U predstavi 'Ludilo Georgea Dubyja' američkom predsjedniku navlače luđačku košulju a podivljali američki generali bacaju atomsku bombuNakon što je skupina liječnika okružila američkog predsjednika George Dubya, navukla mu luđačku košulju, dala injekciju za smirenje i gurnula jastuk u usta, dvoranom Pleasance theatre u sjevernom Londonu prolomio se oduševljen pljesak praćen povicima «bravo, bravo». Bila je to završna scena predstave «The madness of George Dubya», «Ludilo George Dubya», autora Justina Butchera ,koja je već tjednima «prvi istinski kazališni događaj 2003. u Londonu» , kako je to ocijenio tjednik «What s on». Zbog satirične predstave u kojoj se američki predsjednik prikazuje kao kukavica, nezrela i gotovo maloumna osoba, britanski premijer kao slabić i neodlučan političar, komandant američke zrakoplovne vojne baze kao vojnik «s ćukom u glavi» koji je izdao naredbu za atomski napad na Irak, general SAD-a kao neodgovoran ubojica, a britanski vojni časnici kao poslušnici i kukavice, anonimno kazalište u sjevernom Londonu postalo je okupljalište ljubitelja scenske umjetnosti, ali jednako tako i protivnika američke i engleske vojne intervencije u Iraku. Tekstopisac i redatelj Justine Butcher napravio je urnebesnu farsu moderniziravši Kubrickove Dr. Strangelove i upotpunivši ih s elementima “Slučajne smrti anarhiste”. Stoga i ne čudi da su karte rasprodane danima unaprijed, a da je već nekoliko puta produženo vrijeme prikazivanja predstave.

U Pleasence teatru svake večeri izvodi se predstava 'Ludilo Georgea Dubya' tekstopisca i redatelja Justine Butchera, u kojoj se žestoko ismijava Bushova i Blairova ratna politika: predstava je u londonskim medijima već proglašena kazališnim događajem 2003. godineU nedjelju, 23. veljače predvorje Pleasance theatre bilo je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Nekoliko minuta prije 19.30 vlasnik kazališta Christopher Richardson, osobno je poveo gledatelje u dvoranu koji su prije toga dobili na poklon antiratne letke i pozive na mirotvorne akcije. Prije nego li je počela predstava iz zvučnika se začula poruka:» Molimo gledatelje da nikako ne gase mobitele kako bi se u slučaju terorističkog napada na Pleasance theatre mogli posljednji puta javiti ili poslati poruku svojim najmilijima». To je naravno odmah razgalilo gledatelje pa je opuštena atmosfera prepune smijeha i veselja potrajala do kraja predstave. Među gledateljima bilo je podosta nemarno odjevenih mladih antiratnih aktivista, elegantnih bračnih parova te uzorno odjevenih sofisticiranih kazališnih fanova iz središnjeg Londona. Čim se pojavio na pozornici George Dubya, koji po fizičkom izgledu, načinu govora i mimici neodoljivo podsjeća na američkog predsjednika George Busha, izazvao je opće veselje. Bio je, naime, odjeven u pidžamu, u naručju je držao plišanog medvjeda, potpuno izgubljen pokušao se predstaviti, ali je mucao, nikako se nije mogao sjetiti u kojoj je državi predsjednik. Neprestano je ponavljao da je i njegov tata bio također predsjednik države, žalio se na noćne more da će uskoro početi atomski rat.

Gledatelji tijekom predstave prate četiri usporedne radnje: dramu u zapovjedništvu američke vojne zrakoplovne baze gdje ludi zapovjednik izdaje naredbu za bombardiranje Iraka, ponašanje dvojice pilota koji se preneraze kada im stigne zapovijed da prekinu rutinski trening let, krenu u napad na Irak i bace atomske bombe od 100 megavata na vojne baze. Posebno su dojmljive scene panike i nesnalaženja engleskog premijera i njegovih vojnih i civilnih saveznika kada saznaju da napad u Irak tek što nije počeo te izgubljenost američkog predsjednika koji drijema sa strane, kojega nitko ništa ne pita, ali koji svako toliko izvali neku nesuvislost. Jedini koliko toliko pozitivni likovi u predstavi su čistačica u vojnoj bazi, palestinka Yasmina koja stalno ispod haljine na sebi nosi eksploziv te irački ambasador Wafiq Dizeez.

