Jasen Boko (40), kazališni kritičar, novinar i urednik subotnjeg priloga “Tjedan” Slobodne Dalmacije, sukobio se s Mani Gotovac, intendanticom splitskog HNK, pošto je javno osporio njezine tvrdnje da je splitsko kazalište najbolji i najvrjedniji hrvatski nacionalni teatar, sa stalnim rastom gledatelja i prihoda. Jasen Boko, koji je od 1990. do 1994. bio dramaturg HNK u Splitu, u Slobodnoj Dalmaciji, nizom statističkih podataka, upravo suprotno, dokazuje pad gledanosti i prihoda otkako je Mani Gotovac na čelu splitske kazališne kuće. Nesporazumi s Mani Gotovac i Ivicom Buljanom, dramaturgom splitskog HNK, kulminirali su nakon negativne Bokine kritike o premijeri “Kazališne udruge” Ante Tomića i Ivice Ivaniševića.
NACIONAL: Čemu ovakva polemika i sukob s Mani Gotovac?
Nije riječ o polemici ili privatnom sukobu s Mani Gotovac. Provocira me količina lažnih podataka kojima se Mani Gotovac potpuno nekritički hvali i zasipa javnost. Međutim, egzaktni su pokazatelji neumoljivi i otkrivaju potpuno srozavanje HNK otkako ga ona vodi. No uprava HNK ne trpi kritiku. Kulminacija je nastupila nakon premijere “Krovne udruge” i moje kritike o toj doista lošoj predstavi. Punih šest tjedana nakon objavljivanja te kritike ja sam šutio, dok su me ona i njezini suradnici bjesomučno napadali. Za Mani Gotovac i suradnike bio sam: “najgora životinja”, pa “ubogi turbo Hrvat”, “beogradski đak”, “kromanjonac s desna”, “fašist”, potom “politički pamfletist”, “autor brutalne političke tjeralice u kojoj se propituje kakvoća krvnih zrnaca glumaca” i na kraju “biće koje se na evolucijskoj ljestvici nije uspelo odveć visoko”.
NACIONAL: Je li “Krovna udruga” jedina premijera HNK Split o kojoj imate loše mišljenje?
Moji nesporazumi s Mani Gotovac traju dulje. Kao objektivan kritičar, kakav pokušavam biti, morao sam napisati da su izrazito loše dramske premijere “Trovačica” Jurice Pavličića u režiji Nore Rumboldt, da su loše dvije ovoljetne festivalske premijere, Senekin “Edip” u režiji Ivice Buljana i “Festivali” Paola Magellija i Filipa Šovagovića. Još lošije su “Krovna udruga” Ante Tomića i Ivice Ivaniševića, te Krležini “Glembajevi” i “U agoniji” u režiji Aleksandra Anurova.
NACIONAL: Što ste napisali o “Krovnoj udruzi”?
Napisao sam ono što mislim. “Krovna udruga” jednostavno nije dramski tekst, nego crno-bijeli skeč od kojeg nikada nije trebalo napraviti dramsku predstavu, ne zbog njegovih eventualnih političkih konotacija nego isključivo zbog nepostojanja bilo kakvih teatroloških vrijednosti. Mani Gotovac i suradnici nakon toga su se teksta proglasili žrtvama političkog linča. Zašto bi ta kritika bila politički linč? Zato što sam se u kazališnoj kritici usudio spomenuti Vukovar i Škabrnju? Predstava “Krovna udruga” prikazuje upravo to vrijeme: priča što se događalo u drugoj polovici 1991. u Splitu, politički je beznačajna, ali teatrološki nedopustivo loša. “Krovna udruga” je isto što je početkom 90-ih bio film “Vrijeme za…” Oje Kodar, samo s obrnutim političkim predznakom. Držim se kompetentnim kazališnim kritičarom, završio sam dva fakulteta, književnost i dramaturgiju, na magisteriju sam teatrologije, već 18 godina pišem kazališne kritike. Smiješno je što sam, ne tako davno, za Zlatka Viteza bio “jugonostalgičar” i “beogradski đak”, a sada sam postao “turbo ustaša”.
