GlucometerOKVIRI

'U Hrvatskoj danas od dijabetesa boluje 160.000 ljudi a ta epidemija državu godišnje košta više od tri milijarde kuna' 'Stres pogoduje šećernoj bolesti pa ona sve više pogađa mladu populaciju: u sezoni ispitnih rokova registriramo i po 30 mladih dijabetičara' Metode liječenja u Hrvatskoj iste su kao i bilo gdje u svijetu i ovise o tipu dijabetesa. Oboljeli od dijabetesa tipa jedan, kad organizam sam ne proizvodi inzulin, mora ga primati u injekcijama. Normalna gušterača luči otprilike 40 do 50 jedinica inzulina i toliko bi dnevno inzulina trebalo unijeti pomoću injekcija. Najveći broj jedinica inzulina, oko 30, služi za metabolizam ugljikohidrata, osam za metabolizam masti i isto toliko za metabolizam bjelančevina. Osoba mora svaki dan cijeli život injekcijama primati inzulin dok se ne otkrije manje bolan način.
Sve što postoji u SAD-u ili u Danskoj, postoji i u Hrvatskoj, jer je riječ o tehnologijama koje se lako i brzo prenose. Tip dva je jako raširen: mnogi dijabetičari mogli bi bolest držati pod kontrolom edukacijom, dijabetičkom dijetom i fizičkom aktivnošću, koja je vrlo važna jer troši kalorije i smanjuje šećer u krvi. Nažalost, mnogi bolesnici nisu disciplinirani i stoga ne mogu normalno funkcionirati bez tableta. Postoji čitav niz preparata koji uspješno reguliraju dijabetes i djeluju na nekoliko načina: na razini crijeva sprječavaju da se glukoza apsorbira u cirkulaciju i tjera ih iz organizma van kroz probavu, to su preparati akarboze. Tu su i lijekovi, poput, Euglukona i Diaprela, koji djeluju na gušteraču i pospješuju preostale stanice da luče inzulin. Prije dvije godine počeli su se koristiti tzv. glitazoni koji smanjuju stvaranje glukoze na jetri, jer omogućuju da se ona veže u mišiće i tamo troši.
Ljudi koji nemaju štitnjaču primaju hormonsku terapiju i žive normalno, isto je i s nadbubrežnim žlijezdama, a dijabetičarima nije dovoljno da samo nadomještaju inzulin injekcijama, nego moraju živjeti spartanski; pridržavati se rigoroznih dijeta, kloniti se alkohola. Znanstvenici danas intenzivno rade na tome da se i dijabetičarima osigura normalan život, da jedu istu hranu, kao i sve ostale zdrave osobe.

ZNAKOVI ZA UZBUNU:
Simptomi dijabetesa: – žeđ – često mokrenje – povećan apetit – gubitak tjelesne težine – osjećaj umora i opća slabost nepoznata uzroka – naglo pogoršanje vida – impotencija kod muškaraca – neprepoznata dijabetička neuropatija – uznapredovale smetnje u nogama, bol, trnci, pečenje

“Ne birajte sredstava, tucite iz svih oružja samo da se obuzda pošast dijabetesa, jer broj novih pacijenata zabrinjavajuće raste, a stari imaju sve veće komplikacije i sve lošiji život.” To upozorenje o dijabetesu kao najvećem zdravstvenom problemu današnjice koji prerasta u epidemiju izrekao je prof. dr. Izet Aganović, predsjednik Hrvatskog internističkog društva, neposredno uoči Drugoga hrvatskoga internističkog kongresa u Opatiji.

“Znanstvenici su prije desetak godina”, naglašava Izet Aganović, “predviđali da će se očekivani porast bolesnika koncem stoljeća zaustaviti na oko 150 milijuna dijabetičara, da će u prvih trideset godina novog stoljeća dostići 210 milijuna, a za pedeset godina 250 milijuna ljudi. No, bolest je nadmašila procjene – u svijetu je već sada više od 200 milijuna ljudi pogođeno šećernom bolešću. I Hrvatska je zahvaćena eksplozijom dijabetesa – samo u Hrvatskoj ima više od 160.000 osoba s tom dijagnozom, a Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da u svakoj državi od 50 do 80 posto ljudi ima povišen šećer u krvi, a da to i ne zna. Računa se da na troškove zbrinjavanja dijabetičara države troše i do deset posto zdravstvenog proračuna, a u Hrvatskoj taj iznos premašuje tri milijarde kuna.”

