IlustracijaBritanski pisac i društveni komentator Owen Jones u kolumni za Independent analizira pobunu europskih zemalja protiv brutalne i nerealne politike štednje. Ono što se u posljednje četiri godine događalo u Europi potvrdilo je predviđanja koja je Naomi Klein iznijela u knjizi „Doktrina šoka: Uspon kapitalizma katastrofe". Njezina je teorija da se „iznenadnim krizama namjerno manipulira kako bi se progurale ekstremne prakse slobodnog tržišta koje inače ne bi bile politički moguće".

Početkom 2008. godine, neposredno nakon izlaska knjige, još se nije moglo ni zamisliti da će se situacija u Europi toliko izmijeniti i da će „deficit" postati glavna tema političkih rasprava. Ali zatim je uslijedio pad nezapamćen još od depresije 1930-ih godina koji je u pravoj maniri kapitalizma katastrofe diljem kontinenta iskorišten za provođenje politika „iz desničarskih mokrih snova": najbogatijima su srezani porezi, javna dobra su privatizirana i rasprodana, a radnička prava srozana na minimum. Ovih dana, međutim, pobjeda Françoisa Hollandea na predsjedničkim izborima u Francuskoj i radikalnih ljevičara, protivnika politike štednje u Grčkoj nagovijestile suponovnu iznenadnu promjenu klime u Europi.

Najradikalnija privatizacija u povijesti

Kao primjer teze da su „ideolozi slobodnog tržišta krizu tržišta lukavo preobrazili u krizu javne potrošnje", što je strategija koju ponekad otvoreno priznaju i sami njezini tvorci, Jones spominje Portugal. U recesijom opustošenoj zemlji nakon otkupa EU i MMF-a započeo je proces korjenitog preuređivanja u skladu s „neoliberalnom dogmom" i zahtjevima slobodnog tržišta. Na djelu je „najradikalniji program privatizacije u povijesti zemlje" s rasprodajom energetske industrije, vode i javnog prijevoza, gotovo četverostruko povećanje PDV-a, rezanje plaća javnim službenicima i do 25% te gotovo 20%-tno smanjenje naknada za nezaposlene.

Dekan elitne portugalske poslovne škole Ferreira Machado rekao je Jonesu kako je svjestan da takve mjere u normalnim okolnostima nikada ne bi mogle biti provedene jer je u demokracijama prisutna jaka težnja ka održanju statusa quo i nesklonost sveobuhvatnim reformama. Priznao je i da su predložene reforme u direktnoj suprotnosti s demokracijom, što je pokazao i slučaj oporbene čelnice koja je nedavno izazvala pravu buru u javnosti svojim prijedlogom da se demokracija zamrzne na pola godine kako bi se reforme neometano ostvarile.

Grčka na čelu pobune

U Europi, koja svoju demokraciju ipak nije zamrznula, spomenuta opreka sve je vidljivija. Javnost očekivano pruža sve snažniji otpor politici štednje koja je ubila gospodarski rast, drastično povećala nezaposlenost i smanjila životni standard, pritom nimalo ne pomogavši razrješenju dužničke krize. „Stvarni svijet", komentira Jones, „stigao je u neželjeni posjet visokim svećenicima štednje." Na čelu pobune je Grčka koju je štednja dotukla do te mjere da se nekoć iznimno niska stopa samoubojstava u zemlji od početka krize udvostručila.

Rezultati grčkih i francuskih izbora mogli bi biti znak „početka kraja europske doktrine šoka". Vođa grčke radikalno lijeve stranke Syriza Alexis Tsipras najavio je početak „mirne revolucije", a trijumf njega i njegovih stranačkih kolega imao je odjeka i u ostatku Europe, dajući novi poticaj nizozemskoj Socijalističkoj stranci koja se također opire štednji i protivnicima fiskalnog pakta o kojem će se u Irskoj glasovati na referendumu krajem svibnja.

Novi vjetrovi s kontinenta

Ovo je prvi put od početka krize da je prednost na strani buntovnika protiv štednje, a to se može odraziti i na političku klimu u Velikoj Britaniji. Prema anketama, „dvije trećine odbija vladin ekonomski program", a popularnost premijera Davida Camerona naglo je pala. Britanski protivnici štednje dosad su bili razjedinjeni i rascjepkani, ali „novi vjetrovi s kontinenta mogli bi sve to promijeniti". Situacija je zasad neizvjesna, ali otvorena je mogućnost stvaranja novih savezništava s obiju strana La Manchea. Jones završava tekst citatom talijanskog komunističkog filozofa Antonija Gramscija iz tmurnih 1930-ih godina: „Kriza leži upravo u činjenici da staro umire, a novo se još ne može roditi."