NACIONAL: Na temelju kojih egzaktnih pokazatelja tvrdite da HNK u Splitu postiže loše rezultate?
Bivši intendant Rade Perković 1992. je u izvješću o realiziranom programu HNK Split naveo da je te ratne godine broj gledatelja bio 89.401. U 2000. ili trećoj godini mandata Mani Gotovac, prema njezinu izvješću gradu Splitu, broj gledatelja iznosio je 61.035. U odnosu na 1992. i mandat Rade Perkovića to znači pad od 32 posto. Zagrebački HNK je u 2000. imao 64 operne izvedbe, osječki HNK 60, a splitski HNK samo 24. I Rijeka je imala više opernih izvedbi od Splita, čak 39. Split ima uvjerljivo najmanje baletnih izvedbi. Ja sam “ratovao” s Radom Perkovićem, jer mislim da nije dobro vodio teatar. Ipak, 1992. splitski HNK je imao 51 opernu izvedbu, dvostruko više nego 2000. pod vodstvom Mani Gotovac. Pogledajte samo egzaktne pokazatelje o posjetiteljima: zagrebački HNK je u 2000. imao 125.000 posjetitelja, dakle, dvostruko više nego Split. Popunjenost splitskog HNK, s obzirom na broj prodanih ulaznica, u 2000. samo je 70 posto. To je uvjerljivo najlošija popunjenost među hrvatskim nacionalnim kućama. Dakle, jako se teško može govoriti, a kamoli dokazati da je HNK Split najbolji hrvatski teatar, još teže da se u njemu najviše radi.
NACIONAL Što je dovelo do tako loših rezultata?
Sve je to rezultat loše kazališne politike. Mislim da je Mani Gotovac loš intendant. Ne može biti dobar intendant onaj tko je drastično srušio posjećenost kazališta, potom netko kome je samo u godini dana (1999./2000. godina) za 25 posto smanjen prihod od ulaznica, a broj gledatelja pada za 10 posto. Zanimljiv je i službeni podatak. Kako gledanost može pasti samo 10 posto, a prihod od ulaznica čak 25 posto? Gdje je razlika? Mani Gotovac priča da se u HNK povećava broj izvedbi. Točno, ali samo zato što se igra na manjim scenama. U 2000. na velikoj sceni splitski HNK je imao samo 88 vlastitih izvedbi, što smatram sramotnim. Dobro je da su Mani Gotovac i Ivica Buljan otvorili alternativne prostore, nove komorne scene. U 2000. zabilježeno je 65 dramskih izvedbi na raznim komornim scenama. Veliku scenu su oslobodili, ali je ničim nisu popunili. Zato pada broj posjetitelja.
NACIONAL Tvrdite li da Mani Gotovac obmanjuje javnost?
Vrlo jednostavno: ono što Mani Gotovac javno govori ne slaže se sa službenim podacima koji pokazuju da HNK Split ima najmanju gledanost, najmanje publike, najmanje opernih i baletnih izvedbi. A ne zaboravite da su upravo opera i balet osnovni razlog što splitsko kazalište tako puno stoji porezne obveznike. Prve dvije godine Mani Gotovac je u cijeloj sezoni imala samo osam baletnih izvedbi. Siguran sam da je to svjetski rekord za kazalište koje ima zaposlen baletni ansambl. Nažalost, svi ovi podaci nisu samo pokazatelji kazališne sezone, nego su u njih uključene i izvedbe na Splitskom ljetu.
NACIONAL: Na početku mandata Mani Gotovac bili ste u vrlo dobrim odnosima.
“Vrlo dobri” sigurno je prejaka kvalifikacija, ali su mi prigovarali da podržavam novu upravu jer se želim uhljebiti. Pozdravio sam njezin dolazak s velikim nadama. Meni uhljebljenje ne treba. Novinar sam i urednik Slobodne Dalmacije i nikad nisam bio ničiji “igrač”. Kao dramaturg po struci radio sam sa zagrebačkim HNK i &TD-om, moje su tekstove igrali i ZeKaeM i splitsko Gradskog kazalište mladih i Gradsko kazalište lutaka. Otkako je došla Mani Gotovac za splitski HNK napisao sam jedan dramski tekst i sudjelovao na okruglim stolovima Marulićevih dana. Nikada ništa nisam tražio od Mani Gotovac. A, budimo iskreni, ni ona od mene.
