Chen Guangcheng,Novinar i književnik, dobitnik Pulitzerove nagrade Ian Johnson na blogu kulturnog magazina The New York Review of Books piše o slijepom kineskom odvjetniku Chenu Guangchengu koji je u očajničkom pokušaju bijega iz zemlje potražio pomoć u američkom veleposlanstvu u Pekingu. Iako će njegov slučaj vjerojatno poslužiti kao tema predizbornih debata uoči američkih predsjedničkih izbora, on otkriva i nerado priznavanu činjenicu da stranci nemaju mnogo utjecaja na "oblikovanje kineske budućnosti". S druge strane, otkriva mogućnost promjene u Kini koja dolazi iznutra i odozdo, iz slojeva običnih građana spremnih boriti se za svoja prava.

Politika jednog djeteta

Samouki odvjetnik sa sela, Chan je slavu stekao borbom protiv prisilnih pobačaja i sterilizacija kojima se država još uvijek povremeno služi u provođenju svoje "politike jednog djeteta". Chenova sljepoća doprinijela je njegovoj popularnosti među narodom, ali vlasti su ga opetovano uhićivale i tjerale da godinama boravi u kućnom pritvoru. Stoga je u travnju pobjegao u Peking, ostavivši suprugu i dvoje djece kod kuće u pokrajini Shandong. Chenova odluka da utočište potraži u američkom veleposlanstvu priziva u sjećanje slučaj policajca Wanga Lijuna iz Chongqinga koji je "u veljači pobjegao u američki konzulat u Chengduu osjetivši da je u nevolji".

Ali Chenova odluka također, upozorava Johnson, "uvelike precjenjuje američki utjecaj u Kini". Iako potencijalni inozemni partneri mogu pred Kinu postaviti određene zahtjeve što se tiče poštivanja postojećih zakona, iluzorno je očekivati da SAD ili bilo koja druga zapadna zemlja može izmijeniti kineski politički i pravosudni sustav. Ipak, čini se da predsjednički kandidati, i republikanski i demokratski, rado gaje tu iluziju. Nakon pokolja na trgu Tiananmen 1989. godine, SAD je "izvršio snažan pritisak na Peking da dopusti slobodu govora i druge osnovne slobode", ishodivši u najboljem slučaju puštanje nekolicine disidenata. Iako političari i dalje rado govore o utjecaju Washingtona na ljudska prava u Kini, on se u stvarnosti s godinama samo smanjivao.

Cenzurirani blogovi

Došavši u veleposlanstvo, Chen je imao na raspolaganju dvije ne baš povoljne opcije. Prva je bila ostanak tamo u nadi da će jednog dana dobiti dopuštenje da odleti u SAD, kao što je to 1990. uspjelo fizičaru Fangu Lizhiju, koji je sa suprugom proveo godinu dana u američkoj ambasadi dok mu kineske vlasti nisu dopustile da napusti zemlju. Međutim, Chenova obitelj nije bila s njime; mogućnost da sam ode iz Kine izložila bi ih riziku od maltretiranja i zatočenja unutar zemlje. Osim toga, kineski disidenti u inozemstvu najčešće "potonu u irelevantnost" - izolirani od domovine i sa slabim znanjem stranih jezika, "postaju ekvivalent emigranata iz Hladnog rata" kojima preostaje samo pisanje blogova koje u Kini zbog cenzure ionako nitko ne može čitati.

Stoga je Chen prihvatio drugu mogućnost i napustio veleposlanstvo, dobivši jamstva da će mu se obitelj pridružiti i da će smjeti studirati pravo u obližnjem Tianjinu. No, supruga mu je saopćila da su joj vladini službenici prijetili, a odvjetnik Teng Biao panično ga je nagovarao da se vrati u ambasadu. Ubrzo je Chen počeo davati neuvjerljive izjave poput one da su ga djelatnici veleposlanstva nagovorili da ga napusti jer će mu u protivnom žena biti pretučena. Američki veleposlanik opovrgnuo je njegovu izjavu, što je podupro i odvjetnik Jerome Cohen, Chenov posrednik u pregovorima s vladom i jedan od najodrešitijih američkih boraca za prava kineskih disidenata.

Obama me iznevjerio

Nakon napuštanja ambasade Chen je ustvrdio da je kineska vlada prekršila obećanja koja mu je dala, no Johnson vjeruje da je prije riječ o tome da je "shvatio da se vratio u istu Kinu iz koje je otišao": čak i kada bi upisao studij prava, to ne bi spriječilo vlasti da ga nastave redovito uhićivati i zastrašivati. Stoga je pred stranim novinarima javno pozvao predsjednika Obamu da mu omogući odlazak iz zemlje zajedno s obitelji. Iako je njegov zahtjev posve nerealan - "čak i da se još uvijek nalazi u ambasadi, njegov odlazak zahtijevao bi kinesko odobrenje" - Chen je optužio Obamu da ga je iznevjerio i tako sam sebi otežao situaciju i kod Amerikanaca i kod Kineza koji su zbog njegovih optužbi počeli s njime polako gubiti strpljenje.

Najjednostavnije rješenje, smatra Johnson, bilo bi pustiti Chena da prebjegne u SAD. Ali ove jeseni mijenja se vlast u Kini, što je vrlo rijedak događaj, i političke borbe se zahuktavaju. Neke od frakcija odlučne su ne dopustiti zapadu upletanje u kineske poslove te bi rezultat toga mogla biti i zabrana odlaska za Chena i njegovu obitelj. To bi pak negativno utjecalo na Obaminu reputaciju jer bi ga protivnici optužili da je izdao slijepog odvjetnika. Za kineske vlasti Chenov bi slučaj mogao biti "novi Ai Weiwei" - stalni trn u oku unatoč represiji i kućnom pritvoru, ali to je možda upravo što toj zemlji treba: "više ljudi unutar vlastitih granica voljnih osporiti status quo i zagovarati promjene".