Ilustracija Diplomatski urednik u Guardianu i nekadašnji dopisnik za područje Balkana Julian Borger analizira stanje u Bosni i Hercegovini 20 godina nakon početka i 16 godina nakon završetka krvavog rata „koji je donio najgore strahote kojima je Europa svjedočila nakon ere nacizma". Sporazum potpisan pod pritiskom međunarodne zajednice donio je, pak, zemlji mir koji se održao bolje od očekivanja i najvećih optimista, no sjena rata i dalje je sveprisutna- „kao stalna isprika za nefunkcioniranje, kao gorka uspomena, psihički ožiljak i boljka". Rat je tako bio glavno opravdanje vlasti za urušavanje krova Centra Skenderija od težine nagomilanog snijega koji se nitko nije potrudio očistiti.

Etnička podijeljenost

Borger uviđa da je BiH sada više etnički podijeljena nego prije 20 godina. „Miješani brakovi između triju glavnih etničkih skupina - muslimanskih Bošnjaka, katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba - mnogo su rjeđi nego prije rata", a kontakti između djece iz dvaju glavnih entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, gotovo su nepostojeći. „Nekoć kozmopolitski glavni grad Sarajevo sada je gotovo monolitno bošnjački." Jovan Divjak, bivši general JNA srpske nacionalnosti koji se 1992. pridružio Armiji BiH u obrani Sarajeva, rekao je da je međuetnička mržnja sada gora nego neposredno nakon rata.

Neočekivana suradnja ipak se razvila između ljudi koji su se prije 20 godina našli na suprotnim stranama sukoba. Bivše vojnike povezalo je zajedničko siromaštvo, a u njihovim tegobama Borger prepoznaje „tipičnu priču o suvremenoj bosanskoj politici". Odluka parlamenta iz 2010. godine da se svi vojnici stariji od 35 godina umirove tek je napola provedena zbog svađe među entitetima oko nadležnosti nad ministarstvima: vojnici su umirovljeni, ali svoj novac nisu dobili. Federacija BiH naposljetku im je počela isplaćivati nekih 150 eura mjesečno, ali vlasti Republike Srpske svoje su nekoć veličane veterane ostavile na cjedilu. Jedinu su pomoć dobili od ljudi s kojima su se krajem prošlog stoljeća gledali preko nišana.

Ne želim živjeti u '92

Bivši bošnjački narednik Šemsudin Pojata ne vidi u tome ništa čudno. Nekadašnji borac za opkoljenu enklavu Goražde danas „živi na obali rijeke Miljacke, blizu stare linije fronta u istočnom Sarajevu". Uvjeren da će ljudi koji su proveli vrijeme u rovovima najbolje razumjeti probleme onih na koje su nekada pucali, pokrenuo je humanitarnu akciju za srpske ratne veterane i prema vlastitim riječima dobio pozitivan odaziv od 90% veterana Federacije. Uz pomoć vođe srpskih vojnika Rade Dželetovića pobrinuo se da pomoć stigne onima kojima je najpotrebnija. Dželetović je telefonom iz Zvornika rekao Borgeru da svi oni imaju iste probleme, da se valja boriti za opstanak i umjesto prošlosti gledati u budućnost. „Rat je gotov. Svi imamo djecu o kojoj se treba brinuti."

Bilo je još sličnih slučajeva međuetničke solidarnosti, poput podrške željezničkih radnika Federacije štrajku njihovih kolega u Republici Srpskoj. Bosanskohercegovački se političari, međutim, nisu pridružili pomirenju. Stranke su strogo etnički podijeljene i „oslanjaju se na politiku identiteta i sektaške napetosti u skupljanju glasova". Dželetović i Pojata slažu se da političari na svim stranama zanemaruju narod i uporno se drže priča iz prošlosti. „Ali ja ne želim živjeti u 1992.", kaže Pojata.

Zarobljenici politike

Borger zamjećuje da se ljudi u BiH, bez obzira na etničku pripadnost, osjećaju zarobljenima pod nesmiljenim pritiskom politike. Jedna od njih je i studentica Nevena Novaković (22), pripadnica srpske manjine iz Sarajeva koja pohađa gradsko sveučilište i ima prijatelje i među Bošnjacima i među Hrvatima. Unatoč dobrim ocjenama, ne može dobiti stipendiju od općine pod srpskom upravom jer nije članica ni jedne stranke. Izdržava se konobarenjem u svom naselju Lukavica i razmišlja o odlasku u inozemstvo jer u ovoj je zemlji nemoguće napredovati bez političkog zaleđa.

