Može li 60 ljudi u Zagrebu mjesec dana čuvati tajnu? Sudeći prema prošlosubotnjem, uspjelom iznenađenju koje su za 60. rođendan Eduardu Bočkaju pripremile njegova supruga Vera i kći Helena – može. Bivši košarkaš Lokomotive i dugogodišnji košarkaški trener mladih cibonaša Eduard Bočkaj, među prijateljima poznat pod nadimkom Fofo, prošle subote nije ni slutio da će rođendan proslaviti u društvu šezdesetak svojih prijatelja. Mislio je da će sa suprugom Verom, snahom Dinom i njezinim roditeljima Rankom i Davorom Šternom, večerati u zagrebačkom hotelu Sheraton. Štoviše, žalostilo ga je što im se za večerom neće pridružiti kći Helena, koja je te večeri, kako mu je rekla, planirala otići na proslavu prijateljeva rođendana. A zapravo je 24-godišnja Helena Bočkaj bila glavna koordinatorica proslave iznenađenja koje je zajedno s majkom Verom, pažljivo i u tajnosti, pripremala punih mjesec dana. I upravo je Helena Bočkaj, doznavši da su njezini roditelji upravo parkirali automobil u garaži “Sheratona”, svim uzvanicima u dvorani “Kralj Tomislav” podijelila svjećice, dala znak da se ugase svjetla i rekla glazbenicima da budu spremni. Za to su vrijeme Eduard i Vera Bočkaj na recepciji čekali Dinu Bočkaj, koja se prije pola godine udala za njihova sina Edu, te njezine roditelje, Ranku i Davora Šterna, kako bi se zajedno uputili na večeru. “Tata se bunio zašto ga gnjavimo da obuče odijelo”, uzbuđeno nam je pričala Helena Bočkaj dok smo, uz svjetlo svjećica koje su gosti držali u rukama, čekali slavljenika. “Večeras je i premijera u ‘Kerempuhu’ na koju nas je zvao Duško Ljuština i tata je predlagao da odgodimo večeru za sutra a danas odemo u kazalište”, dodala je Helena Bočkaj, kadli su se začuli uzvici iznenađenja s hotelske recepcije. To je s obitelji Štern stigao Edo Bočkaj mlađi. Njegovu dolasku iz Njemačke, gdje sa suprugom Dinom živi od vjenčanja, otac se nije nadao. Iako je Edo Bočkaj u Zagreb stigao dva dana uoči proslave, njegov otac to nije smio znati kako bi iznenađenje bilo što veće tako da je Edo spavao kod obitelji Štern, a da je stigao u Zagreb, nisu do posljednjeg trenutka znale čak ni Vera ni Helena Bočkaj. No bilo je to tek prvo u nizu iznenađenja koja su te večeri čekala Edu Bočkaja, Fofu.
U dvorani je nastao tajac kad su konobari dali znak Heleni Bočkaj da se slavljenik približava. Nešto prije 22 sata Edo Bočkaj Fofo stao je kao ukopan na ulazu u zamračenu dvoranu iz koje se počelo razlijegati: “Sretan rođendan ti…”, teško da je mogao razabrati lica prisutnih, obasjana tek plamičcima rođendanskih svjećica, baš kao što ni uzvanici nisu mogli vidjeti izraz na njegovu licu. Iz grupe je iskoraknula Helena Bočkaj i zagrlila oca, čestitavši mu rođendan, a svjetla su se upalila. Bočkaj je nekoliko trenutaka zbunjeno ostao u zagljaju kćeri, no zašećerena voda i nitroglicerin koje su pripremili za slučaj da ga uhvati nesvjestica, nisu bili potrebni. Sportski je podnio taj ugodni šok, kao što se od sportaša, jednog od prvih i rijetkih košarkaša i trenera s diplomom Fakulteta za fizičku kulturu, moglo i očekivati. A onda je krenuo u dvoranu gdje su mu redom čestitali njegovi suigrači i obiteljski prijatelji, među kojima je bilo i onih koje godinama nije vidio. Okupila se tu cijela Bočkajeva generacija igrača Lokomotive, današnje Cibone. Čestitali su mu tako Nikola Plećaš, Ante Ercegović, Rajko Gospodnetić, koji je samo za tu prigodu stigao iz Skoplja gdje je danas direktor Podravke, Željko Mandić, Zvonimir Butković, Vlado Leko i Ivan Koričić, a bilo je tu i košarkaša mlađe generacije poput Dražena Anzulovića. Nakon što se pozdravio sa svima, rođendanska proslava za Edu Bočkaja Fofu mogla je početi. Dok su konobari obilazili stolove, gosti su mogli razgledati i obiteljske fotografije koje su uvećane i uokvirene stajale iznad švedskog stola. “Ovo je Bočkaj u akciji”, opisivala nam je Vera Bočkaj crno-bijelu fotografiju na kojoj Fofo u dresu s brojem 12 puca na koš na igralištu Lokomotive pored današnjeg “Saloona”. “A ovo me nosi na leđima preko groblja prve zime kad smo se upoznali.” Slijedile su fotografije Eduarda Bočkaja s tada jednogodišnjim sinom Edom, zatim s malom Helenom, njegovom miljenicom. “Tata je najviše vezan za mene”, rekla nam je Helena Bočkaj koja je ove godine završila postdiplomski studij ekonomije u Grazu i do početka travnja planira otuputovati ili u London ili u Milano. Vera Bočkaj pak već deset godina živi i radi u Grazu kao najbliža suradnica posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića u tvrtki za uvoz i izvoz “Matraco”, a u Zagreb dolazi vikendom. “Brat je od 17. godine živio u inozemstvu. Studirao je strojarstvo u Londonu, nakon magisterija je dvije i pol godine živio u Monte Carlu a zatim nadomak Pariza gdje je na sveučilištu Insead završio postdiplomski iz ekonomije”, priča Helena koja je sve do odlaska na postdiplomski studij u Graz neprestano bila uz oca. Njezin je brat, 27-godišnji Edo Bočkaj odmah nakon vjenčanja sa surpugom Dinom otišao živjeti i raditi u Njemačku, za tvrtku Bertisman koja je, među ostalim, i vlasnik tv kuće RTL. “Zapazili su ga još na Inseadu i ponudili mu posao, a sada ga, nakon šest mjeseci šalju u New York”, objasnila je Vera Bočkaj, ponosna na oboje djece. “Ovom proslavom obilježili smo i odlaske naše djece, jer Edo se početkom travnja seli u New York, a Helena će ili u Milano ili u London, ovisno o tome koja joj poslovna ponuda bude više odgovarala”, dodala je Vera Bočkaj objasnivši također kako je glavni razlog zbog kojeg je odlučila suprugu prirediti ovako veliko rođendansko slavlje njegova skromnost. “Ne voli da se oko njega stvara pompa, ali uvjerena sam da mu je drago što su došli svi njegovi prijatelji i zaslužio je ovakvo iznenađenje. Divan je suprug i otac, nadam se da će dugo pamtiti ovu večer”, rekla je Vera Bočkaj a zatim sa sinom i kćeri stala na sredinu dvorane i zamolila za trenutak pažnje. Umjesto klasičnih govora, njih troje ispričali su šaljive zgode iz obiteljskog života. Tako se Vera Bočkaj našalila na vlastiti račun rekavši da je nakon vjenčanja za Bočkaja, s ozbiljnom namjerom da postane odlična kuharica i kućanica (na što su se svi počeli smijati) suprugu naručila da joj s jednog od putovanja donese šivaći stroj koji su mu carinici našli pod kaputom. Edo Bočkaj mlađi sjetio se kako ga je otac potjerao s košarkaškog terena rekavši mu da nema pojma o košarci. “I ja sam jedno vrijeme trenirala košarku, no i meni je otac bio najveći kritičar”; dodala je Helena Bočkaj, na što je otac iz dubine dvorane viknuo: “Kad si igrala k’o Krava!” Nije to bila uvreda, dapače, to je kompliment jer poznavatelji košarke znaju da je Krava nadimak Rajka Gospodnetića, košarkaša Lokomotive. Potom je i Gospodnetić ispričao nekoliko zgoda, a zatim je Edi Bočkaju čestitku pročitao i Drenislav Žekić, bivši urednik Dnevnika na HRT-u i sadašnji direktor korporativnih komunikacija u “Podravci”.
