Paolo MagelliPaolo Magelli stigao je prošlog vikenda u Zagreb, prvi put nakon što je prije mjesec i pol dana režirao predstavu Čehovljeva “Galeba”. Riječ je o predstavi koja je rađena u koprodukciji zagrebačkog kazališta “Gavella” i Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice. Koprodukcija s Crnogorcima izazvala je ogorčenje kod dijela “Gavellinih” glumaca predvođenih Anjom Šovagović-Despot i Borisom Svrtanom, koji, osim što tvrde kako je riječ o kulturnoj obnovi Jugoslavije, nastoje srušiti Krešimira Dolenčića s mjesta ravnatelja “Gavelle”. S obzirom na to da bi se uskoro u istoj koprodukciji trebala raditi predstava “Ivanov”, drugi dio Čehovljeve trilogije, Magelli je došao u Zagreb iz Njemačke kako bi u razgovoru s Dolenčićem i glumcima “Gavelle” ocijenio ima li razloga da se radi još jedna koprodukcija s Crnogorcima.

Suprotstavljanje dijela glumaca koprodukciji pojačalo je moju odluku da se ne vratim u Hrvatsku: ne želim da moja 15-mjesečna beba mora rasti u mržnji Ako i nova koprodukcija s Crnogorcima izazove obračune, uputit ću apel klincima Gavelle da osnuju nešto drugo jer je to kazalište postalo represivno kao i HNK 1953. kad je Gavella otišao iz njega Nakon slučaja s crnogorskom koprodukcijom osjećam da se bliži povratak raznih Sedlara i Selema Što s ratom imaju dva klinca koji su 1991. imali 12 godina i u međuvremenu postali glumci koji dolaze iz Crne Gore gostovati u Zagrebu? Je li, po arijevskom konceptu, problem u njihovoj krvi? Magelli je odavno poznat kao kontroverzna osoba i vjerojatno najintrigantniji redatelj u Hrvatskoj. Rođen je u Italiji, u Pratu, a režiju je diplomirao u Firenci. Ujedno je studirao i slavistiku, a kad mu je ponuđena prva stipendija, odabrao je Rumunjsku jer mu se tamošnje kazalište činilo najzanimljivijim u Europi. Nakon toga došao je u bivšu Jugoslaviju, režirao je mnoge predstave u Beogradu i Zagrebu, ali je materijalnu egzistenciju osiguravao režirajući u Njemačkoj, Francuskoj i Švicarskoj. U Hrvatskoj se proslavio brojnim predstavama kao što su “Elektra”, “Velika magija”, “Vjera, ufanje i ljubav”, “Ujak Vanja”, “Mjesec dana na selu” i druge.

U Zagreb je Magelli došao sa svojom suprugom Friederike i 15-mjesečnom kćeri Gioiom. Magellijevi su pravi kozmopoliti, Paolo i Friederike međusobno su razgovarali na hrvatskom, talijanskom, engleskom i francuskom, s kćeri razgovaraju na njemačkom i talijanskom, ali Magelli ističe kako je Gioia već naučila i poneku riječ na hrvatskom.

NACIONAL: Koji su razlozi vašeg sadašnjeg boravka u Zagrebu? – Dva su razloga zbog kojih sam u Zagrebu. Prvi je razgovor s Mladenom Tarbukom, intendantom HNK, u kojem sam mu objasnio da ne u mogu postati ravnatelj Drame HNK, što mi je on ponudio. Tarbuk je zanimljiv i otvoren čovjek i drago mi je što je na čelu HNK. Drugi razlog je raščišćavanje situacije oko rada na Čehovljevoj trilogiji što se radi u koprodukciji kazališta “Gavella” i crnogorskog kazališta. Dok sam bio u Njemačkoj, čitao sam stravične stvari o suradnji s Crnogorcima na Čehovljevu “Galebu” i došao sam u Zagreb da pitam o čemu je riječ. Ne znam jesu li ljudi poludjeli, i hoćemo li nastaviti rad na koprodukciji, ona se ne mora raditi. No ako se donese odluka da se neće nastaviti raditi s crnogorskim kazalištem, onda se ponovno odlučuje za mržnju, a kod mene mržnji nikada nije bilo mjesta.

