Kad je poznati beogradski glumac Bora Todorović izgovorio posljednju rečenicu u komediji Dušana Kovačevića “Larry Thompson – tragedija jedne mladosti”, u izvedbi Zvezdara teatra, koja je prošlog tjedna gostovala u Zagrebu, u kazalištu “Kerempuh” prolomio se gromoglasni pljesak koji je potrajao deset minuta.

Boru Todorovića najviše pamtimo po malim, ali upečatljivim ulogama autsajdera, hohštaplera, kicoša, propalih studenata ili negativaca. U ovoj komediji napokon se dočepao glavne uloge. Lik epizodista Belog, koji zabavlja publiku u kazalištu dok ne stigne glavni glumac iz predstave “Cyrano”, Kovačević je napisao baš za Todorovića. To je za njega bio velik izazov. Tu ulogu igra već pet godina, a u Zagrebu je prvi put nakon 12 godina, iako je baš u HNK napravio prve značajnije kazališne korake.

Improvizacije

NACIONAL: Prije dolaska u Zagreb izjavili ste da osjećate sreću, ali i veliku zebnju. Čega ste se najviše bojali?

Plašio sam se hoće li se publici svidjeti predstava, nisam se bojao nikakvih ekscesa. Bio sam uzbuđen i jako sam se radovao što ću ponovno nastupati pred zagrebačkom publikom. Ovo mi je prvi posjet Zagrebu nakon punih 12 godina kad smo “Mriješćenje šarana”, prvu predstavu Zvezdara teatra, izveli u Zagrebu 60 puta.
NACIONAL: Za predstavu “Larry Thompson – tragedija jedne mladosti” u Zagrebu ulaznice su planule za jedan dan, a ovako frenetičan pljesak ne pamti se u zagrebačkim kazalištima.

Publici se predstava jako svidjela i pokazalo se da se ponovno uspostavljaju kulturne veze između Zagreba i Beograda. To mi je čak i važnije od uspjeha predstave. Bili smo impresionirani oduševljenjem publike. Vidio sam i svoje dugogodišnje prijatelje Relju Bašića, Vanju Dracha i Mustafu Nadarevića.

NACIONAL: Dramatičar Dušan Kovačević napisao je tu rolu epizodista Belog baš za vas.

To je podrazumijevalo da tu zahtjevnu ulogu moram savršeno napraviti. Epizodist Beli napokon se domogao svog komada torte i to želi maksimalno iskoristiti. Beli nije jako snalažljiv, ali baš ta njegova nesnalažljivost postaje izvor komičnih situacija. On je najeksponiraniji lik, zadužen za uspostavljanje što tješnje veze između gledatelja i događaja na pozornici pa u predstavi najviše osjećam fluid između publike i glumca.
NACIONAL: Najveće kvalitete vaše glume su uvjerljivost i neposrednost. Koliko ste improvizirali?

Mnogo, ta uloga iziskuje improvizaciju jer i publika sudjeluje u njenom kreiranju – stalno sam izložen upadicama i drugim reakcijama gledatelja pa se moram snalaziti. Slovim kao glumac koji zna improvizirati. Da sam se striktno držao teksta, efekt kod publike bio bi slabiji. Da sam samo rekao “Ulica 29. novembra”, što bi Zagrepčanima značio taj naziv? Zato sam morao objasniti da je ta ulica ekvivalent zagrebačkoj Đorđićevoj.

Sloboda u kreiranju uloga

NACIONAL: Često ste igrali u dramama i antologijskim filmovima za koje je scenarij napisao Dušan Kovačević, kao što su “Tko to tamo peva”, “Balkanski špijun”. Jeste li vi odabrali njega ili on vas?

To se prepliće. Kovačević je moj dugogodišnji prijatelj, ja sam i krsni kum njegovoj djeci. Srodnog smo temperamenta i mentaliteta, imamo i sličan smisao za humor. Njegovu obitelj smatram svojom beogradskom obitelji jer živim u Pragu. On je komediograf i volim njegove komedije.
NACIONAL: Leže li vam više komične uloge? Žalite li što niste glumili u klasičnom repertoaru, u Shakespeareovim komadima?

Mi glumci žrtve smo redateljskih predrasuda. Nakon dobro odigrane role, recimo u komediji, vole nas svrstati u određeni pretinac. Nakon toga uglavnom dobivamo samo takve ponude, iako možda glumac ima afiniteta i potencijala za uloge izvan tog stereotipa. Godinama sam bio član Ateljea 212 sa suvremenim repertoarom i nikad nisam poželio igrati ni Hamleta niti Leara. Taj tip uloga nikad me nije zanimao.

NACIONAL: Koliko u vašim filmskim ulogama propalih studenata, šaljivih kicoša i dopadljivih negativaca ima autobiografskih elemenata?

