Mike LeighU zgužvanoj košulji i kratkim hlačama, bez osobite brige za svoj izgled, Mike Leigh doimao se kao jedan od mnogih stranih turista koji su ovih dana znatiželjno tumarali Sarajevom. No u grad koji još nosi vidne tragove ne tako davnih ratnih razaranja Leigh je stigao ne na odmor nego na retrospektivu svojih filmova u sklopu 8. Sarajevskog filmskog festivala, koja se, iako otvorena njegovim zadnjim ostvarenjem “Sve ili ništa”, usredotočila na manje poznate radove iz tzv. televizijskog razdoblja, nastale sedamdesetih i osamdesetih godina.

Najboljih pet Mikea Leigha Velike nade (1988.) Rezignirani šezdesetosmaši, naivni revolucionari, skorojevići i blazirani yuppieji protagonisti su ove sjajne satire s elementima drame koja je jednu od svojih scena uprizorila na grobu Karla Marxa na londonskom Highgateu. Povratak Mikea Leigha kino filmu (nakon prvijenca 'Turobni trenuci', snimljenog 17 godina ranije) dobio je tri Felixa, tada tek ustanovljenu europsku filmsku nagradu, te nagradu FIPRESCI na venecijanskom festivalu. Život je sladak (1990.) Povremeno vrlo tužna komedija o obitelji koja je koliko luckasta toliko i disfunkcionalna: otac je kuhar koji želi postati izumitelj, majka u slobodno vrijeme poučava aerobic, njihove dvije blizanke ne mogu biti različitije, a međuodnose još više zapetljava očev prijatelj koji želi otvoriti restoran. Ugledni Roger Ebert uvrstio je film na top ten, a sličnog je mišljenja bilo i Udruženja američke i londonske kritike koja ga proglasila ostvarenjem godine. Razgolićeni (1993.) Drama o nihilistu koji elokventno sumira duhovnu pustoš posttacherizma i odbija bilo kakvu moralnu i emocionalnu prtljagu nagrađena je u Cannesu za najbolji film, režiju i glavnu mušku ulogu – što je presedan u povijesti tog festivala. Dotad slabo poznati David Thewlis promoviran je među najzanimljivije moderne glumce, a film je pomogao i karijeri Katrin Cartlidge, kasnije zapaženoj u 'Prije kiše', 'Lomeći valove' i 'Ničija zemlja'. Tajne i laži (1996) Crna optičarka iz boljeg srednjeg staleža u potrazi je za biološkom majkom, no neugodno se iznenadi kad otkrije da je to siromašna, frustrirana bijela radnica. To je zaplet sjajnog Leighovog filma koji je ponovno trijumfirao u Cannesu (Brenda Blethyn dobila je i Zlatnu palmu za najbolju ulogu) te izborio čak pet nominacija za Oscara. Sve oznake danas klasičnog Leighovog stila – fascinantan rad s glumcima, dugi kadrovi – najzamjetnije su u ovom ostvarenju. Zbrda-zdola (1999.) Priča o nastanku omiljene operete 'Mikado', koja je ponovno združila već pomalo raštimani tandem Gilbert & Sullivan. Leighov jedini kostimirani spektakl radikalan je spoj filma i teatra, a njegove je oponente ponajviše iznerviralo što su scene kazališnih nesmiljeno dugačke. Fascinantno ostvarenje koje je propalo u Velikoj Britaniji, ali je bilo hit u Americi. Od četiri nominacije za Oscara potvrđene su dvije – za najbolju kostimografiju i masku. 'Sve ili ništa' Film koji je otvorio Sarajevski festival Premda je u Cannesu ove godine ostao bez nagrade, film Mikea Leigha "Sve ili ništa" bio je među dva-tri najdojmljivija ostvarenja prikazana na tom festivalu. Strukturiran kao mozaična drama, čiji su protagonisti obitelji skromnog socijalnog statusa iz londonskog predgrađa, film se ipak uglavnom usredotočuje na zapuštenog sredovječnog taksista Phila (Leighov omiljeni glumac Timothy Spall), njegovu suprugu Penny koja radi kao blagajnica u supermarketu (Leslie Manville) te njihove dvoje djece: bucmasti sin Rory (James Corden) iznimno je agresivan, po čitav dan leži na kauču, gleda televiziju i prežderava se, dok podjednako punačka Rachel (Alison Garland), introvertna ali inteligentna djevojka, radi kao spremačica u staračkom domu. Obiteljski objedi u premalenom stanu popraćeni su neprestanim svađama, i među njima zapravo nitko ni s kim ne komunicira. Sve dok Rory – natežući se za loptu s klincima u dvorištu – ne pretrpi srčani udar. U posljednji trenutak otpreme ga u bolnicu, no uz njegov krevet nađu se samo Penny i Rachel: Phil za to i ne zna jer je isključio mobitel, želeći razmisliti ima li takav život smisla. Kad se ponovno nađe s obitelji, on i Penny počinju razgovor kakav nisu vodili otkad su u braku… "Sve ili ništa" krasan je film, čiji se socijalni naboj nenametljivo prepliće s fluidnim redateljskim stilom. Nije nimalo slučajno što su klasični redatelji koje Leigh voli Japanac Yasujiro Ozu, Indijac Satyajit Ray i Francuz Jean Renoir: i oni su radili takve filmove. Za Leigha su prosječno upućeni “potrošači umjetnosti” čuli tek kad je 1993. dobio Zlatnu palmu za film “Goli”, minimalističku dramu o anarhističkom skitnici koji izaziva doslovce sve konvencije društva u kojem živi (David Thewlis također je ovjenčan Zlatnom palmom za svoj virtuozan nastup). To mu je, međutim, bio već četvrti film (prvijenac “Turobni trenuci”, nagrađen Zlatnim leopardom u Locarnu, nastao je još 1971.), no glavninu njegova dotadašnjeg opusa činile su socijalno podložene tv drame, katkad s dosta humora, snimljene uglavnom za BBC. Kad je 1996. ponovno osvojio Zlatnu palmu za “Tajne i laži”, Leigh je odmah promoviran među najveće filmske umjetnike današnjice. Dvaput je nominiran za Oscara, a 1999. dobio je red “časnika britanskog carstva”.