Nešto nakon ponoći Helena i Vera Bočkaj zamolile su sve sportaše da sjednu u krug u sredini dvorane. Konobari su potom njima pod noge dovezli kolica iz kojih je iskočila striptizeta. Za to iznenađenje, dar trojice Bočkajevih prijatelja, znalo je tek petero ljudi u dvorani. Striptizeta koja je samo za ovu prigodu stigla iz Rijeke desetak je minuta plesala, trljala se o košarkaške veterane, bacala im se u krila i zatim nestala. Iako je veliki glasovir dopremljen samo radi njega, Davor Štern cijele ga je večeri zaobilazio, no oko tri ujutro, kad im se pridružio Duško Ljuština koji je stigao nakon premijere u kazalištu “Kerempuh”, Štern je sjeo za klavir. Slavlje je trajalo do četiri ujutro, a Eduard Bočkaj idućega je dana, ustavši iz kreveta, priznao supruzi i kćeri da tek postaje svjestan što se prošle noći dogodilo. “Skočio je na nas i zahvalio nam”, zadovoljno nam je rekla Helena Bočkaj.

Slavlje za milijuntog korisnika HT mreža

“Dobrodošli u kuću sretnih ljudi, kuću milijuna!” bio je slogan akcije obilježavanja milijuntog korisnika HT-ovih mobilnih mreža, čiji je vrhunac bila prošlotjedna proslava u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU-a. Da je party za 800 uzvanika zamišljen ambiciozno nagoviještao je laserski osvijetljen ulaz u Gliptoteku i špalir HT-ovih hostesa na ulazu. Uzvanici, mahom manageri HT-a, predstavnici Vlade, HT-ovi poslovni partneri, novinari i osobe iz javnog života, ulazili su prvo u najveću dvoranu u prizemlju nazvanu HT Cronet soba. Tamo su na velikoj pozornici nastupali Ivana Kindl i D.J.-i, na zidovima su prikazivani Cronet reklamni spotovi, a sredinu sobe zauzeo je švedski stol. Na prvom katu, u +Club sobi za VIP uzvanike, smjestili su se u kožnim naslonjačima direktor HT-a, Ivica Mudrinić, u društvu Borislava Škegre, Mirka Barišića i HT-ovih poslovnih partnera. Njih je uz klavirsku pratnju zabavljala Jasna Bilušić, gostili su se koktelima od škampa i medaljonima od jastoga u votki i limunu. Drugi je kat bio podijeljen na Simpa sobu u kojoj su se uz glazbu DJ Frxa i fast food zabavljali najmlađi posjetitelji partyja, te HT Mobitel sobu gdje su se, u ozračju dalmatinske konobe, uz pjesmu klape Nostalgija, pršut, sir i janjetinu, mnogi posjetitelji okušali u boćanju.

Razapeti Krist u raznim tehnikama

Prošle je subote točno u podne slikarica i kiparica Nina Er Gott Sedlar otvorila samostalnu izložbu u zagrebačkoj galeriji Amadeo. Na otvorenje je pozvala najbliže prijatelje kojima se vidno uzbuđena obratila s nekoliko riječi zahvale i željom da uživaju u njezinim djelima. Potom se uzvanicima, među kojima su bili fra Bonaventura Duda, Katarina Balogh, Tihana Harapin Zalepugin i drugi, obratila autoričina prijateljica koja je pročitala svoju pjesmu posvećenu Nini Er Gott. Izložba bivše supruge redatelja Jakova Sedlara, sastoji se od osam slika u kombiniranoj tehnici i nekoliko brončanih reljefa, kako je sama autorica rekla, njoj najdražih djela. Sve ih povezuje ista sakralna tematika Krista, raspeća, života i umjetnosti. Dvanaesta je to po redu samostalna izložba Nine Er Gott Sedlar, koja je posljednje četiri izložbe imala u New Yorku i Chicagu, a njezini su radovi dio mnogih privatnih zbirki pa tako i onih Ala Pacina, Roberta DeNira i Martina Sheena. Posebnu pažnju prisutnih na otvorenju izazvao je katalog izložbe u kojemu je na drugoj stranici autoričinim rukopisom napisano “Nina Sedlar”, zatim prezime prekiženo crvenom crtom.