Dijabetes je doživotni poremećaj rada gušterače koja ne stvara dovoljno hormona inzulina, a bez njega organizam ne može dobiti dovoljno energije nužne za život – inzulin sprema glukozu u stanice, a u poremećenom radu gušterače povisuje se razina glukoze u krvi i nastaje kaos u metabolizmu, objašnjava Aganović, upozoravajući na tragične posljedice šećerne bolesti – srčani i moždani udar, otkazivanje bubrega, fatalna oštećenja krvožilnog sustava, amputacije ekstremiteta i sljepoća. Izet Aganović ima tridesetogodišnje iskustvo u liječenju dijabetesa, a nedavno je sudjelovao i na europskom kongresu dijabetologa u Budimpešti. Predsjednik je Upravnog vijeća Sveučilišne klinike za dijabetes, endokrinologiju i bolesti metabolizma “Vuk Vrhovac”, voditelj kliničkog odjela Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Interne klinike KBC-a “Rebro” i član Izvršnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora.

NACIONAL: Što je dovelo do značajnog porasta oboljelih od dijabetesa i zbog čega se on smatra bolešću suvremenog društva? – Nekad se vjerovalo da je dijabetes bolest bogate sredine, jer nije bio prisutan, primjerice, u Aziji i Africi, ali u posljednjem desetljeću sve se promijenilo: bolest je zahvatila sve slojeve populacije; i stare i mlade, i mršave i debele, i bogate i siromašne. Prije dva tjedna objavljen je članak u Indiji, u kojem je otkriveno da je sedam posto Indijaca pogođeno šećernom bolesti, što je donedavno bilo nezamislivo. Dijabetes se danas smatra posljedicom lošeg načina života u modernom i tehnološki razvijenom društvu, danak koji ljudi plaćaju u borbi sa stresom, u vječnoj utrci s novcem i vremenom. Na to što je bolest izmakla kontroli utječe i sama priroda bolesti: dijabetes ne boli sam po sebi, zbog čega većina ljudi i ne zna da je bolesna. On se teško otkriva i to, u pravilu, kad su već nastupile teške komplikacije – kad osoba dobije infarkt ili naglo oslijepi.

NACIONAL: Koliko su znanstvenici uspješni u otkrivanju uzroka bolesti? – Znanstvenici danas razumiju uzroke poremećaja metabolizma šećera, ali i masti i bjelančevina, koji izazivaju dijabetes. Znamo da je dijabetes autoimuna bolest, u kojoj organizam sam sebe razara, a mjesto okršaja su beta stanice u gušterači koje ne mogu proizvoditi inzulin. To je tzv. tip jedan šećerne bolesti koji smo prije zvali inzulin, ovisni oblik šećerne bolesti, koji čini deset posto među oboljelima. Od tog tipa najčešće obolijevaju ljudi u skandinavskim zemljama, tamo je učestalost deset puta veća nego u ostalim zemljama. Prije smo mislili da se tip jedan javlja samo u mlađoj životnoj dobi, sada, pak, znamo da od njega može oboljeti i osoba od sto godina. Tip dva dijabetesa učestaliji je oblik i ima drugi mehanizam nastanka bolesti; za njega je karakteristično da gušterača luči previše inzulina i uzrokuje hiperinzulinemiju, a posljedica toga je rezistencija – organizam ne može prihvatiti taj višak inzulina, što ubrzava proces ateroskleroze.

Inzulin je hormon, a svaki hormon djeluje na stanicu i ima svoj receptor. Ako je, slikovito rečeno, hormon ključ, a receptor ključanica, kod dijabetesa tipa dva događa se da masne stanice oblože tu bravu, pa inzulin ne može djelovati, jer ga organizam proizvodi u sve većim količinama. Jedan od uzroka šećerne bolesti također je i povećana proizvodnja glukoze u jetri. U takvim slučajevima, gušterača normalno luči inzulin, ali se povećavana koncentracija glukoze taloži u jetri, a inzulin koji bi trebao regulirati proces iskorištavanja šećera u stanicama to ne može pratiti pa nastaje šećerna bolest. Dijabetes se može javiti i zbog bolesti receptora; kada se inzulin proizvodi u normalnim količinama, ali ne može otvoriti spomenutu bravu, jer postoji greška u ključanici. Bolest također može izazvati i višak hormona koji imaju suprotna djelovanja od inzulina.

NACIONAL: Koji su faktori rizika koji uzrokuju dijabetes? – U našim genima zapisano je kad ćemo oboljeti od koje bolesti, a o faktorima iz okoline ovisi kad će se ta bolest manifestirati. Debljina se smatra najčešćim uzrokom dijabetesa, potom povišena masnoća u krvi, a loš način života, loša prehrana, nekretanje, izloženost stresovima i pušenje mogu imati odlučujuću ulogu za pojavu bolesti.

NACIONAL: Na koji to način stres izaziva dijabetes? – Svaki stres povećava razinu hormona koji imaju djelovanje suprotno od inzulina. Kod mladih ljudi se značajno podiže incidencija, broj novih slučajeva dijabetesa u sezoni ispitnih rokova. Zna se dogoditi da registriramo i do 30 novih bolesnika u fazi polaganja ispita. Sedamdesetih godina u eri masovnog cijepljenja protiv velikih boginja porastao je broj dijabetičara; cjepivo je bilo okidač koji je ubrzao manifestiranje šećerne bolesti.

NACIONAL: Koliko je otkriće genske mape čovjeka utjecalo na liječenje bolesti? – Hipotetski, nađen je gen odgovoran za nastanak šećerne bolesti, a sada očekujemo da će se razviti molekula uz pomoć koje bi se vrlo brzo moglo intervenirati kod članova obitelji koje imaju povijest te bolesti kako bi se spriječio njen nastanak. Naravno da bi bilo vrlo skupo i stoga nemoguće određivati genom za pet milijardi ljudi, međutim u obiteljima u kojima bolest već postoji ne može se genetski intervenirati kod oboljelih, ali se može sprječavati nastanak bolesti među članovima obitelji.

NACIONAL: Jesu li pacijenti u Hrvatskoj u nepovoljnijem položaju od onih u razvijenim zemljama? – Amerikanci, primjerice, za zbrinjavanje dijabetičara i istraživanje godišnje potroše oko 140 milijardi dolara. To je nama nedostižna brojka, ali relativna zna li se da prosječnog Amerikanca, da bi preživio s dijabetesom, njegova bolest godišnje stoji 20.000 dolara. U Hrvatskoj država stoji iza oboljelih. Uvjeren sam da Hrvatska ima najbolju zdravstvenu zaštitu, jer naši bolesnici imaju prava i tretman kao malo tko u svijetu; besplatnu kompletnu prevenciju, dijagnostiku i liječenje.

NACIONAL: Znanstvenici su podijeljeni oko toga koji je način stvaranja inzulina bolji. – Inzulin se nekoć radio iz gušterače svinje i goveda te je farmaceutima neprestano prijetila opasnost da neće biti novih gušterača iz Novog Zelanda i Argentine. Sada se inzulin proizvodi iz kvaščevih gljivica ili iz genetski modificirane bakterije ešerihije koli. Istraživači u Bostonu i Meaneapolisu već godinama rade na usavršavanju tzv. glukoze senzora, malom aparatu za kontrolu šećera, koji će jednog dana, kada se riješe nedoumice, sigurno izazvati revoluciju i dijabetičarima olakšati život. Ideja je da se taj senzor ugradi pod kožu i daje nalog bakteriji da proizvodi inzulin. Ali, znanstvenici još uvijek nisu riješili problem tko će toj bakteriji, pojednostavljeno rečeno, davati nalog kad i koliko inzulina tijelu treba dati. Čak se spekuliralo da je šifra za senzor pronađena, ali da njegovo otkriće sprječava farmaceutska industrija, kojoj ne odgovara da on bude u upotrebi dok ne izvuku profit od nove generacije lijekova.

NACIONAL: Svako malo otkrije se neki novi proizvod koji će, navodno, biti epohalan, a onda slijedi razočarenje. – Posljednjih godina tržište preplavljuju nova otkrića, ali ni jedno se nije pokazalo efikasnim. Primjerice, činilo se da će Glukowatch, aparat za kontrolu šećera u krvi, donijeti veliko olakšanje jer omogućuje mjerenje šećera u krvi bez pikanja, ali on je, osim što je vrlo skup i prilično nepouzdan. I injektori za davanje inzulina bez igle imaju mnogo mana: jako nagnječuju kožu, pa više štete nego koriste. Veliko oduševljenje izazvao je inhalirajući inzulin, koji se umjesto “pikanja” uštrcavao. No, euforija je brzo splasnula kad je u kliničkim ispitivanjima njegova upotreba izazvala dodatne komplikacije – česte upale pluća, jer je svaki dan drukčija okolnost u dišnim putovima i potrebna je drukčija količina lijeka.

Rezultati koje daje Roziglitazon, tvrtke GlaxoSmithKline, koji kod nas nije registriran na listi lijekova koje plaća socijalno osiguranje, odlični su ako je bolesnik discipliniran i sluša liječnika. No, novi lijekovi, koji su puno agresivniji i djelotvorniji u relativno manjoj dozi, znatno su skuplji od starih, a ja sam pristalica upotrebe starih koji su mnogo jeftiniji, a daju sličan učinak. Prošle godine njemačka tvrtka Aventis proizvela je Lantus, novi inzulin dugotrajnog djelovanja, a na našem ga tržištu još uvijek nema jer je za njim toliko velika potražnja da tvornica ne može podmiriti zahtjeve tržišta.

NACIONAL: Koje su kategorije ljudi potencijalno ugroženije? – U rizične skupine spadaju osobe starije od četrdeset godina, osobe s viškom kilograma, one koje imaju stresan život, bliskog prvog rođaka, majku, oca, braću s tom dijagnozom i trudnice koje su rodile veliku ili malformiranu djecu. Kod deset posto trudnica koje prije nisu imale problema sa šećerom, javlja se dijabetes jer je trudnoća stres za organizam. Ako je dijabetes liječen i reguliran, trudnoća završava normalnim porodom.

NACIONAL: Što preporučujete svojim pacijentima, kako da sebi olakšaju život unatoč bolesti? – Ne želim zvučati cinično, ali da sam kojim slučajem političar, vjerojatno bih mogao bez većih poteškoća dobiti izbore, s obzirom na to da broj mojih pacijenata raste iz dana u dan. Danas svaka druga osoba koja u hitnu službu dođe bilo zbog upale pluća, infarkta miokarda ili moždanog udara kao osnovnu ima šećernu bolest, a da to nije ni znala.
Uvijek svojim pacijentima kažem da su tablete nužno zlo i da svojim načinom života, dijetom i fizičkom aktivnošću mogu bolest držati pod kontrolom. Kad bi se naši bolesnici držali liječničkih uputa, većina njih nikada ne bi završila na lijekovima i inzulinu.

Kad danas otkrijemo nagli nastanak šećerne bolesti kod osoba srednje životne dobi, preporučujemo odmah inzulinsku terapiju. Na taj način omogućujemo gušterači da se malo uščuva, budući da postoji mogućnost regeneracije beta stanica i ti bolesnici nakon te akutne faze ne trebaju inzulin u nastavku liječenja. Nažalost, koliko god zvučalo nevjerojatno, pacijenti ne surađuju s liječnicima, tek ih se tridesetak posto pridržava liječničkih uputa i svjesno je da u velikoj mjeri sudbinu drže u svojim rukama. Bolesnici nisu disciplinirani, rado griješe, ne paze što jedu, ne kreću se, puše, konzumiraju alkohol, a to su sve faktori koji ubrzavaju bolest i uništavaju organizam…Kad bi svaki dan prošetali barem sat vremena i pazili na zdravu ishranu, ne bi im trebale tablete. Ne kaže se bez razloga da je dijabetes podmukla i opaka bolest. Najveći problem je što nastanak bolesti u početku ne izaziva fizičku bol i stoga se ljudi nisu spremni suočiti s tim da su zapravo teško bolesni. Tek kad bolesniku otkažu bubrezi ili mu se amputira noga, shvaća da nije dovoljno ozbiljno shvatio bolest. A onda je, nažalost, kasno. Kao liječnik nastojim svojim pacijentima objasniti da sam im ja nužno zlo, servis, a da su oni sami sebi najvažniji liječnici, jer stilom života uvelike određuju sudbinu i tijek svoje bolesti. Za liječnike i državu, ali ponajprije za pacijente same, bilo bi najbezbolnije i najjeftinije da promijene stil života, jer šećerna bolest traje do kraja života, a nije svejedno kada će se pojaviti i kako će se razvijati.