Rade Marković“Poznajem svaki šumski puteljak i prečac bolje od mnogih koji su u Klanjcu rođeni”, pohvalio se prošli tjedan Nacionalovim novinarima poznati beogradski glumac Rade Marković. I ove godine, kao i posljednjih 12, dio ljetnog odmora provodi u Hrvatskom zagorju, odakle potječe njegova supruga Lidija, a dio u Budvi, gdje ljetuje već više od 40 godina.

Rade Marković, poznati beogradski glumac, koji je u toku svoje 60-godišnje karijere odigrao više od 100 kazališnih i 80-ak filmskih uloga, od kojih su najpoznatije one u 'Saši', 'Otpisanima', 'Sabirnom centru'..., već 12 godina dio ljetnog odmora provodi u Klanjcu u Hrvatskom zagorju, odakle potječe njegova supruga LidijaJoš uvijek aktivni glumac, koji je karijeru počeo u Beogradu davne 1942., ovogodišnju sezonu završio je snimljenim filmom, tv-serijom za djecu, igrajući u tri iznimno uspješne nove predstave, a za ulogu u jednoj je dobio i Sterijinu nagradu. Odmor mu je prijeko potreban, kako kaže, pa vrijeme provodi uvaljen u fotelju, uživajući u pogledu ili šetnji zagorskim brežuljcima.

U privatnom životu otac redatelja Gorana Markovića, mlađoj publici poznat je po istoj toj ulozi u posljednjem Goranovu filmu “Srbija godine nulte”, prikazanom nedavno na Motovunskom filmskom festivalu. Nešto stariji Radu Markovića pamte po brojnim kazališnim i filmskim ulogama – od Potsa u Becketovu “Čekajući Godota”, koju je igrao od sredine 50-ih do kraja 70-ih, do filmskih u “Saši”, “Otpisanima”, i “Sabironom centru”. Zahvaljujući ulogama u tv-serijama ”Život je lep” i “Jelenko”, prikazivanih sredinom 70-ih, te tumačeći lik Dositeja Obradovića, s kraja 80-ih, pamti ga i najšira televizijska publika. Sve predstave i filmove u kojima je glumio bilo bi gotovo nemoguće nabrojiti jer je odigrao oko stotinjak kazališnih i oko osamdesetak filmskih uloga. Pored ostalog, glumio je i u komediji “Tito i ja”, u režiji Gorana Markovića, koja je upravo najvećim dijelom nastala prepričavanjem anegdota iz Klanjca.

Tako tvrdi njegova supruga Lidija Marković, rođena u ovom zagorskom mjestu. Ipak, u posljednjih 12 godina, otkako su u braku, najveći dio godine živi s Radom u Beogradu gdje njihova 11-godišnja kći Lenka ide u školu. Kao bivšoj turističkoj radnici, kojoj su putovanja prije braka bila sastavni dio svakodnevice, udaljenost od Beograda do Klanjca ne predstavlja joj nikakav problem. Taj put prevaljuju godišnje i po nekoliko puta, ovisno o slobodnim danima njezina supruga ili o školskim praznicima njihove kćeri. To je jedini danak koji plaćaju svojoj dugogodišnjoj vezi i braku čiju će 12. godišnjicu proslaviti 28. kolovoza.

Uz urmašice, bućnicu i zagorsko vino Rade Marković nabraja mnoge prijatelje s kojima se ovdje druži, a najradije izlazi u poznatu gostionicu “Kod Čižmeka”, na klanječkom trgu. Tamo ponekad popije čašu crnog vina koje mu, iskreno priznaje, mnogo bolje prija od bijelog, kakvog Zagorci uglavnom proizvode. No to mu oni, izgleda, opraštaju jer ga i dalje pitaju za mišljenje o kvaliteti svojih vina.

“Da mogu, provodili bismo ovdje i više vremena. Ljeti u Klanjcu nađem mir kojeg u Budvi nema, a fantastično je i zimi kad se sve zabijeli. Ali ja se ne vežem uz pejzaž. Mnogo su mi važniji ljudi. Nikola Filko, Božo Štih, Katica Milčić ili Mira i Krešo Petrišić, neki su od ljudi na koje mislim kad kažem da idem u Klanjec. Zahvaljujući njima ovdje se nikad nisam osjećao kao stranac i uvijek sam s Lidijom, koja je silno vezana uz ovo mjesto, dolazio s veseljem, kao i moj sin Goran. Baš prošlog tjedna proveo je s nama nekoliko dana.”

Tako priča Rade Marković koji je većinu svog života proveo u Beogradu, gdje se rodio 1921. kao najmlađi od trojice braće: “Majka je bila operna pjevačica s fantastičnim rasponom glasa, a otac činovnik, ali ja ih nisam slijedio, nego mi je uzor bio najstariji brat koji je studirao na Tehničkom fakultetu. Bio sam iznimno dobar srednjoškolac, pa sam se na njegov nagovor i ja tamo upisao. Razlog je bila “matematika 1”, kako se zvao predmet na prvoj godini koji nikako nije mogao položiti, pa je htio da studiramo zajedno. Tako smo jednog dana zajedno došli na taj ispit i ja sam ga riješio za desetak minuta, a onda rješenje dao bratu. Obojica smo ga prošli s devetkom, ali sam ja nakon toga napustio studij i ostavio ga samog. On je u međuvremenu postao ugledni inženjer, stručnjak za otpadne vode, a ja sam otišao u glumce.”