NACIONAL: Ipak, neosporno je da je splitski HNK postigao i europske uspjehe.
Ta tvrdnja dijelom stoji. Splitski HNK je doista gostovao na nekoliko uglednih festivala. Posebno izdvajam gostovanje predstave “Cigla” Filipa Šovagovića na Bonskom biennalu 2000. To je veliki uspjeh hrvatskog teatra. Ali splitski porezni obveznici ne izdvajaju 25 milijuna kuna godišnje da ih splitski teatar zastupa u Europi, nego za gledatelje u Splitu. Ako uz to ima i uspjeha na širem planu – svaka čast. Potpuno je besmisleno u Split dovoditi Aleksandra Anurova da režira dvije Krležine predstave. Anurov je predstavljen kao veliki svjetski redatelj. Međutim, on je čovjek bez režije u nekom poznatom profesionalnom kazalištu, potpuni je redateljski anonimus čak i Moskvi gdje živi. Anurov je ruski glumac, komičar, drag čovjek, ali nije režiser. Ne mogu se onda postavljati pitanja zašto novinari prešućuju velikog svjetskog režisera. Ali moglo bi se pisati kako je Ivica Buljan režirao u Moskvi, kod Vasiljeva, s kojim Anurov radi i čiji je student bio. Privatni aranžmani se ne mogu sklapati na račun poreznih obveznika, misleći kako je Split teška provincija, gotovo neofašistička sredina. Riječ je jednostavno o tome da Mani Gotovac želi kao i uvijek sebe pretvoriti u političku žrtvu.
NACIONAL: O kakvoj je političkoj žrtvi riječ?
U intervjuu Internet Monitoru, koji je prenesen u Slobodnoj Dalmaciji, tvrdila je da ju je politika cijelog života kažnjavala. Pogledao sam njezinu profesionalnu biografiju i u njoj nema ni riječi o bilo kakvom političkom kažnjavanju. Ona je devet godina ravnateljica hrvatskih kazališta, prvo zagrebačkoga &TD-a, sada splitskog HNK. Od predsjednika Tuđmana dobila je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1997. bila je u Odboru uglednika za potporu Tuđmanove kandidature na predsjedničkim izborima, zajedno s nekim ljudima koje bi ona danas sigurno nazvala neofašistima. Netko koga politika kažnjava ne može se 1998. prijaviti na natječaj za intendanta HNK Split s priloženom prijavom u kojoj stoji da će “potrebne dokumente po potrebi poslati naknadno”. Originalni dokument dobio sam u Ministarstvu kulture. Kada biste se s takvim dokumentom prijavili na natječaj za čistača ulica, vaša kandidatura bila bi odbačena kao nepotpuna, jer ne ispunjavate uvjete natječaja. Kandidatura Siniše Poljaka na tom natječaju nije se razmatrala, jer Poljak nije imao potpunu dokumentaciju. U prijavi za natječaj, Mani Gotovac odmah traži stan, “nužan smještaj, uredan, skroman, i po mogućnosti u centru grada”. Villa Dalmacija, u kojoj Mani Gotovac živi, to sigurno nije. Mani Gotovac nije teatrolog, kako se predstavlja, ali je stručna osoba koja poznaje kazalište. Nikad ne bih rekao da je postavljena za intendanticu zahvaljujući prije svega političkim kriterijima. Ali, nažalost, ona pruženu priliku nije iskoristila. Splitski teatar danas se potpuno raspada. Grad je dobro učinio kada je Villu Dalmaciju dao umjetnicima na raspolaganje. Samo zahvaljujući Mani Gotovac tamo je bilo najmanje umjetnika, ali su zato ljetovali brojni kazališni kritičari, selektori i novinski urednici čak i s obiteljima. Tako se stvarala medijska podrška Mani Gotovac. Kada je Grad napokon uveo evidenciju tko dolazi u Villu, elitni gradski prostor zatvorenog tipa, Mani Gotovac optužila je Grad da je drži u zatvoru.