NACIONAL: Jeste li razgovarali s Krešimirom Dolenčićem, ravnateljem “Gavelle”, o tom problemu? – Nisam još razgovarao s Dolenčićem jer mu je dijete završilo u bolnici. Dolenčić je u ovoj koprodukciji išao do kraja i baš su njega našli optuživati kao osobu koja se ponaša politički sumnjivo. To je skandalozno. Dolenčić i ja sigurno ne dijelimo isto političko mišljenje, ali mislim da je on pokazao da njegovo humanističko “ja” nema veze ni s njegovim ni s mojim političkim opredjeljenjem. U cijeloj priči osjećam da se bliži povratak nama dobro poznatih crnih ljudi.

NACIONAL: Kako ste reagirali na niz novinskih članaka u kojima su se pojedini glumci iz “Gavelle” na čelu s Anjom Šovagović-Despot koristili vašom predstavom za ostvarivanje privatnih kazališnih ambicija? – Pročitao sam neke intervjue koji su me duboko uvrijedili. Kao, Magelli trči za novcem. Ma za kakvim novcem, pa od jedne režije u Hrvatskoj ne mogu se kupiti knjige niti se može dva puta nekamo otputovati. To je problem hrvatskog kazališta koji je urgentan. U posljednjih 12 godina radio sam u inozemstvu više od 25 predstava, u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj, Južnoj Americi itd. Kosta Spajić jednom se iznenada pojavio na jednoj premijeri u Njemačkoj i rekao mi da nastavim biti pokretan jer ako u Zagrebu postanem fiksna meta, rado će me “upucati”. Postavljaju se pitanja je li normalno da kazalište ima agenta za inozemne nastupe iako je to normalno. Ako kazalište ima dobar program, agent će se zainteresirati za njega, ako nema, onda neće biti zainteresiranih. Mislim da je u interesu hrvatskih umjetnika da što više putuju po svijetu.

NACIONAL: Jeste li očekivali napade od glumaca s kojima ste godinama radili u Hrvatskoj? – Naravno da nisam tako nešto očekivao. S Anjom Šovagović počeo sam raditi kad je bila klinka, surađivao sam i s Filipom Šovagovićem. Veže me čitav jedan život i s Borisom Svrtanom. No ne bih išao na osobnu polemiku jer mislim da je to pogrešno. Nitko ne želi nikakve asocijacije i Jugoslavije, zašto lažu? Šest godina nakon Drugog svjetskog rata i 42 milijuna mrtvih sjeli su za jedan stol Adenauer, Schumann i De Gasperi i dogovorili novu Europu. Pa dokle će ovo trajati? Ne kažem da treba zaboraviti rat u Hrvatskoj, ali treba imati snagu za praštanje i nastojati biti normalan. Što mogu imati s ratom dva klinca koji su 1991. imali 12 godina i koji su u međuvremenu postali glumci koji dolaze iz Crne Gore gostovati u Zagrebu? Je li, po arijevskom konceptu, problem u njihovoj krvi? Ja to ne želim razumjeti i ne želim sudjelovati u strategiji mržnje. Hrvatska mora biti prirodno zainteresirana za onaj dio Crne Gore koji je dio njezine kulture. Nitko ni riječi ne spominje o tome, kao i o zaboravljenim Hrvatima u Crnoj Gori, samo se misli na Hrvate u Mostaru. I onda na težini dobivaju poznati zaštitari kulturne baštine kao što je Slobodan Praljak, svjetski poznati ljubitelj spomenika kulture.

