“Obožavam se inspirirati kičem, a porno industrija je utemeljena na ogromnom kiču. U porno industriji sudjeluje radnička klasa porno industrije. To su manje-više jadnici, koji iskoriste svoje mladenačke dane, svježinu, neotromboljenost, poželjnost”, objašnjava Tom Gotovac (64), likovni umjetnik, performer, filmaš, dobro znana osoba u zagrebačkom ulično-javnom umjetničkom životu, svoj novi projekt. U njemu je, zauzimajući korpulentnim biblijskim tijelom iste poze u kojima se našla u haltere i korzet odjevena anonimna ljepotica u porno magazinu, u 14 poza ovjekovječen kamerom Nacionalova fotografa Tomislava Čuveljaka.
Njime je, kako kaže, pokazao kako je “baš u porno industriji vrijeme surovo, ubija ljudsko biće, a sve skupa jedna je velika laž, namijenjena klijenteli da bi se samozadovoljila, onima koji nemaju hrabrosti stupiti u kontakt s drugim živim bićem. I sve za veliki novac”, kaže Tom Gotovac, koji nije u međuvremenu postao moralist, “jer moral je jedna otrcana stvar”.
Reviju Foxy Lady izabrao je kao predložak zato što je to, po njegovim riječima, jedan od najboljih erotskih časopisa, barem je bio, 80-ih, a vlasnica i jedna od glavnih performerica, Poljakinja Teresa Orlowski, medijska ličnost poput Ciccioline. “Ona je vrh ogromne hijerarhije, to nije samo časopis, to su filmovi, video, performeri, pornofestivali, biznis. Ona je sama jedna od najvećih porno zvijezda. Ona je i radnička klasa i vlasnica, i rob i robovlasnik, to mi se užasno sviđa i zato sam odabrao taj njen časopis”, izvodi svoj dugi zaključak 125-kilogramski umjetnik izlaganja vlastitog tijela koje ga je ovaj put i iznenadilo:
“To je bio takav jezovit napor za moju kičmu, jer ja sam, ipak, zahrđao, 64 godine su tu. S mene je lila voda, iako sam bio gol. Poze u kojima sam sjedio – još kako-tako. One u kojima sam morao ležati i dići noge, i još se primiti za njih, jer oko pasa se nagomilalo sala koje pritišće unutarnje organe, izmamljivale su mi strahovite urlike. Ješa i Čuveljak su mi rekli – što urlaš, sam si to izabrao. Iako je naša namjera bila čista kopija poza, na kraju je ispalo nešto – a la.
Na pitanje je li na kraju zadovoljan ekspresivnošću svog tijela, odgovara: “To je nevažno. To je moje osnovno sredstvo za rad.” Nema odgovora ni na pitanje kad je prvi put odlučio upotrijebiti svoje tijelo kao umjetnost. “To se stvara s vremenom, impulsi dolaze, iz filmova, umjetnost je puna tzv. skarednih stvari. A sve je počelo zreti onih ludih šezdesetih, kad je bio raspašoj i kad su padale glupe zabrane. Jako puno umjetnika počelo je raditi stvari bez odjeće. Ali za ulicu baš nemam puno uzora. Smatralo se da ste ludi ako izađete goli. Ali čovjek mora pregristi to blesavo malograđansko govno, ako je odlučio da se svojim tijelom služi kao što se Picasso služio plavom bojom, pa ima plavu fazu.”
Ipak, korijene potrebe da se umjetnički izražava izlaganjem golog tijela smješta u djetinjstvo kad je, kao četveroipolgodišnjak, 1941., “dopremljen od svojih roditelja iz Sombora u Zagreb. Moj materinski jezik je bio mađarski i lalinski srpski. Iz tog Sombora, familijarne atmosfere, ja sam doveden u jebeni ratni Zagreb, koji je bio pun ustaša, domobrana, Nijemaca, Hercegovaca, neću reći i partizana, jer partizani su bili drugdje. A glavna komunikacija klinaca je govor. Tu sam počeo dobivati prve lekcije surovosti, a stari, koji je kao narednik iz starojugoslavenske vojske mrzio mađarski, jedva je čekao da dođe u svoju državu i zabranio je mojoj mami da govorimo doma mađarski. Otac me je šišao do glave, i to je bila ‘golotinja’.”
