Moamer GadafiPoziv, koji je u privatnom obilasku Hrvatske, Saif Al-Islam Gadafi uručio predsjedniku Stipi Mesiću da posjeti Libiju i njegova oca Moamara Al Gadafija, kontroverznog libijskog vođu, koji ne voli da ga zovu predsjednikom pa stoga nema nikakvu službenu državnu ili partijsku funkciju, već je izazvao podijeljene reakcije političara i gospodarstvenika. Taj neslužbeni poziv i poruka za intenziviranjem suradnje u gospodarstvu i nekim projektima u zdravstvu, te Mesićeva spremnost da libijskog čelnika ugosti u Zagrebu, otvorio je delikatne probleme hrvatske vanjske politike. Hrvatskoj je Libija privlačna kao tržište za izvoz – tamo bi se, prema procjenama, moglo zaposliti oko 20.000 hrvatskih radnika, ali pritom ta suradnja ne bi smjela pomutiti odnose sa SAD-om. Pod američkim pritiskom Hrvatska je nedavno izgubila projekt s Iranom, vrijedan 12 milijuna dolara, budući da je ta zemlja na američkoj crnoj listi teroristički opasnih zemalja.
Dok je Mesićev stav pozitivno odjeknuo među hrvatskim gospodarstvenicima, američka diplomacija burno je reagirala na pokušaj približavanja Hrvatske i Libije. Unatoč tome što je libijski vođa podržavao pravo SAD-a na osvetu za terorističke napade, SAD, priznajući promjene u ponašanju Libije, nisu je skinule s popisa zemalja koje se smatraju rasadnikom terorizma, pa su stoga ovih dana hrvatskom MVP-u uputile neslužbenu diplomatsku notu. U njoj upozoravaju da će s posebnom pažnjom pratiti poteze hrvatskih vlasti u pokušaju sklapanja gospodarskih aranžmana sa sumnjivim režimom Moamera Gadafija.
Suradnju Libije i Hrvatske nemoguće je promatrati izolirano od odnosa Libije sa SAD-om i ostatkom svijeta, a oni su posljednjih desetak godina protekli u znaku političkih, ekonomskih i vojnih sankcija. Libija je punih deset godina, nakon slučaja Lockerbi, kada se u tom škotskom gradu 1988. srušio avion, pri čemu je poginulo 270 osoba, uglavnom Amerikanaca, živjela pod embargom za zračni promet, opremu za naftu i petrokemiju te vojnu opremu. Gadafi je godinama prkosio pritiscima međunarodne zajednice, da bi naposljetku ipak isporučio dvojicu Libijaca, članova tajne libijske policije, osumnjičenih za podmetanje bombe u avion. Tako je zemlju u travnju 1999. oslobodio većeg dijela sankcija UN i SAD-a, koje, suprotno očekivanjima, nisu naštetile Gadafijevu imidžu među sunarodnjacima. Gadafi već duže od tri desetljeća uživa epitet vođe, što prema arapskom poimanju zaslužuju samo oni koji imaju bogate izvore nafte, kao i oni koji imaju hrabrosti ravnopravno razgovarati sa šefovima najmoćnijih država svijeta.
Ali ni nakon ukidanja dijela sankcija, Libija nije postala poželjan međunarodni partner i nije se riješila reputacije rasadnika terorizma. SAD je donio niz zakona koji reguliraju načine, modele i uvjete poslovanja s Libijom. Američki modeli suradnje često su izazvali prosvjede biznismena i gospodarstvenika iz manjih zemalja, koji su se žalili da u sjeni embarga i straha od terorizma, zapadne kompanije nesmetano zgrću profit na libijskom tržištu, čime otežavaju ekonomski položaj manje razvijenih zemalja. Drugim riječima, da zakoni obvezuju male zemlje, kompromitirane vlastitim ratovima i krizama, među koje spada i Hrvatska, a ne vrijede za visoko razvijene.
