Tomislav Petranović“Iz Zagreba sam otišao zato što mi u HNK nisu htjeli dati uloge koje sam htio i mogao plesati, a sada gostujem s rolom Georgea Balanchinea, jednog od najvećih svjetskih koreografa”, rekao nam je mladi plesač Tomislav Petranović (26), solist baleta Bečke državne opere, koji u Zagrebu nastupa nakon punih devet godina. Baletna premijera “Koreografije Georgea Balanchinea” na programu je u HNK u subotu i Petranović priznaje da uoči nastupa osjeća laganu tremu i veliko uzbuđenje. “To mi je izazov!” kaže Petranović, zagrebački i munchenski đak, vlasnik dvostrukog državljanstva, kojeg je poznati svjetski časopis Ballet International u 2000. godini proglasio najboljim plesačem Austrije. I ne samo to. Iduće godine postaje prvak baleta Bečke državne opere.

PETRANOVIĆ O BALANCHINEOVIM KOREOGRAFIJAMA 'Balanchine je uveo novu tehniku baleta i spojio klasiku s modernim: doduše, treninzi su brutalniji, pleše se brže i čvršće, a kad sam ga prvi puta plesao, mislio sam da ću umrijeti' Tomislav Petranović odrastao je na Pantovčaku, a 1994. stigao je u Beč, gdje mu je pomogla zagrebačka balerina Iva Gattin. Otac Spiridon radio je u ZAMP-u, a majka Nevenka na policiji, ima brata blizanca Hrvoja koji je prvak Hrvatske u džudu, i sestru Petru koja također radi na policiji. Kao dijete htio je biti glumac, snimio je oko 15 reklama, a Antun Vrdoljak angažirao ga je za film “Glembajevi” u kojem je igrao malog Leona. “Ali uvijek sam cupkao u ritmu muzike”, kaže. Poslije je plesao u ansamblu Tihane Škrinjarić, a Edita Cebalo, voditeljica Plesnog studija Cebalo, savjetovala mu je da se upiše u Baletnu školu na Ilirskom trgu gdje je bio jedini dečko.

“Moraš reći pet milijuna stvari pokretom, što zna biti jako frustrirajuće pa mi dođe da na sceni progovorim”, kaže o svom odnosu prema plesu dodajući da se nakon predstave osjeća kao sažvakan. Nastupao je u Tel Avivu i Jeruzalemu s irskom balerinom Marguerite Donlon, a nastup pred danskom kraljicom režirao mu je slovenski redatelj Tomaž Pandur, kojeg jako cijeni.

Petranović ima u Beču svoj fan club i njegovi su obožavatelji najavili dolazak u Zagreb. “U Beču se radi drukčije nego u Zagrebu”, objasnio je. “Balet Bečke Državne opere godišnje izvede 12 produkcija, plesači imaju mnogo veće plaće, dijele autograme gledateljima, od kojih mnogi znaju doći čak 80 puta na jednu predstavu.”

U Zagrebu će mu partnerica biti balerina Irena Pasarić za koju s neskrivenim poštovanjem kaže da je prava svjetska klasa. Kao gosti nastupit će još Jaš Otrin, Mariborčanin, i mladi Zagrepčanin Leonard Jakovina, koji su članovi baleta Državne opere u Berlinu. Trebao je gostovati i Ronald Savković, jedan od pet najboljih europskih plesača, koji također pleše u Berlinu, ali na žalost zbog zauzetosti nije uspio uskladiti termine.

“Htio sam pokazati kako četiri baletna mušketira iz Europe osvajaju hrvatsku plesnu scenu”, objasnio je svoju koncepciju nove baletne premijere Dinko Bogdanić, ravnatelj Baleta HNK. “Budući da nema Savkovića, ja sam četvrti.” Predstavu je posvetio 20. obljetnici smrti Georgea Balanchinea, američkog koreografa gruzijskog podrijetla, jednog od najvećih na svijetu, koji se zbog zahtjevnosti i specifičnosti stila u Zagrebu nije izvodio čak 25 godina. Također, balet se izvodi u spomen žrtvama terorističkog napada na New York 11. rujna i ima jako simboličko značenje. Orkestrom će ravnati Aleksandar Kalajdžić, Zagrepčanin, također na privremenom radu u europskim koncertnim dvoranama, a plešu još Olja Jovanović-Zurovac, Mihaela Devald, Edina Pličanić, Saule Ashimova i drugi. Dinka Jeričević i Barbara Bourek napravile su scenografiju i kostimografiju prema originalnim nacrtima iz doba praizvedbi.

Na programu će biti tri Balanchineove koreografije. Balet “Serenada” na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog smatra se najznačajnijim djelom baletne povijesti, koje je Balanchine napravio kao studentsku radionicu. Za balet “Apollon Musagete” Igora Stravinskog, praizveden 1928. u Parizu, kažu da je najznačajniji i najutjecajniji Balanchineov balet. A “Čajkovski pas de deux” u kojem pleše Tomislav Petranović ima neobičnu sudbinu. To je dio neiskorištenoga glazbenog materijala za balet “Labuđe jezero”, koje se koreografu Mariusu Petipau nije uklopio u koncepciju. Kad je Balanchine pronašao te note u arhivu Boljšoj teatra, odlučio ih je iskoristiti za virtuozni pas de deux, ples u dvoje, koji bi promovirao vodeće plesače njegova baleta.

