nova zakona za koja se tvrdilo da predstavljaju značajne reforme: o političkim strankama, izborima, novim medijima i tisku. „Svaki od njih sadrži klauzulu koja zadržava donošenje odluka u rukama vlade i stranke Baath", rekao je Abbas. Nijedna nova politička stranka ne može se registrirati bez odobrenja komiteta pod predsjedanjem ministra unutarnjih poslova. Državni televizijski kanali još uvijek ne dopuštaju vođama oporbe sudjelovanje u raspravama uživo. Povremeno unaprijed snimaju intervjue, ali prikazuju samo odgovore koje ocijene prihvatljivima. „Ušli smo u rat otpora, produljeni gerilski rat kao u Salvadoru 1980-ih", kaže Abbas. „Ovo bi moglo potrajati godinama." Iako je isprva podržavao intervenciju u Libiji, protivi se ičemu sličnom u Siriji: „to bi zapalilo cijelu regiju".

Nacionalni koordinacijski odbor za demokratske promjene (NCC), najveći oporbenjački pokret, u rujnu je održao konferenciju u Damasku na kojoj je bilo prisutno više od 350 predstavnika. Održane su i konferencije u Saudijskoj Arabiji i Parizu za pristalice koji su osjećali da je povratak kući preopasan. NCC pokriva 15 neslužbenih stranaka, većinom s ljevice, uključujući kurdske i asirske stranke. Za razliku od Sirijskog nacionalnog vijeća, skupine prognanika koju su nedavno priznale Britanija i druge zapadne vlade, NCC se također protivi stranoj vojnoj intervenciji. Otišao sam na sastanak s vođom Odbora, Hassanom Abdulom Azimom, u njegovu uredu u središtu Damaska. Sjedeći ispod fotografije Nassera, ponosno je pokazao na konferencijski stol za kojim je 2005. na ilegalnoj tiskovnoj konferenciji najavljena Deklaracija iz Damaska. Azim je podržao najnoviju inicijativu Arapske lige koja je pozvala Assada da prenese vlast na svog potpredsjednika i formira vladu nacionalnog jedinstva - „dok god je oporba u većini". Ali nije podržao prijedlog koji su nedavno iznijeli Katar i Saudijska Arabija da se Slobodna sirijska vojska opskrbi oružjem. „To bi zakompliciralo situaciju i dovelo do građanskog rata i sektaškog sukoba. Želimo politički, ekonomski i diplomatski pritisak na režim kako bi se zaustavilo nasilje. To je jedini način."

Silovanja

Svi moji razgovori u Damasku bili su u sjeni svakodnevnih vijesti o artiljerijskoj vatri u Homsu. Iako se izvanjski spokojan glavni grad ponekad činio jednako udaljenim od Homsa kao London ili Pariz, nije trebalo otići daleko da bi se susrelo tamošnje ljude. Moj se hotel počeo puniti bogatim izbjeglicama, ljudima koji su si mogli priuštiti da ne borave u pretrpanim stanovima s rođacima ili prijateljima. U kafićima koje su posjećivali aktivisti upoznao sam manje imućne bjegunce. 19-godišnja djevojka iz Khaldiye, sunitskog okruga Homsa, pričala je o prijateljici koju su grupno silovali vojnici i milicija i o starijem muškarcu ustrijeljenom dok je izlazio iz džamije. Njezin je otac ranjen bajunetom kada su trupe upale u kuću tražeći oružje. Zubar iz Zabadanija u planinama blizu Libanona rekao je da je 70% od 35,000 stanovnika pobjeglo u sigurnije gradove tijekom vojnih napada u siječnju.

Vlada oklijeva priznati da je itko raseljen. Kao rezultat toga Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice, koje je uz potporu vlade osmislilo opsežan program pomoći ljudima koji su pobjegli u Siriju iz Iraka, ne može mnogo toga učiniti za Sirijce u bijegu od vlastite krize. Kolaps u svakodnevnomčuvanju reda i mira prouzročio je porast kriminala koji osobito pogađa skupine koje ne uživaju veliku zaštitu, poput 100,000 Iračana registriranih kod UNHCR-a. „Iračani su u početku dočekani s dobrodošlicom, ali sada se na njih gleda kao na vladine pristaše", rekao je viši dužnosnik UN-a. Humanitarni radnik govorio je o „valu prosvjeda na kojem jaše svatko - krijumčari, kriminalci, tko god vam padne na pamet. Svi pozivaju na demokraciju jer im je bezakonje dobro za posao."