Zbog nategnutih međunarodnih političkih odnosa, gospodarska suradnja s Libijom bila je otežana, ali zapravo nikada nije prekinuta. Strah od međunarodne arbitraže hrvatske poduzetnike tjerao je u neku vrst poluilegale. Poslovi s Libijom radili su se eksteritorijalno – sklapali su se u Libiji, a realizirali u Hrvatskoj, bez formalnog, ali uz prešutni blagoslov službenih vlasti, pa čak i za vrijeme Tuđmanova režima. Libija je bila prva zemlja s afričkog kontinenta koja je priznala suverenost Hrvatske, ali je poslije s velikim podozrenjem gledala na ulogu Hrvatske u ratu u BiH, a Gadafi se suočen, kako je on to sam nazivao, s ratom koji se vodi protiv islama i pravoslavlja, okrenuo poslovima sa Srbijom.
Mladen Šarić, današnji predsjednik Uprave Ingra Mara, a tada pomoćnik direktora Ingrina sektora za energetiku, koji je otišao u Libiju na jednu, a ostao četiri godine, bio je izravno zadužen za poslovne pregovore s Libijcima. Došao je u vrijeme najteže hrvatsko-libijske poslovne i političke krize: kada je zbog raspada Jugoslavije i problema financijskih transakcija, 1991. propao golem ugovor za izgradnju 2870 stanova u Tripoliju, čiji je rasplet završio na sudu.
Šarić ponovno otputovao u Libiju početkom svibnja prošle godine u sastavu delegacije gospodarstvenika pod pokroviteljstvom predsjednika Republike, neposredno nakon uspostavljanja diplomatskih odnosa Libije i Hrvatske. O teškim počecima te suradnje svjedoči:” Naša delegacija predala je formalno zahtjev za uspostavljanje odnosa, što su Libijci prihvatili. Nakon toga se libijski ambasador u Beču, koji je trebao pokrivati Hrvatsku, proceduralno obratio Ministarstvu vanjskih poslova da bi uspostavio kontakt, ali jednostavno nije našao sugovornika. Prema diplomatskim kodeksima, kad ambasador preda svoje vjerodajnice i ne dobije ih u određenom vremenu, smatra se odbijenim. Odlučio je potražiti tvrtku koja najčešće traži vize za Libiju, pa je našao nas u Ingri. Uspjeli smo mu dogovoriti sastanak s predsjednikom Republike i tada su uspostavljeni diplomatski odnosi.
Nakon toga naša je delegacija primljena u libijskom MVP-u na najvišoj razini. U sastavu delegacije bili su ljudi iz Plive, Podravke, Đure Đakovića, Montmontaže, dr. Metelko iz bolnice “Vuk Vrhovec”, Ingra… Delegaciju je vodila Štefanija Balog, a dogovorili smo neke oblike suradnje. Osnovni je uvjet bio da se uspostavi Ured Republike Hrvatske u Tripoliju, koji bi koordinirao sve te aktivnosti. Tvrtke koje zanima poslovanje s Libijom bile su spremne same financirati osnivanje toga ureda, ali pod uvjetom da MVP zaposli najmanje jednu osobu ili da ovlasti nekog od poslovnih ljudi iz Hrvatske koji rade u Libiji da može ovjeravati dokumente, jer kod poslovanja uvijek morate imati žig veleposlanstva… To je dogovoreno, ali, nažalost, nije realizirano. U kolovozu prošle godine tvrtka Crosco iznajmila je ured u Tripoliju, koji je i danas prazan. Mislim da bi diplomacija trebala biti u službi gospodarstva i otvarati putove, a ne obratno. Navodno je ministar vanjskih poslova čak dobio određene upute od predsjednika, ali nikad se ništa nije dogodilo. To su nam Libijci jako zamjerili i mislim da smo zato izgubili mnoge projekte, što su naši istočni susjedi jako dobro iskoristili: ugovorili su poslove za gotovo 2,5 milijardi dolara.”
Šarić tvrdi da su hrvatske tvrtke u Libiji poslovale poštujući zabrane za određena područja poslovanja nametnuta sankcijama UN i SAD-a, dok je “istodobno 2-2,5 tisuća američkih stručnjaka s belgijskim i malteškim putovnicama radilo na proizvodnji nafte”.