Rođen 1943. u Salfordu i odrastao u Manchesteru, u židovskoj obitelji srednje klase (otac mu je bio liječnik opće prakse), Leigh se isprva bavio eksperimentalnim kazalištem (Samuel Beckett i danas mu je jedna od ključnih inspiracija), a od 1964. počeo je režirati za televiziju. Usporedno s filmovima, za koje uvijek piše i scenarije, radi i u teatru te je autor dvadesetak kazališnih komada.

Kazalište je bitno za njegov filmski opus jer je tamo upoznao većinu glumaca s kojima će poslije opetovano raditi na filmu – Timothyja Spalla, Jima Broadbenta, Brendu Blethyn, Leslie Manville, Davida Thewlisa i dr. Također, njegove filmske pripreme, koje traju i po šest mjeseci, asociraju na kazališni stil rada. No filmski mu izraz nema ničeg s teatralnošću. Unatoč životnosti i spontanosti kojom odišu “Goli” i “Tajne i laži”, to su precizno režirana djela u kojima nema improvizacije: Leigh često počinje pripremu filma s tek osnovnom idejom priče, a u višemjesečnim probama glumci sami dopunjuju i dopisuju svoje uloge, no uoči snimanja Leigh uvijek ima čvrst dramski i vizualni koncept te tijekom snimanja nesmiljeno ostvaruje ono što je zamislio.

NACIONAL: Bio sam ugodno iznenađen na retrospektivi vaših filmova kad sam vidio da ih gledate ponovno s publikom – od početka do kraja… – Uvijek su me živcirale izjave kolega u stilu “Nikad ne gledam svoje filmove nakon što ih završim” ili “Ne podnosim ih gledati s nekim drugim u kinu”. U osnovi, ja volim svoje filmove. Ako ne voliš svoje filmove, nema nikakvog razloga očekivati da će ih i netko drugi voljeti. Osim toga, bez publike oni ne postoje, nemaju nikakvog smisla. Stoga je gledanje filmova koje ste napravili s publikom istodobno vrlo uzbudljivo, ali i obrazovno, ponajprije zbog reakcija u dvorani. Za mene je to iznimno bogato iskustvo.