Vozačica s vlastitim štandom

Na ovogodišnjem AutoShowu Zagrebačkog velesajma posebno zanimanje posjetitelja izaziva štand Tajane Koren, naše najuspješnije vozačice automobilskih utrka. Kako nam je sama Tajana Koren, bivša djevojka Siniše Košutića i kći Tatjane Holjevac, direktorice VipNeta, kazala, prvi je to put da se na auto showu pojedini vozač predstavlja vlastitim štandom. “Do sad je uvijek bila praksa da se vozači predstavljaju na štandovima svojih sponzora, a ja sam odlučila napraviti vlastiti štand između ostaloga i zato što je jedan od mojih sponzora upravo Zagrebački velesajam.” Dodaja je potom kako joj je želja bila i da se posjetitelji bolje upoznaju i s njom kao rijetkom ženom koja se bavi tim muškim sportom. “Iako ja ne mislim da je to korektna podjela, uvriježeno je u nas misliti da automobilizam pripada muškarcima”; kazala je Tajana Koren koja je na prošlogodišnjem Ford Focus kupu od 36 vozača zauzela sedmo mjesto. Ambicija joj je ove godine popraviti rezultate, a prvu će prigodu imati već u posljednjem vikendu u travnju, kada će se natjecati na prvoj ovosezonskoj utrci na pulskom aerodromu.

Damir Šodan: znao sam daće moji luđaci osvojiti zagrebačku publiku

Neostvarena folk pjevačica Hanka, provincijski rocker Đeger i njegov prijatelj Đovani, stanoviti Gvozden koji je umislio da je drug Tito, Pepo, državni umjetnik… i još petnaestak likova tvore prvu dramu mladog hrvatskog pisca Damira Šodana (38), nedavno praizvedenu u zagrebačkom ZKM-u. Damir Šodan objavio je dvije zbirke pjesama, “Glasovne promjene” i “Srednji svijet” koje je kritika visoko ocijenila, prevodi englesku i američku književnost, a, za razliku od pravog trenda pisaca-novinara na hrvatskoj književnoj sceni, radi kao prevoditelj na Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu.
NACIONAL: Kako je nastala drama “Zaštićena zona”?
Drama je blago bazirana na stvarnom predlošku jer se nekoliko puta za rata u Bosni dogodilo da je osoblje ostavilo duševne bolesnike, a jedan je slučaj bio posebno eklatantan, no dokumentaristički pristup nije bio presudan za dramu. Mnogo više sam se oslanjao na književnost i film, recimo “Let iznad kukavičjeg gnijezda”, i općenito mislim da su “luđaci” dobra metafora, od Shakespearea naovamo.
NACIONAL: S druge strane zahtjevnija, jer se često koristi.
To je točno, zna se pretvoriti u klišej, ali treba se usuditi i pokušati, jer ako se dobro uradi, uvijek je zahvalna tema. Tako mi je polazište bilo više u književnosti nego u stvarnom geopolitičkom, iskustvenom ili ljudskom prostoru. Želio bih naglasiti da su likovi izmaštani, ali da u sebi sadrže neke tipske oznake tog “našijenskog” svijeta, smještenog negdje na Balkanu, ne bih toliko naglasio čak ni Bosnu. Imao sam dugo tu priču, odnosno prvi čin, ali nisam bio posebno motiviran da je završim, onda se pojavio natječaj u Beču pa sam u vrlo kratkom roku, onako euforično, ispisao cijeli tekst. Jednostavno je izišao iz sebe, bez mogućnosti da ga pravilno i dobro redigiram, i dobio nagradu. Slobodan Šnajder bio je u žiriju koji je tekstu dodijelio nagradu, pa se zainteresirao za postavljanje teksta u ZKM-u.
NACIONAL: Neki vaši prethodnici koji su se bavili temom luđaka priznali su da su se inspirirali i učili u ludnicama. Jeste li i vi?