NACIONAL: Ima li smisla nastaviti koprodukcijski raditi s Crnogorcima ako je jasno da će nova predstava služiti kao detonator za nove obračune u kazalištu? – Ako osjetim da će moja predstava biti detonator nečega, onda je neće biti. Onda ću objaviti apel. Koliko znam, 1953., u jeku najvećeg staljinizma, Branko Gavella otišao je iz HNK tražiti umjetničku slobodu izvan socrealističkog koncepta, u kazalištu u Frankopanskoj ulici s najboljim glumcima toga teatra. Godine 1953. Edo Murtić nacrtao je prvu apstraktnu sliku u socijalističkim zemljama pa su ljudi gasili opuške na toj slici. Dakle, Zagreb je bio središte nekih intelektualnih sloboda. Moj apel će biti da se “Gavellini” glumci udruže s mladim glumcima i osnuju nešto drugo, jer bi to kazalište postalo represivno kao HNK 1953. Ipak se nadam da ćemo normalno razgovarati.

NACIONAL: Postoje li vaši uvjeti pod kojima ćete nastaviti raditi na toj koprodukciji? – Ako će predstava “Ivanov” služiti za širenje nečeg fašističkog ili parafašističkog, onda je pitanje isplati li se daljnji rad na koprodukciji. Raditi u teatru mora biti radost. Pa tko će me natjerati da radim a da mi pritom bude muka dok svaki dan idem na probe? Evo, sada idem raditi u Francuskoj, režirat ću i glumiti u Parizu zajedno sa svojom suprugom, pa neka oni idu u Pariz i tako rade ako mogu.

NACIONAL: Drugi razlog vašeg boravka u Zagrebu je HNK. Poznato je da vam je bilo ponuđeno mjesto ravnatelja Drame, gdje biste zamijenili Snježanu Banović, no vi ste to odbili. – Mislim da je uloga nacionalnog kazališta jako zanimljiva sve dok nacije nema. Kada nacije ima, onda nacionalno kazalište mora postati motor neke estetike kao što je slučaj u Beču. Hrvatska je svojim neinvesticijama u kulturi u posljednjih 50 godina zatvarala kazališta u Šibeniku, Puli, Samoboru itd., a nije se otvaralo u Vukovaru i Vinkovcima. Išlo se na otupljivanje naroda, a ne na otvaranje zgrade u kojoj se može raditi moderna opera. Problem je, dakle, u strukturiranju teatra, što ja nikada ne bih mogao riješiti. Ne znam što bih onda radio u HNK, repertoar ili nešto drugo. Drugo je pitanje koliko se plaćaju ljudi zaposleni u kulturi. Ima novca za Dinamo, ali ne i za kazalište. Ja želim živjeti po normalnim, ali ne i luksuznim standardima. Hrvatska nije riješila problem menedžmenta u kulturi. Nitko se ne pita koliku plaću imaju Dolenčić, Šnajder ili Tarbuk. Od tih plaća se ne može živjeti. Dakle, dva su problema – strukturiranje kazališta kao avangardnog bića, kao nacionalnog kazališta koje služi istraživanju pameti te problem menedžmenta. Politika mora odlučiti i shvatiti da se s kulturom može i mora zaraditi novac ako se investira u pravi menedžment. Od koprodukcije možemo zaraditi jako mnogo, možemo kreirati radna mjesta. Hrvatska je idealno mjesto za kulturu, osobito Dalmacija. Zašto Venecija zarađuje 11 milijardi dolara godišnje od turizma? Ne samo zbog vode i gondola nego i zbog kulture.

NACIONAL: U kojim biste se okolnostima trajnije mogli vratiti u Hrvatsku, bi li vas zadovoljilo mjesto intendanta HNK ili nešto treće? – Mogu otvoreno reći da nikada nisam bio čovjek od vlasti. Više bi me zanimalo otvaranje nečeg novog s mladim glumcima na nekom otoku. Bavio bih se nekom neklasičnom produkcijom, bio bi to neki laboratorij. Mislim da bih imao što reći na istraživačkom polju, pogotovu s mladim ljudima, a ujedno bih se bavio koprodukcijama. Zanimala bi me neka manje konvencionalna struktura kazališta. Uzmimo na primjer šibensko kazalište koje je zatvoreno. Ono me zanima ako bi se uz njega dobio neki hangar koji je napustila vojska i kad bismo bili pristojno financirani kako bismo mogli živjeti. Ja bih se potrudio naći novac u inozemstvu. Ako bi se sredio prostor i ako bi se ljudima dale normalne plaće, vjerujem da bih našao financijera u inozemstvu.

NACIONAL: Koliko su događaji u kazalištu “Gavella” i suprotstavljanje dijela glumaca koprodukciji s crnogorskim kazalištem utjecali na vašu odluku da se ne vratite u Hrvatsku? – Ti su događaji jako mnogo utjecali na moju odluku jer ne mogu gledati svoju 15-mjesečnu bebu i misliti kako ona mora rasti u mržnji. Iskreno govoreći, s ovim izborima ponovno će se otvarati razgovor o mržnji a to nisam ni očekivao ni htio i ne želim da Hrvatska ide tim putem. Svjestan sam da se ne zovem Mađelić i ne smatram da je to neki problem niti smatram da većina Hrvata ima problem oko toga. Međutim, postoji vampirizacija prostora i nitko ne želi odlučno zaustaviti te vampire iako se nadam da su oni u manjini.

NACIONAL: Umjesto da se vratite u Hrvatsku odlučili ste ostati u Njemačkoj. – Potpisao sam ugovor na tri godine kod Roberta Ciullija i bit ću osam mjesec tamo, ali sam ostavio 3,5 mjeseci da radim što me volja i da me nitko ne plaća. Doći ću u Zagreb, doći ću smetati. Romantično rečeno “no passaran” jer se od hrvatskog naroda želi napraviti budale. Riječ je o teatru A. D. Ruhr u jednoj od najbogatijih regija na svijetu. Roberto Ciulli je ludi Talijan koji je dao ostavku na mjesto intendanta kazališta u Dusseldorfu i napravio svoj teatar u malom njemačkom gradu. Posljednje dvije godine taj teatar ide “put svile”, bili su u Iranu, Iraku, Tadžikistanu i Kazahstanu a sada slijede Kina, Mongolija itd., završit će u Indiji i vratiti se u Europu. To mi je zanimljivo jer je moja emigracija počela iz radoznalosti. Naravno da je bolno ići u dvostruku emigraciju, ali mislim da je radoznalost ono što pokreće umjetnost.

NACIONAL: Koja će biti vaša funkcija u tom kazalištu? – Režirat ću dvije predstave godišnje, ali ću ujedno biti u umjetničkom vodstvu kazališta i baviti se koprodukcijama u svijetu.

NACIONAL: Čini se da kod vas postoji dualizam osjećaja prema Hrvatskoj, volite je ali ste i razočarani. – Učio sam slavistiku i dug je bio put iz Toskane u Zagreb. Uvijek se postavljalo pitanje “a što ćeš ti kod nas”. Jeste li ikada pitali nekoga tko vam je došao u goste “a što ćeš ti kod nas”? U Zagrebu sam 17 godina, dijelio sam sve lijepe i užasne trenutke. Bio sam pozvan na pripreme za Univerzijadu u Hrvatskoj, bilo je to krajem 1985., i tada sam se potpuno zaljubio u ovaj prostor. Postoji i neka veza preko moje mame Giuliane koja je prije Drugog svjetskog rata dolazila na Brijune jer je tamo bio njezin stric Benelli koji je bio komandant fregate. Ona je bila vezana za Pulu, a stric se vjenčao s Olgom iz Malog Lošinja, pa tako imam i sentimentalni odnos s Hrvatskom. Hrvatska je bila moj intelektualni i estetski izbor, pa i zadnji kreten zna da su njezini more, otoci i arhitektura nešto veličanstveno. Vjerujem da su Hrvati došli do intelektualne i povijesne zrelosti i ne mogu prihvatiti kada mi se kroz razne budalaštine dokazuje suprotno. S treće strane, kada se vraćam iz Francuske ili Njemačke, mislim kako su glumci iz Hrvatske bolji. Vani imaju mnogo novca i velike strukture, ali hrvatski glumci su talentiraniji.

