Tomislav MužekMladi Tomislav Mužek, 26-godišnji glavni tenor bremenske opere, rodom iz Ludbrega, dočekan je na premijeri Donizettijeva “Ljubavnog napitka” u Splitu pravim ovacijama. Već nakon Nemorinove arije “Una furtiva lagrima” vidjelo se da su i Splićani shvatili da je pred ovim mladićem, koji u splitskoj ratnoj luci Lori služi vojni rok, velika pjevačka karijera. Komična opera “Ljubavni napitak” u režiji Krešimira Dolenčića i pod ravnanjem maestra Vjekoslava Šuteja bila je doista pravi glazbeno-scenski događaj na početku sezone. Bude li hrvatska vojna vlast imala sluha, Mužek će uskoro u Munchen gdje će na poziv Zubina Mehte nastupiti u Mozartovu “Don Giovanniju”. U siječnju ili veljači ponovno će pred splitsku publiku mladi tenor kojeg su neki kritičari već nazvali hrvatskim Pavarottijem. “Nije strašna vojska, ni obuka. Strašniji je bio uloženi napor i napetost prije premijere”, kaže Tomislav.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli splitsku premijeru “Ljubavnog napitka” i ovacije koje su u Splitu doista rijetke? – Znao sam da ljudi ovdje vole operu i dobre pjevače, posebno tenore, ali upozorili su me da je prvi nastup u Splitu test za cijeli život. Pred samu premijeru bio sam nervozan. Imali smo malo proba. Ni jedanput nisam ispjevao cijelu operu u komadu od početka do kraja. Na premijeri se to dogodilo prvi put. Prvih mjesec dana vojnog roka, dok je trajala obuka, bio sam u Sinju i nisam mogao vježbati. Najveći problem bila je utrka s vremenom. Trebalo se do 31. listopada, do premijere, vratiti u pjevačku formu kakvu sam imao prije vojske. Dugačku ulogu mladog seljaka Nemorina počeo sam učiti tek 1. listopada. U tih mjesec dana morao sam se koncentrirati na više stvari. Iznenadio sam sam sebe, jer sam mislio da to nije moguće.

NACIONAL: Jeste li svoj nastup počeli u grču koji je trajao do prvog pljeska? – Početni grč trajao je do svršetka prve arije. Kad je publika odmah snažno zapljeskala, znao sam da se mogu opustiti. Uloga Nemorina je tehnički teška i glumački je zahtjevna. Ovo je zaista belcanto.

NACIONAL: Zašto su pripreme na “Ljubavnom napitku” bile naporne? – Probe su počele dok sam bio u vojarni u Sinju. Ustajao sam u 5.30 ujutro, potom je trebalo proći obuku do 8 sati. Prvo tjelovježba, dizanje zastave, smotra. Iz Sinja sam žurio u Split na probe, nakon proba sam se vraćao u Sinj. Bilo je naporno. Pjevanje, probe i kopanje rovova. Pojedine arije pjevao sam dok smo kopali rovove. Bez pjevanja nema rovova.

NACIONAL: Jesu li vami dečki iz postrojbe rekli: “Zašuti! To se ne može slušati!” – Ne, upravo obratno: “Daj! Daj Pjevaj!” Pjevao sam im mnoge arije. Najviše vole “O, sole mio”. Ne, nisam od njih stigao napraviti zbor. Prebacili su me u splitsku Loru. Tu je malo lakše.

NACIONAL: Jesu li u Hrvatskoj vojsci shvatili da ste vi perspektivan operni pjevač? – Mislim da to u vojsci ne znači mnogo. Ali tako je i ja se ne bunim. Već je jako dobro što mi se omogućilo da za vrijeme vojnog roka sudjelujem u jednom lijepom opernom događaju. I to u Splitu! Ovo je posao koji iziskuje maksimalnu koncentraciju, tjelesnu i psihičku spremnost. Još mi preostaju četiri mjeseca u odori Hrvatske vojske.

NACIONAL Odakle ste stigli na odsluženje vojnog roka? – Iz Bremena. Ondje mi je istekao dvogodišnji ugovor glavnog tenora bremenske opere. Ponudili su mi produljenje ugovora. Odbio sam, jer sam znao da me čeka vojna obveza. I to sam planirao upravo sada, kako bih nakon vojske mogao graditi daljnju karijeru. Tijekom vojne obveze nisam planirao pjevati. Ali evo, dogodila se suradnja sa splitskim HNK i ispalo je izvrsno. Napravili smo “Ljubavni napitak”, a u siječnju ili veljači opet ću pred splitsku publiku s Massenetovim “Verterom”. Režirat će ga Petar Selem, a dirigirat će jedan talijanski dirigent.

NACIONAL: Je li točno da vas je direktor Bavarske državne opere Zubin Mehta pozvao da nastupite u Munchenu u “Don Giovanniju”? – Da, početkom srpnja bio sam na audiciji u Bavarskoj državnoj operi u Munchenu, koju vodi Zubin Mehta. Bio je jako zadovoljan mojim nastupom. Poznato je da je on rijetko zadovoljan. Sjedio je u gledalištu i slušao me kako pjevam. Nakon nastupa rekao je samo kratko: “Hvala!” I ja sam pomislio da nisam uspio i da mogu otići. Došao sam do garderobe u koju je za mnom ušao umjetnički direktor Opere i rekao mi: “Maestro Zubin hoće s vama razgovarati!” Iznenadio sam se, ali kad sam prišao gospodinu Mehti, on mi je srdačno stisnuo ruku i rekao kako mu je jako drago što me čuo i da se nada kako ćemo dobro surađivati. Dok se meni već malo vrtjelo u glavi, nastavio je kako mu se jako sviđa moj glas i kako pjevam. Ponudio mi je da u studenom napravim dvije predstave Mozartova “Don Giovannija”. Pjevao bih don Ottavija. Naravno, ne treba posebno govoriti što za opernog pjevača znači poziv Zubina Mehte. Hoće li do toga doći, ovisi o Ministarstvu obrane.

NACIONAL: Jeste li spremni na taj veliki izazov? – Naravno, spreman sam, jer sam tu ulogu pjevao u Bremenu. Ako te dvije predstave dobro otpjevam, možda mi ponude višegodišnji ugovor s Bavarskom državnom operom, koja je jedna od deset najboljih opernih kuća na svijetu. To bi bio velik korak u mojoj karijeri. Preko agentice umjetnički direktor Bavarske državne opere ponudio mi je za 2004. nastup u “La Boheme”, 2005. nastup u “Čarobnoj fruli”, potom u “Traviatti” kojom bi dirigirao Mehta. Kad on čuje dobrog pjevača, pomaže mu . Kad je potkraj 60-ih Ljiljana Molnar-Talajić u Dubrovniku tri dana pokušavala doći u priliku da je maestro Mehta čuje i kad ju je napokon dobila, već sljedećeg mjeseca pjevala je “Aidu” dičjem svijeta.

NACIONAL: I Šutej vas jako hvali. Kako je vama bilo raditi s njim? – Jako dobro. Što se tehnike pjevanja tiče, nemam što više toliko naučiti, ali iz suradnje s vrsnim dirigentima ili korepetitorima mogu naučiti jako puno. I takva je suradnja s maestrom Šutejom. Ona omogućava fini rast ili “brušenje dijamanta”. Ali ovo nije bila naša prva suradnja.

NACIONAL: Gdje ste prvi put zajedno radili? – Obojica smo u Bečkoj državnoj operi trebali uskočiti kao alternacije. Edita Gruberova trebala je pjevati u “Lindu di Chamonix”. Ali glavni tenor je otkazao i jutro prije nastupa zatražili su od mene da uskočim. Ali kao Normano u “Lucii di Lammermoor”, što nije bila dugačka uloga. Maestra Šuteja molili su da hitno dođe iz Zagreba i preuzme dirigiranje. Sreli smo se navečer. Prišao su mu i na hrvatskom rekao:”Dobra večer, maestro.” On se silno iznenadio i pitao tko sam. “O fino, baš mi je drago”, rekao je kad sam mu kazao što ja tu radim. Nakon te “Lucie” otišli smo na večeru i upoznali se. U Splitu ga publika jako voli i cijeni.

NACIONAL: Kako ste se odlučili studirati u Beču? – Polazio sam Rudarsko-kemijsku školu u Varaždinu. Htio sam postati kemijski tehničar. To je bio prirodoslovno-matematički smjer, iako sam užasan matematičar. Išao sam u razred sa 28 djevojaka. Stalno sam im pjevao. Oponašao sam sve pjevače, od Pavarottija do Elvisa. Čula me profesorica glazbene kulture i odvela u Glazbenu školu k profesorici Dariji Hreljanović koja je predavala solo pjevanje. Vrlo brzo je rekla:”Dijete, bit ćeš kod mene godinu dana i poslat ću te u Beč!” Kamo, kakav Beč, čudio sam se. “Na Akademiju!” Tako sam se 1994. zaputio u Beč, postao student Hochschulle fur Musik und darstellende Kunst i danas sam operni pjevač.

NACIONAL: Na bečkoj Akademiji nije lako položiti prijemni ispit… – Od 300 kandidata prime samo 15. U Beču su već bili naviknuti da im iz Hrvatske dolaze dobro pripremljeni pjevači koji su i dobri teoretičari. Odmah poslije diplome 1999. gotovo slučajno dobio sam stipendiju “Herbert von Karajan”. U zadnji trenutak me kolegica iz Karajanova centra obavijestila o audiciji u Bečkoj državnoj operi. Otpjevao sam dvije arije. U gledalištu je bio ravnatelj Opere Hollender i odmah su mi ponudili ugovor, na tri mjeseca, pa na cijelu godinu i dalje. Karajanov stipendist odmah dobiva pravo nastupa u Bečkoj državnoj operi i mjesečni honoror.

NACIONAL: Kakve ste uloge pjevali u Beču i Bremenu? – Nisu to bile prezahtjevne uloge. Pjevao sam Spoletta u “Tosci”, Normana u “Lucii”, Nathanaela u “Hoffmanovim pričama”. Ali bilo je to 40-50 predstava godišnje. To nisu bile velike uloge, ali sam nastupao s velikim pjevačima poput Marie Zampieri, Edite Gruberove, s Placidom Domingom u “Fedori”, Francom Bonizoldijem, Leom Nuccijem. Domingo je vrlo jednostavan čovjek. Nikad se ne volim nametati. Ali da sam ga pitao može li me čuti, siguran sam da bi to učinio. U Bremenu mi je prva uloga bila u “Don Giovanniju”. Prva premijera bila je Ferando u “Cosi fan tutte”, druga “Čarobna frula”, potom Alfredo u “Traviati”.

NACIONAL: Kako je uopće došlo do vašeg angažmana u Bremenu? – Te 1999. pobijedio sam na natjecanju “Feruccio Tagliavini” u Austriji. Predsjednica žirija bila je australska sopranistica Joan Sutherland. U brojnoj publici bio je glavni dirigent bremenske opere. Prišao mi je i zapitao bih li želio biti glavni lirski tenor u Bremenu. Tada još nisam navršio ni 23 godine. Zahvalio sam se, rekao da je to prerano i da još nisam ni diplomirao. “Pratit ćemo vaš put!”, rekao mi je. Godinu dana nakon toga nisam želio produljiti ugovor u Bečkoj državnoj operi. Javili su se iz Bremena, otišao sam na audiciju i dobio dvogodišnji ugovor. Za dvije godine napravio sam belcanto repertoar koji ću pjevati sljedećih deset godina. Premalo je ljudi koji ga mogu pjevati. Svi hoće pjevati teške dramske uloge. Ne znam što nedostaje jednom Nemorinu. Ne moram uvijek pjevati Radamesa iz “Aide”. U Bremenu mi je bilo jako dobro.

