Objavljeno u Nacionalu br. 865, 2012-06-12

Autor: Vlado Rajić

Kad je Božji sud brži od zemaljske pravde

Zbog velikih troškova i neispunjene svrhe - da kazni tvorce politike mržnje koja je izazvala brojne žrtve, međunarodna zajednica želi zatvoriti Haaški sud

Nagađalo se bi li Tuđmana, Šuška ili Bobana sustigla haaška sudbina da nisu umrliNagađalo se bi li Tuđmana, Šuška ili Bobana sustigla haaška sudbina da nisu umrliHaaški sud osnovan je Rezolucijom 827. Vijeća sigurnosti UN-a 25. svibnja 1993. iz dva razloga. Prvi, zločini u ratovima početkom devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije bili su prijetnja i susjednim regijama. Drugi, nacionalna pravosuđa na te zločine nisu reagirala. Haaški sud bi međunarodna zajednica, danas, devetnaest godina kasnije, htjela zatvoriti iz tri razloga. Prvi, posao se odužio preko svake očekivane mjere. Drugi, sve to strahovito puno košta (više od 200 milijuna dolara). Treći, čini se da sud ipak nije ispunio svrhu, da kazni tvorce politika koje su jedna prema drugoj, a na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, provodile nasilje, osvajanje tuđega i ubijanje drukčijih.

No nije sud kino u provinciji pa da ga se može samo tako zatvoriti. Osim svega, upravo bi trebala biti dovršena i tzv. izlazna strategija za tribunal (treća po redu). Očekuje se da će o tim stvarima nešto govoriti i Theodor Meron, predsjednik Suda, pred Vijećem sigurnosti 15. lipnja. Ne očekuje se da će nešto reći i o ispunjenju pravnih ciljeva postavljenih pred instituciju ad hoc suda. A ciljevi su: dovesti pred lice pravde osobe odgovorne za kršenja međunarodnog humanitarnog prava; osiguranje pravde žrtvama; obeshrabrivanje daljnjih zločina toga tipa i sprečavanje revizionizma prema događajima koje su opisale i optužnice i presude u svakom pojedinom slučaju.


Dakle, jesu li pred sud dovedene osobe kojima je humanitarno pravo na savjesti. Od 64 osuđene osobe na zatvorske kazne, jedna je dobila doživotni zatvor, jedna 40, a Milan Martić 35 godina zatvora. Tihomir Blaškić osuđen je na 45 godina, ali je u žalbenom postupku ta presuda prepravljena na devet godina, taman toliko koliko je Blaškić već odležao u Scheveningenu (zatvoru u okviru suda). Sve ostale kazne su niže ili znatno niže, pa bi se reklo da su stradali samo puki izvršitelji iz postrojbi, vojnih i paravojnih. A najviše ih je iz tzv. logorskih straži razbacanih širom ratom opožarenog područja. S te liste osuđenih (57 ih je na odsluženju kazni) prepoznaje se tek poneko ime, Biljane Plavšić, na primjer, osuđene na 11 godina zatvora. Ili Milana Martića osuđenog 2008. godine. Možda čak i Slobodana Miloševića koji je umro u scheveninškom pritvoru 11. ožujka 2006. Na popisu optuženih nikad se nisu pojavila imena, recimo, Borislava Jovića koji je kao predsjednik Predsjedništva SFRJ bio i vrhovni zapovjednik onih snaga koje su kasnije na hrvatskom i bosanskom prostoru pretvorene u okupacijsku vojsku. Nema ni Veljka Kadijevića, ministra obrane, ali ni Blagoja Adžića, načelnika glavnog stožera JNA. Nema nikoga iz političkog vodstva Srbije, Hrvatske i BiH iz toga doba. Nije to zazivanje političkih aveti, već podsjećanje na vrijeme kad Haaški tribunal nastaje.

Na zatvorenom sastanku Aryeha Neiera, predsjednika Otvorenog društva, krajem 1992. s pozvanim profesorima, sucima, tužiteljima, odvjetnicima na Pravnom fakultetu u Zagrebu, baš je o tim velikim ribama bilo riječi. "Cilj osnivanja ovoga suda je nužan odgovor koji međunarodno pravo mora dati na sve ono što su na ovim prostorima kreirale političke i druge elite, kazniti pripadnike tih elita je mogući način kojim bi se spriječilo ponavljanje sličnih povijesnih užasa. Nama nije cilj kazniti neposrednog počinitelja zločina. Imamo tehnologiju koja je u stanju sa satelita snimiti svakog logorskog stražara, njegovu sliku okrenuti tako da mu se vidi lice. I mi bismo to s lakoćom mogli suditi. Ali njima neka se bave nacionalni sudovi. Međunarodni sud mora dati vođama i inspiratorima zločina pravnu mjeru i zbog njih samih i zbog vođa koje ćete tek izabrati", govorio je te večeri okupljenima u maloj predavaonici III. godine na drugom katu PF-a jedan od najjačih američkih pravnika toga doba.

