Novinari, navijači i nogometni stručnjaci proteklih su dana naprosto opsjedali novog izbornika nogometne reprezentacije BiH Blaža Sliškovića Baku. Izbor nekadašnjeg izvanrednog veznog igrača Veleža, Hajduka i mnogih europskih klubova, majstora čijih se neočekivanih poteza na terenu i danas sjećaju ljubitelji nogometa u svim republikama bivše Jugoslavije, samo je za one manje informirane predstavljao iznenađenje. Tim više jer se u medijima kao gotovo rješenje spominjala mogućnost da Miroslav Ćiro Blažević, nakon povratka iz Irana, preuzme vođenje reprezentacije BiH. Međutim, između nekoliko ponuda, Nogometni je savez BiH povjerenje ukazao Blažu Sliškoviću, već dvije godine pomoćniku dosadašnjeg izbornika Miše Smajlovića. S Blažom Sliškovićem razgovarali smo u Mostaru, gdje živi zadnjih šest godina. U prvoj ekipi Zrinjskog već igra njegov 18-godišnji sin Vladimir, kojemu proriču lijepu nogometnu budućnost. Čini nam se da su svi u BiH jako zadovoljni izborom novog čelnog čovjeka reprezentacije i da za Miroslavom Blaževićem nitko ozbiljno i ne žali. “Preuzeo sam funkciju izbornika reprezentacije BiH, jer želim pomoći afirmaciji BiH u nogometu, jer se svijetu želim predstaviti i kao uspješan trener”, odgovara Blaž Slišković na upite zašto se prihvatio te dužnosti i hoće li naići na probleme, jer je on prvi Hrvat koji je postao izbornik reprezentacije BiH. On se toga ne plaši i očekuje da će se njegovom pozivu odazvati i Hrvati i Srbi i Bošnjaci, posebno oni koji igraju u inozemstvu. Reprezentaciju BiH čekaju pripremne utakmice, sa Mexicom u ožujku, i sa Hrvatskom u travnju. ”Želimo pobijediti svakog protivnika. Pokušat ćemo dobiti i Hrvatsku u Zagrebu, igrati ozbiljno i pošteno. Ali, ne gajim iluziju da smo trenutačno bolji od reprezentacije Mirka Jozića, koja je izborila nastup na Svjetskom prvenstvu”, kaže Blaž Slišković, kojemu mnogi govore da je trenutačno jedini Hrvat na visokoj državnoj funkciji u BiH.
NACIONAL: Kako se osjećate kao jedini Hrvat na visokoj dužnosti u BiH?
O tome uopće ne razmišljam. Sport dijelim od politike, a politikom uopće nisam opterećen. Uvijek se ponašam u skladu sa svojim osjećajima, savjesti i sportskim normama. Nitko me nije prisilio da prihvatim dužnost izbornika. Neuspjeha se ne plašim.
NACIONAL: Je li bilo pritisaka da na tu dužnost, umjesto vas, dođe Miroslav Ćiro Blažević? Tko je stalno poticao glasine o njegovom dolasku u Sarajevo?
Osim Ćire Blaževića spominjali su se i drugi kandidati, ali Ćiro najviše. Nikada nisam komentirao najave o njegovom preuzimanju dužnosti izbornika. Ne shvaćam što je to Ćiro htio sa preuzimanjem reprezentacije BiH. U novinama je pisalo da je imao izvanrednu ponudu da ostane u Iranu, nakon toga, navodno, i izvanrednu financijsku ponudu Ukrajine. Obje su sigurno bile isplativije od naše. Ćiri je, kao Travničaninu i Bosancu, sigurno bio izazov, nakon deset ratnih godina, doći na kormilo reprezentacije. Istina, ja ne znam je li Ćiro uopće državljanin BiH, ali ovo je za njega bila prilika da pokaže lojalnost prema BiH. Sigurno je da je u NS BiH, i izvan njega, Ćiro imao svoje ljude i utjecajne prijatelje, koji su tu njegovu ideju podržavali. Ćiro je treći na svijetu, ima rezultate. Ali, njegova kandidatura nije dobila podršku javnosti, sportske publike i dijela utjecajnih ljudi. Zato se Ćiro povukao, jer on igra samo na sigurno. Dva je mjeseca ispitivao teren, raspoloženje nogometne i političke javnosti, pa se u zadnjem trenutku povukao. Do službene kandidature nije ni došlo. To je u ovom trenutku bila ispravna odluka.