NACIONAL: Ovo u Sarajevu, dakako, nije vaša prva retrospektiva? – Ne, bilo ih je poprilično. Na neke odlazim, na neke ne. Prva izvan Engleske održana je u San Franciscu još 1986. godine. Bilo mi je to jako važno jer su me tada u Americi znali samo po moem prvom filmu, a televizijski rad uopće nisu poznavali. To je ipak stvorilo nekakvu svijest o meni kao autoru u toj zemlji.

NACIONAL: U svom zadnjem filmu “Sve ili ništa” opet se bavite socijalnim slojem kojem ste posvetili znatan dio svog opusa – radničkom klasom. Zbog čega su vam radnici tako dramski zanimljivi kao junaci? – Odgovor možda i ne postoji jer ja naprosto svakog nalazim zanimljivim. Ipak, razlog zbog čega se stalno vraćam tom socijalnom sloju je u tome što mi je jako blizak i što sam uvijek bio njime okružen. Osim toga uvijek me intrigiralo kako to obični ljudi žive svoje živote. Evo, recimo, sada razgovaramo u vatrogasnom domu i ja bih odmah želio nešto znati o ljudima koji ovdje rade kad nema festivala. To je prije pitanje zrele intuicije nego običnog instinkta. Ima tu i nešto drugo. Ti ljudi žive svedeni samo na ono bitno, žive sirovu egzistenciju, što na metaforično dramskoj razini znači da su lišeni svih privilegija i mogućnosti izbora koji su pred druge postavljeni. U takvom svijetu volim tražiti dostojanstvo, nadu, strast, ali ne na nekakav hollywoodski način. I to mi je dramski zanimljivo.

NACIONAL: Britanska kinematografija među rijetkima je u svijetu koja njeguje tradiciju drama i komedija iz radničkog miljea. Što je, po vašem sudu, razlog za to? – Tradicija? Čini mi se da se time danas bavimo samo moj prijatelj Ken Loach i ja. No, doista, ta tradicija postoji i seže od dokumentarista Humphreyja Jenningsa iz tridesetih pa do Free Cinema u pedesetima. Znate li što su me pitali u Francuskoj? “Kako to da vi Britanci snimate tako autentične filmove o radnicima, a mi ne?” Pogledate li što se zbiva u njihovoj književnosti, uočavate istu stvar, s iznimkom nešto malo romana o radnicima u 19. stoljeću: uvijek su ih zanimali veliki junaci i neke izvanredne stvari. U Engleskoj, naprotiv, mali, običan čovjek u središtu je zbivanja ne samo kod Dickensa nego i kod Chaucera. Tako je čak i u srednjovjekovnim misterijima.

NACIONAL: I salonski kozer poput Noela Cowarda znao se baviti nižim slojevima, dok Jeanu Cocteauu to nije padalo na pamet. No vratimo se filmu “Sve ili ništa”. Završnu obiteljsku katarzu iniciraju dva paralelna događaja. Jedan je izravan – sin preživi srčani udar – a drugi puno suptilniji – otac taksist isključuje vezu s centralom i mobitel te odlazi na osamljeničku vožnju, ne znajući da mu u isto vrijeme sinu visi život o koncu. Što ga je ponukalo da se na taj način izolira? – Prvi put je u taksiju počeo s nekim razgovarati. Nakon što mu njegova mušterija, otmjena Francuskinja, ispriča vlastite probleme sa sinom, ona mu postavi ključno pitanje: “Volite li svoju ženu?” On isprva makinalno odgovori: “Da”, no poslije više nije siguran. Zato odlazi promisliti o svemu, o vezi u kojoj s vlastitom ženom nema dodira, o frustracijama, razočaranjima. On, naime, ne odlazi psihijatru, nema s kime pričati o svojim problemima. Ne može si priuštiti taj luksuz.

NACIONAL: Kako bi se njegov život razvijao da mu sin istodobno nije pretrpio srčani udar? – Vratio bi se kući i dobio još puno toga što ga je dotad unesrećivalo.

NACIONAL: Sad sam na retrospektivi prvi put vidio vaš tv film “Težak porođaj” iz 1973. Priča mi se čini vrlo sličnom – u središtu je bračni par koji se više ne voli – no u tom filmu nema nikakve nade za sanaciju krize. Njih dvoje su jednostavno prestari. – Tada sam imao samo 29 godina i uglavnom sam promatrao stvari koje su ostale na razini statusa quo. Kad sam snimao “Sve ili ništa”, imao sam 58 godina i bio puno zreliji. Prošao sam štošta i shvatio da je život mnogo kompleksniji i nepredvidljiviji nego što sam pretpostavljao. U “Teškom porođaju” sve je pesimistično, statično, ništa se ne mijenja. Nema katarze. Već u tv filmu “Odrasli” iz 1980. vidjet ćete da ništa nije tako beznadno kao što je izgledalo u početku.