Činjenica da su manjine često prve žrtve kaosa jako zabrinjava sirijske kršćane, koji čine nekih 10% stanovništva. Zemlja ima dugu povijest snošljivosti prema brojnim denominacijama, uključujući grčke pravoslavce, sirijske pravoslavce, Armence, grkokatolike i nešto protestanata. „Ovo je doba banditizma, krađe i privatnog terorizma. Puno je gore nego štoje bilo prije dva mjeseca", rekao mi je Gregorios III., patrijarh 350,000 grkokatolika koliko ih živi u zemlji. Dodao je da u njegovu rodnom gradu Khababuu pokrajini Deraa, uglavnom nastanjenom grkokatolicima, stranci kucaju ljudima na vrata zahtijevajući novac ili plin za kuhanje i maslinovo ulje. S druge strane, kršćani su počeli pokazivati solidarnost s muslimanima: u Darayi, predgrađu Damaska, zvonila su crkvena zvona, a stotine kršćana pridružile su se pogrebu troje muslimana koje je ubila vojska. Ali Gregorios odbija kritizirati vladinu upotrebu sile ili masovna uhićenja od strane sigurnosne policije. „U Europi vlada dojam da vojska napada ljude bez razloga. To je glupost. Vojska mora ulaziti ljudima u kuće u potrazi za revolucionarima. Ovo je doba rata."

Nasilje pobunjenika

Uza sav govor o humanitarnoj krizi, popraćenost dobrotvornog rada koji su obavljali Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) i sirijski Crveni polumjesec sve je donedavno bila vrlo slaba. Kada je francuski ministar vanjskih poslova Alain Juppé pozvao na uspostavu „humanitarnih koridora" kako bi se osigurala pomoć za žrtve sukoba, činilo se da nije svjestan da pomoć već pristiže. Glasnogovornik ICRC-a u Damasku Saleh Dabbakeh rekao mi je da je, kada je ICRC zatražio svakodnevnu dvosatnu stanku u granatiranju Homsa i drugih gradova, naširoko izviješteno da nikakva pomoć još nije stigla iako se time zapravo htio dobiti lakši pristup.

Mnogi oporbeni aktivisti tretiraju Crveni polumjesec kao provladino tijelo te je njegov glavni tajnik Abdul Razaq Jbeiro u siječnju ubijen vatrenim oružjem dok je putovao vozilom Crvenog polumjeseca. „Mnogi ljudi ovdje kažu: ako nismo s njima, onda smo protiv njih", kazao je Khaled Erksoussi, operativni šef Crvenog polumjeseca, dok mi je pokazivao njihovu interventnu jedinicu. „Lako bi bilo biti na jednoj strani. Mnogo je teže biti u sredini. Na početku prosvjeda ljudi naulici nisu znali koga nazvati u slučaju ozljede iz straha od zarobljavanja. Nije bilo povjerenja. Sada smo ga stekli. Imamo vruću liniju i pružamo prvu pomoć kod kuće ako ljudima to bolje odgovara. Vozila hitne pomoći odvoze ljude kućama ako ne žele u bolnicu." Crveni polumjesec mora pregovarati s vladom i pobunjeničkim zapovjednicima oko pristupa zonama sukoba. Obično je teže dobiti dopuštenje od vođa pobunjenika ili Slobodne sirijske vojske nego od vlade: neki nadležni autoritet mora narediti i održati prekid vatre, a ambulantne ekipe često mole pozivatelje na vrućoj liniji da sami dogovore siguran prolaz i ponovo nazovu kada dobiju jamstva od legitimnog zapovjednika.