Za glumu se zainteresirao kad ga je prijatelj pozvao da navrati u kazalište:”’Dođi, ima zgodnih djevojaka’, rekao mi je, i nije lagao jer sam tu sreo svoju prvu suprugu Oliveru, tada Đorđević, a danas Marković”, prisjeća se i nastavlja: “Radili smo u to vrijeme dobre amaterske predstave, ali smo se već tada pripremali za ‘rat poslije rata’. Uskoro se u umjetnosti pojavila moderna, koja je silno utjecala na našu viziju kazališta. Htjeli smo raskrstiti s predstavama prepunima patosa i velikih gesti. Toj generaciji pripadali su još i Soja Jovanović, Ljuba Tadić, Mihailo Bata Paskaljević, Mića Tomić i Olivera Marković, a uskoro smo pripojili cijelu prvu klasu s Akademije. Unijeli smo potpuno novi stil, a iz toga je nastalo kasnije vrlo cijenjeno beogradsko Dramsko pozorište. Počeli smo igrati suvremenu američku, englesku i francusku dramu i komediju, koja je po izvedbi i temama bila vrlo slična životu.”

Tih je godina već bio u braku s Oliverom Marković, a 1946. mu se rodio i sin Goran. Budući da je Rade tad imao samo 25 godina i da je bio vrlo mlad otac, odnos između njega i Gorana danas je, priznaje, više prijateljski negoli klasični odnos oca i sina. Srodni životni pozivi još su više učvrstili njihovu povezanost:
“Između Gorana i mene oduvijek je postojala uska veza, ne samo kao između oca i sina, nego i mnogo dublja, kao dvojice umjetnika kojima je umjetnost važnija od života. On meni ne daje uloge samo zato što sam mu otac, nego zato što sam mu potreban. Tako se dobro razumijemo da na snimanju filma ne moramo ni progovoriti jer isto mislimo, što nam olakšava suradnju.”

Ne krije da je na Goranov odabir životnog poziva utjecao i roditeljski dom u kojem se uvijek razgovaralo o kazališnoj i filmskoj umjetnosti, ali ne smatra da je to bilo presudno. Jer povijest se i u Goranovu slučaju ponovila: “Ja sam ga najprije tjerao da upiše Tehnički fakultet, ali u jednom trenutku sam shvatio da je to besmisleno jer je Goran samoinicijativno odlučio studirati režiju. Jedino u čemu sam mu pomogao je što sam odmah inzistirao da to bude u Pragu, a nikako u Beogradu. Smatrao sam da će tamo dobiti potrebnu širinu, i to se pokazalo kao ispravna odluka.”

Na pitanje hoće li i svoju kćer Lenku tjerati da se upiše na Tehnički fakultet, Rade Marković kroz smijeh odgovara: “Ni slučajno. Ona je prava djevojčica i za tehniku ne pokazuje nikakav interes. Ali nikad je ne bih tjerao ni na glumačku akademiju. Smatram da svaki talent kad-tad mora ‘eksplodirati’. Sudeći po sebi, nikad nisam trebao postati glumcem, a ipak sam postao.”

Ovogodišnja nagrada Sterijinog pozorišta drugo je veliko priznanje koje je Rade Marković dobio u posljednjih nekoliko godina. Prije četiri godine uvrstio se u uski krug vrhunskih glumaca koji su dobili Dobričin prsten, najveće glumačko priznanje utemeljeno još u doba Kraljevine Jugoslavije, a prvi ga je dobio glumac Dobrica Milutinović. Među dobitnicima su, pored ostalih, i Ljuba Tadić, Mira Stupica, Marija Crnobori, Mira Banjac i Radina bivša supruga Olivera Marković.

Unatoč nagradama i godinama, Marković je još uvijek u poziciji da odbija uloge. Ovih dana morao je odbiti nastup na Hvaru sredinom rujna jer, kako kaže, nema vremena za pošteni odmor, a smatra da ga je ovog ljeta zaista zaslužio. Ne krije tajnu svoje vitalnosti: “Nisam pušač, ne pijem pretjerano, a oduvijek sam se bavio sportom. Skijanje i plivanje su mi bili najdraži. Danas su to posebne gimnastičke vježbe koje svaki dan izvodim. Nisu to neke posebne tehnike, nego vježbe koje sam prilagodio samom sebi kako bih održao sklad duha i tijela i kako bi me tijelo slušlo kad je najvažnije, a to je na pozornici.”

Čak i njegova supruga Lidija priznaje da je zadivljena njegovom neiscrpnom energijom kojom još uvijek prihvaća zahtjevne uloge s jednakim žarom kao i prije 25 godina kad su se prvi put sreli u Budvi. Nije ih spojio prst sudbine nego Lidijin kažiprst kojim je tog ljeta uprla u kartu jadranske obale, zažmirila i rekla: “Ove ću godine ljetovati ovdje…”, i pokazala na Budvu.

“Upoznali smo se u autobusu, zapodjenuli neobvezan razgovor i zatim se dugo nismo vidjeli, nekoliko godina. Ostali smo u kontaktu putem pisama i telefona, tu i tamo bismo se sreli kad bi je posao doveo u mjesto gdje sam imao predstave ili u Beograd, ali tad još nismo ni pomišljali na brak”, prisjeća se Rade Marković. “Tek kad smo 1980., na dan Titove smrti, sjedili u Stubičkim Toplicama u jednom restoranu, rekao sam joj gotovo intuitivno, ‘naš život više nikada neće biti isti’. Ali nisam ni znao da će se on stvarno toliko promijeniti.»

Iako ima 81 godinu, Rade Marković je ovu sezonu završio s jednim filmom, TV-serijom, nastupajući u tri predstave te Sterijinom nagradom za jednu od njih