Premda se za predstavu Madness of George Dubya pročulo odmah nakon premijere sredinom siječnja, puno je bilo lakše kupiti kartu iz Zagreba preko Interneta nego li pronaći dvoranu Pleasance theatre u Londonu. U srcu Londona na Picadily circuitu nekoliko taksista i policajca nije imalo pojma gdje se nalaze ulice Carpenters Mews i North Road, a u desetak kazališnih dvorana u blizini nitko nije čuo za ime Pleasance theatre. Tek nakon što su u uredu za informacije londonske podzemne željeznice desetak minuta proučavali plan Londona s popisom nekoliko tisuća ulica, otkrili su da se te ulice nalaze u sjevernom Londonu. No po izlasku iz stanice podzemne željeznice Caledonian Road uvjerili smo se da potraga za kazalištem još ni izdaleka nije završena. Ništa, naime, nije slutilo na dobro: slučajni rijetki prolaznici ni ovdje nikada nisu čuli za ime Pleasance Theatre niti je tko od njih znao gdje se nalazi Carpenters Mews. Nakon poduljeg lutanja po okolnim mračnim, napuštenim i praznim ulicama, spas je pronađen u jednom polupraznom pubu. Tamo se napokon jedan mladi konobar prisjetio kako je čuo da u blizini postoji neko kazalište, ali se tek nakon podužih konzultacija s pipničarom i gostom usudio pokazati gdje bi to zapravo moglo biti. Potraga po North Roadu, širokoj ulici opasanom ruševnim kućama i napuštenim tvorničkim halama gdje je navodno trebao biti teatar, nije davala nikakvu nadu: nigdje ni žive duše, kuće bez svjetla, a nekmoli nekakvog znaka da bi tu moglo biti kazalište. I onda odjednom čudo: desetak metara unutar prolaza uvučenog i sabijenog između zidova praznih kuća, odjednom su izronila svjetla: s desne strane veliki pub prepun ljudi, a na katu iznad njega na istrošenoj drvenoj tabli jedva vidljiv natpis Pleasance Theatre. Po preuređenim protupožarnim stepenicama popeli smo se do ulaza i nakon što smo otvorili drvena vrata, našli smo se u omanjem predvorju s blagajnom, malim šankom i reklamnim plakatima za predstavu The Madness of George Dubya. I tek smo tada, nakon dvo i po satne potrage, mogli odahnuti: napokon smo stigli. Od tog trenutka više nije bilo nikakvih problema: na blagajni su uredno čekale karte, vlasnik teatra Christopher Richardson odmah je doveo autora teksta i redatelja Justina Butchera. Upozorio je međutim da možemo fotografirati samo u predvorju, ali ne za predstave budući da jedna agencija ima ekskluzivno pravo prodaje fotografija za medije i to po stotinu funti svaka. Dva telefona za blagajničkim pultom i jedan za šankom nisu prestajala zvoniti: mlada blagajnica i pipničar potpuno su mehanički dizali slušalice i odmah počeli objašnjavati kako se može doći do kazališta. Od oko 4000 gledatelja koji su do sada vidjeli predstavu, više od 3000 prvi je puta došlo u Pleasance theatre, objasnio je direktor teatra Richardsnon koji je inače i vlasnik jednog ljetnog kazališnog festivala u Edinburgu. Da u razdoblju od jeseni do kraja proljeća kada u Edinburgu nema predstava ne bi sjedio besposlen, Richardson je iznajmio napuštenu tvorničku halu koju je preuredio u kazalište s dvoranom od 250 sjedišta. Na pitanje tko uopće dolazi u kazalište koje se smjestilo usred napuštenog dijela grada, Richardson je odgovorio:

– Zaista je mnogo kuća i tvorničkih hala prazno, ali ovdje u blizini još uvijek živi stotinjak tisuća ljudi koji ponekad radije požele doći u obližnje kazalište, nego li putovati u središte Londona.

S ponosom je priznao da je predstava The madness of George Dubya preporodila njegovo kazalište. Ulaznica stoji 12 funti, oko 130 kuna, svaki dan predstavu prati oko 200 gledatelja, a nedjeljom u dvije predstave i po 400 gledatelja. Dakle dnevno se zaradi oko 2400 funti što je pravi poslovni podvig u odnosu na dosadašnje predstave.