Sami Latif (to mu nije pravo ime), sunitski liječnik iz Homsa, kritičan je prema crno-bijelom načinu na koji se sukob obično prikazuje. Dugogodišnji kritičar režima, sada se opisuje neutralnim. Kaže da je izgubio povjerenje u tvrdnje opozicije kada su mu prijatelji koji su sudjelovali u demonstracijama u Deraai i Homsu rekli da su prosvjednici koristili puške puno prije nego što se uplela Slobodna sirijska vojska. Kaže da bi ponekad pogreškom ubili civile i zatim to zataškali. „To ne znači da režimsko nasilje nije strašno", rekao je Latif. „Vidjeli smo kako tuku i muče ljude na ulici. Ali vjerovao sam u miroljubivost i poštenje pokreta i ovo je bio šok." Zabrinjavaju ga nedavna ubojstva kritičara opozicije. Na Facebooku postoji crna lista takozvanih awaynija („kolaboracionista"). Na vrhu popisa je Ahmad Sadiq, imam iz džamije u Damasku. Ubijen je 16. veljače dok je vadio stvari iz auta.

Latif priča kako je „počeo sumnjati u medijska izvješća kada je al-Jazeera rekla da je dvjesto ljudi poginulo na dan rasprave o rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a. Moj prijatelj u Homsu rekao je da ih je zapravo bilo 60-ak. Sjećam se opsade Nahr al-Bareda u Libanonu prije nekoliko godina. Pretrpio je četiri mjeseca artiljerijskog granatiranja odstrane libanonske vojske. Kada je bilo gotovo, TV snimke prikazale su više kuća sravnjenih sa zemljom nego u Homsu. Ali ukupan broj žrtava u tom razdoblju bio je 450." Latifovo je mišljenje da je oporba slaba i „znaju da ne mogu postići pad režima onako kako se to dogodilo u Egiptu. Žele da ljudi suosjećaju sa Sirijcima pa pretjeruju kako bi privukli pažnju svijeta i stvorili veliki dosje kod UN-ova Vijeća za ljudska prava kojim bi izvršili najveći mogući pritisak na Assada da ode s vlasti." Bio je bijesan što je Sirijsko nacionalno vijeće formalno priznato na zapadu. „Osjećamo se kao da nam kradu revoluciju. Većina njih živi izvan Sirije i nitko ih nije izabrao."

Dijalog moguć?

Neki u opoziciji još vjeruju da je dijalog s režimom moguć. Louai Hussein, pisac i novinar koji je 1980-ih godina proveo sedam godina u zatvoru bez suđenja te je ponovo nakratko pritvoren prošlog ožujka, osnivač je neregistrirane nevladine organizacije po imenu Izgradnja sirijske države. On ne samo da odbija ideju da bi strane vlade trebale slati oružje Slobodnoj sirijskoj vojsci, već vjeruje da se SSV i lokalni obrambeni odbori uopće ne bi trebali laćati oružja. Borba protiv režima trebala bi se voditi mirno - demonstracijama, štrajkovima i građanskim neposluhom. On želi dijalog koji bi višenalikovao pregovorima između jednakih nego ičemu od onoga što se dosad odvijalo. „Režim očekuje dijalog u kojem bi on imao glavnu riječ, dok mi nismo ništa više od podnositelja žalbi ili peticija. Ponašaju se kao da je kriza mali problem. Odbijamo takav dijalog. Prihvaćamo dijalog samo ako se radi o prijenosu vlasti, a ne ako ga predvodi režim." Bio je frustriran svojim iskustvima od prošle godine, kada se šest puta sastajao s Bouthainom Shaabanom, Assadovim političkim i medijskim savjetnikom. Iznio je brojne prijedloge reformi, među njima i dogovorena pravila o tome koliko dugo demonstracije mogu trajati te zahtjev da sigurnosni policajci imaju imena i brojeve jasno istaknute na uniformama. Iako mu je rečeno da se predsjednik slaže s nekolicinom ideja, nikakve stvarne promjene nisu provedene u djelo. Također se četiri puta susreo s potpredsjednikom Faroukom al-Sharaaom, ali ni od toga nije bilo ništa.