Zagreb je, po Gotovčevim riječima, od 1941. do 1945. bio – konclogor. Što je klinac mogao? Mogao je doći do kazališta, Zdenca života, umjetničkog djela koje je mogao opipati. A “nešto najbolje je kad čovjek može opipati kip. A Zdenac je sama golotinja. Tako da je Meštrović jedna od vrlo odgovornih osoba u mom malom životu. Onda, crkve, i neprestano – razapeti Krist. Za vrijeme rata svi smo morali ići u crkvu. Ja sam ministrirao u crkvi Sv. Blaža. A Krist je bio prvi pravi veliki performer, onaj koji je izlagao svoje tijelo. Jedan njegov veliki perfomans zove se Kalvarija, drugi Golgota. Lažno je što su ga crkva, katolička i još neke, počele omatati preko bedara, on je bio mučen gol. Pitanje je je li on na to bio prisiljen, ili je to izazvao. On je točno znao što rade Rimljani, ali su ga njegovi Židovi prijavili rimskom sucu. Performans je sazreo prije 2000 godina”, tvrdi Gotovac.
Umjetničke gene, smatra Gotovac, naslijedio je od majke. Majka Elizabeta Lauer bila je Njemica iz Sombora, ostvarivala je tu svoju ljubav gledajući filmove, kad su počeli igrati filmovi u Kinoteci 1957. Recimo, ciklus njemačkog ekspresionizma i kammerspiele. “Ja sam rekao, ‘jebote, pa ja sam ovo sve gledao’. A nisam. Znači, to je ostalo u mojim genima, kaj mi je majčica dala”, zaključuje Gotovac.
Od oca je naslijedio, među ostalim, prezime koje je pravilo probleme. Gotovci su iz Vinova Gornjeg, osam kilometara od željezničke stanice Unešić. “Kad vlak napušta Knin, ulazi u Dalmatinsku zagoru, u kamen. To vam je kao iz westerna Sergia Leonea. U Vinovu Gornjem je ishodište svih Gotovaca. Tu je rođen otac Jakova Gotovca, čuvenog kompozitora, koji je napravio karijeru u Splitu i obogatio se. Jakov Gotovac je za vrijeme rata bio intendant Opere HNK, to znam po tome što je mom ocu davao karte pa smo išli zabadava u HNK, gledali balete, opere, drame, a i lunjao sam po kazalištu. Jakov je uglazbio ustašku himnu ‘Puška puca a top riče’, napravio čuvenu operu ‘Kamenik’ koju su ovi proglasili smećem. Otac Vlade Gotovca također je iz Vinova Gornjeg, ali se oženio Imoćankom, i tako je Vlado Imoćanin. Od tih Gotovaca nitko nije bio u partizanima, svi u domobranima i ustašama. Od 1941. do 1945. partizan nije smio ući u Vinovo Gornje. To se poslije naplatilo. Vlado je najebao zbog verbalnog delikta, ja sam najebao zbog verbalnog delikta, praktički, u filmu ‘Plastični Isus’. Nisam ga čak ni režirao, ali sam se zvao Gotovac. Ja mislim da mene u Beogradu nakon Isusa nisu ćorkirali zbog toga što je Vlado već bio ćorkiran, pa da se ne bi reklo – Gotovac tu, Gotovac tamo, koji je to kurac, država protiv Gotovaca?”
Tom Gotovac studirao je u Beogradu na Filmskoj akademiji od 1967. No već 1964. je tamo, zahvaljujući svom velikom prijatelju Petru Aranđeloviću, snimio filmove “Pravac”, “Kružnica”” i “Plavi jahač”.