Autor i redatelj predstave Justin Butcher, koji još dobiva zavidna priznanja za monodramu “Scaramousche Jones” koja je imala premijeru u Riverside studiju u Londonu u listopadu 2002.,objasnio je pak da je napisao tekst drame kada se uvjerio da nitko iz umjetničkih krugova ne poduzima ništa da bi odvratio Engleze od potpore američkoj namjeri da napadne Irak.

– Bio sam strašno ljut što se nitko ne suprotstavlja luđačkim planovima za izazivanje globalnog rata, pa sam svoje ogorčenje odlučio izraziti antiratnom satirom. Za nekoliko sam tjedana napisao tekst, ponudio ga producentu Andy Harrisonu, on je pak pronašao teatar koji je imao slobodne termine. Potom smo zajedno potražili slobodne glumce i da bi nakon nekoliko tjedana intenzivnih proba 14. siječnja imali premijeru. Sretan sam da se ubrzo pročulo za predstavu, nakon nekog vremena došli su kritičari najvažnijih medija i stvar je krenula. Ovih dana dobili smo nekoliko poziva za gostovanja u SAD i u centralnom Londonu. Budući da nismo mislili odigrati toliko predstava moramo uskladiti obveze glumaca i kada u tomu uspijemo vjerujemo da ćemo s predstavom doći u neko od prestižnih kazališta u središnjem Londonu. Namjeravali smo, naime, igrati od 14. siječnja do 8. veljače, međutim zbog nevjerojatnog uspjeha nastavili smo dalje i više nitko od nas ne zna kada će ova avantura završiti.

Ponos kojim je Butcher najavljivao da će vjerojatno vrlo brzo preseliti s predstavom u centralni London, najbolje pokazuje što za umjetnike u Engleskoj znači nada da će uspjeti prekoračiti tu začaranu granicu koja dijeli anonimne provincijske predstave od kultnih umjetničkih mjesta u središtu Londona koja jamče uspjeh, slavu i novac.

Osim okružja u kojemu se nalazi Pleasance theatre i koje je doista deprimantno sve je ostalo na najvišoj profesionalnoj razini. Dvorana s udobnim crnim sjedalima, obložena je u crni samt prošaran gredama, prirodnim drvom i metalom u potpunom je raskoraku s vanjskim ambijentom. Najveća vrijednost predstave su doista sjajni glumci koji jednako dobro glume, pjevaju i plešu. To nije ni čudno budući da su svi završili najbolje engleske glumačke škole, već su nastupali i u prestižnijim kazalištima.

Naravno glavni je adut aktualnost teme, duhovit tekst i laka gledljivost predstave. Riječ je o politički angažiranoj i satiričkoj predstavi koja ne krije da je najvažniji cilj odaslati antiratne poruke i prikazati političare i vojnike kao neodgovorne osobe.

Nakon završetka predstave, gledatelji su bili prezadovoljni. U predvorju su se mogli vidjeti izljevi oduševljenja, čuti kako je sve to bilo “fantastično, to moraju vidjeti naši političari, ali i svi oni koji podržavaju rat…” Prepričavale su se anegdote i dosjetke iz predstave, smijalo se američkom predsjedniku i britanskom premijeru. Redatelj Butcher ozaren primao je čestitke sa svih strana.

U povratku na podzemnu željeznicu sustigao nam je jedan od gledatelja koji nas je vidio da smo fotografirali i razgovarali s autorima predstave. Stoga nas je upitao iz kojih smo novina, a kada smo odgovorili hrvatskih, odmah nas je, pomalo cinično, upitao:” Zašto niste ostali podijeliti sreću s ostalim gledateljima”. Kada smo prilično neodređeno odgovorili da je predstava zanimljiva, ali da nam se žuri u hotel, vidljivo se raspoložio i u jednom dahu izgovorio:

– Za moj ukus ta predstava nije čak ni zanimljiva. Molim vas, kako irački ambasador i palestinska čistačica mogu biti osobe na čijoj su strani istina i pravda, a američki i engleski političari i vojnici budale, hulje, lažovi, bolesnici, ulizice i ubojice. Poštujem umjetnost, zato sam i došao na predstavu, ali ovo nema veze s umjetnošću, to je najgora moguća politička propaganda. I to prljava jer nije objektivna, opasna jer se u njoj laže. Irački diktator Sadam Hussein potpuno je oslobođen odgovornosti za zločine koje je počinio i prijetnje koje upućuje svijetu. Gospodine, to nije vrijedno ugleda koje umjetnost uživa u Londonu”.