NACIONAL: Ali, njemu su upućene i brojne optužbe jer je podržavao politiku podjele BiH? Tko su bili najglasniji protivnici?
I to je točno. Pojavili su se novinski članci o tome, nogometaši i sportski radnici su mu zamjerali što se sada javlja, a deset ga godina nije bilo briga za sudbinu BiH. Ćiri se prigovaralo i to da u svojim izjavama nikada nije spomenuo BiH, već je uvijek govorio o Hrvatskoj, u hrvatsku je reprezentaciju pozivao igrače porijeklom iz BiH koji su bili hrvatske nacionalnosti, poput Nina Bule, samo da bi slabio reprezentaciju BiH, iako oni Hrvatskoj nisu trebali. Najglasniji su protivnici Ćirina dolaska bili Vahid Halilhodžić, Mehmed Baždarević i Faruk Hadžibegić. Halilhodžić je trener francuskog Lillea, Baždarević je trener Sochoixa, Hadžibegić je bivši selektor BiH, danas živi u Španjolskoj. Ne znam je li tko od naših političara spriječio Ćirin dolazak. Politiku ne pratim, ali je sigurno da politika, kao i uvijek, ima značajnu ulogu u zbivanjima u nogometu.
NACIONAL: Je li vaš izbor za selektora reprezentacije BiH politička odluka?
Ne, to nije politička odluka. Ja sam u nogometu cijeli život. Već šest godina, koliko je prošlo od moje inozemne igračke karijere, radim u našem nogometu, dvije sam godine u NS BiH, gdje sam bio pomoćnik dosadašnjem selektoru Miši Smajloviću. Nisam na mjesto izbornika “pao s neba”. Igrao sam u BiH ligi. Za Zrinjski sam igrao godinu dana, još godinu sam bio trener, potom sam bio trener Brotnja i Posušja. Ali, poslije Smajlovića, Hadžibegića, Mušovića, Muzurovića, spominjem selektore Bošnjaka, s obzirom na sve veći broj Hrvata koji se uključuju u nogometni, rukometni i košarkaški savez BiH, bilo je logično i poželjno da izbornik nogometne reprezentacije bude i jedan stručan Hrvat. Mislim da je Ćirina kandidatura povezana s tim, jer se za selektora htjelo dovesti jedno jako nogometno ime i čovjeka hrvatske nacionalnosti. Činjenica je da je među Hrvatima sa ovih prostora, uz Ivicu Osima, Ćiro Blažević najjače stručno ime. Ja osobno ne bih imao primjedbi da je Ćiro izabran umjesto mene. Međutim, budući da sam ostao živjeti i raditi u BiH, logično je da sam prihvatio ovu ponudu. Kada sam prije dvije godine prihvatio ponudu Nogometnog saveza, prihvatio sam je sportski. U Sarajevo nisam otišao po nacionalnom ključu. Moguće je da iza ove odluke stoji politika, po sistemu “hajdemo uključiti i jednog Hrvata koji je ime, koji će povući i druge”, ali takvo što ja nikada nisam osjetio. Uostalom, mislim da je važno što se netko odlučio doći u NS i pokazati Hrvatima na ovim prostorima da nije bauk raditi na razvoju nogometa u BiH. Mi, Hrvati, sami smo krivi što smo jedno vrijeme reprezentaciju BiH nazivali bošnjačka reprezentacija. Hrvatima je prije tri, četiri godine nuđeno da rade u NS-u, ali mi smo to izbjegavali. Bilo da to nismo željeli, bilo iz straha od reakcija ljudi koji žive u zapadnoj Hercegovini. Ja sam to zanemario.