NACIONAL: U filmovima iz vaše zrele faze – koja počinje krajem osamdesetih – kadrovi znaju biti vrlo dugi, a u “Sve ili ništa” iznenadilo me što su vrlo kratki. Kao da vam je stil postao fluidniji? – Nije to pitanje stila nego strukture. U “Sve ili ništa” ima mnogo više protagonista i različitih lokacija pa pretrpavanje dugim kadrovima ne bi imalo smisla. Osim, toga, ključna konfrontacija između muža i žene u završnici sva je u dugim kadrovima.

NACIONAL: Jeste li tu scenu snimali s dvije kamere, budući da se planovi njihovih lica neprestano izmjenjuju? – Ni slučajno. S dvije pa i tri kamere radio sam samo u “Zbrda zdola”, zbog veličine scene i količine zbivanja.

NACIONAL: To je nevjerojatno, jer gledatelj ima dojam da je scena nastala u jednom dahu, a ne da se prekidalo kako bi se snimilo najprije jednog pa onda drugoga glumca. To je, dakle, razlog što i po šest mjeseci radite s glumcima, da bi poslije mogli pred kamerom iznijeti taj intenzitet emocija? – Očito.

NACIONAL: Zanimljiva je vaša primjedba u vezi s tv filmom “Lude u svibnju” iz 1975. Rekli ste da pripreme nisu trebale biti osobito dugačke jer je riječ o ljudima koji su se prvi put sreli. – Kad snimam film o obitelji ili ljudima koji se znaju godinama, potrebno je u pripremama ispeglati svaki detalj, svaku sitnicu u njihovim međuodnosima, bez obzira na to koliko dugo trajalo. Iznimka je film “Goli” u kojem se većina junaka sreće prvi put, no tu je trebalo raditi na nečem drugom – na slojevitosti karaktera.

NACIONAL: Pročitao sam da je “Sve ili ništa” stajao devet milijuna dolara. Nije li to puno za film u kojem nema zvijezda i koji se odigrava na realističnim, urbanim lokacijama? – Stajao je ipak nešto manje od devet milijuna. Osim toga, moji glumci nisu zvijezde, ali su poznata imena. Također, vrijeme je skupo. Sve se plaća, pa i probe koje traju mjesecima. A i napravili smo ga na najvišoj mogućoj razini, na kojoj se danas snimaju prestižni filmovi u Velikoj Britaniji. No odmah da vas upozorim, na snimanju nismo jeli kavijar.

NACIONAL: Koji je prvi film s čijim ste produkcijskim uvjetima bili potpuno zadovoljni? – To je malo komplicirano pitanje, ponajprije stoga što se često naviknete na ono što vam je na raspolaganju. Retrospektivno gledano, svi filmovi koje sam napravio za BBC nastali su u vrlo oskudnim produkcijskim uvjetima, međutim, takav je bio medij i meni je to bilo normalno. No prve vrlo dobre uvjete imao sam na tv filmu “Međuvrijeme” iz 1983. koji je snimio slavni Roger Pratt i u kojem su nastupili još mladi Tim Roth i Gary Oldman. Taj smo film snimili na free-lance osnovi, a ne izravno na BBC.

NACIONAL: Vaš dosad najskuplji film je “Zbrda zdola”. Stajao je čak 20 milijuna dolara… – To se na ekranu može i vidjeti!

NACIONAL: Je li vas razočaralo što je film razmjerno slabo prošao u Velikoj Britaniji? Ipak je to priča o junacima tradicionalne britanske operete, Gilbertu i Sullivanu… – Imali smo odlične kritike, dobrog distributera, ali prikazivači jednostavno nisu vjerovali u film. Nisu mu dali šanse, tako da ga mnogi koji su bili zainteresirani nisu mogli vidjeti.

