Lokalni izbori važni su kao metoda za profiliranje lokalnih interesnih skupina koje pod svoj nadzor stavljaju dio lokalnoga novca. Otvaraju se tu mogućnosti za dijeljenje i stanova, i prostora, i subvencija, i donacija, i poslova, i sinekura, i prinadležnosti. Tek je tzv. lokalna vlast pravi otrov za dušu: imaocu osigurava određeni životni komfor, pruža mu osjećaj važnosti, financijske aranžmane i povlastice, a od njega traži manje-više mehanički angažman uz simboličnu odgovornost.

Omniprezentni Bandić

Ovaj mali didaktički uvod, lišen mistifikacija, otvara temu zagrebačkih izbora na kojima se određuju upravljači najveće financijske akumulacije u državi. ”Živjeti za Zagreb”, melodramatski je biračima poručio Milan Bandić preko svojih plakata, sugerirajući spremnost na samožrtvovanje radi općeg dobra, premda bi primjereniji oblik parole bio: ”Živjeti od života za Zagreb”. I sam je brzo uvidio pretjeranost patetike; poruka u drugoj verziji glasi “Raditi za Zagreb”. Ovdje smo već na terenu psiholoških činjenica. Bandić je doista nesretan kad nije u nekakvome pokretu i kombinatorici, nazivalo se to i radom za Zagreb. Kad s nekim ode na službeni ručak, u mislima je već na drugome službenome ručku. Njegov život njegov je mobitel. U isto vrijeme, koncentracija mu je na nuli. Simultano u glavi vrti trideset asocijacija i preokupacija. Sugovornike sluša s oba uha samo ako tema ima financijski potencijal. Pokušava ostaviti dojam omniprezentnosti. Ujutro je s planinarima, za gablec je s radnicima, u podne obilazi gradilište, popodne otvara dućan, navečer je u foajeu izložbe, potom na zemljačkome sijelu. Uz njega su uvijek i kamere, jer svoju pojavu on voli tretirati kao događaj po sebi.

Politička nirvana

Taktika izaziva moždane udare, ali ostavlja i određeni javni efekt. Kad netko nešto zatreba od zagrebačkih vlasti, hoće li možda nazvati Vlastu Pavić, gradonačelnicu za koju jedva da je i čuo? Nazvat će Bandića, čovjeka koji stvara dojam da jedini u Zagrebu sve može riješiti, iako rješava uglavnom stvari u kojima pronalazi neki vlastiti interes. Mnogi ga u aktualnome nadmetanju smatraju favoritom, ali ne treba žuriti sa zaključcima. Bandićevu bazu čine razni političko-poslovno-rodbinsko-prijateljski krugovi koji u njemu pronalaze rezultantu svojih financijskih interesa. Ostaje nejasno, međutim, kako ga doživljava narod. Prihvatljiviji je bio prije pet godina negoli danas kad se u javnosti do kraja manifestirao njegov surovi pragmatizam. Bandićevo objašnjenje vlastitoga lika i djela glasi: “Da si vidio odakle sam, shvatio bi zašto sam takav kakav sam, odnosno zašto želim uspjeti po svaku cijenu.” U svome pravocrtnome svjetonazoru on smatra da je dostigao stupanj političke nirvane kad ga afere i skandali – ima ih priličan broj – samo jačaju, ali to je vrlo optimistička teza koja se tek treba provjeriti u praksi.

Dobroga nema

Za vrat mu puše Vesna Pusić, maskirana u slogan “Izaberimo grad”, sugerirajući da se s Bandićem izabire selo. Gospođa Pusić ima kroničan problem sa svojim ponešto blazirano-superiornim stilom. Televizijski spot s dvije histerične adolescentice koje izmjenjuju nekakve neartikulirane poruke i koje bi trebale predstavljati prpošnu urbanu mladež, tj. lepršavu nekonvencionalnost omladinskoga kretenizma, prezentirao je i Vesnu Pusić kao osobu koja i samo jednu riječ – “Hvala” – teško može izgovoriti bez nijanse blazirane distanciranosti. Možda su tu izražajnu osobitost uočili i u njezinome stožeru, jer kasnije varijante spota idu samo s njezinom pojavom lišenom verbalnih dodataka.

Vesna Pusić u kampanji ne daje savršeno nikakav program za Zagreb, čak ni male naznake s kojim se namjerama zapravo kandidira, ali ista je stvar s Bandićem i svim drugim sudionicima bitke za “lokalnu vlast”. Aktivisti su naprosto uvjereni u populističku snagu vlastitoga lika, radilo se o potpunim anonimusima (tipa stanovitoga Petra Brane) ili političarima “od formata”. Tatjana Holjevac računa da će je u poglavarstvo lansirati prezime njezinoga zaslužnoga oca, iako se do sada na sceni istaknula samo kao efikasna zaštitnica interesa telefonske kompanije za koju je radila. Nenad Ivanković-Vons računa na vizualno-emetičku moć svoga kažiprsta umočenog u vrhnje.

Dopisivanje posprdnih opaski na plakatima kažnjivo je djelo i kršenje pravila političke igre, i u tom kontekstu autor ovih redaka nikako ne odobrava što su na nekim plakatima Zdravka Tomca i Miroslava Tuđmana – koji zajednički nastupaju s parolom “Treći put za Zagreb” – maliciozni diverzanti precrtali “Zagreb” i napisali “sanatorij”. Tko na izborima zastupa HDZ? Marina Matulović-Dropulić? Gdje je ona? Sceni nedostaje njezin enigmatski lik, koji će u jednom historijskom trenutku potpisati bespravnu izgradnju, u drugom inicirati njezino sankcioniranje i rušenje, u trećem stati na petini puta. Ako postoji nekakva poruka u ovome tekstu, ona glasi: neka Zagreb preuzme bolji, tko god bio, bez obzira na to što dobroga nema.

STUPAC TJEDNA: HRVATSKA I FAŠIZAM; RADNICI I TAJKUNI; ZLIKAVCI*

Održana je svečana akademija na kojoj je istaknut doprinos hrvatskih partizana historijskome procesu kreiranja moderne hrvatske države. Tito je, uz određene ograde, u Hrvatskoj ponovno in*, a tako je – čini se – i u nekim drugim zemljama koje su pripadale bivšoj Jugoslaviji. Shvaća se danas da je i ljudima nešto dao, osim što je mnogo krao, ako nisu previše čačkali njegovu ideološku mečku.

Stipe Mesić nedavno je duhovito izjavio kako su se u Saboru tri dana svađali oko fašizma i antifašizma, umjesto da tri dana raspravljaju o brodogradnji. Ironija je na mjestu, ali zanemaruje činjenicu da među saborskim zastupnicima ima priličan broj filofašista koji smatraju kako je njihova primarna misija da nakon šezdeset godina revidiraju ishod Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, znajući da im je Tuđman svojom nivelacijom partizana i ustaša – koja se u stvarnosti svodila na favoriziranje ustaša – otvorio politički put prema toj ideji. U sklopu svjetskih antifašističkih manifestacija može se kazati da je Hrvatska konstitutivno antifašistička, ali fašističke inklinacije u njoj imaju neometani prostor za političko izražavanje.

• * *
  Demonstriraju radnici Sljemena jer je njihova firma ustupljena budzašto mešetarima kao građevinsko zemljište, dok oni odlaze na burzu, demonstriraju slavonski mljekari jer mljekarski tajkuni kupuju uvozno mlijeko dok oni gladuju. Anonimni radnik pred kamerom plače i govori kako ga dijete moli da mu kupi slanac, a on nema potrebnih nekoliko kuna. Lenac odlazi na rasprodaju i gasi se. I tako dalje. Država svemu tome nema što ni dodati ni oduzeti. Stvari su izvan njezine nadležnosti. U međuvremenu, Miroslav Kutle oslobođen je na sudu odgovornosti, kao što se i očekivalo. Svi Tuđmanovi profiteri, privatizatori, preprodavači i uništavači bivše društvene imovine situirani su u dvorcima i lete privatnim avionima, a osim njih i njihovi ruski pandani kupuju zadnje ostatke hrvatske obale. Zanimljiva se društvena kombinatorika razvija: država tajkunima, radnicima pravo na štrajk. Ne doživite li revoluciju, vladajuća gospodo, bit će to iznenađenje u dijalektičkome materijalizmu.
• * *
  Zlikavci su kvalitetna satirička emisija, pomalo anarhistička i bez dlake, i kao takva pravo je osvježenje na politički uglavnom zamorno korektnome televizijskome programu. Trebalo bi je zadržati bez obzira na prosvjede zadrtih klerikalaca. Njezini autori, međutim, mnogo se zanimljivije izražavaju preko svoga proizvoda negoli neposredno, što se dobro vidjelo na njihovoj krajnje nemuštoj press-konferenciji.