Danijel Režek, potpredsjednik Ingre, današnje poslovne odnose s Libijcima smatra neusporedivo kvalitetnijima nego u komunizmu, “kada se posao napravio, a onda je Tito išao moliti da se dug plati”. Promijenila se, priča on, i politička klima. Smatra da Gadafi nije kakav je bio prije desetak godina, danas ga “sve više zanima gospodarstvo, a sve manje ratovanje i politika”. Gadafi je, primjerice, svjedoči Režek, planirao s lošinjskom plovidbom osnovati zajedničku tvrtku, sa ciljem da se kontejnerski promet srednje i sjeverne Afrike za Europu odvija preko libijskih luka Tripolija i Bengazija prema Rijeci.
Ističući važnost libijskog tržišta za oporavak hrvatskog gospodarstva, jer “država može u stečaj ako ćemo i dalje imati dvostruko veći uvoz od izvoza”, Režek misli da hrvatske tvrtke ne mogu imati poslovni kredibilitet bez političke podrške: “Libija je bila zainteresirana za kupnju hotelskih kompleksa u Hrvatskoj, ali je Vlada reagirala na nepošten način. U jednoj ‘siromašnoj’ Švicarskoj i Italiji oni mogu kupovati hotele, benzinske crpke i nogometne klubove, a u ‘bogatoj’ Hrvatskoj ne mogu. To kao menedžer ne mogu shvatiti. Libija u središtu Beča ima ambasadu, a mi se ne usudimo ni izreći da bismo tamo eventualno otvorili misiju.”
Nezadovoljan, kako kaže, dvostrukim mjerilima za primjer navodi slučaj iz 1995. kada je Ingra na međunarodnom natječaju dobila remont broda “Al Farah”, projekt vrijedan 1,6 milijuna dolara. Odmah je u talijanskim medijima Hrvatska bila optužena da ne poštuje embargo, a naknadni zapisnik “raskrinkao” je razloge zabrinutosti – za projekt su se nadmetale i talijanske tvrtke.
Aleksandar Ivančić, potpredsjednik Uprave Ingre, koja se može pohvaliti da 60 posto svojih prihoda ostvaruje na inozemnom tržištu, a najveći broj projekata pripada upravo Libiji, ovako je objasnio zašto je libijsko tržište tako privlačno hrvatskim gospodarstvenicima: “Na međunarodnim natječajima, hrvatske tvrtke u konkurenciji sa zapadnima, imaju svega dva posto šansi da dobiju posao. S Libijom nam se, zbog dobre suradnje u prošlosti, nudi mogućnost neposrednih dogovora. Donedavno je Libija bila vrlo rizična zbog nesigurnosti plaćanja: sve su poslove plaćali u libijskim dinarima, koji su se morali transferirati u dolar… Onda su shvatili da je taj komplicirani sustav plaćanja velika zapreka međunarodnoj suradnji, pa sada plaćaju u dolarima. U Libiji potpisivanje ugovora nije početak posla, nego plaćanje avansa.”, priča Ivančić i navodi da je “za vrijeme embarga u Libiji sretao ljude iz svih europskih zemalja i vidio memorandum prijateljstva Libije sa zemljama koje nitko i nije pokušao zaustaviti. A kada mi odemo dolje, nastane uzbuna, neke ambasade kontaktiraju naše ministarstvo i pitaju što mi tamo radimo.”
Već sam odlazak u Libiju, za Aleksandra Ivančića predstavljao je avanturu: avionom do Tunisa, a potom taksijem iz Jerbe prema Tripoliju, s umornim vozačem kojem je morao pjevati da ne bi zaspao jer je čitavu noć vozio istu rutu u obrnutom smjeru. A kad je zaspao, jako se naljutio na njega, jer ga nije imao tko zabavljati.
Ivančić vjeruje da su mnoge predodžbe o Libiji stvar predrasuda: “Ljudi o Tunisu razmišljaju kao o turističkom raju i hvata ih panika što će se dogoditi kad prijeđu libijsku granicu. Zatim otkriju da su prometnice u Libiji mnogo bolje nego u Tunisu, da su ljudi lijepo odjeveni i zadovoljni, da je teško uočiti žene pod feredžama i danas više nije nezamislivo da one priđu muškarcu… Libija je ostvarila maksimum komunističke socijalne sigurnosti: voda, struja i stan su gotovo besplatni, većina ljudi ima jako dobar standard… Ono po čemu se zaista razlikuju od Europljana jest poimanje vremena: tamo se sve odvija sporije i nikome se nigdje ne žuri. U stabilnim državama nije toliko važno tko je na kojem mjestu, jer sustav funkcionira. U Libiji su ljudi koji odlučuju o velikim investicijama uvijek pametniji od nas. Naši ljudi griješe kad dolaze s podcjenjivanjem, jer za stvaranje povjerenja jako je važno ne povrijediti ljude i običaje. Osim zdrava razuma, pristojnosti, kućnog odgoja i uvažanja, ne postoje posebne kvalifikacije za pregovore”, priča Ivančić, koji priznaje da je mnoge stvari učio metodom vlastitih grešaka, pa je u kuću libijskog biznismena ušao s cipelama – što se smatra uvredljivim.