NACIONAL: Jeste li zbog te odluke imali neugodnosti?
Jesam, iz Mostara su stigle kritike, pa i neke prijetnje. Uvijek ima ljudi kojima se takav izbor čini neprihvatljivim. Primjerice, prosvjedovala je mostarska HVIDRA i dovela u pitanje moje hrvatstvo, nazvala me Muslimanom. Ja mogu razumjeti emocije ljudi koji su u ratu izgubili zdravlje ili svoje bližnje, čiji ožiljci nisu zacijeljeli. Njihovi osjećaji i razmišljanja su drugačiji od mojih. Ja nisam imao u ratu težih trauma. Meni je izgorjela kuća. Ali, ljudi smo, napravit ćemo novu….
NACIONAL: Jeli se vašim dolaskom otvorila mogućnost da Hrvati zaigraju za reprezentaciju BiH?
Naravno. Nakon mene, poziv za reprezentaciju prihvatio je i mladi Kljajić iz Brotnja, potom Ivica Huljev koji je igrao u Posušju, a sada igra u sarajevskom Željezničaru. Došao je Davor Šilić, Mostarac koji je igrao u Varteksu, Brotnju, Mariboru, a danas je u ”Želji”, u kojem igra nekoliko Hrvata.
NACIONAL: Što je s Hrvatima, igračima Bundes lige i drugih europskih liga, primjerice, talentiranim Tomislavom Marićem, golgeterom Wolsburga?
Mario Marić, Tomislavov brat, koji igra u Austriji, izjavio je da će, ako ga pozovem, igrati za reprezentaciju BiH. Prije dvije godine Tomislav je izjavio da očekuje poziv hrvatskog selektora. Sada je situacija drugačija. Braća Marić su rođena u Mostaru, roditelji su im iz Širokog Brijega. Rado bi ih želio vidjeti u reprezentaciji. Tomislav je rasni golgeter njemačkog Wolfsburga, na svakoj utakmici da gol. S mjesta centarfora istisnuo je kvalitetnog Juskowiaka. I Mirko Jozić, navodno, računa na Tomislava. Gledao ga je na utakmici sa Bayernom. Ali, Tomislav zna da će u reprezentaciju Hrvatske teško ući pored Bjelanovića, Šukera, Bokšića, Balabana, Vugrinca. Hoće li Tomislav strpljivo čekati mjesto centarfora reprezentacije Hrvatske naredne dvije godine ili će odmah dobiti priliku za afirmaciju u reprezentaciji BiH, na njemu je da odluči. U Munchenu 1860 odlično igra Tapalović, rodom iz Neuma. Neću zaobići niti jednog Hrvata iz BiH koji dobro igra i želi nastupiti za BiH. S igračima koji igraju vani, poput Hasana Salihamidžića iz Bayerna i Tomislava Marića, i s talentiranim mladim igračima u BiH, za dvije, tri godine BiH će imati vrlo jaku reprezentaciju.
NACIONAL: Što ćete promijeniti i hoće li za BiH igrati i igrači srpske nacionalnosti?
Više neće biti nedodirljivih igrača, koji moraju igrati. Svako će mjesto imati konkurenciju. Problem je u tome što naša liga nije na europskoj razini, za razliku od igrača koji igraju vani. Salihamidžić, i neki drugi, morali su nastupiti za reprezentaciju bez obzira na to u kakvoj su formi. Od sada će to biti drugačije. Nikoga od sadašnjih reprezentativaca neću otpisati u startu, ali ću u reprezentaciju pozvati još najmanje 15 novih igrača. Otići ću u Republiku Srpsku, jer želim dobiti barem usmenu potvrdu da će za BiH igrati i pozvani igrači srpske nacionalnosti. Recimo, želim dobiti Sarajliju Bogdanovića koji je dobro igrao u njemačkoj ligi, zatim četiri, pet igrača Crvene Zvezde i Partizana, koji su rodom iz BiH. U reprezentaciji BiH želim i dalje vidjeti Sergeja Barbareza iz hamburškog HSV. On je Srbin i rođeni Mostarac. Samo ozbiljan rad i svijest o tome da se i kroz reprezentaciju BiH može steći igračka afirmacija okupit će Hibića iz madridskog Atletica, Salihamidžića iz Bayerna, Barbareza iz Hamburga, Musića iz talijanskog Coma, braću Marić, mladog Bešlija koji igra u Belgiji te vratara Tomislava Piplica, u jedan tim.
