Henry KissingerBivši američki državni tajnik i dobitnik Nobelove nagrade za mir Henry Kissinger u tekstu za The Washington Post analizira politiku SAD-a prema zemljama Bliskog istoka nakon Arapskog proljeća. Pokret koji je redefinirao uvriježena načela vanjske politike potaknuo je Sjedinjene Države da se nakon povlačenja iz Iraka i Afganistana nanovo angažiraju u drugim zemljama regije, zamijenivši motiv "nacionalne sigurnosti" razlozima "humanitarne intervencije" i "demokratske rekonstrukcije".

Moral & SAD

Postoji rašireno mišljenje da "Sjedinjene Države imaju moralnu obvezu svrstati se uz revolucionarne pokrete na Bliskom istoku kao neku vrst kompenzacije za politiku Hladnog rata", kada je u ime međunarodne sigurnosti podupirala krhke nedemokratske vlade, stvarajući na dugi rok učinak suprotan željenoj stabilnosti. Ipak, Kissinger podsjeća da je Hladni rat za svog 30-godišnjeg trajanja izazvao "odlučujuće strateške transformacije" poput raskida egipatskog savezništva s SSSR-om i potpisivanja sporazuma u Camp Davidu.

Na Arapsko proljeće obično se gleda kao na "regionalnu, mladima predvođenu revoluciju u korist liberalno-demokratskih načela". No, Kissinger upozorava da ta načela nakon zbacivanja diktatura nisu prevladala ni u Libiji ni u Egiptu, kao što ne prevladavaju ni među sirijskim pobunjenicima. Većinski stav Arapske lige prema Siriji, smatra on, "odražava tisućljećima stari sukob između šijita i sunita" te se manjinske skupine u zemlji s pravom pribojavaju promjene režima.

'Humanitrajna' intervencija

Povezivanje ljudi vođenih istim ciljem, ali različitim motivima i interesima, koji zajednički uzvikuju općenite slogane, "još nije demokratski ishod". Nakon postignute pobjede treba "destilirati demokratsku evoluciju i uspostaviti novo žarište autoriteta". Što je uništenje prijašnjeg poretka temeljitije i razornije, to je teže uspostaviti taj autoritet bez nametanja dominantne ideologije nasilnim sredstvima. Što je veća fragmentacija unutar društva, "to je veće iskušenje da se jedinstvo potakne prizivanjem vizije stopljenog nacionalizma i islamizma uperenog protiv zapadnih vrednota". Kissinger uočava opasnost da svijet u eri interneta počne revoluciju promatrati kao prolazan fenomen na koji će svi zaboraviti čim prođe najnapetiji dio. Ishod i cilj revolucije najbitniji su za procjenu njezine uspješnosti.

Sjedinjene Države morat će svoju humanitarnu intervenciju na Bliskom istoku povezati s načelima nacionalne sigurnosti kako bi se ona pokazala uspješnom. "Intervencija mora uzeti u obzir stratešku važnost i društvenu koheziju zemlje ... i procijeniti što se može sagraditi na mjestu starog režima", no taj je proces trenutno ugrožen usponom tradicionalnih fundamentalista u savezu s radikalnim revolucionarima. Kissinger smatra da u američkoj javnosti, koja je u prošlosti "već ustuknula pred razmjerima napora potrebnih da se transformiraju Vijetnam, Irak i Afganistan", nije bilo dovoljno smislenih rasprava o američkoj politici prema Arapskom proljeću te je previše pitanja na tu temu ostalo otvoreno.

Energetski resursi u sjeni promicanja 'demokracije'

Američka politika prema Bliskom istoku u posljednjih je pedesetak godina bila vođena trima glavnim ciljevima: "sprečavanjem uspona bilo koje sile u regiji koja bi mogla uspostaviti hegemonijsku vlast, osiguranjem slobodnog protoka energetskih resursa ... i uspostavom trajnog mira između Izraela i njegovih susjeda". Kissinger identificira Iran kao silu koja je u proteklom desetljeću postavila izazov svim navedenim ciljevima, a propuste regionalnih vlasti da djeluju u skladu s njima vidi kao razlog za zabrinutost, bez obzira na vrstu procesa kojima su te vlasti uspostavljene. Ipak, smatra da američka vanjska politika još uvijek ima dovoljno manevarskog prostora za kreativno "promicanje humanitarnih i demokratskih vrednota".

SAD je tijekom arapskih pobuna uspješno izbjegao rizik da sam sebe postavi kao "prepreku revolucionarnoj transformaciji". Sada bi trebao odlučiti kako će se ponašati prema "demokratski izabranim islamističkim vladama", pri čemu mu kao kriterij mora poslužiti tradicionalno vanjskopolitičko načelo "poklapanja njegovih interesa s djelovanjem dotične vlade". Američka će politika u konačnici, zaključuje Kissinger, biti prosuđivana i po ishodu Arapskog proljeća, točnije odgovoru na pitanje hoće li reformirane države pokazati povećanu "odgovornost prema međunarodnom poretku i humanim institucijama".