Boris MatićKakve su šanse da Zagreb dobije Festival debitantskog filma?

Ako u suradnji s Kaptol centrom i Broadway kinima ne uspijem izgurati projekt ove godine u lipnju, onda ćemo sljedeće godine sigurno. Želio bih da to bude festival svih debitanata koji se bave umjetnošću, a ne samo filmaša…
Kako biste reagirali kad bi vam netko održavanje Motovun film festivala uvjetovao spajanjem s Pulskim?

Nasmijao bih se, jer se takvo što ne može dogoditi. Pulski festival je pod ingerencijom grada Pule i Ministarstva kulture, a MFF je vlasništvo nekolicine filmskih entuzijasta, koji usko surađuju s Istarskom županijom i općinom Motovun.
Zašto baš Motovun?

Usred razgovora s Rajkom Grlićem u Grožnjanu sjetio sam se da sam nekoliko godina prije u Motovunu vidio staro kino. Puf! Cijeli svijet nam se otvorio. Motovun ima kino, ima trg, ima hotel. Usto, Grlić je emotivno vezan za taj grad jer je tamo snimio svoj prvi film i napisao nekoliko scenarija. Pet minuta poslije odjurili smo put Motovuna…
Što je motovunski festival učinilo tako zanimljivim?

Prvo, Motovun je prekrasan grad, kao i ljudi koji u njemu žive. Drugo, mislim da nam je program jako dobar. I treće, u Motovunu se nema gdje pobjeći: svi su na jednom mjestu, pa i gledatelji i gosti i novinari, kada ne gledaju filmove, non stop tulumare.
Činilo se da je Festival lani dosegao vrhunac, što publika još može očekivati?

Uf, puno toga. Već dugo pripremamo program filmova i događanja za ovu godinu i nadam se da će biti dobar kao i prethodnih godina.

Smeta li vas što je MFF postao stjecište ne samo filmofila, nego i onih koji žele biti viđeni?

To se moglo očekivati i ne smeta mi. Mislim da će oni koji dolaze samo da bi bili viđeni polako odustajati, jer se do Motovuna teško penje, nema mjesta za spavanje. Bitno nam je zadržati našu najvjerniju publiku, studente i mlađariju iz cijele Hrvatske i iz svijeta, kojima to nije bitno, jer iskreno uživaju u filmovima.

Po kojim kriterijima birate filmove?

Isključivo po kvaliteti, a preferiramo tzv. male filmove. Užasno smo sretni kada otkrijemo neki biser iz hrvatskim gledateljima manje poznatih kinematografija.
Koja je bila kritična situacija vezana uz održavanje MFF?

Problem je uvijek financijske prirode, ali uz Istarsku županiju, Ministarstvo kulture i bezbrojne sponzore uvijek se uspijemo izvući. Onda gužva i iscrpljenost svih ljudi koji stvaraju festival…

Što je najgore što vam se dogodilo u Motovunu?

Kiša koja je pala posljednju noć 2. festivala i
nevjerojatna gužva zadnje noći prošle godine. Doduše, to je opteretilo samo mene, svi ostali su se nevjerojatno zabavljali.

Zašto publika izbjegava domaće filmove?

Publika je izgubila povjerenje u domaće autore, a “gušt” sigurno uništava i to što se ne prikazuju u primjerenim dvoranama. Iskreno vjerujem da će nekolicina domaćih autora u budućnosti ponovno dovesti publiku u kina.
Što ste zadnje gledali u kinu?

Gledao sam u Kinoteci u sklopu programa Filmskog centra Fassbinderov sjajan film “Svi drugi se zovu ali”, a bio sam i na premijeri Žarkovićevog filma “Ajmo žuti!”
Zašto su hrvatski filmovi manje-više neuspješni?

O tome bih mogao satima…

Što nikako ne biste prikazali na Festivalu?

Ne bih pristao prikazivati filmove koji zagovaraju
ksenofobiju, rasizam, nacizam i sve ostale oblike mržnje.
Jeste li, možda, bili na FEST-u u Beogradu?

Ove godine ne, iako je član savjeta MFF-a Dušan Makavejev postao predsjednik savjeta Festivala. Osamdesetih sam sa svojim prijateljima gotovo spavao u Sava centru za vrijeme održavanja FEST-a, tada najznačajnijem događaju.
Koliko stoji organizacija MFF-a i koliko vam se osobno popravila financijska situacija?