Nisam, no kod nas je katkad stvarnost poprimala groteskne oblike. Ne bih rekao da mi živimo u velikoj ludnici, daleko od toga, mislim na globalnu situaciju, postmoderno potrošačko društvo koje je zbilja nastrojeno tehnološkom ništenju humaniteta. Nakon Drugoga svjetskog rata Adorno je napisao glasovitu rečenicu “ima li smisla pisati poeziju nakon Auschwitza”, a kod nas je u ratu bilo logora, svega, a nitko nije ugasio MTV. Znači, postoji jedna ravnodušnost u suvremenom svijetu koja nije odlika nekog fenomenalnog općeg zdravlja. Zato mislim da nisam morao ići u ludnicu da bih nalazio dodatne stilske oznake. Katkad je dovoljno osvrnuti se oko sebe…
NACIONAL: Niste se bojali da će luđaci biti neuvjerljivi?
Nisam se bojao, već i zato što sam ih obojio nekom ex-yu kulturom, tim okrajcima nečega što je nestalo. Znao sam da će dobro reagirati jer svi ljudi koji su tada živjeli imaju sve to deponirano u svijesti, i da će to samo biti inicirano, vraćeno natrag, na to sam računao.
NACIONAL: Jeste li se pribojavali optužbi za jugonostalgiju?
Jesam i nisam. Nitko do sada nije pravilno definirao taj pojam, jer postoji i ono što bih definirao neutralnim terminom jugoreferencijalnosti. Ako mogu definirati svoj stav prema tom vremenu – to nije bila sjajno vrijeme, to je bila zemlja gdje ste imali član 33, političke zatvorenike, ali je bio jedan sjajni raj oportunizma i mislim da ljudi često kad posežu za jugonostalgijom posežu za vremenom oportunizma, gdje je CK vladao a ljudi mogli živjeti u kindergartenu. Mislim da je u tome skriveni ključ jugonostalgije, a ne u sveopćoj humanističkoj krilatici kako smo svi lijepo živjeli zajedno. Mislim da su ovo vremena mnogo većih odgovornosti na pojedinačnom i na globalnom planu, zato ne volim jugonostalgiju, zato sam je pokušao demistificirati i narugati se njoj samoj.
NACIONAL: Kako ste se nosili s filozofskim traktatima koje izgovara Profesor?
Filozofijom sam se bavio hobistički pa sam morao imati hrabrosti pristupiti nakon predstave profesoru Branku Despotu, kojeg iznimno cijenim, da mu kažem da sam neke stvari doslovce maznuo iz njegove knjige, što je on duhovito popratio. Rekao je da je najprije mislio da je riječ o Hartmannu, ali da je poslije vidio da je to njegova knjiga.
NACIONAL: Nije mu smetalo što su neprerađene filozofske rečenice dosta nasmijavale publiku?
Filozofija ima žanrove, kod nas je sedamdesetih i osamdesetih bio popularan Heidegger, u vrijeme komunizma to je dobro leglo kao neka “legalna mistika” u filozofiji. To je uvijek potencijalno smiješno jer su to “teški” tekstovi, odlaze u dubinu jezika, podatni su za smiješno jer po sebi stvari prenaglašavaju, pa gdje god sam otvorio “Bitak i vrijeme”, uvijek sam mogao naći nešto zgodno. Za komediju? Da, to je malo žalosno, ali to je valjda neka postmoderna situacija.
NACIONAL: Koliko ste zadovoljni s režijom Dušana Jovanovića?
U cjelini sam zadovoljan. Ovo je moja prva predstava, a dobio sam za redatelja veliko ime, Dušana Jovanovića. Nisam čovjek od kazališta, mogu samo pretpostaviti koju je trebalo imati energiju i strategiju da bi se 20 ljudi izvelo na pozornicu. Kod nas je kazalište redateljsko, predstava je proizvod redatelja, u nekim drugim sredinama tekst je neprijeporan, tako da je u Dušanovu viđenju naglašen balans komedije i tragike. Na nekim mjestima ljudima nije bilo dopušteno da se previše ismiju… Tekst sam pisao kao crnu komediju, jer ipak je ukorijenjena u tragičnim zbivanjima, bez tužne i tragične potke tekst ne bi funkcionirao.
Drago mi je i što je Feral izdao integralni tekst, zajedno s još jednom dramom. Naime, kad se “rolala” knjiga, bilo je prostora za još jednu dramu. To je također jedna manje-više groteska pod nazivom “Kain ili njegov brat”. “Kain” je u Dalmaciji “lavor”, pa se mogu napraviti ili biblijske ili banalne reference, a naslov je preuzet iz jedne prijašnje knjige Danijela Dragojevića “Nevrijeme ili drugo”. Pokušaj je to da se u dalmatinski, ali i imaginarni kontekst smjesti obiteljska priča, recimo Arthur Muller na naš način, kroz humor.