U haaškom lovu na velike ribe smrt je redovito bila brža od tužiteljstva, a do suda se i nije došlo. S hrvatske se strane, recimo, nagađalo bi li Tuđmana, Šuška ili Bobana sustigla haaška sudbina. Je li još nekom predanom nacionalnom aktivistu ta ista haaška pravda trebala dati mjeru izjava i postupaka s kraja osamdesetih i početka devedesetih? Gdje su se izgubili Izetbegović i njegovi stranački vođe? Gdje je, osim Miloševića, ostatak beogradskih akademičara, ako je osnutak tribunala trebao suditi kreatorima ekstremnog i za narode pogubnog nacionalnog ekskluzitiviteta nad ljudima, imovinom, prostorom, životima?
Tu Haaški sud nije ostvario svoju zadaću. Neće sliku popraviti ni popis imena s liste predmeta koji se nalaze u fazi žalbe na presudu tribunala. Šest je takvih spisa. Naravno, hrvatsku javnost najviše intrigira okončanje žalbenog postupka za Antu Gotovinu i Mladena Markača, najavljeno za prosinac ove godine. I predsjednik žalbenog vijeća Theodor Meron će na spomenutom istupu pred Vijećem sigurnosti spomenuti taj spis. Ali dvojica hrvatskih generala su, zajedno s Momčilom Perišićem (optužen, među ostalim, i za bombardiranje Sarajeva), zapravo jedini nositelji ozbiljnih dužnosti koji bi mogli, ako su politički naredbodavci već izabrali Božji umjesto zemaljskog, haaškog suda, odgovarati zadaći tribunala. Možda to jesu "glavni junaci" predmeta u kojima se još vodi postupak. Recimo Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj. Možda su to i Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Ali ne kao prvi ili drugi red tvoraca politike mržnje. Zapravo, njihovo mjesto u tim redovima odredit će presude. Kao i za Gorana Hadžića koji je tek 20. srpnja 2011. uhvaćen i kome suđenje još nije ni počelo. Kakva god bila odluka o njima, jedno je sigurno: kad se koncipirao užas, oni nisu bili pozvani. Kad se sve to zbroji, vrijedi li to ukupno 200 milijuna dolara i golemog ugleda stavljenog na iskušenje međunarodne javnosti samo zato što se nacionalnim sudovima baš nekako nije dalo progoniti ratne zločince i u svojim redovima?

Crv sumnje pojavio se još 2003., kad je izrađena prva izlazna stretegija. Po njoj je tužiteljstvo trebalo do 2004. pripremiti sve optužnice u predmetima u kojima je istraga bila završena. Do 2008. trebala su početi sva suđenja po tim optužnicama. Do 2010. trebali su završiti svi procesi. I, naravno, u skladu s tom strategijom trebalo je provesti i racionalizaciju ljudstva na računu Suda. Ekipa Carle Del Ponte tada je smanjena s 22 na 11 ljudi. Odlazak suca Claudea Jorde na rad u Stalni sud u Haagu nije nadomješten novom osobom, kao ni upražnjeno mjesto suca Georga Maya koji je umro.

Već osam godina kasnije se pokazalo da je ta strategija neizvediva. Preveliki broj procesa je još u toku i u skučenim kadrovskim prilikama (sudska vijeća po propisima suda jednostavno moraju imati pet sudaca) nemoguće ih je dovršiti do kraja 2012., kako je ta druga izlazna strategija predvidjela. Morat će se pomaknuti i rokovi za suđenje Karadžiću koje je jedino trebalo potrajati i u 2014., a s uračunatim žalbenim rokom do 2018. U međuvremenu je postalo jasno da neće biti jednostavno dovršiti procese protiv Šešelja i Mladića. Jer riječ je o dvojici vrlo "teških optuženika" među 161 dosad podignutom optužnicom, dvojici koji se svim snagama opiru da se priključe njima 126 protiv kojih je proces dovršen. Sasvim sigurno, njihova imena neće doći na popis 20 dosad povučenih optužnica. A Goran Hadžić tek treba dobiti priliku da se izjasni o krivnji. Imaju li ta probijanja rokova svih dosad napisanih strategija (uključivo i one koje će se izraditi ovoga ljeta), duga i neshvatljivo spora suđenja ikakve veze s ranije spomenutom ocjenom da je tribunal "promašio temu" i sudio uglavnom pukim izvršiteljima? Imaju. Ali o njoj će biti smisla govoriti tek kad ad hoc tribunal jednoga dana realizira izlaznu strategiju. Četvrtu.

Vezane vijesti

Šešelj odbio sudjelovati u postupku u Haagu

Šešelj odbio sudjelovati u postupku u Haagu

Raspravno vijeće odgodilo je suđenje do ponedjeljka, a predsjedavajući sudac naglasio je kako je to Šešelju "posljednja šansa" da "preispita svoje… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika