LarionovU godini Oktobarske revolucije, 1917., poznati ruski avangardni umjetnik Vladimir Tatljin i suradnici uredili su u Moskvi podrumsko kazalište-kavanu “Pitoresk”. Malena pozornica bila je uvijek nakrcana spodobama što glume grčke klasike u radnim odijelima ili kartonskim kutijama; veliki avangardni umjetnici – tada, naravno, još ne tako veliki – poput Mihaila Larionova ili Natalije Gončarove prolazili su išaranih lica, u fantastičnim kostimima, s morskim školjkama na ušima, grotesknim maskama na licima. U “Pitoresk”, ili u neku drugu avangardističku rupu, dolazili su buržuji slušati pjesnika Majakovskoga kako sa žlicom u zapučku drečave košulje veličanstvenim basom izgovara rimovane psovke. Oktobarska revolucija još se nije dogodila.

U Zagrebu se 3. listopada otvara izložba 'Umjetnici ispred svog vremena - iz povijesti ruske avangarde i surovog stila' na kojoj će biti izloženo 205 djela umjetnika koji su stvorili jedan od najznačajnijih i najintrigantnijih pokreta u likovnoj umjetnostiTako je nastajala jedna od najintrigantnijih, najvažnijih, najburnijih epoha u svjetskoj povijesti umjetnosti, ruska avangarda, “velika utopija” koja je sovjetskim dekretom službeno prestala postojati 1932. Nakon Staljinove zabrane razišli su se razvojem socijalizma ionako odavno razočarani umjetnici. Reprezentativni izbor djela ruske avangarde – od ulja na platnu Larionova, Gončarove, Davida Burljuka, Roberta Faljka, grafika Maljeviča i Kandinskog, djela Olge Rozanove, Tatlina, plakata Majakovskog, do arhitektonskih skica, predmeta iz svakodnevnog života, šalica i radničkih odijela, razglednica, knjiga – zagrebačka će publika moći vidjeti od 3. listopada, kad se izložba s 205 eksponata otvara u Klovićevim dvorima.

Najvrednija djela koja dolaze u Zagreb pripadaju prvoj avangardističkoj fazi od 1908. do 1914. Neka među njima prvi put napuštaju domovinu, primjerice “Mrtva priroda” Roberta Faljka iz 1910., procijenjena na 600.000 dolara. Jedan od rodonačelnika pokreta – poznata je rečenica Majakovskog: “Svi smo mi potekli od Larionova” – Mihail Larionov predstavljen je uljem na platnu, “Mrtva priroda s kladom” iz 1907., najskupljom na izložbi. Procijenjena je na 800.000 dolara. Djelo je iz fundusa Tretjakovske galerije i, kako kaže Ana Medić, zagrebačka kustosica izložbe, nagovještava prevrat u dotad prevladavajućoj akademskoj, kako su je nazivali, “salonskoj” umjetnosti.

Avangarda je nastala kao protuburžoaska umjetnost, i pozivala na “akciju provjetravanja” kulture i čišćenja od sladunjavih naslaga 19. stoljeća. Takav pristup odgovarao je socijalnom programu za “obnovu života” Oktobarske revolucije. Ruska avangarda prvotno je epigonski prihvatila utjecaje iz svijeta: avangarda je nikla u Francuskoj (bili su to pravci fauvizam i kubizam), u Njemačkoj (ekspresionizam) i Italiji (kubizam), no vrlo brzo u Rusiji je stekla samosvojnost. Umjetnici tog pravca uglavnom su oduševljeno prihvatili socijalne promjene, inzistirajući na jedinstvu umjetničkog i socijalnog djelovanja, prodoru umjetnosti u život. Parola jednog od predvodnika pokreta, Vladimira Majakovskog “Ulice – su naši kistovi, trgovi – su naše slikarske palete” sažimala je težnju i osjećaj avangardističkih umjetnika da su pozvani, traženi da umjetnost unesu u svakodnevni život i tako ga promijene i poboljšaju. Nisu se više morali samo ludirati po avangardističkim rupama: slikali su, ali i oslikavali ulice, trgove, tramvaje, vlakove, knjige, časopise, oblikovali odjeću i porculan. Uostalom, u sceni iz hollywoodskog filma “Crveni” Warren Beatty kao sekretar Komunističke partije SAD stiže na ruska žitna polja u vlaku koji su oslikali avangardisti. Avangarda je zahvatila i kazalište i književnost gdje jezik ulice, žargonizmi, lapidarnost i psovke zamjenjuju metaforičnost simbolizma. Naravno, središte djelovanja bilo je u Moskvi, gdje je 1920. utemeljen VHUTEMAS (Visoka državna umjetničko-tehnička radionica) gdje su djelovali svi važni avangardisti – Kandinski, Maškov, Končalovski, Faljk…

U Moskvi je djelovala i životna i umjetnička partnerica Larionova Natalija Gončarova koja je na izložbi predstavljena “Kubističkom kompozicijom” iz 1912. godine, također iz Tretjakovske galerije. Ta slika pokazuje, naglašava Ana Medić, koliko su ti umjetnici bili povezani s avangardnom scenom Pariza, Njemačke i futurističkom scenom u Italiji.

Dakako, nije svima bilo moguće boraviti u Parizu ili Zurichu, središtu njima zanimljiva dadaizma. Natalija Gončarova bila je, primjerice, rođena kao plemkinja. Predak njenog oca bio je arhitekt Petra Velikog, pa kad je 1881. rođena nedaleko od Moskve, njen otac Sergej nastavljao je tradiciju arhitekta. Majka pak njenog oca bila je Puškinova kći Natalija. No obitelj joj je osiromašila. Priča se da je Gončarova radila u tako maloj sobi da je svoje slike u cijelosti viđala samo na izložbama.
Većina je bila zahvalna bogatom moskovskom trgovcu Šemšurinu koji im daje da slike vješaju na zidove njegova doma – tako su ih mogli vidjeti u cijelosti. Priča se da je Maljevič bio čest gost tog doma.

Težnja za prodorom umjetnosti u svakodnevni život odlika je svih avangardnih pokreta. No, ruska je avangarda jedina, barem u početku, u tome imala i društvenu podršku. Moskovska slikarica Olga Rozanova, (rođena 1886.) u svoj je rad unosila toliko žara i svijesti o vlastitoj misiji, da ju je difterija doslovce pokosila dok je postavljala parole i transparente na jednom aerodromu u čast godišnjice revolucije. Prije smrti pripremila je reorganizaciju Muzeja primijenjene umjetnosti u Moskvi koja je poslije i ostvarena.

“No, kad govorimo o primijenjenoj umjetnosti, najradije bih istaknula utjecaj Vladimira Tatljina koji je nakon eksperimenata na području umjetnosti i arhitekture prešao i na eksperimente u dizajniranju odjeće, porculana”, kaže Ana Medić. Novine su u to doba objavljivale priloga sa slikama samog Tatljina odjevenog u vlastite modele za, kako je prilog naslovljen, “nov način života”. Bili su tu i ”šnitovi” po kojima se ta odjeća mogla skrojiti, sve pod geslom samog Tatljina – “najestetskiji oblik je i najekonomičniji”. Na istoj stranici objavljen je i njegov konstrukt peći za krizne godine 1918. i 1919., koja grije uz najmanji utrošak energije.

Konstruktivizam Tatljina i sljedbenika tražio je da umjetnik bude inženjer. Ali isto kao što je arhitektura konstruktivizma, koje je u avangardi bilo mnogo, ostala uglavnom na papirima, ni umjetnički dizajnirane šalice, čajnici, stolci i drugi upotrebni predmeti uglavnom nisu ušli u masovnu proizvodnju.

Tatljin, očito zanimljiva osoba, nakon zabrane avangarde 1932. povukao se, ali je nastavio raditi na svojim vizijama, i dalje afirmirajući “kulturu materijala”. O njegovoj metodi govori, na primjer, letjelica “Letatatljin” (spoj glagola “letjeti” i Tatljinova prezimena), napravljena od drveta. Zasnivala se na proučavanju prirodnih oblika. Da bi je napravio, Tatljin je skupljao mlade insekte, gajio ih u kutijama, a kad bi odrasli, nosio ih je u polja i promatrao kako razvijaju krila i odlijeću. Njegova dovršena jedrilica sama je izgledala kao veliki kukac, “organska struktura”.

Nasuprot Tatljinovu nastojanju da umjetnik bude “inženjer” a umjetnost proizvodna, Kandinski i Maljevič smatrali su da umjetnost treba zadržati zasebnost. Antagonizam Maljeviča i Tatljina dosegnuo je vrhunac 1915., na izložbi nazvanoj “0, 10, posljednja futuristička izložba slika”. Bio je to javni debi Maljevičevih suprematističkih slika, a Tatljin je napadao njihovu apstraktnost, nazivajući ih “amaterskima”, i tražio da ih uklone s izložbe. No Maljevič je već imao poziciju vođe avangarde, bilo je nemoguće održati izložbu bez njega, a on je bio odlučan pokazati suprematističke radove i ništa drugo. Svađa je toliko uzbudila duhove da je okončana stvarnom tučnjavom Tatljina i Maljeviča, neposredno uoči otvaranja izložbe.

“To je morao biti zastrašujući prizor” piše Camilla Gray, autorica knjige “Ruski umjetnički eksperiment”. “Visoki, mršavi Tatljin, sa svojom očajničkom zavišću, i Maljevič, 15 godina stariji, visok, krupan, silovitog temperamenta…” Kompromios je nađen odvajanjem izložbenog prostora dvojice “vođa” i njihovih sljedbenika, ali “sa 36 suprematističkih kompozicija Maljevič je – kako je Tatljin i pretpostavio – dominirao izložbom”.