NACIONAL: Zašto se BiH nije uspjela kvalificirati za Svjetsko prvenstvo igrajući u skupini sa Španjolskom, Austrijom i Izraelom?
Nismo imali dobrog zadnjeg veznog igrača. Nedostaje nam igrač poput Bake Sliškovića, kažu mnogi. Edo Mujčin tu je ulogu svojevremeno kvalitetno odrađivao. Drugi je problem taj što BiH nema dobre trkače. Sve se temeljilo na tehnici i improvizaciji, kao i prije 20 godina. Želim da u reprezentaciji igraju igrači koji će trčati i igrati svih 90 minuta. Kada bi utakmica trajala 60 minuta, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji, BiH bi bila prva ili druga u skupini. Utakmice protiv Austrije i Španjolske gubili smo u zadnjih 30 minuta, zbog nedostatka snage, koncentracije i motiva.
NACIONAL: U Splitu se govori da je mladi Hajdukovac Mario Carević nasljednik Blaža Sliškovića!
Daj, Bože, da tako bude! U mostarskom Veležu igra telentirani mladi Serdarević koji svojim načinom igre podsjeća na mene. Carević mi se sviđa, veliki je talent. Ali, mora se riješiti nekih mana. Kao kreator igre morao bi se brže oslobađati lopte i imati rješenje prije negoli lopta dođe u njegov posjed.
NACIONAL: Po čemu vas navijači Hajduka tako dugo pamte?
U Hajduku sam igrao pet godina, od 1981. do 1986. godine. Uvijek sam ponašao kao dio kolektiva. Puno sam puta mogao sam riješiti neku situaciju ili pokušati dati gol. Ali, draže mi je bilo namjestiti loptu, odigrati fini pas, nego zabiti gol. Po tome sam bio poznat i u Hajduku i u Veležu. Osamdeset posto golova koje je Vahid Halilhodžić dao u Veležu, zabio je zahvaljujući mome dodavanju. Veliko mi je zadovoljstvo kada Vaha i danas to spomene. U Splitu su me voljeli zbog mojih poteza, koji se danas rijetko viđaju. Moja najveća vrlina kao veznog igrača bila je u tome što sam znao uočiti raspored igrača na terenu i imati tri rješenja prije negoli mi lopta dođe u posjed. To se moglo samo u jakom timu. Ako mi Zlatko Vujović nije sprintao po lijevoj strani, ako Gudelj nije prošao po desnoj strani, ja ne bih našao nikakvo rješenje.
NACIONAL: Tko vas je 1981. godine doveo u Hajduk i kakva je potom bila vaša karijera?
Tomislav Ivić. Vodio je “zlatnu” Hajdukovu generaciju, a bio je prijatelj moga ujaka. Često je dolazio k nama u Mostar. Shvatio je da sam talent i nije se smirio dok me nije doveo u Split. Kad god sam s Veležom igrao u Splitu, publika me uvijek izvanredno dočekala. Usto, Hajduk je u vrijeme moga prelaska, bio najjasniji. Razgovori sa Dinamom i Crvenom Zvezdom išli su u nedogled, uz prazna obećanja. Kad sam kao 21-godišnjak došao u Split, bilo mi je važno da budem blizu Mostara. Nikada nisam zbog te odluke požalio. Žao mi je što s Hajdukom nisam osvojio nijednu titulu prvaka države. Iz Hajduka sam otišao u Olimpique u Marseilles, potom sam posuđen talijanskoj Pescari. Tamo sam igrao sa Brazilcem Juniorom, bili smo, prema pisanju La Gazzette dello Sport, najbolji tandem nakon Maradone i Carece. Umjesto u Juventus ili Romu, zbog ozljede sam morao pauzirati. Iz Marseillesa sam otišao u Lens, poslije u Mulhaus, Reims. U Pescaru sam se vratio 1992./93. i odlučio završiti karijeru te igrati mali nogomet u talijanskoj Prvoj ligi. Upisao sam i trenersku školu. Ali, na nagovor Gojka Šuška, došao sam u Hrvatski dragovoljac. Napustio sam Italiju i stigao u Zagreb, 1996. vratio sam se u Mostar.