Na kraju tirade, Dan Milles, kako se predstavio, otkrio je tajnu ogorčenja predstavom.

– Znate ja sam sam Amerikanac iz New Yorka koji možda ne razumije europske standarde u umjetnosti, ali zna što su teroristički napadi, za napada na twinse na svojoj sam koži osjetio kakvo su oni zlo.

Nakon što je uhvatio glasa izvadio je nedjeljno izdanje Indenpendenta i pokazao nam stranicu kulture u kojoj je bio tekst redatelja Roberta Delamere o predstavi «Nesretna smrt anarhiste» pod naslovom «Živimo u vrijeme protesta i kazalište je tu da provocira ljude» u kojemu on kaže da se mora učiniti nešto konkretno da se stvari izmijene, a ne samo pričati i žaliti se. Dok je Delamere, ako se pažljivo isčita njegov tekst, pri tomu mislio na obvezu umjetnika da se svojim stvaralaštvom odupru zlu, naš američki kazališni prijatelj protumačio je to pozivom na obranu od terorizma i preuzimanje svog dijela odgovornosti. Zbog toga ipak nije nezadovoljan napustio London: tekst redatelja Delamere bio mu je bila sasvim dovoljna moralna satisfakcija za muke koje je prolazio gledajući “Ludilo George Dubya”. Bilo bi doista nepravdeno pokušati ga uvjeriti da je redatelj drame na koju se referira ” The madness of George Dubya” mislio posve drugačije od onoga kako ga je on protumačio.

Sadržaj predstave:

Američki predsjednik George Dubya sakriven u svom bunkeru uopće ne zna da je jedan njegov poludjeli zapovjednik vojne baze u Engleskoj, koji inspektore UN-a drži pederima, degenericima i subverzivnim elementima, a svoje engleske podčinjene nesposobnjakovićima i kukavicama, naredio nuklearni napad na Irak. I dok George Dubya uplašen stišće svog plišanog medvjeda, u Downing streetu 10, u sjedištu britanske vlade došlo je do panika. Britanski premijer Blear, kojega sjajno glumi Nicholas Burns oponašajući Tony Blaira, pokušava ostaviti dojam hladnokrvnog političara koji situaciju drži pod kontrolom, no potpuno je izgubljen. Dok je svijet u smrtnoj opasnosti, njegov ga general krajnje uljudno pita ima li kakve nove ponude za njegove stanove u Bristolu. Irački ambasador koji je došao u njegov kabinet, optužio je Zapad da je već ubio tisuće iračke djece koje zbog izolacije Iraka ne dobivaju hranu, a na primjedbu da je Sadam Hussein diktator, upozorava da je to zapravo George Dubya koji se prijevarom i falsifikatom dočepao vlasti. Kada američkog generala premijer Blaer upozorava da će poginuti dvadeset milijuna ljudi on mu hladno odgovara:” Ne poričem da će se i naša kosa malo raskuštrati”. Suočen da ne može razgovarati s predsjednikom George Dubyom niti zapovjednikom baze koji se u međuvremenu ubio, premijer Blaer napokon naređuje napad na američku bazu. U tom trenutku sve njih otima Yasmina, palenstinska čistačica u bazi, koja im prijeti da će ih sve dići u zrak ako ne puste države Bliskog Istoka na miru, ako ne prestanu preko MMF-a i Svjetske banke pljačkati siromašne narode. Nakon što političari i generali pristanu na sve njene zahtjeve, Yasmin im predaje šifre kojima u posljednji trenutak zaustavljaju atomski napad. Tada se svi glumci preoblače u liječničke odore i stavljaju George Dubyu, glavnog krivca za sve nevolje, u luđačku košulju. Na kraju svi zaplešu i zapjevaju pjesmu Thomasa Lehrera ” Svi ćemo zajedno skončati”.