Većina pripadnika opozicije pozvala je na bojkot prošlomjesečnog referenduma kojim je potvrđen Assadov novi ustav. Jedna od osoba koje to nisu učinile je Kadri Jamil, stari član Komunističke partije i vođa Narodnog fronta za promjenu i oslobođenje - ali on je bio u povjerenstvu koje je pripremalo nacrt. Mnogi kritiziraju ovlasti koje novi ustav dodjeljuje predsjedniku -članovi parlamenta neće imati pravo izglasavati nepovjerenje u bilo kojoj vladi koju on imenuje - ali Jamil naglašava uspjehe poput uklanjanja Baathova monopola moći: nove političke stranke sada će se moći natjecati za mjesta u parlamentu i bit će održani izravni natjecateljski predsjednički izbori. Prije dvije godine takve bi se promjene činile ogromnima.

Dok se pat-pozicija nastavlja, zapadne vlade teže pooštravanju sankcija. Malobrojni u Damasku podupiru tu ideju. Boje se reprize Iraka 1990-ih kada su sankcije režim Saddama Husseina ostavile netaknutim, ali su osiromašile naciju. Sankcije EU-a na sirijski izvoz nafte, njezin najveći izvor strane valute kao i vladinih prihoda, dovele su do naglog pada proizvodnje i rasta nezaposlenosti i inflacije. Privatne kompanije režu radna mjesta alarmantnim tempom, sileći mnoge da traže posao u Libanonu i zemljama Perzijskog zaljeva. Prekid prometa uzrokovan borbama nanio je daljnji udarac proizvodnji: u mnogim gradovima radnici ne mogu doći do svojih tvornica. Odbijanje arapskih država da posluju sa Sirijskom središnjom bankom naštetio je regionalnoj trgovini jer je poduzetnicima teško dobiti kredite ili isplate kasne.

Režim se ponaša poput Boga

Nabil Sukkar, bivši ekonomist Svjetske banke koji sada vodi privatno savjetovalište, procjenjuje da je rast prošle godine pao za 6% i da će u prvih šest mjeseci ove godine pasti za još barem 2%. Inflacija je prošle godine iznosila 17% i mogla bi doseći 20% do kraja ožujka. Boce plina za kuhanje o kojem ovisi gotovo svako kućanstvo poskupjele su za 80%. Ali on ne vjeruje da će sankcije kratkoročno potkopati režim jer Sirija ima dovoljne zalihe osnovnih živežnih namirnica. Kada je kriza započela prošle godine, zemlja je imala 17 milijardi dolara deviznih zaliha i nacionalni dug od svega 10% BDP-a, postotak na kojem bi joj europske zemlje mogle pozavidjeti. U suvenirnicama i prodavaonicama antikviteta u starom dijelu Damaska nema kupaca, a vlasnici premeću svoje molitvene perle i piju čaj s prijateljima, ali turizam je ovdje manje važan nego u Egiptu i Tunisu.

Sukkar vjeruje da je dio „tihe većine koja želi vidjeti pomirenje i miran prelazak u demokraciju". Kritizira režim jer se „još uvijek ponaša poput Boga", ali vjeruje da sada pokazuje više volje za kompromis. Zabrinut je, međutim, zbog postupaka drugih država prema Siriji. Reakcija SAD-a bila je očekivana: iznenađenje je što su se Turska i Katar, koji su prije dvije godine bilimeđu najbližim sirijskim saveznicima, okrenuli protiv Assada i njegova alavitskog režima. Čini se da Katar slijedi američki scenarij po kojem je Iran regionalna prijetnja i sve što oslabljuje alavitske šijite predstavlja udaracšijitskom režimu u Teheranu. Ali turski preokret ima i dublju pozadinu. Prema Sukkarovu mišljenju, Turska želi uporište u Europi, na Kaspijskom moru i Bliskom istoku: to je „novi otomanizam". Sirija je oduvijek bila turska kapija za Bliski istok, ali nakon Arapskog proljeća islamisti u Turskoj postali su ambiciozniji. Oni podupiru islamističke protivnike Assada jer vide Muslimansku braću, svoje ideološke partnere, kao buduću regionalnu silu.