NACIONAL: U novom broju crnogorskog časopisa za kulturu Ars u posebnom ste bloku predstavili desetak suvremenih hrvatskih pjesnika, recimo Tanju Gromaču, Tomicu Bajsića, Krešu Pintarića, Dragu Glamuzinu. Zašto baš taj izbor?
U tom časopisu moji kolege iz Beograda, Sarajeva i ja donosimo stvari iz svojih matičnih sredina, a kako svi živimo vani, čini mi se preko jedne europske “rampe”, jer su ovdje kontakti manje-više pokidani. Već sam čuo da su vrlo zadovoljni izborom iz hrvatske poezije, koji je dosta subjektivan, ima mnogo relevantnih ljudi, ali nastojao sam dati ljude aktivne devedesetih, pa sam stavio i sebe, što je možda čudno, ali i moje knjige su bile zapažene, dobile su dobre kritike, pa eto.
NACIONAL: Suurednik ste Feralove biblioteke.
Jako volim književnost, pa imam vrlo široki obrazac po kojem selekcioniram. Ponosan sam što smo prvi objavili poeziju Jima Morrisona, u prijevodu odličnog poznavaoca američke bitničke književnosti Voje Šindolića, te Raymonda Carvera kojeg sam osobno preveo. “John Fante” užasno je zanimljiva knjiga američkog pisca koji je i u Hollywoodu dosta participirao i čije je ponovno otkrivanje u Europi koincidiralo s našim objavljivanjem u Feralu… Iako je kod nas naizgled nepoznat, prodali smo ga izvrsno, što potvrđuje ono što govorim, u izdavaštvu – you never can tell. Knjiga Bogdana Bogdanovića, Knuta Hamsuna, čije je stare prijevode fenomenalno preradio Mirko Kovač, knjige Slavenke Drakulić koje su prošle dosta zapaženo, Odon von Horvath… Mislim da smo primijećeni kao ozbiljan projekt.
NACIONAL: Sami ste preveli Raymonda Carvera 1996., što je bio prvi prijevod pjesama toga pisca, koji je dosta utjecao na pjesničku generaciju kraja 90-ih u Hrvatskoj.
Često mi pisci kažu da im je taj Carverov prijevod dosta značio. U zadnje vrijeme razmišljam da sve što je od njega ostalo kompletiram, jer sam bio u kontaktu s njegovom udovicom Tess Gallagher. Mislim da bi to bilo izvedivo, a vidim da ima interesa. I njoj je bilo jako drago zbog tog kontakta, ljudima je Hrvatska uvijek neka egzotika. A meni je Carver jako drag kao pisac.
NACIONAL: Iako ste u svojoj poeziji sasvim drukčiji.
Da, kod mene se ispovjedna nota uvijek mora “prelomiti” kroz jezik, i onda dobije neke čudne disonance, neku drugu refleksiju, inače bi bila suviše dokumentaristička. Nije do kraja mimetska i stvarnosna, katkad ima nadrealistička “ispaljenja”... koja radi i sam jezik a i svijet u kojem živimo. To je neka egzistencijalna semiotika, što su možda ljudi prepoznali kao novo i, naravno, akcent je uvijek na jeziku, radu jezika. Postoje pjesnici koji to uopće ne akcentiraju, to također cijenim. Carver to ne čini, jedino jako suptilno, on piše kao da je jezik odavno tu, i s njim nema nikakvih problema, da postoje vrlo određene relacije riječi i stvari, čvrste veze, neki poststrukturalistički uvidi nimalo ga ne diraju… nije nimalo Francuz.
NACIONAL: Radite kao prevoditelj na Sudu u Haagu. Je li vaš uvid u zbivanja ondje bolji nego u običnih ljudi?
Ne mogu govoriti o svemu što prevodim, neke stvari su jednostavno tajna, a s druge strane “radi” i amnezija, neke stvari morate potiskivati da biste napravili mjesta za druge. Kad prevodite u jednoj tako velikoj instituciji, vidite samo jedan mali ugao, tekst koji radite, tako da kad bih i htio, ne bih mogao reći ništa više.