NACIONAL: U Americi je, naprotiv, film bio vrlo uspješan. Očekivalo bi se upravo suprotno, jer Amerikance često optužuju zbog nedostatka rafiniranosti. – To nema veze. U Americi tradicionalno rado gledaju britanske filmove, a operete Gilberta i Sullivana iznimno su popularne na Broadwayu. Imali smo odličnog distributera koji je sve to znao iskoristiti. Pomogle su i dvije nominacije za Oscara. Film je u New Yorku igrao puna četiri mjeseca.

NACIONAL: U drugoj polovici devedesetih u britanskoj je kinematografiji vladao velik entuzijazam zbog hitova kao što su “Četiri vjenčanja i sprovod”, “Skidajte se do kraja!”, “Trainspotting” i “Tajne i laži”. Stekao se dojam da je pred nama još jedna velika epoha britanskog filma. No danas je taj optimizam splasnuo… – Situacija je danas zbilja katastrofalna, iako se snima mnogo filmova. Spomenuli ste “Četiri vjenčanja i sprovod” i “Skidajte se do kraja!”. Problem je što su ta dva filma, na žalost, s idejom komercijalne isplativosti vrlo loše utjecala na mlađe filmaše. Svi su ih probali oponašati i nisu u tome uspjeli. Danas je u Velikoj Britaniji vrlo malo originalnih i iskrenih novih filmova. Svi se doimaju kao kopije onoga što smo već vidjeli, hollywoodskih ili žanrovskih filmova.

NACIONAL: Pročitao sam da je i ugledni Channel Four upravo zatvorio svoj filmski odjel koji je, među ostalim, producirao i neke vaše filmove. – To je slaboumna i kukavička odluka.

NACIONAL: Jedan vas je američki kritičar pokušao predstaviti svojoj publici kao britanskog Woodyja Allena. Kako to komentirate? – To niste rekli vi, nisam ni ja, pa bolje da to preskočimo.

NACIONAL: Budući da Woody Allen to svakako nije, koji vam od suvremenih filmaša imponira? – Todd Solondz prije svega. U Sarajevu sam prije dvije godine vidio fantastičan švedski film “Pjesme s drugog kata” Roya Anderssona. Dojmila me se i “Ničija zemlja” Danisa Tanovića, ne baš savršen, ali vrlo dobar film. Onaj dio s britanskim časnikom i njegovom ljubavnicom je nevjerojatan. To je tako dobro pogođeno, to su upravo takvi ljudi.

NACIONAL: Jeste li ovdje vidjeli kratki film Ahmeta Imamovića “Deset minuta”? – Iznimno je dobar. Fina ideja realizirana s jako puno redateljskog umijeća.

NACIONAL: U razgovorima koje ste vodili s publikom nakon projekcija vaših filmova spomenuli ste da radite samo s glumcima koji su u stanju potpuno se predati liku. Nikad ne biste radili s filmskom zvijezdom? – Ovisi o zvijezdi. Ako je spremna prihvatiti moj način rada, zašto ne? No budimo realni. Ja tražim glumce koji su nesebični, strpljivi i mogu funkcionirati kao grupa, pa čak i kao obitelj. Također, u jednom određenom trenutku, ako to situacija zahtijeva, sat-dva morat ću rješavati neki problem s električarom, a za to vrijeme glumci će morati čekati. To je organski proces koji bi iživcirao većinu zvijezda. Zvijezda dolazi u film sa svojom “prtljagom”, etabliranim identitetom, a ja bih tražio od nje da ga se odmah riješi.

NACIONAL: Ipak, Tom Cruise i Nicole Kidman strpljivo su posvetili godinu dana svog radnog vijeka Stanleyju Kubricku za njegov posljednji film ”Širom zatvorene oči”… – Ja to od njih nikad ne bih tražio.

O BUDŽETU ZA ‘SVE ILI NIŠTA’
‘Stajao je malo manje od devet milijuna dolara, napravljen je na najvišoj mogućoj razini, ali na snimanju nismo baš jeli kavijar’

MIKE LEIGH O VLASTITIM FILMOVIMA
‘U osnovi, ja volim svoje filmove. Ako ne voliš svoje filmove, nema nikakva razloga očekivati da će ih netko drugi voljeti’

O NOVOJ BRITANSKOJ KINEMATOGRAFIJI
‘Danas je malo originalnih i iskrenih novih filmova. Svi se doimaju kao kopije onoga što smo već vidjeli, hollywoodskih ili žanrovskih filmova’