Danas nije neobično da daroviti i ambiciozni francuski ili španjolski sineasti snimaju svoje nacionalne produkcije na engleskom jeziku i s popularnim anglofonim glumcima, te da su radnje tih filmova situirane na američkom tlu. U zadnjih petnaestak godina zabilježeno je više takvih projekata, od kojih su najpoznatiji oni Luca Bessona, a u nas je svojedobno veliku popularnost zadobila “Perdita Durango”, adaptacija kultnog romana Barryja Gifforda u izvedbi španjolskog Baska Álexa de la Iglesije, radnje smještene na granici Meksika i SAD te snimljena u španjolskoj produkciji na (meksičkom) španjolskom i engleskom jeziku. Međutim, rjeđa je situacija da europske filmske kuće produciraju autorske projekte američkih filmaša, i da im pri tom ponude znatno bolje uvjete od onih što su mogli dobiti u matičnoj kinematografiji. Reprezentativan primjer takve, poprilično neobične produkcije španjolski je, preciznije katalonski film “El Maquinista” (hrvatski se distributer odlučio za široj publici atraktivniji naslov “Nestajanje” koji je, s obzirom na žanr tzv. psihološkog trilera s profantastičnim elementima, dobro pogođen), autorski rad dvojice Amerikanaca, režisera Brada Andersona i scenarista Scotta Kosara.

Protagonist 'Nestajanja' podsjeća na kneza Miškina iz 'Idiota' - nevino biće bačeno u okrutan svijet Andersonu nitko ne može zanijekati iznimno redateljsko umijeće, a znatni su i dosezi glumačke ekipe41-godišnji Brad Anderson prije “Nestajanja” (su)napisao je i režirao četiri cjelovečernja igrana filma, ali je široj filmskoj javnosti ostao gotovo nepoznat. Debitirao je 1996. nezavisnom komedijom “The Darien Gap” koja je bila zapažena na Sundanceu, a dvije godine potom kritika i publika dobro su primile njegov sljedeći rad, romantičnu komediju “Next Stop Wonderland”, također ostvarenu u nezavisnoj produkciji. Uslijedio je “Happy Accidents”, spoj romantične komedije i SF-a, u kojem je Anderson prvi put uspio angažirati glumačke zvijezde, Marisu Tomei i Vincenta D’Onofrija (potonji sam film imao prilike gledati kao interni recenzent Filmskog programa HTV-a i moram priznati da ga nisam preporučio za otkup i prikazivanje na nacionalnoj televiziji, vodeći se logikom da to korektno, ali tek djelomično intrigantno niskobudžetno djelce u nas neznana autora neće biti naročito interesantno ni većini predanih filmofila, a kamoli široj publici). Godinu dana nakon “Happy Accidents”, 2001., Anderson je realizirao triler-horor “Session 9” (i sa skromnim budžetom od milijun i pol dolara bila je to njegova dotad najskuplja produkcija), u čijem je središtu motiv patološki multiplicirane osobe; film je odlično primljen na Katalonskom međunarodnom festivalu u Sitgesu, gdje je dobio nagradu za najbolju režiju, što će za Andersona imati dalekosežne posljedice. Iako je riječ o, u svjetskim okvirima, marginalnom festivalu, iako je film na američkom kino tržištu zaradio tek nešto više od 300 tisuća dolara (otprilike upola manje od naizgled manje atraktivnog “Happy Accidents”), što je za američki film rezultat koji ni jednog producenta neće oduševiti, Anderson je profitirao od uspostavljanja dobrih veza s katalonskim producentima. Upravo je u njima pronašao glavni oslonac za financiranje svog sljedećeg projekta “The Machinist”, temeljenog na scenariju Scotta Kosara, dotad poznatog tek kao scenarista nedavnog remakea čuvenog Hooperova horora iz sredine 70-ih “Teksaški masakr motornom pilom” (“The Texas Chainsaw Massacre”). Katalonci su pribavili nekih pet milijuna dolara, daleko najveći budžet s kojim je Anderson ikad radio, a, kao što je obično slučaj s europskim produkcijama, taj za američke prilike sićušni novac bio je dovoljan da osigura tehničko-dizajnersku podršku kakva bi u Hollywoodu koštala barem tri do četiri puta više.