Iz studijskih dana spominje dvije stvari. Film “Plastični Isus”, čuveni “antikomunistički” zabranjeni film, koji je snimio s Lazarom Stojanovićeom, glumeći lik imenom Tomislav Gotovac. “Ali to nije bio punokrvni lik nego ideološki, Lazar Stojanović je ugurao u to političke stavove, a kako je bio u to vrijeme beba, nije imao pojma ni o čemu. Imao je jedan veliki problem, bio je odgojen kao dobar skojevac, prije režije počeo je studirati psihologiju, tamo čitao Freuda, Freud mu je ispreskakao sve njegove stavove, naprosto je prolupao”, kaže Gotovac i nastavlja: “Činjenica je da sam zbog tog filma bio proskribiran, ne samo ja nego bulumenta nevinih: Stojanovićev profesor Saša Petrović, pomoćnik režije Saša Goldman, režiseri Želimir Žilnik i Dušan Makavejev, Lazarovi supruga i otac su zdravstveno stradali.”
“Meni nisu pet godina pederi dali da diplomiram, iako sam bio jedan od najboljih studenata. A ja sam zapravo imao dojam da je Lazar želio otići u ćuzu, da bi mu svi vjerovali… mislim da je ušao u UDBU, bavio se mutnim stvarima.”
Svjetski poznatu performericu Marinu Abramović spominje kao osobu s kojom je stasao u svijet “ulične umjetnosti”. Upoznao ju je 1970., upravo je završavala slikarsku akademiju u Beogradu.
“Marina i ja nametnuli smo se svojim radikalizmom. Nisam ja Marinu nagovorio na performans, nego sam je zafrkavao, to je velika razlika. Govorio sam joj: ‘Čuj, Marinče, pa ti se baviš slikarstvom, to je passe, sada su sedamdesete, mi danas slikamo kurcem.’ Ona je prevelika osobnost, preveliki ego da bi ju se moglo na nešto nagovoriti. A 70-ih je već bila formirana. Mi se jako volimo, izgleda da smo istog mentalnog sklopa, ona ima dušu svog oca Crnogorca, nevjerojatno dragog kita. Majka joj je bila čisti mračnjak, kći onog pope kojeg je kralj Aleksandar dao likvidirati. Smiješali su mu neko jelo s tucanim staklom. Majka je iz osvete otišla u partizane, a Marina postala performerica i avangardna umjetnica. Potomci su uvijek radili kontru starcima.”
Tom Gotovac ne može točno reći koliko je puta izložio svoje tijelo. Misli, desetak puta, na javnim mjestima. Primjerice, “Fučkanje (100)” izvedeno je na otvaranju 10. muzičkog biennala 12. svibnja 1979. na Trgu Republike. U Osijeku mu je nastup omogućio njegov veliki prijatelj Ivan Faktor. Dva performansa, “Govorenje” i “Razgovaranje”, referiraju se na igrane filmove Jeana-Pierrea Melvillea, Michaela Curtiza, Billyja Wildera i Roberta Bressona, Jeana Renoira, Johna Forda. “Svi moji performansi uvijek su bili problematiziranje aspekata igranofilmske strukture”, kaže Gotovac.
Jesu li to ljudi razumjeli, s obzirom na nužnost različitih znanja, poznavanja filma, književnosti? “To me uopće nije briga, ja te stvari radim za sebe, ako tko kuži, dobro, ako ne… Ako se hoćeš baviti nečim, onda si valjda i studirao, za one koji ne studiraju boli me kurac”, izgovara Gotovac u dahu svoj elitistički credo i dodaje:
” Ja sam čitav svoj život učio, kad sam bio u Parizu, kupio bih dnevnu kartu za kino i gledao jedan film pet-šest puta. I sad obnavljam svoju teoriju, neke stvari napuštam…”
“Zagrebe, volim te” vjerojatno je najpoznatiji Gotovčev performans, odabran je da se dogodi jednog turobnog dana poznosocijalističkog sivog Zagreba, točnije 13. listopada 1981. (petak, Gotovčev sretan dan), kada je Gotovac istrčao gol iz jednog haustora i počeo hodati Ilicom i bacati se na kolnik.
