Da opet snimate prvijenac “Je li jasno, prijatelju?”, što ne biste ponovili?
Više bih surađivao s piscima i ne bih angažirao ljude kojima sam mislio da mogu pomoći ili pružiti uslugu.
Što danas radi prijatelj koji je zbog ubojstva “odgulio” šest godina u zatvoru, a čija priča vam je poslužila kao predložak?
Druži se sa mnom.
Što vam je bio najveći gušt i najveći promašaj na snimanju?
Najveći gušt – rad s glumcima.
Najveći promašaj – prevelika opterećenost neumjetničkim stvarima, na primjer osiguravanje financija za film. U drugi film ne ulazim bez zatvorene financijske konstrukcije.
Predsjednik Mesić izjavio je da ih u zatvoru u Staroj Gradiški nisu tjerali da pjevaju jugoslavensku himnu.
Moji izvori govore drugačije.
Što vam je značila nagrada za film na Pulskom festivalu?
Mislite na Zlatnu arenu za najbolju epizodnu ulogu? Onda kad sam je dobio, jako malo, a danas još manje.
Što vas živcira na premijerama?
Stampedo na hranu poslije premijere.
Postoji li tema kojom ste opsjednuti i koju biste voljeli realizirati na filmu?
Neka posebna tema ne, ali istinite priče i ljudi da.
Gdje je granica između autorskog i komercijalnog?
Ne vidim nikakva razloga zašto bi je postavljali.
Što je potrebno za uspješan film u Hrvatskoj?
Besplatna reklama na Hrvatskoj televiziji.
Zašto Hrvati gaje prezir prema hrvatskom filmu?
Ne znam! Jako sam tužan zbog toga.
Zašto se rad s glumcima mora bazirati na četiri čarobne riječi: oprosti, molim, izvoli i hvala?
Nije to samo u radu s glumcima. Tako bi trebalo biti i u životu. To je osnova ako nešto tražite i očekujete od nekoga drugoga.
Kako komentirate tezu zlobnika da glumci čitaju samo tuđe tekstove?
Ako me pamćenje dobro služi, Moliere je bio glumac, Shakespeare, Sam Shepard… Kad bi se malo potrudili, našli bi još takvih.
Što očekujete od ministra kulture?
Da on očekuje puno od sebe.
Što najviše volite u glumačkom miljeu?
Glumce.
S kime volite raditi i zašto?
Kao redatelj, sa svim glumcima koji su igrali u mojem filmu i s kojima ću raditi u svom sljedećem filmu. Kao glumac, sa svim redateljima koji dođu s dobrom i interesantnom idejom.
Kakvo opisujete svoje iskustvo s novinarima?
Uglavnom dobro. Puno bolje nego s kritičarima.
Koliko jela znate napraviti od 250 recepata koje ste objavili u “Glumačkoj kuhinji”?
Zatečen sam. Ne sve, ali čini mi se – puno.
Kakve vas uspomene vežu za rodno mjesto?
Neretva, kupalište na Jazu, obiteljska okupljanja kod bake, prva ljubav, pastrva… Lijepa je Čapljina. Budi ti dosta uspomena.
Deklarirate li se Hercegovcem ili Zagrepčaninom?
Od svojih 38 godina, koliko sam dosad nabrao, 18 sam živio u Čapljini, a 20 u Zagrebu. Ponosim se svojim podrijetlom, a obožavam grad u kojem živim. Inače, deklariram se kao Dejan Aćimović, glumac, a u zadnje vrijeme i redatelj.
Kako se osjećate kao stari dečko?
Više dečko nego stari.
Zašto brijete glavu?
Da zadržim ovo malo kose što još nisam izgubio od stresa.
Koja je vaša najveća vrlina?
Kažu da sam uvijek dostupan.
Što je presudno u konfliktnim situacijama?
Da vidiš jasno uzroke.
Kako komentirate znanstvenu tvrdnju da su biciklizam i jahanje dobri za kondiciju, a loši za potenciju?
Znači li to da se ne bi trebalo zaljubljivati u jahačice i biciklistice? Bila bi to velika šteta! Ima ih jako lijepih.

Najdraži domaći filmovi:

Krsto Papić: “Lisice”, Krešo Golik: “Tko pjeva, zlo ne misli”, Rajko Grlić: “Samo jednom se ljubi”, Antun Vrdoljak: “U gori raste zelen bor”

Najdraži strani filmovi:

Y. Guney i S. Goren: “Yol”, M. Kassovitz: “Mržnja”, N. Mihalkov: “Varljivo sunce”, E. Kusturica: “Sjećaš li se Dolly Bell?”

Omiljeni redatelj:

Čovjek koji me prvi “osvijestio” na sceni i koji mi je pokazao kako bi trebao razmišljati glumac. Redatelj od kojeg mislim da sam naučio najviše – Božidar Violić.

Omiljena knjiga:

Ima ih više, ali posljednja koju sam pročitao dvaput u kratkom roku je “Historijska čitanka” Miljenka Jergovića.

Prijevozno sredstvo:

Bez konkurencije – Đačićeva “opel corsa”. Da nije bilo nje, još bih se vozio na biciklu.

Sport:

Jogging i teretana ušli su mi u krv.

Restoran:

Klub “Maksimir”, pa kod “Erora”, pa opet klub “Maksimir”. Ima ono najvažnije: najbolju hranu, vina, ambijent i najljepše žene. Inače, moji prijatelji kad hoće biti sigurni da ću dobiti poruku, ostavljaju je tamo.

Piće:

Coca-cola light. Barem jedna mi je uvijek u autu. A bogami ne bih se odrekao ni jednog dobrog šodoa.

Gradovi:

Pariz, Pariz, i opet Pariz.

Odjeća, stil:

Što je ima manje, to bolje; naročito na ženama.