Svake godine festival je sve skuplji. No, vjerojatno ćemo se zadržati na otprilike dva milijuna kuna. Sa svojom obitelji živim kao podstanar u 54 kvadrata i radim gomilu drugih stvari kako bih nam život učinio laganijim da bismo jednog dana uselili u neki naš stan.
Kakvi su vam bili prvi dani u Zagrebu?

U proljeće 1992. nakon samo dvije prospavane noći u Zagrebu, gdje nisam nikoga poznavao, oduševljeno sam nazvao oca i rekao da ostajem živjeti u Zagrebu. Znalo je biti beskrajno teških trenutaka, ali otkad su tu rođena moja dva anđela, Lucia i Hana, i otkad sam stekao gomilu prijatelja, Zagreb osjećam svojim domom.
Biste li mogli živjeti negdje drugdje?

Možda u unutrašnjosti Istre za dvadesetak godina.
Kakve vas uspomene vežu za rodni Doboj?

Imao sam super sretno djetinjstvo koje mogu zahvaliti svojim “starcima”. Majka je bila ta koja je razumjela moje ispade vezane uz glazbu, čudno oblačenje, bojanje kose… a otac mi je uvijek držao stranu, pa je sve to rezultiralo jednom nevjerojatnom neopterećenošću.
Osjećate li se naturaliziranim Zagrepčaninom?

Osjećam se potpunim Zagrepčaninom i stvarno nikada, ponavljam nikada, nisam osjetio da je netko drukčiji prema meni zato što tu nisam rođen. Valjda se s takvim ljudima ne susrećem.

Zašto ne izgovarate svoje puno ime, Tito, nego samo T.?

I vi ste se primili na foru. T. ne znači Tito, nego Tadija. To je ime moga oca i sam sam to srednje slovo “prikeljio” svome imenu i prezimenu u osnovnoj školi. Osim čuvanja obiteljske tradicije T. je postalo dobro i za osobni marketing, pamte me zbog tog srednjeg slova.

Na koji ste sve način zarađivali za život?

Nemate toliko mjesta: svirao sam, bio DJ, kolporter Poleta, uređivao emisiju na lokalnom radiju, kao student sam radio fizičke poslove, preprodavao bonove za hranu inozemnim studentima, proizvodio i prodavao na cesti nakit, organizirao koncerte, uvozio tekstil i proizvodio razne majice, imao s bratom marketinšku agenciju, pisao glazbu i tekstove zabavne glazbe, radijske reklame, organizirao izložbe…

Koja vaša osobina najčešće izaziva ljutnju okoline?

Iskrenost i cinizam …

Čemu zahvaljujete svoj proboj od anonimnog i nesvršenog studenta psihologije do direktora MFF-a?

Uspio sam? Mislim da mi predstoji još gomila bitaka pa da mogu reći “E sad sam stvarno uspio”, i to me veseli. Bojim se da život postaje dosadan kada se uspije u potpunosti.
Festivali na kojima bi volio biti direktor:

Na nekom od A festivala: to mora da je zabavno i nema problema s novcima…
Najzanimljiviji filmski festival:

Festivali u Rotterdamu, Valenciji, Sarajevu, ali mi je Motovun, ipak, najdraži
Najbolji filmovi:

Aleksandar Petrović: “Tri”; Branko Bauer: “Licem u lice”; Franco Brusati: “H8” i “Izgubljena olovka, kruh i čokolada”; Aki Kaurismak: “Unajmio sam plaćenog ubojicu”; “Down By Low” Jima Jarmuscha…
Odjeća:

Obavezno crne dokoljenice, duboke OXS cipele i dobra jakna…

Omiljeno mjesto izlaska:

Klub “No. 1” na Novoj Vesi

Prijevozno sredstvo:

Osam godina star “mercedes” 124 E 250, kad porastem
kupit ću si novi, opet “mercedes”

Jelo:

Juha, pršut, sir, voće i povrće, tjestenina, burek sa sirom i dobri ćevapi…

Novine:

Niti jedne ne čitam redovito…

Nerealizirana profesionalna želja:

Snimiti film s kojim ću rasturiti sve svjetske festivale

Profesionalni uzori:

Jeremy Thomas i Branko Bauer