NACIONAL: Neki vas kritičari nazivaju hrvatskim Pavarottijem. Imali ste s njim zanimljiv susret. – Pretjerano je uspoređivati me s Pavarottijem. Radije bi bio hrvatski Mužek. Susreli smo se kad sam kao bečki student došao po njegov autogram. Pavarotti je nakon Giordanova “Andrea Cheniera” strpljivo dijelio autograme brojnim obožavateljima, cijeloj dugačkoj koloni. Prišao sam mu, zamolio autogram i hrabro rekao: “Znate, ja sam također tenor!” On je podigao pogled i zapitao me: “Aha, imaš li dobar glas!” “Imam!”, rekao sam bez oklijevanja. Na to se tih dvjestotinjak ljudi počelo smijati. Pavarotti je digao ruku, oni su stali, a on je rekao:”Zašto se smijete! Dečko sigurno ima dobar glas!” Okrenuo se prema meni: “A kad ću te ja moći čuti?” “Kad god hoćete”, rekao sam. “Onda slobodno dođi k meni na ljeto u Modenu!” Nisam taj poziv još realizirao, ali mislim da hoću.

NACIONAL: Netko je za vas rekao da ste tenor koji će imati novca kao blata. – To je napisao jedan novinar, jer se misli da tenori najbolje zarađuju i uvijek dobivaju visoke honorare. To i nije tako. Za mene novac nije cilj. Glavni pokretač je ljubav prema poslu i napor da čovjek pjeva sve bolje.

NACIONAL: Vodi li vaš put prema milanskoj Scali? – Vjerujem da vodi, ali na težak i zaobilazan način. Cilj mi je raditi s najboljim dirigentima kako bi mi se otvorio put prema europskoj sceni i Italiji. Imao sam već dosta nastupa u Italiji. Dobio sam i ponudu za Teatro Comunale u Bologni, ali zbog ugovora u Beču to nisam mogao prihvatiti. Nastupao sam na jednom festivalu u Lecceu, koji je prenosio RAI Uno. Festival je vodila sopranistica Katia Ricciarelli, supruga Pippa Bauda. Pjevao sam ariju iz “Rigoletta”, a zajedno s njom ariju Violette i Alfreda iz “Traviate”. To je bio velik uspjeh. I tako su me u Italiji zapazili. Zadnji sam put u Italiji nastupao na Muzičkim tjednima na Laggo Maggiore. Vjerujem da ću ipak nastupati u Scali. To će biti težak put, jer sam tenor i netalijan. U Italiji se posebno kritički gleda na tenore.

NACIONAL: Kako je bilo raditi sa Sandrom Bagarić? Možda ćete zajedno raditi na novom projektu? – Odlično. Ona je vesela žena. Sve je prštalo od energije i smijeha na probama. Teško je reći kad ćemo ponovno zajedno raditi. Osim klasične glazbe volim i jazz. Jazz je moja tajna ljubav, ali se nisam s njim okušao u javnosti.

NACIONAL: S čime ste se okušali u javnosti? – Prije studija pjevao sam i zabavne melodije. Nastupio sam 1995. i na Krapinskom festivalu. Zabavnu glazbu više ne pjevam.

NACIONAL: Tko će s vama nastupiti u “Don Giovanniju” u Munchenu? – Ako do toga dođe, pjevat će poznati Bo Skovhus, dirigirat će Ivor Bolton, engleski specijalist za Mozarta. Na tom nastupu bit će puno intendanata velikih njemačkih kazališnih kuća, posebno iz Berlina, Hamburga, Sttutgarta, Dresdena. Iz Hamburga mi već stižu ponude za 2005. Ja sam i rođen u Njemačkoj, u Siegenu. Moji roditelji Štefica i Rudolf radili su tamo deset godina. Vratili smo se kada sam imao devet. Ipak, draže mi je pjevati talijanski repetoar. Iako me sljedeće ljeto čeka Wagnerov festival u Bayreuthu i nova produkcija “Ukletog Holandeza”. A to je za tenora jedna od najvećih počasti.