Ne znam. No na gradnju tih likova utjecalo je moje odrastanje na periferiji ratnog i poratnog Beograda. Ti ljudi raskošnih karaktera vrlo su zahvalni za glumačku interpretaciju. Pomagao mi je i talent za opservaciju. Na moje i sestrino (Mira Stupica, op. a.) bavljenje glumom nisu utjecali roditelji. Moj je otac umro kad sam imao tri godine, a majka se bavila preživljavanjem i nije imala vremena za naša buduća zanimanja.

NACIONAL: Zašto je propao filmski projekt “Larry Thompson” u režiji Emira Kusturice?

Scenarij je iziskivao velik budžet, projekt je bio glomazan i kompliciran. Kusturica sada radi manje projekte. Sve sam filmske uloge stvarao sam, jer su redatelji imali povjerenja u mene i dopuštali mi slobodu u kreiranju uloga. Kusturica mi se prvi nametnuo, što mi je isprva smetalo, ali je ispalo dobro. Za ulogu kuma Ahmeda u “Domu za vješanje” morao sam naučiti romski jezik i Šaban Bajramović mi je tada dao kompliment: “Svi glumci dobro govore romski, ali ovaj Todorović je sigurno naš!” Sada znam samo psovke.

NACIONAL: Kako ocjenjujete Kusturičino političko razmišljanje?

On mi često kaže: “Ti si jedini izdajnik kojeg volim!” U toj njegovoj izjavi impliciran je odgovor na vaše pitanje.
NACIONAL: Svoje prve ozbiljne glumačke korake napravili ste u zagrebačkom HNK kamo ste došli zajedno sa svojom sestrom Mirom Stupicom i njezinim suprugom, redateljem Bojanom Stupicom. Već ste tada rekli da u hrvatskom teatru vladaju redateljski lobiji, dok je glumac, za razliku od beogradskog teatra, prepušten sam sebi.

Taj redateljski lobi, ta njihova nedodirljivost, vrijedi za sve teatre, a ja sam kao školovani glumac htio razbiti tu predrasudu po kojoj su redatelji apriorno pametniji i obrazovaniji. Korijen te predrasude je davna prošlost kad su glumci bili zanatlije bez škole. Danas se školujemo na istim akademijama i učimo iste predmete, pa ne vidim zašto bismo se udvorno odnosili prema njima. Zbog toga sam se često sukobljavao s redateljima.

NACIONAL: Je li beogradski teatar bolji od zagrebačkoga?

Iskreno, bez kurtoazije, ne mislim tako. Zagrebački teatar je malo drukčiji od beogradskog, a ta floskula stvorena je u Zagrebu. Gledao sam fenomenalne zagrebačke predstave, gostovanja Teatra u gostima ili Dubrovačke ljetne igre. Nedavno sam gledao osam slovenskih predstava. Slovenci nikada nisu slovili kao nacija koja ima dobro kazalište, no sada su bili fascinantni, bolji od nas.

NACIONAL: Bili ste među prvima koji su, nakon Bogdana Bogdanovića, Mirka Kovača i Filipa Davida, na televiziji Yutel osudili agresiju na Hrvatsku. Jeste li zbog toga imali neugodnosti?

Kod nekih ljudi stvorio se blagi odium prema meni, ali nisam doživio neugodnosti od Miloševićeva režima, valjda su mislili da izjava jednog glumca ne može biti opasna. Tada je vladao “nacionalistički zanos” tako da su te naše sporadične reakcije bile neprimijećene, premda smo se mi družili, sastajali i pokušavali nešto napraviti.

NACIONAL: Tada ste zagovarali Antu Markovića i jugoslavenstvo. Kako danas gledate na jugoslavenstvo?

Kao na nešto što je bilo lijepo. Svjestan sam da je to prošlo i da se više nikad neće ponoviti. Ali ne vidim razloga da ne budemo dobri susjedi. Hrvatska je dobila svoju državu, a mi imamo svoju, ne bismo ni mi više htjeli biti s vama. Srba više nemate, nema više razloga da se svađamo. Održavat ćemo kulturne veze jer imamo isti jezik. Milošević je učinio strašne stvari i Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, ali možda je najgore učinio nama u Srbiji. On je skrivio golemu migraciju Srba iz Hrvatske u Srbiju. Oni su u Hrvatskoj ostavili sve, a u Srbiji su pod Miloševićevim režimom bili obespravljeni, bez državljanstva, zaposlenja i kuća. Danas nemaju ništa i jedva preživljavaju. Ratujući, doveo je Srbiju do ruba propasti.

NACIONAL: Kako procjenjujete političku klimu u Srbiji s obzirom na suđenje Miloševiću u Haagu?

Ne smijemo zaboraviti da je on na zadnjim izborima, koje je izgubio, ipak dobio priličan broj glasova. Ipak mislim da je Milošević otišao u političku ropotarnicu i da se njegova stranka neće revitalizirati. Vlast se promijenila, ali se još vuku repovi nedavne prošlosti, i u sudstvu, i u školstvu, i u kulturi. Još vlada antagonizam između dva dijela te DOS-ove vlasti. Jaz između Zorana Đinđića i Vojislava Koštunice sve se više produbljuje. Koštuničina stranka ne radi ništa osim što kritizira Đinđićevu koja pokušava provesti ekonomsku i kulturnu tranziciju. Najviše me iritira to što ni jedno političko ubojstvo nije sankcionirano. Ne zna se što je sa Stambolićem, Ćuruvijom, Pavlom Bulatovićem. To je degutantno, jer se zna i nalogodavac i izvršitelj. Nemoguće je da načelnik javne sigurnosti ništa ne zna! Zna se da se ništa nije moglo dogoditi što nije inicirao Milošević ili eventualno njegova žena.

NACIONAL: Je li beogradska stvarnost zaista tako crna kao što to prikazuju noviji srpski filmovi “Rane” ili “Do koske”?

Da, baš je tako crna. DOS-ova vlast pokušava uspostaviti pravnu državu, što nije lako jer obećane donacije dobivamo na žličicu. Socijalno nezadovoljstvo je golemo, ništa se ne proizvodi, radnici stalno štrajkaju, poslodavci otpuštaju na tisuće radnika uz simboličnu naknadu, ljudi su na ulici. Svakog se dana iz revolta blokiraju seste, pišu se grafiti “DOS je najgori”, grad je zapušten i ne živi se ništa bolje nego u Miloševićevo doba. Ali živi se ljepše, jer ne viđamo odvratne likove koji su se gurali oko Miloševića i koji su ogroman novac sakrili na tajne inozemne račune. Trebat će mnogo vremena da se sve pokrene s mrtve točke.

NACIONAL: Je li to razlog vaše selidbe u Prag?

U Prag sam otišao 1993. iz obiteljskih razloga: moja žena je Amerikanka i radila je za američku tvrtku koja se zbog sankcija morala preseliti u inozemstvo. Budući da sam tada bio izvan teatra, najprirodnije je bilo da otputujem sa ženom i djecom. Danas imam dvostruko državljanstvo što mi olakšava putovanje preko granica jer Srbe carinici temeljito pregledavaju. Prag je fascinantan grad, krcat je strancima i ima nevjerojatnu kulturnu ponudu: koncerti, jazz klubovi, divni restorani. Industrija nije obnovljena, Česi su u tranziciji rasprodali gotovo cijelu zemlju, ali mnogo zarađuju od turizma koji traje 12 mjeseci. Uživam u Pragu, čak sam naučio nešto češkog. Veliko mi je zadovoljstvo kad se iz Beograda vraćam u taj grad, ali i obrnuto.

NACIONAL: Sada ste prvi put zaigrali u kazalištu nakon deset godina?

Užasno je naporno svaku večer igrati predstave. U jednom sam trenutku shvatio da život prolazi pokraj mene pa sam otišao iz teatra i postao slobodnjak, glumeći uglavnom na filmu. No nakon “Larryja Thompsona” osjetio sam potrebu za teatrom, ali nemam nikakvih planova, novca imam koliko mi treba i potpuno sam zadovoljan. Moja karijera nije beznačajna, pogotovo zato što nikad nisam bio ambiciozan, po prirodi sam lijen i mnoge sam ponude odbijao. Zdrav sam, postao sam i skijaški učitelj, živim okrenut prirodi: snijegu, pučini, šumi, to me najviše ispunjava. Imam mirnu savjest, nikomu nisam nanio zlo i ne kajem se ni zbog čega što sam učinio.

Moj sin Srđan bolji je glumac od mene

NACIONAL: Kako se vaš sin Srđan Todorović, nekadašnji bubnjar u bendu Ekatarina Velika, našao u glumačkim vodama?

On je bolji glumac od mene. Isprva sam bio protiv toga da krene mojim stopama, ali on je našao vlastiti put. Dosad je glumio u filmovima “Dogodilo se na današnji dan”, “Mala”, “Kako je nastao rock ‘n’ roll” i u mnogima filmovima nove redateljske garde. On ne bi ni mogao raditi u teatru jer je po prirodi lijen. Kao rocker, bubnjar odlučio je završiti akademiju. Kao gimnazijalac je bio odlikaš, što je nespojivo s rockom.

NACIONAL: Kakva je danas kazališna situacija u Beogradu?

Od svih predstava ljudi najviše gledaju – suđenje Miloševiću! Ali puno odlaze i u kazalište, kao i u doba Miloševićeva režima, da se izvuku iz svakodnevnog sivila i uspostave duhovnu ravnotežu. Beograd je danas grad s tri milijuna stanovnika, ima malo kazališta, ali vlada inflacija glumaca, u pet dramskih akademija primaju svakoga tko može platiti.