U budućem susretu Mesića i Gadafija neizbježna tema bit će i, kako je najavljeno, projekti u zdravstvu. Medicinska razmjena je u komunističkom režimu bila popularan oblik suradnje između tadašnje Jugoslavije i Libije. Jedan od predvodnika hrvatskih ginekologa u Libiju bio je i prof. dr. Asim Kurjak, koji je vodio trudnoću Safie Gadafi, druge supruge Moamara Al Gadafija, i koji je nekoliko puta godišnje odlazio obučavati tamošnji kadar o dostignućima na području ultrazvučne dijagnostike. On smatra da se i danas u medicini krije golemi potencijal izvoznog kapitala. Premda je njegovo iskustvo isključivo pozitivno intonirano, svjedoči o specifičnostima libijske kulture.
Prvi poziv iz Libije bio je vrlo konspirativan. Kad su ga 1979. iz tadašnjeg Saveznog sekretarijata za inostrane poslove obavijestili da bi trebao pružiti određene zdravstvene usluge jednom od šefova prijateljske zemlje, Kurjak nije točno znao ni gdje bi trebao otputovati ni kome treba njegova pomoć. Nije pomoglo ni taktičko izvlačenje da bi, zbog tehničke opremljenosti, bilo pametnije da nepoznati šef posjeti kliniku na Sv. Duhu. Iz prijateljske zemlje stigao je samo odgovor: specificirajte što vam treba i mi ćemo kupiti kompletnu opremu.
I nije bilo druge, prisjeća se Kurjak, nego sjesti u avion. Tek kad se avion prizemljio i kad je vidio natpis Tripoli, shvatio je da je posrijedi Libija. U golemu zelenom šatoru utaborenom usred grada, koji je trebao imitirati pustinjski način života, upoznao je i svoju pacijenticu – Safiu Gadafi, tada u ranoj trudnoći. Pregledu je prisustvovao i libijski vođa, koji je na Kurjaka ostavio dojam sasvim suprotan od javne predodžbe koja ga je prikazivala kao krutog i nepopustljivog lidera: “Dočekao me u trenirci. Djelovao je ležerno i šarmantno. Ponio sam sa sobom jednu od svojih prvih knjiga, objavljenu u Amsterdamu sa zelenim koricama, i poklonio je Gadafiju te mu rekao kako moja zelena knjiga nije tako poznata kao njegova, na što se on nasmijao i odgovorio mi da je moja sigurno mnogo korisnija. Usred pregleda je nestalo struje. Gadafi se pribrano sam popeo na stolicu i zamijenio osigurač… Bio je zadovoljan mojim pregledom i impresioniran prednostima ultrazvuka. Zaključio je da bi tu modernu tehniku trebalo pokazati i libijskom narodu.”
Već sljedeće večeri, prof. dr. Asim Kurjak bio je gost u dvije udarne emisije libijske televizije nakon dnevnika. Tumačio je što je to ultrazvuk, a održao je i prve seminare libijskim liječnicima. Kad su se Kurjakovi nalazi s ultrazvuka, rođenjem zdravog muškog djeteta pokazali točnima, Gadafi se još više zainteresirao za novu tehniku koja se tada tek i u svijetu probijala. Rezultat je bio masovan i učestao odlazak hrvatskih ginekologa u Tripoli i Bengazi, libijske sveučilišne centre. U zlatnim godinama suradnje tamo je znalo boraviti i 600 hrvatskih stručnjaka. Ubrzo je na zagrebačkom fakultetu 1982. otvoren, na engleskom jeziku, postdiplomski tečaj Ultrazvuk u kliničkoj medicini, koji se nije ugasio ni tijekom rata u Hrvatskoj. Klinika u Petrovoj i na Sv. Duhu obučila je tim libijskih stručnjaka za izvantjelesnu oplodnju, a jedan od zagrebačkih magistranata je i Mahmudi el Bagdadi, današnji predsjednik parlamenta i bivši ministar zdravstva.