Karikaturalni prikaz Rusije i Kine

A tu su i Rusija i Kina. Zapadni mediji naveliko su ih karikaturalno prikazivali kao branitelje režima zahvaljujući njihovim vetoima na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a o Siriji. Ali u danima uoči glasovanja 4. veljače diplomati u New Yorku radili su na dvama različitim nacrtima, pokušavajući naći kompromisan tekst. Daleko od svrstavanja uz Assada, ruski nacrt malo se razlikovao od marokanskog koji je podržao zapad. Osudio je vladinu „nesrazmjernu uporabu sile". Pozvao je na hitan prekid vatre. Dvije bitne razlike bile su u tome što je prema ruskom nacrtu politički proces trebao početi „bez preduvjeta" dok je od zapada odobreni nacrt podržao zahtjev Arapske lige upućen Assadu da prenese vlast na svog potpredsjednika prije početka dijaloga. U slučaju neposluha zapadnjački je nacrt zaprijetio „daljnjim mjerama". Rusi nisu imali takvu klauzulu. Iz još uvijek nejasnih razloga zapad je odlučio preduhitriti Ruse i Kineze te je stavio marokanski prijedlog na hitno glasovanje neposredno prije nego što je Sergej Lavrov, ruski ministar vanjskih poslova, stigao na ugovoreni sastanak s Assadom kako bi vodili pregovore. Zapad je znao da s rezolucijom oblikovanom tako da promijeni režim Rusi i Kinezi neće imati drugog izbora nego da ulože veto. Da su Rusi bili manje diplomati, mogli su poslati vlastiti prijedlog na hitno glasovanje. U tom bismo slučaju možda danas vikali na zapad jer je uložio veto na rješenje.

Malobrojni analitičari u Siriji ili izvan nje očekuju skori pad režima. Niti je na vidiku rasap vojske. Pojedinačna dezertiranja iz Slobodne sirijske vojske ograničena su uglavnom na mlade i neiskusne regrute. Ofenzive u Deraai, Idlibu i Homsu predvodila je 4. oklopljena divizija koja je dobro opremljena i obučena i ima časnički korpus sastavljen uglavnom od alavita. Zapovjednik joj je Maher al-Assad, Basharov mlađi brat. Alavitski časnici iz divizije premještani su, prema izvješćima, u sunitske jedinice kako bi provjerili njihovu odanost i učinkovitost.

Među mladim aktivistima u Damasku vlada pesimizam. Kada sam upitao skupinu koja je organizirala moje putovanje u Qudsayu žele li da NATO bombardira režimske vojne ciljeve, kao što se desilo u Libiji, svi su rekli ne. Što očekuju? Začuo se nervozni smijeh. „Mi smo sekularni", rekao je Anwar, „ali polažemo nade u Boga, iako to nije rješenje." Njihova zbunjenost podsjetila me na raspoloženje među Iračanima prije američke invazije. Iako su naveliko prezirali Saddamov režim, Iračani su strahovali od kaosa, prevrata i sektaških sukoba, sumnjajući da će biti ostavljeni na milost i nemilost vanjskih sila.

Tragedija sirijske obustavljene revolucije je u tome što su prošlogodišnji optimizam i energija potkopani postupnom militarizacijom dijelova opozicije. Ako je režim želio izazvati svoje protivnike na oružani otpor, uspio je. „Osjećam da je propuštena velika prilika", rekao je europski intelektualac koji je prethodno desetljeće i pol živio u Damasku. „Impresioniralo me kako su Sirijci preuzeli odgovornost za vlastite živote mirnim sredstvima i kako gledaju na ljude kao na razumne i uravnotežene. Nisam čuo nikakve pozive na osvetu. Ali sada smo u stadiju dezintegracije, na rubu građanskog rata ili možda već u njemu. Idealizam je u opasnosti da bude slomljen. Režim igra vrlo ciničnu igru. Oni poriču da opozicijski pokret dolazi iznutra. Nemaju namjeru održati autentične izbore, a čak i da imaju, ne bi za to bili sposobni."