Na zagrebačkoj izložbi Maljevič će, kao i vjerojatno drugi najslavniji predstavnik ruske avangarde Kandinski, biti predstavljeni grafikama. Među ostalim, kako smo doznali od Natalije Muzalevskaje, i zato što prema strogim konzervatorskim propisima slike u ulju smiju napustiti zidove matičnih muzeja samo jednom u sedam godina.

Agitacijski plakat fenomen je ruske avangarde, a njihov glavni protagonist Vladimir Majakovski. Vidjet ćemo agitacijske plakate Majakovskoga koji su, primjerice, poručivali: “Pravda, druže”, ili: “Imamo premalo novina”. Tekst 80 posto parola sastavio je sam Majakovski. Agitacijski plakati koji su odigrali iznimnu ulogu u postrevolucijskom razdoblju, posebno od 1917. do 1920., radili su se i ručno, preko šablone, u malim tiražama, a postojali su i tiskarski.

”’Satirički prozori Rosta’ (plakati Ruske telegrafske agencije), također su imali agitacijski karakter, a dobar su pokazatelj koliko se umjetnost funkcionalizira i polako prelazi u podržavatelja vladajuće ideologije,” kaže Ana Medić, podsjećajući da je svađa umjetnika iz 1915. odraz različitih stavova koji su prema “društvenoj upotrebi” umjetnosti zauzimali autori. Poslije 1920. taj je pritisak bio je sve jači; Staljin dolazi na vlast 1924.

Godine 1932. zabranjeno je svako avangardno djelovanje poznatom Rezolucijom o raspuštanju svih književno-umjetničkih udruga. “Razbarušenost” avangarde i avangardističkog načina ionako je odavno bila pretjerana za zemlju u kojoj su upravo počele staljinske čistke: egzekucija političkih protivnika ali i, kao još efikasnija metoda zastrašivanja i apsolutne vladavine, istrebljivanje potpuno nedužnih ljudi. 23. travnja 1932. bila je prihvaćena Rezolucija Svesavezne komunističke partije boljševika o preustroju književno-umjetničkih udruga. “Preustroj” je, dakako, značio zabranu umjetničkih udruga, a utemeljeni su Savez pisaca i Savez likovnih umjetnika SSSR-a, koji su bili potpuno podređeni komunističkoj partiji. Figurativno slikarstvo opet dominira, a ruska avangarda se izbacuje iz svih knjiga, djela uništavaju. Tih je godina započela kampanja s naputkom o čišćenju muzeja od ‘drugorazrednih stvari’ i ‘borba s formalizmom’. Tako je sve do laganog otvaranja 80-ih godina, kada je Moskva organizirala nekoliko izložbi, na primjer izložbu “Pariz-Moskva”, čime službeno nagovještava promjenu stava prema tom dijelu svoje povijesti.

Devedesete godine obilježene su trima velikim projektima ruske države: 1993. ”’Velika utopija’ – ruska i sovjetska avangarda 1915.-1932.”; “Izložba avangarde iz provincijskih muzeja”, 1993. i 1996. veliki projekt “Vasilij Kandinski i ruska avangarda”. Prijekt donekle sličan zagrebačkom realiziran je prije nekoliko godina u Beču.

Zagrebačka izložba nastala je u sklopu kulturne suradnje Zagreba i Moskve. S ruske strane organizator izložbe je Povijesni muzej Moskve, uz sudjelovanje nekoliko čuvenih ruskih institucija: Državni muzej Majakovskoga, Državnu Tretjakovsku galeriju, Muzej za povijest moskovske arhitektonske škole, Samarski muzej za umjetnost i Serpuhovski povijesno-umjetnički muzej. Izložbu je koncipirala Galina Vedernikova, direktorica Povijesnog muzeja Moskve s dvije suradnice, Tatjanom Gorbačovom i Natalijom Muzalevskajom, a autorski ju je postavi Valentin Hanin.

Ono što je na zagrebačkoj izložbi novo jest koncept – prvi put se osim umjetničkih vrijednosti razdoblja ruske avangarde pokušava rekonstruirati složenost tog razdoblja sovjetske povijesti. Energija koja je pokretala umjetnike bila je iznimna, no u vrijeme zabrane više ni među njima nije bilo sumnje da su se ideje iz prvih godina revolucije potpuno degenerirale, a njihov rad sveden na puki ukras režima, pa su oni i sami odustajali od svojih umjetničkih koncepcija. Razočarani Majakovski ubio prije zabrane, 1930. godine.; Maljevič se povukao, a 1935. je i umro te dugo bio nepriznat; mnogi umjetnici otišli su u Europu i Ameriku; Kandinski je radio u Bauhausu u Njemačkoj.

U kolovozu 1953. u Muzej likovne umjetnosti u Samari, gdje su bili smještena zapečaćena djela ruskih avangardista stigla je komisija za ‘čišćenje’ fundusa, koja je nakon pregleda sastavila popis s više od 400 djela koja se moraju uništiti. Muzealci su ih spasili. Nisu izvršili naredbu, nego su sakrili slike. Neke od njih moći ćemo vidjeti na izložbi u Zagrebu.