Prisjećajući se čestih boravka u Libiji, Kurjak je novinarima Nacionala ispričao: “Ako ste se vozili automobilom i vidjeli prekrasnu zgradu, mogli ste biti sigurni da se radi o bolnici –kao da su se natjecali da naprave što ljepše arhitektonsko zdanje, koje uglavnom potpisuju strani arhitekti. Vrhunski opremljena klinika u Sabratiju, 80-ak kilometara udaljena od Tripolija, izgledala je kao zamak, s prekrasnim vrtovima i bujnim raslinjem, ali zjapila je prazna. Ponudio sam ondašnjem ministru zdravstva da Zagreb kadrovski opremi tu bolnicu – jer je tadašnji jugoslavenski Zavod za međunarodnu suradnju, ipak, preferirao beogradske i sarajevske liječnike. Libiji je nedostajalo medicinskog osoblja, ponajviše stoga što su Libijci tada bili izrazito ispolitiziran narod: sva vlast bila je u rukama narodnih vijeća, stalno su održavali mitinge, pa su većinu mladih intelektualaca pretvarali u političare. Taj moj prijedlog rezultirao je projektom o organiziranom slanju naših profesorskih ekipa u Libiju, koje su tamo boravile od mjesec do godinu dana. Libijci su nas plaćali kao i engleske profesore do kojih su jako držali. Tamo se za mjesec dana mogla zaraditi gotovo jednogodišnja zagrebačka plaća. Hrvatski medicinari uživali su vrlo visok rejting, medicinska sestra sa Svetog duha dvije je godine radila kao Gadafijeva osobna medicinska sestra. Hrvatska je u svijetu nesvrstanih imala visok ugled, Gadafi je bio impresioniran Titom i stalno ga je spominjao, a njihovo znanje o Jugoslaviji zapravo se svodilo na Hrvatsku: školovali su se uglavnom u Zagrebu i Dubrovniku, mi smo dali najveći doprinos njihovoj medicini.”
Međutim, idilu međunarodne medicinske razmjene znanja i stručnjaka kvarile su glasine o neredovitim isplatama plaća. Kurjak tvrdi da liječnici to nisu doživjeli: oni su, u skladu s ugovorom, posljednjeg radnog dana u nekoj libijskoj bolnici, dobivali honorar u gotovini na ruke. Problem plaća mučio je medicinske sestre i pomoćno osoblje, koji su i po godinu i pol morali čekati na isplatu. Libijci su tvrdili da su oni svoje obveze uredno podmirili, ali da novac blokira država ili Međunarodni zavod za znanstvenu suradnju.
Kurjak je, uživajući rijetku privilegiju slobodna kretanja, što je u Libiji bilo rezervirano samo za vrhunske stručnjake, uspio upoznati njene prirodne ljepote, pješčane plaže, staro-rimske iskopine… Za većinu medicinskog osoblja odlazak u Libiju značio je život u izolaciji. Bez obzira na to što su zagrebački stručnjaci dolazili iz “prijateljske zemlje”, bili su, kao i svi stranci u Libiji, izloženi rigoroznim provjerama, nepovjerenju i osuđeni na društvenu ignoranciju. Libijske su vlasti, strepeći da će strani stručnjaci odustati od projekta, jer se neće moći pomiriti sa životom u izolaciji, prakticirale oduzimati putovnice. Hrvatskom su u to doba kružile priče da su ljudi preko noći, u misterioznim okolnostima, završavali u zatvoru.
Slična afera upravo potresa Bugarsku – libijske su vlasti ovih dana podigle optužnicu protiv šestero bugarskih zdravstvenih radnika, koji su već dvije godine u zatvoru u Tripoliju, optužujući ih da su namjerno 400 libijske djece zarazili AIDS-om, zbog čega je njih 23 u međuvremenu umrlo. Bugarima će se suditi pred posebnim libijskim sudom, i to djelomično prema islamskom šerijatskom pravu. Ako budu proglašeni krivima, prijeti im smrtna kazna.