NACIONAL: Zašto navijači i danas govore da su samo vaše lopte imale oči?
To je posljedica moga dugogodišnjeg igranja malog nogometa. Počeo sam igrati u Mostarskim kišama. Od 1975. do 1980. to je bila najuspješnija malonogometna ekipa u bivšoj Jugoslaviji. Na malom prostoru još kao klinac pronalazio sam prava i brza rješenja. To mi je kasnije pomoglo kod izvođenja udaraca iz kornera, dodavanja u 16 metara, kod slobodnih udaraca. Najviše mi je odgovarala distanca od 25 metara. U prvom timu Veleža debitirao sam 1976. godine, na svoj 17. rođendana, i to protiv Olimpije u Mostaru. Tada su za Velež igrali Bajević, Vladić, Marić – tzv. BMV. U Splitu pamte moj gol iz skraćenog kornera protiv praške Sparte, 1983./84. u četvrtfinalu Kupa UEFE, a u Mostaru jedan od tri gola na utakmici protiv Slobode iz Tuzle u sezoni 1978./79. Lopta je bježala u gol out. Gotovo sa out linije, došavši iza lopte, udario sam je vanjskim felšom.
NACIONAL: Želite li se nakon okončanja ovog mandata vratiti u Hajduk kao trener?
Naravno da želim. Mislim da bih mogao biti dobar trener Hajduka. Navijači bi me sigurno prihvatili. Sa mnom je već razgovarao jedan njihov čovjek.
NACIONAL: Zašto je predsjednik Hajduka Branko Grgić tako prepotentno izjavio da vi možete biti samo trener Hajduka iz Vele Luke na otoku Korčuli?
Ne vidim razlog za takvu reakciju predsjednika Hajduka Branka Grgića. Rekli su mi da je on, navodno, rekao da bi me ljudi koji su sa mnom razgovarali o angažmanu u Hajduku, mogli odvesti samo u Velu Luku. Čovjek iz Hajdukove Uprave razgovarao je o tome sa mnom u vrijeme Hajdukovog revanša sa Mallorcom. Pitao me je jesam li spreman umjesto Nene Gračana preuzeti Hajduk. Odgovorio sam potvrdno i na tome je sve završilo.
NACIONAL: S obzirom na ždrijeb u Portugalu za naredno prvenstvo Europe, može li reprezentacija BiH nešto napraviti u tako jakoj skupini u kojoj su Rumunjska, Danska, Norveška i Luxemburg?
Istina, grupa je jaka, ali mislim da mi imamo šansu. Barem za drugo mjesto koje bi nas odvelo u doigravanje. Ekipe Rumunjske, Danske i Norveške mogu između sebe neriješeno odigrati nekoliko utakmica. Pobjedom protiv Luxemburga, i sa dvije pobjede kod kuće, mi ćemo, sa 12 ili 13 bodova, konkurirati za drugo mjesto. Dat ćemo sve od sebe, optimist sam i vjerujem da će se i pored tako jakih protivnika, jačih od Austrijanaca i Izraelaca, Bosna i Hercegovina naći na sljedećem Europskom prvenstvu. U reprezentaciji BiH neće moći igrati oni igrači koji nisu standardni u svojim klubovima, ma tko oni bili. Nemam kompleks veličine. Igrači reprezentacije BiH morat će napokon pronaći sportski motiv i pozitivni emotivni naboj i identificirati se s grbom i bojama svoje države.