Čvrsti stisak u kojem stranke drže zemlju bit će teško olabaviti, smatra Borger, jer je sporazum u Daytonu pod američkim posredništvom 1995. godine utvrdio etničke granice zemlje. Ratni vođe pristali su na prekid krvoprolića „u zamjenu za ukopavanje na svojim položajima u državi izgrađenoj na sektaškim institucijama i granicama". Sporazum uspoređuje s nevješto namještenim gipsom koji, doduše, zalječuje prijelom, no kosti zatim krivo srastaju i izobličuju tijelo. No, izdržljivost daytonskog „gipsa", kojem su mnogi predviđali skori raspad, sve je iznenadila.

Laktašenko

U travnju 2006. godine parlament je izglasavao donošenje ustavnih reformi koje bi temeljito izmijenile zemlju. Prevagnula su dva glasa protiv, a nakon tog neuspjeha sektaški su političari dodatno učvrstili svoju vlast, osobito „tvrdolinijaški" predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik koji na sve načine prkosi državnoj vlasti i međunarodnoj zajednici ne bi li svom entitetu osigurao što veću samostalnost. Dodik se zalaže za „labavu konfederaciju u kojoj bi entiteti dragovoljno dodijelili minimalne ovlasti slaboj nacionalnoj vladi".

Jedan zapadni diplomat u Sarajevu potvrdio je da se situacija u BiH znatno pogoršala. Politički odnosi nakon rata nakratko su krenuli nabolje, Republika Srpska priznala je genocid i ponovo je uspostavljena suradnja, ali zatim je došlo do zahlađenja koje još nije doseglo svoju kritičnu točku. Neki se nadaju da će želja za priključenjem Europskoj uniji ujediniti zemlju i potaknuti Srbe da odbace Dodikovo vodstvo, ali to se zasad nije dogodilo.

Neokolonijalni status

Borger naziva Europu svojevrsnom „kvakom 22" za BiH i navodi primjer odluke Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu koji je 2009. naredio izmjene ustava po kojem je pripadnicima etničkih manjina poput Židova i Roma bilo onemogućeno kandidiranje za visoke državne položaje. Te izmjene, međutim, još uvijek nisu provedene. Bosanska ekonomija također trpi posljedice etničkih podjela. Izvoz voća i povrća u EU zabranjen je jer u zemlji ne postoji agencija za prehrambene standarde, čije je osnivanje spriječilo srpsko vodstvo zahtijevajući dvije odvojene agencije u svakom entitetu.

Neki vjeruju da „neokolonijalni status BiH kao međunarodnog protektorata sprečava njezine vođe da preuzmu punu odgovornost za sudbinu zemlje" i zalažu se za ukidanje Ureda visokog predstavnika (OHR) koji nadgleda provedbu Daytonskog sporazuma. Kako bi provjerio istinitost te tvrdnje, sam OHR namjerno je obuzdao vlastiti autoritet i manje se miješa u upravljanje zemljom, no njegovu potpunom ukidanju protive se SAD, Velika Britanija, Turska i Japan u strahu da će ono dovesti do ponovnog uspona srpskog separatizma, a možda čak i do novog sukoba.

Problem su političari

I pripreme za obilježavanje 20. obljetnice rata prolaze u sjeni podjela i lošeg stanja u zemlji. Sarajevska turistička atrakcija, tunel ispod zračne luke kojim je tijekom rata u grad pod opsadom pristizala nužna pomoć, završava na jednom kraju u podrumu kuće koju je vlasnik pretvorio u muzej. Lokalne vlasti zatvorile su muzej jer vlasnik nije imao potrebne dozvole te brojni turisti koji dolaze vidjeti taj spomenik rata odlaze neobavljena posla. Vlasnik automehaničarske radionice u susjedstvu Salem Mujezinović, koji često mora otpravljati autobuse pune turista, izgubio je brata u ratu, a nogu mu je raznijela mina. Ipak bez pogovora popravlja automobile lokalnih Srba, što mu ne predstavlja nikakav problem. Njegove riječi tipični su glas naroda: „Problem su političari. Ova zemlja nije ni blizu onome što bi trebala biti."