'Obje strane su krive'

Može li išta premostiti taj jaz? Čini se da je na ruski nagovor vlada prihvatila međunarodno posredovanje. Uslijedi li prekid vatre, to bi bio golem napredak. Ruski i kineski veto na zapadu su dočekani sa zgražanjem, ali tiha većina u Damasku osjetila je samo olakšanje. Libijski model NATO-va bombardiranja bio je ono što su zapadne vlade, opijene trijumfom Gaddafijeva svrgnuća, namijenile i Siriji. Ali Sirijci se sjećaju iračkog modela: više od milijun Iračana pobjeglo je u Siriju iz zemlje gurnute preko ruba građanskog rata. Posredovanje će zahtijevati da opozicija i njihove pristalice sa zapada i iz Arapske lige odustanu od inzistiranja na Assadovu odlasku prije početka pregovora.

Ekonomist Sukkar je nepristran. „Nažalost, nijedna strana nije spremna za kompromis. Obje strane su krive. Režim je koristio silu, ali opozicija je prilično dobro i sve bolje naoružana. Rusija je iznimno važna za vršenje pritiska na režim. Također nam treba netko tko bi mogao izvršiti pritisak na opoziciju. Sve veća militantnost samo povećava odlučnost režima da se drži tvrde linije. Ali opozicija može biti sigurna da je režim već dovoljno oslabljen da pristane na pregovore." Jihad Makdissi, glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova, smatra da pripadnici opozicije odbijaju pregovore iz straha da ih ne prozovu režimskim ulizicama. „Nitko se ne usuđuje suočiti s javnošću i reći da nam je potreban dijalog. Jednom kada to kažu, javnost će ih tretirati jednako kao i režim."

Jamil, oporbeni političar, vjeruje da su vetoi olakšali otvaranje pregovora jer su jasno dali do znanja da Sirijci moraju sami razriješiti svoju krizu. „Za početak dijaloga potrebna je vrlo velika politička odluka", rekao je. „Iskustvo iz posljednjih 11 mjeseci pokazuje da režim ne može zaustaviti prosvjede,a prosvjedi ne mogu ukloniti režim." Prema njegovu mišljenju, režim snosi 70% odgovornosti za nasilje. Stoga mora dokazati svoje dobre namjere puštanjem svih zatočenika i stvaranjem vlade nacionalnog jedinstva.

Najprije prekid vatre...

Rusija je ponudila predsjedanje preliminarnim pregovorima, ali oporba je sumnjičava. „Oni nisu neutralni i nisu nam ponudili dokaze da sirijske vlasti misle ozbiljno", kazao je Louai Hussein. Najrealnija šansa za pregovore leži u UN-u. Nedavni sastanak Kofija Annana kao posebnog izaslanika Bana Ki-moona i Arapske lige bio je najbolja vijest koju je sirijska tiha većina čula posljednjih mjeseci. Unatoč retorici Hillary Clinton, Washington možda odustaje od zahtjeva za Assadovom ostavkom. Ima znakova da SAD i Arapska liga strahuju da će podupiranje opozicije potaknuti uspon Muslimanske braće i salafija. Clinton je u veljači rekla BBC-ju da postoji „velika mogućnost" građanskog rata u Siriji. „Vanjska intervencija ne bi ga spriječila, već vjerojatno odgodila. U regiji postoji vrlo opasan skup čimbenika: al-Qaida, Hamas i neki s našeg popisa terorista koji tvrde da podupiru opoziciju. Mnogi se Sirijci više brinu oko onoga što ih čeka poslije." To je zvučalo kao povlačenje.

Bio Annan u stanju učiniti išta ili ne, pravo je pitanje kako se može ispregovarati prelazak u novi politički sustav. Uspiju li pregovori, bi li ove godine moglo doći do slobodnih parlamentarnih izbora? Bi li oni mogli uroditi koalicijom Muslimanske braće i Baatha, stvarajući ravnotežu uglavnom islamističke politike i sekularne vojske, formulu koja je nekoć bila specifična za Tursku ali se, zahvaljujući Arapskom proljeću, već proširila na Egipat i Tunis? No, prenagljujemo se. Prvo mora doći do prekida vatre.

Engleska verzija teksta objavljena je u London Review of Books

Autor: Jonathan Steele

Prijevod: Diana Robaš