Svoj prvi posao na neodređeno vrijeme dobila sam pradavne sedamdeset šeste. Bila sam podstanarka, bez telefona, gazila dubok snijeg do pošte udaljene od moje rupe pola sata pješačenja. Ušla sam u usku govornicu i u slušalici čula dahtanje šefa kadrovske službe velike jugoslavenske firme. “Molim Vas”, rekla sam drhtavo, “tko je dobio posao korespondenta?” “Vi niste”, rekao je glas. “Kako znate”, slušalica mi je gorjela u ledenoj ruci. “Posao je dobila ženska”. “I ja sam ženska”, rekla sam. “Vi ste ženska? S takvim glasom?” Pročistila sam grlo i rekla svoje ime tuđim glasom. “Vi ste dobili posao.” Odložila sam slušalicu, izišla iz kabine, platila, stupila na led, ušla u debeli snijeg i odbauljala doma. Sreća me skoro udavila. U krevetiću me čekao šestomjesečni sin koji je bio živ zato jer su ga hranili nonići i none. A ja sam dobila posao?! Dobila sam s t a l n i posao?!!! Prvi radni dan, . ! Na Rijeku je palo tisuće tona snijega. Prigradski autobusi nisu vozili, u kadrovsku sam se službu morala javiti u deset i pol, “nakon marende”. Iz kuće sam krenula u sedam. Nisam bila jedina na cesti. Nitko nikoga nije poznavao, ipak smo se držali za ruke, da se ne ubijemo. Klizali smo se, smijali, padali, dizali, neki su odlazili u Treći maj, drugi u Torpedo, žene u Riječku banku, ja u veliku jugoslavensku firmu… Osjećala sam se dobro. Više neću zaviđati svojim vršnjacima koji žure Korzom. Te sam godine i ja znala brzo hodati gradskim ulicama iako nisam imala kamo ići. Htjela sam da ljudi misle kako negdje radim, osjećala sam se krivom što nije tako, imati p o s a o i davne sedamdeset šeste bila je velika stvar. Pola sata šetkala sam pred ogromnim ulaznim vratima svoje buduće firme i čekala kad će deset i pol. Zgrada je gutala djevojke, starije žene, muškarce, mladiće… Ušla sam, ostavila legitimaciju kod portira, u liftu je bio liftboj, bez oka, bez ruke, tih su godina invalidi radili. “Dobar dan, idem u Kadrovsku.” Na vrata službe kucala sam i kucala. Uzalud. Čula sam vrištanje, kikot, muški smijeh… Otvorila sam vrata. Gledalo me desetak pari staklastih očiju. “Koga trebate”, pitao je stariji muškarac. “Došli ste na posao na ?! Šinjorina, tko je vidio javljati se na posao na ?! Danas je Dan žena, danas se slavi, dođite sutra.” Krenula sam na Korzo. Bilo mi je nezamislivo vratiti se pješice doma, dvadesetak kilometara, u z b r d o. Ralice će očistiti ceste, nona čuva moga sina, nikamo mi se ne žuri. Korzom su stupale horde dotjeranih žena. U rukama su držale mimoze, ruže, karanfile, poklone. Muškarci su nosili naramke cvijeća. Za svim stolovima u svim riječkim kavanama, kafića nije bilo, sjedile su žene. Stala sam za šank i pripalila cigaretu. Bila sam zadovoljna sobom. Jedina u Rijeci u ruci ne držim cvijet, jedina u Jugoslaviji ne slavim i neću se napiti. Ni danas, ni večeras, ni noćas. M e n i Država neće poklanjati praznik samo zato jer među nogama imam ono što nemaju oni koji vladaju ženskim životima. Ne i ne! Neka se vesele i opijaju i urlaju glupače koje ne kuže zajeb! Dok sam bila za onim šankom okružena pijanim muškim i ženskim tijelima, znala sam, ja sam žena dvadeset i prvog stoljeća, u tom će stoljeću svi dani u godini biti jednako i muški i ženski. Čekat ću, za mene je . Sa šefovima nisam bila hrabra. Bez komentara uzimala sam njihove osmomartovske jezike u svoja mlada usta. Srećom, socijalizam se umarao. Sve se više žena branilo od osmomartovskog terora cvijećem. Kad se sjetim, kad se danas sjetim da sam živjela u zemlji u kojoj me vrijeđalo osmomartovsko cvijeće i sladunjava frka?! Dječica su mamama poklanjala svoje male dlanove na papiru i daščici. Još imam i papirnati i drveni dlan. Na Dan žena naša su nam djeca pjevala pjesmice i dobivala svoj prvi pljesak. Dok smo vraćale suze u korito iz kojeg su izletjele, nismo se osjećale krivima što tete iz vrtića moraju više raditi. Tete su od mama dobivale poklone. Proslave Osmog marta u vrtićima su i u nama najtvrdokornijima topile razum. Kako odoljeti slinavom poljupcu i pentavoj čestitki petogodišnjeg djeteta? Sve smo duboko osjećale da na ovome svijetu ne postoji mama koja bi željela biti tata. Htjele smo samo u vremenu koje dolazi postati ljudi onako kako su to muškarci. I, eto me! Živim u drugoj i drugačijoj zemlji. Država me osmoga ožujka ne siluje cvijećem, šef mi nije drug koji sjedi u kancelariji na kraju hodnika. Danas mi je gospodar svaki seoski pop, kardinal, sabornik, ministar, predsjednik države, premijer, menadžer, Amerikanac, Talijan, vlasnici TV postaja, novina, megamarketa, banaka, poliklinika… Živim u gradu u kojem više nema ni Trećeg maja, ni Torpeda, ni Riječke banke, ni stalnog posla za moju kćer koja danas ima onoliko godina koliko sam ja imala sedamdeset šeste. I hladno je i led je okovao Rijeku. Na Hrvatskoj televiziji užasni liječnik govori da se žene ne smiju tucati s više od dva muškarca, a žensko drkanje izaziva rak. Strašni hrvatski popovi reže iz novina i s ekrana, abortus je zločin, potpomognuta oplodnja je zločin, djeca iz epruvete su stvar, svećenike pedofile ne treba osuditi, oni samo glade tanke vratove malih djevojčica… Žene u katoličkoj, kapitalističkoj, nedemokratskoj, totalitarnoj Hrvatskoj Židovi su na koje svakoga dana omče bacaju neki novi Hitleri. Osjećam se jadno. Osmi je ožujak, riječkim ulicama bauljaju nezaposleni, ni jedna žena ne hoda s cvijetom u ruci. Ne želim biti žena dvadeset i prvog stoljeća! Htjela bih proći Korzom i nositi u ruci osmomartovsku granu mimoze! Želim Vragu pokazati križ!