Petranović je u “Čajkovski pas de deux” prvi put plesao u rujnu prošle godine u jednom od najstarijih amfiteatara u Ateni. “Bilo je naporno, ali divno”, kaže. “Obožavam ga jer je muzikalan, plesan i još uvijek moderan. Samo oni koji ga ne poznaju kažu da je previše klasičan. Balanchine je uveo novu tehniku, spojio je klasiku s modernim, doduše, treninzi su brutalniji, pleše se brže i čvršće, drukčije se radi na špicama, ali teže je plesati Nurejeva nego Balanchinea. Kad sam ga prvi put plesao, mislio sam da ću umrijeti, ali poslije je bilo lako. Bio bi mi najdraži koreograf da veću pažnju posvećuje muškim plesačima, no on je uvijek davao prednost ženama.”

Osim te uloge, samo u zadnja tri tjedna Petranović je plesao u čak pet produkcija i može se reći da će ovo biti njegova bečka godina. Nastupio je u ”Ščelkunčiku”, “Romeu i Juliji” i “Trnoružici”. Nedavno su ga pozvali desetak minuta nakon što je počeo balet “Vragoljasta djevojka” da hitno zamijeni kolegu, koji se ozlijedio. Bio je već u pidžami, ali se odjenuo i dojurio do kazališta. Nakon te uloge bečki kritičari nazvali su ga Sunny boy, napisavši da ima briljantnu tehniku i nevjerojatnu ekspresivnost izraza. Nastupio je i na Gala večeri Plesom protiv nasilja gdje je sam kreirao ulogu Minotaura u baletu “Spartak” u koreografiji Renata Zanelle, direktora baleta Bečke opere.

Po mišljenju Dinka Bogdanića, ravnatelja Baleta zagrebačkog HNK, Balanchine je najveći koreograf 20. stoljeća, poznat po neoklasičnom stilu. Njegovi se baleti izvode u Hamburgu, Beču, Parizu, Munchenu i Sankt Peterburgu, a Zagreb ga ne poznaje. Zadnji Balanchineov balet “Četiri temperamenta”, na glazbu Paula Hindemitha, bio je izveden u HNK 1977. na inicijativu koreografkinje Nade Kokotović. “Važno je da mlada generacija u HNK kaže da su Georgea Balanchinea imali ‘u nogama’, jer je velika čast plesati njegove balete”, kaže Bogdanić.

George Balanchine (1904.-1983.) rođen je u Petrogradu u obitelji poznatog skladatelja i na Državnom glazbenom konzervatoriju stekao je respektabilno glazbeno obrazovanje. Autor je čak 465 baleta, a radio je koreografije i za filmove. Na nagovor voditelja cirkusa Ringling Brothers napravio je koreografiju za 14 slonova. Objašnjavajući svoj rad, izjavio je da u baletu nije važna priča nego vizualni doživljaj, koji publiku mora opčiniti poput magije čarobnjaka. Ženio se četiri puta, naravno, za balerine kojima je posvećivao balete.

Prvi put se proslavio kao plesač u poznatom Ballet Russe u Parizu kod velikog Sergeja Djagiljeva, no nakon ozljede koljena morao se okrenuti koreografiji. U New Yorku je nakon završetka Drugog svjetskog rata pa do smrti bio umjetnički direktor svoje plesne kompanije New York City Ballet, jedne od najvećih na svijetu. Puno je surađivao sa svojim velikim prijateljem skladateljem Igorom Stravinskim, a o sebi je više volio govoriti kao o obrtniku uspoređujući se s kuharom i stolarom, što su bili njegovi hobiji. Umro je u 79. godini u New Yorku od Creutzfeld-Jacobsova sindroma, poznatog u životinjskom svijetu kao kravlje ludilo. Zanimljivo je da je na dan njegova sprovoda 30. travnja 1983. New York City Ballet nastupao prema redovnom programu.

Na pitanje je li bilo teško dobiti takvo slavno ime, ravnatelj Baleta HNK je rekao: “Vrata prema Georgeu Balanchineu otvorila nam je ‘Bajadera’ o kojoj se trenutačno piše svašta po novinama.” Naime, Bogdanić je 30 godina na berlinskim i hamburškim pozornicama plesao repertoar Georgea Balanchinea. Stoga vrlo dobro poznaje ljude koji su danas u samom vrhu newyorške organizacije George Balanchine Trust, koja se brine o ostavštini slavnoga koreografa. Kad je došao u New York City Ballet na pregovore o kupnji licence i prava za izvođenje Balanchineovih koreografija, prvo im je pokazao snimku “Bajadere”. Oni su se oduševili baletom i prihvatili njegov prijedlog da zagrebačka večer bude posvećena napadu na New York. Zauzvrat su darovali Zagrebu “Serenadu”, koju bismo inače morali skupo platiti.

Baleti slavnoga koreografa moraju se uvijek izvoditi u originalu, o čemu se brine newyorška organizacija George Balanchine Trust. Prema njihovim vrlo strogim pravilima Balanchineove koreografije može prenositi jedino osoba koja je s njim surađivala. Zato je u Zagreb stigla njemačka koreografkinja i balet majstorica Brigitte Thom, koja je suradnju s Balanchineom započela kao balerina još prije 40 godina u Hamburgu. Na pitanje kako se ansambl HNK nosi sa zahtjevnom koreografijom Georgea Balanchinea, Bogdanić je odgovorio da ih je već on naučio na stroži režim. “To je isti način rada kakav koristi Brigitte Thom, koja inzistira na preciznosti, muzikalnosti, plesnosti i pokretu. Naravno, tjeramo ih, ali to je za njih dobro.”

Na kraju je dodao da namjerava i dalje surađivati s organizacijom George Balanchine Trust i postaviti na scenu zagrebačkog HNK i druge njegove koreografije, koje ni plesači, a kamoli publika nisu imali prilike nikada vidjeti.