NACIONAL: Kako vaša majka reagira na vaša putovanja i odabir Hrvatske? – Jednom kada sam je zvao iz Skoplja, moja majka, koja živi u Firenzi, rekla mi je: “Ako ovako nastaviš, sljedeći put ćeš me zvati iz Teherana.”

NACIONAL: Osim u Njemačkoj, uskoro ćete režirati i glumiti u Francuskoj, i to sa svojom suprugom Friederike. – Riječ je o Theatre National de Bretagne, nacionalnom kazalištu Bretagne, koje financira jedan projekt zajedno s kazalištem “Campement”. “Campement” znači kampiranje i radi se o tri velika šatora koji putuju po Europi. Nacionalno kazalište Bretagne financira predstavu koju je napisao francuski pisac Serge Valletti prema mojem sižeu. Napisao sam priču o nekoliko fešta koje sam doživio jer smatram da je fešta dijalog sa smrću. Mislim da čovjek slavi rođendan ili Novu godinu jer je još uvijek živ. Valletti je napisao sjajan tekst i mi ćemo ga igrati u jednom pokretnom prostoru koji se sada gradi a koji će moći primiti 400 gledatelja. Premijera je 13. ožujka u Rennesu i tamo ćemo odigrati 20 predstava, nakon čega ćemo od 15. svibnja do 17. lipnja igrati svakodnevno u pariškom “Aubervilleru”. U međuvremenu bih se trebao vratiti s Turgenjevim u Toskanu, u kazalište gdje sam se rodio. Doći će i Roberto Benigni koji je bio član moje grupe. Nakon toga bih u drugoj polovici travnja trebao doći u Zagreb kako bih radio Čehovljeva “Ivanova” u koprodukciji s crnogorskim kazalištem.

NACIONAL: Gdje ste upoznali svoju suprugu? – Ona je iz Heidelberga, glumica je i glumit će u mojoj predstavi u Francuskoj. Upoznali smo se kada sam radio u Wuppertalu. Nakon toga bila je u angažmanu u Berlinu, a onda smo se odlučili za nešto treće – rezultat je kći Gioia. To je moje treće dijete, imam već blizance. Oni studiraju u Firenzi, Aurel studira arhitekturu a Adalbert međunarodnu politiku.

Paolo Magelli rođen je 1949. u Pratu u Toskani. Diplomirao je režiju u Firenzi, a istovremeno je studirao i slavistiku. Kao stipendist proveo je godinu dana u Rumunjskoj jer mu se tamošnje redateljsko kazalište tih godina učinilo najzanimljivijim u Europi.
Godinama je u Beogradu i Zagrebu postavljao izvrsne kazališne komade, a egzistenciju osigurava režirajući u Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj i Sloveniji. Njegove režije predstava ‘Dantonova smrt’, ‘Feničanke’, ‘Nacija’, ‘Elektra’, ‘Velika magija’, ‘Vjera, ufanje i ljubav’, ‘Ludi dani’, ‘Višnjik’, ‘Tri sestre’, ‘Ujak Vanja’ i ‘Mjese dana na selu’ smatraju antologijskim. Iza sebe ima i dvije filmske uloge, 1987. u političkom trileru ‘Zločinci’, redatelja Francija Slaka, i 1991. u komediji Rajka Grlića ‘Čaruga’.
U sezoni 1996./97. Paolo Magelli dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za režiju predstave ‘Ujak Vanja’ Antona Pavloviča Čehova u izvedbi ZKM-a, a već godinu dana poslije ista mu je nagrada dodijeljena za režiju predstave ‘Mjesec dana na selu’ Ivana Sergejeviča Turgenjeva u izvedbi Dramskog kazališta ‘Gavella’ iz Zagreba.
Početkom studenog prošle godine, u Podgorici je primio nagradu crnogorskoga glumišta za režiju predstave ‘Galeb’ koju je radio s podgoričkim i zagrebačkim glumcima.