I prof. dr. Kurjak se prisjeća kako je i sam bio provjeravan: “Jednom mi je u bolnici prišao mladić i izgovorio jedinu riječ koju je znao na engleskom – passport… Srećom, naišla je Nada Matačić, jedna od glavnih sestara, i objasnila mu na arapskom tko sam. Mladić je bio pripadnik jednog od ondašnjih revolucionarnih komiteta, koji su nadzirali sve ustanove. Svaki građanin Libije imao je pravo na posebnu formu jednakosti – mogao je bilo gdje kontrolirati svakog stranca, pa mu čak i oduzeti putovnicu.”
Međutim, za većinu, posebno za one koji su došli s obitelji pa su se mogli pomiriti da će godinu dana provesti u bolničkom zamku, bez potrebe za javnim okupljanjima, bez alkohola i odlučni da se klone tamošnjih žena, boravak u Libiji osiguravao je egzistencijalnu sigurnost nakon povratka. Mnogi su s tom zaradom kupovali stanove, automobile, uspijevali riješiti nerješivo.
Vjerujući da su medicina i znanost svjetske aktivnosti koje ne priznaju ni geografske ni ideološke granice prof. dr. Asim Kurjak smatra da bi hrvatska medicina mogla postati profitabilni izvozni proizvod. Zalaže se za dvosmjernu suradnju: educiranje kadrova u Libiji, pogotovo na području postdiplomskih tečajeva iz ultrazvuka i dijabetesa, te pokušaj vraćanja povjerenja Libijaca, koje je narušeno ratom u Hrvatskoj, jer ako se spremamo otvoriti vrhunske bolničke ustanove, moramo biti svjesni da u njih neće dolaziti Austrijanci, Talijani… Kurjak smatra pozitivnim korakom što se ove godine pokreće redovni dodiplomski studij na engleskom po tržišnim cijenama i nada se da će među studentima, koji zasad dolaze iz Saudijske Arabije, Libanona, Sirije, opet sjediti i Libijci.

POBOLJŠANI UVJETI POSLA S LIBIJOM Rejting Hrvatske u Libiji bolji je od nekadašnjeg rejtinga Jugoslavije, a Gadafija posljednjih godina više zanima biznis od ratovanja i politike Hrvatski medicinari izuzetno su cijenjeni u Libiji: Asim Kurjak vodio je trudnoću Gadafijeve supruge a jedna zaposlenica Bolnice Sveti duh dvije godine bila je osobna Gadafijeva medicinska sestra Za većinu medicinskog osoblja odlazak u Libiju značio je život u izolaciji, ali su tamo za mjesec dana mogli zaraditi godišnju plaću koju su imali u Hrvatskoj INGRA je na libijskom tržištu prisutna od 1969. godine

Projekti INGRA-MAR-a o kojima se pregovara
1. Generalni remont pomoćnih brodova koji se procjenjuje na iznos od 15 mil. US$ za jedan brod. Remont treba obaviti na dva broda toga tipa.
Libijski partner spreman je sve navedene projekte remonta brodova realizirati u hrvatskim brodogradilištima i to postupno dvije po dvije jedinice. Naime, činjenica je da je visoka libijska delegacija posjetila Hrvatsku još 1995., gdje joj je omogućen uvid u poslovanje hrvatskih brodogradilišta što se rezultiralo zaključenjem navedenih poslova.
2. Jaružanje luke Benghazi i dogradnja kanalizacijskog sustava u vrijednosti od 35 mil. US$.
3. Izgradnja 4 RO-RO broda za pomorsku kompaniju G.N.M.T.C. u vrijednosti od 80 mil. US$ (potpisano je pismo namjere i predugovor).
Dogovoreno je formiranje zajedničke “Joint-Venture” kompanije G.N.M.T.C. – Lošinjska plovidba-INGRA. Cilj projekta je izgradnja 4 RO-RO broda da se kontejnerski promet srednje i sjeverne Afrike za Europu prenaputi preko libijskih luka Tripoli i Bengazi na Rijeku.