Performans je počeo znakom topa s Griča, zacementiranog u njegovu mozgu od 1941. kad se pojavio u Zagrebu, kao simbola grada. “Golo tijelo u javnom prostoru, u mom gradu, je blaslasfemija, vrijeđanje građana, malograđana i ja ih zapravo šaljem u pizdu materinu. Skidajući sebe ja sam ustvari skinuo te kretene, koji životinjare ovdje čitav svoj život i neće ništa promijeniti”, kaže Gotovac i dodaje:
“Ne znam da li se vidi na ovoj fotki, kolnik je prljav, tu su hračci, čikovi, pseća govna, narod gazi po tome i ogavan je po tome kako onečišćuje grad. Kad sam radio tu akciju, ljubio pločnik, meni je sve oko usta bilo crno, mislili su da su me tukli.”
Na pitanje nije li se bojao zaraze, kaže: “Čujte, čovjek riskira. Možete dobiti proljev, par klica tuberkuloze, i što? Ja obožavam Zagreb bez ljudi. Meni se ljudi u Zagrebu gade. Ja ga znam kao svoj džep, k’o klinac sam ga noću prelazio, njuškao, Zagreb je bio sjajan kad je njime vladao Holjevac. Čistil se, pral. Znam ga kad je imao miris u proljeće, ljeti i u jesen. Znate li tvornice pive blizu Črnomerca, čitav kraj je mirisao na hmelj. Tamo pokraj mene, u Krajiškoj gdje sam odrastao, tvornica je duhana. Znate kad se dopremi fini friški duhan iz Herecegovine,, pa se priprema za cigarete, a čitav kvart miriši na duhan? Tvornica Franck je pekla kavovine, čitav kvart je mirisao na cikoriju… Jel’ vi znate da kroz Klaićevu ide drvored lipe, a znate kad kesteni počnu padati u jesen u Deželićevu prilazu? Čitavo moje djetinjstvo bilo je prepuno mirisa. Zapadni kolodvor bio je ranžirni kolodvor, tu su se neprestano motale male lokomotivice, koje su ispuštale dim i paru, sve je bilo puno gara, ali to je bilo predivno, non-stop se čulo ću-ću…”
Iako je u tijeku performansa najčešće bio privođen, nije završavao u zatvoru. “Nisam bio društveno agresivan. Ali art sam morao napraviti”, kaže. “Meni je žao svih ljudi, meni je žao zlikovaca, jer oni to moraju učiniti, kao što ja moram raditi art. Ja shvaćam da je sve to isti kurac.”
Dakako, uvijek je izazivao zgražanje. “Ljudi uvijek misle najgore, da ste ludi, peder, ali boli me… Fućka se meni što će netko o umjetniku misliti. Umjetnik ima svoje zakone, odgovara tom miljeu, isto kao što malograđane boli kurac za bilo kakvog umjetnika.” Ipak, gledateljstvo mu nije bilo nevažno. “Kako da vam kažem: i da i ne. Bitno je bilo da ja ostvarim projekt. Ja se ponašam kao i svi normalni umjetnici. Sporedan je novac, i hoće li to netko vidjeti, i hoće li me privesti: bitno je da moj ego to ostvari. To vam je ona priča iz stare Grčke – ne diraj moje krugove, jebote.”
Jedan od performansa koji nije izazvao nikakvu reakciju policije zvao se “U čast pada Bastille: egalite, fraternite, liberte, jebalite”, a dogodio se 14. srpnja 1991. “Misleći da je došla apsolutna sloboda, izvodio sam performans na vrhu džamije, onda sam se spustio dolje, sve kroz izložbeni prostor. Bila je godišnja izložba HDLU-a, i normalno, fontana mi je bila klasični poriv da se okupam, i to gol. Vikao sam: ’Živjela Hrvatska!’ Nitko me nije spriječio, to je bilo vrijeme ‘lud jebe zbunjenog’, samo se čekalo kad će početi klanje, nitko nije mario za ovakva sranja. Poslije, nisam se više kupao u fontani. Tamo je bio glupi HDZ. Bio sam gol na vrhu džamije, to da. Ali ova murja koju je instalirao HDZ, ti bi me tukli, ti bi me ubili, da sam došao pred njihovu zgradu, a zašto?”
Teško mu je reći koje svoje akcije smatra najznačajnijima. Mislim da je jedna od važnih ’Šišanje i brijanje u javnom prostoru’, jer se ono “smjestilo između pet godina puštanja dlaka i pet godina nepuštanja dlaka na mojoj glavi”. Zatim, prosjačenje na drugi dan Božića ispred crkve Ranjeni Isus. “Bio je jedan performans koji sam izveo na Festivalu performansa, gdje sam izgovarao godine života Billie Holliday, i za svaku godinu u mraku sam palio jednu šibicu. Počeo sam ridati. Ona je jedan od najvećih umjetnika 20. stoljeća.”
Na pitanje neće li najavljena monografija i retrospektivna izložba ugroziti njegovu samoizabranu poziciju autsajdera, buni se na riječ “samoizabranu”. “Nisam ja to samoizabrao. Samo nisam htio moliti establishment, radio sam svoje, bio sam uvjeren da je to dobro, ostalo mi je bilo nevažno.” Inače, monografija će biti štampana na recikliranom papiru, crno-bijela, dizajnirat će je Battista Ilić, tekstove pišu dr. Ješa Denegri, dr. Hrvoje Turković, Diana Nenadić, dio intervjua objavit će Tihomir Milovac. “Leader je Ješa Denegri, on mi je napravio prvu multimedijalnu izložbu u SKC-u u Beogradu 1976., on je napisao tekst o meni u katalogu Nova umjetnička praksa 1978., čovjek koji je zaslužan za moje umjetničko pojavljivanje”, kaže Gotovac.
Ne želi komentirati svoje zagrebačke suvremenike, avangardne i konceptualne umjetnike i performere koji ništa ne vrijede ili ga “imitiraju”. Izdvaja Ivana Battistu Ilića i Ivanu Keser s kojima trenutačno sudjeluje u projektu “Hallelujah the Hill.” Ostale ne bi uopće spominjao. “Bolje da pričamo o pozitvnim stvarima”, kaže.
Na pitanje kako bi ocijenio svoju ulogu u hrvatskoj umjetnosti, naš se sugovornik najprije nasmije homerskim smijehom. “U Hrvatskoj? Nećemo se šaliti. Ili europska ili svjetska. Evo, vidite što piše tu”, pokazuje metalnu pločicu oko vrata, na kojoj je utisnuto “Tomislav Gotovac, Artist, Zagreb, NY, USA”.
“To sam nabavio u New Yorku, u Chinatownu. To štanca jedna mala mašinica. Ljudi obično uštancaju svoju krvnu grupu, mobitel, manje-više to u NY-u svatko ima jer je NY ogroman i ružan, mogu vas ubiti, baciti u Hudson, East River, pa kad vas izvuku za dva mjeseca raspadnutog, da bar znaju tko ste. To u NY-u pogotovo nose umjetnici, oni koji idu pješice, ne oni koje voze limuzinama. NY je grad-hodač, tamo su na cijeni tenisice. Idete podzemnom i u tenisicama! Eto, to govori da sam ja američki umjetnik, da s ovom sredinom nemam ništa. Niti me priznaje, niti mi daje novce. Ja sam američki umjetnik koji trenutačno živi u Zagrebu. Za mene je ovdje New York. Hic Rhodus, hic salta!”

Dr Jerko Denegri, Filoški fakultet, Beograd: Gotovac je međaš u hrvatskoj umjetnosti, kao i Bukovac

Za one koji ga osobno pobliže znaju Tomislav Gotovac je beskrajno drag i plemenit čovjek, za one pak koji zaključuju po površnom viđenju njegova lika ili su možda tek ponešto načuli o njegovim navodnim ekscesima on može izgledati kao čudak s društvene margine, no Gotovac svakako jest krajnje ozbiljan umjetnik, bilo čime da se bavi – filmom, fotografijom, performansima ili samim umjetničkim ponašanjem. Sjećam se da je u Zagrebu prije više od desetak godina bila priređena izložba na temu akta u hrvatskoj umjetnosti “Od Bukovca do Gotovca” i ne sumnjam da je povezivanje tih dvaju imena tako različitih povijesnih reputacija moglo zgroziti poklonike lokalnih “trajnih vrijednosti” (možda je čak zgrozilo i samog Gotovca što ga uspoređuju s Bukovcem). No za svakog razumnog povjesničara umjetnosti ta usporedba sasvim je moguća i opravdana jer su oba spomenuta umjetnika odabrana da budu “međaši” u povijesti domaće umjetnosti, kako je taj pojam (“međaši”) volio rabiti veliki kritičar Radoslav Putar. Gotovca je, dakle, danas moguće vidjeti, i vjerujem da u to gotovo više nitko ne sumnja, kao vrlo značajnog umjetnika, upravo “međaša”, u kulturi sredine u kojoj je formiran i u kojoj, održavajući se egzistencijalno s krajnjim naporom, već desetljećima djeluje. Zašto on to sve jest, bilo bi predugo i nemoguće na ovom mjestu razmatrati, ukratko valja reći da on to jest zato jer je kao nitko drugi ovdje u središte svoje umjetničke vokacije postavio pitanje dokle se mogu protegnuti granice ljudske slobode u prilikama koje su tu slobodu sa svih strana sputavale i opet kao nitko drugi on je te granice širio do mjere koja nas uvjerava da se pojmu i prostorima slobode, načelno govoreći, nigdje i nikada ne trebaju postavljati nikakve nepremostive prepreke.

Tihomir Milovac, viši kustos MSU: Tomislav Gotovac – između Beuysa i Warhola

Pozicija Tomislava Gotovca unutar hrvatske suvremene umjetnosti toliko je posebna i izvan svih (lokalnih) tokova da mu pravu poziciju valja tražiti tamo gdje on po vrijednosti svog umjetničkog rada i pripada, unutar europske i svjetske umjetnosti. Teritorij Gotovčeva umjetničkog djelovanja nadilazi granice filma, likovnih umjetnosti i fotografije, mijenja ih i širi, a zbog radikalizirane prakse ostavlja duboke tragove u umjetnosti i kulturi općenito. Blizak je umjetnosti potekloj od Fluxusa i Gorgone, ali i američkom pop artu. Gotovac prije svega dolazi iz svijeta filma, a struktura je jedino što ga u filmu zanima. Za njega ne postoji druga realnost osim one filmske. Sve što radi, u umjetnosti i izvan nje, zapravo je pravljenje filma. Performansi i ulični “strippinzi” učinili su ga javno poznatim i za naše pojmove popularnim, ali ne i adekvatno priznatim umjetnikom. Nepravda će biti samo djelomično ispravljena ove godine kad će mu biti tiskana publikacija s njegovim ukupnim radom i priređena velika samostalna izložba.
Za Tomislava Gotovca sve je mistifikacija i sve je istina. Njegov umjetnički diskurs je globalna paranoja kojom izlaže ruglu sve pozicije moći i sve one koji moći služe, bez obzira na političke i društvene sisteme. Ostati izvan takvog svijeta i u isto vrijeme duboko mu se klanjati i obožavati ga, strategija je i habitus Gotovca čovjeka-umjetnika.