Anderson i Kosar zamislili su vrlo ambiciozan film. Kao i u “Session 9” tematizira se rascijepljena ličnost, ali ovaj put su kreativni orijentiri odista impresivni: Dostojevski, Kafka, Coppola, Lynch… U središtu zbivanja strojarski je radnik Trevor (odlični Velšanin Christian Bale, novi utjelovitelj Batmana, koji je nakon dječačkog booma u Spielbergovu “Carstvu sunca”/”Empire of the Sun”, toj orgiji neukusno patetičnih prizora, kojoj je i sam dao znatan prilog, posljednjih godina evoluirao u vrsnog tumačitelja zahtjevnih rola), koji kontinuirano i drastično gubi na težini pretvarajući se u hodajući kostur, kao da je netom izišao iz nekog nacističkog logora. Trevor, čini se, ne pridaje naročitu pažnju alarmantnom padu kilaže (koja izraz njegova lica nerijetko čini vrlo sličnim onom Willema Dafoea, čestog tumačitelja demonskih karaktera), no s vremenom postaje uvjeren da njegovi kolege s posla i pretpostavljeni kuju protiv njega tajanstvenu urotu, u koju uključuju i aerodromsku konobaricu s kojom se je zbližio, i simpatičnu stanodavku u visokim godinama, i lojalnu mu prostitutku koja je zbog njega odlučila napustiti svoju unosnu profesiju. Na čelu zavjere, kako je Trevor vidi, stoji zlokobni Ivan, čije postojanje nitko osim Trevora ne može potvrditi.

“Nestajanje” za protagonista postavlja junaka koji sebe vidi kao kneza Miškina – u okrutan svijet bačeno nevino biće ili “svetu ludu” iz Dostojevskijeva “Idiota”, romana koji čita u rijetkim trenucima predaha – a zapravo je nesvjesna inačica Raskoljnikova iz “Zločina i kazne” (“Prestuplenie i nakazanie”), čiji psihički problemi proizlaze iz potisnute grižnje savjesti, čije ishodište pak leži u činu koji je preuzet iz filma Seana Penna “Čuvar prijelaza” (“The Crossing Guard”). Trevor si umišlja svoju Nastasju Filipovnu u obličju prostitutke zlatna srca, i svog Rogožina u obličju prezirno-cinične crnačke verzije Marlona Branda kao pukovnika Kurtza iz Coppoline “Apokalipse sada” (“Apocalypse Now”), čime se u složen intertekstualni svijet djela uvodi i Conradovo “Srce tame” (“Heart of Darkness”) kao Coppolin predložak za propitivanje najmračnijih zakutaka ljudske duše. Motiv radikalne psihosomatske manifestacije, tj. tjeskobe koja se ispoljava tjelesno preuzet je od Kafke, problem osobnog identiteta te odnosa stvarnosti i njezine (individualne) interpretacije dolazi iz više izvora, uključujući u tom smislu paradigmatskog Polanskijeva “Stanara” (“La Locataire”) i još više Fincherove radove, od kojih se nasljeđuje i sklonost dominantnog smještaja radnje u mračne ambijente. Složena narativna strategija profantastičnog usmjerenja i demonskih motiva te tome pripadajuća osebujna atmosfera na Lynchovu su tragu (dio čijih se korijena pak može naći u Pynchona), dok kružna kompozicija i nedvosmisleno razrješenje priče, potpomognuti motivom problematičnog pamćenja, prizivaju “Memento” Christophera Nolana.

Među Andersonove i Kosarove orijentire mogli bi se uvrstiti i Michelangelo Antonioni, David Cronenberg, Alejandro Amenábar, pa čak i Hitchcock kao veliki anticipator i konkretni začetnik modernog psihološkog filma u žanrovskom (trilerskom) ruhu, međutim “Nestajanje” se ne može mjeriti ni s jednim od navedenih autora odnosno djela. Naime, svaki od spomenutih autorskih svjetova, odnosno svjetova djela, sadrži slojevitost i intrigantnost za koje “Nestajanje” u konačnici biva drastično zakinuto. Rekoh ranije da Nolanov “Memento” ima podjednako nedvosmislenu razrješujuću završnicu kao Andersonov film, ali ta je završnica uznemirujuća i subverzivna, dok je Andersonova (i Kosarova) jednostavno banalna. Zahvaljujući takvom raspletu, koji se ovdje, razumljivo, ne može otkriti, “Nestajanje” se u konačnici razotkriva kao jednodimenzionalna zamaskirana visokim idejno-izvedbenim konceptom i njegovom vrsnom režijskom konkretizacijom. Doista, Andersonu nitko ne može zanijekati iznimno redateljsko umijeće, napose u tvorbi ostranjena ugođaja (za što zasluge idu i sugestivnoj monokromnoj fotografiji Xavija Giméneza), kao što je nemoguće zanijekati dosege glumačke ekipe (uz Balea blistaju Jennifer Jason Leigh kao prostitutka i Španjolka Aitana Sánchez-Gijón kao konobarica, no, nažalost, njihovi likovi dobivaju premalo prostora, što je još jedna važna zamjerka), međutim cjelina na kraju iznevjerava visoka očekivanja postavljena tijekom odvijanja filma. “Nestajanje” je u Americi postiglo neočekivano slab kino utržak, no u Europi su izgledni daleko bolji rezultati, a s obzirom na podršku američke kritike i uvjerljivo dokazivanje uže redateljske suverenosti, nema sumnje da će Andersenova karijera krenuti uzlaznom putanjom i lako je moguće da će već naredni projekt realizirati u dobro potkoženoj hollywoodskoj produkciji.