Tomislav Mihaljević je kardijalni kirurg na Brigham and Woman's Hospital u BostonuKada je 1992. na poziv predstojnika Sveučilišne klinike u Zurichu dr. Marka Turine odlučio otići u Švicarsku i okušati se kao specijalizant u jednoj od poznatih svjetskih ustanova u kardiokirurgiji, Tomislav Mihaljević vjerojatno nije pretpostavljao da će nakon samo jednog desetljeća postati i profesor na američkom sveučilištu Harvard. Danas je Mihaljević (39) kardijalni kirurg na Brigham and Woman’s Hospital u Bostonu, koja je priključena hardvarskome medicinskom fakultetu, gdje on kao mlađi profesor predaje kardiokirurgiju. Uz sve to vodi i bolnički istraživački laboratorij kardijalne kirurgije. Premda o tome ne govori, ovaj Zagrepčanin spada u sam vrh američke kardijalne kirurgije, a bolnica u kojoj radi od 1995. desetljećima je jedna od najprestižnijih zdravstvenih institucija u SAD-u. To najbolje pokazuju brojke: godišnji proračun Brigham and Woman’s Hospitala iznosi 1,2 milijarde dolara –gotovo 60 posto svote koja se u Hrvatskoj izdvaja za zdravstvo, bolnica posjeduje 700 kreveta i zapošljava 10.000 ljudi.

'Operacija srca u Americi košta 40.000 dolara i to plaća osiguranje: međutim, tko god dođe u našu bolnicu s infarktom, nitko ga neće pitati ima li zdravstveno osiguranje' U takvoj konkurenciji Tomislav Mihaljević se u posljednjih sedam godina etablirao kao jedan od najvažnijih kardiokirurga iza kojega je 150 transplantacija srca i niz drugih zahvata. Rođen je u Zagrebu 1964., i u prošlosti je igrao košarku za Novi Zagreb, u vrijeme dok su najvažniji dani u godini ekipe Pepsija Božića bili oni kada su se igrali lokalni prekosavski susreti protiv Zapruđa. Kao student Medicinskog fakulteta dobio je tri godišnje nagrade koje dodjeljuje sveučilište. Prijelomni trenutak karijere bio je kada ga je u Zurich pozvao drugi poznati zagrebački kardiokirurg Marko Turina. Dok govori o svojoj karijeri Mihaljević često podsjeća kako se upravo zahvaljujući svom ciriškom mentoru definitivno opredijelio za sadašnje zvanje.

No 1996. je otišao u Boston, smatrajući da mu Amerika pruža bolje uvjete za napredak. Njegova se procjena pokazala točnom i danas uživa reputaciju vrhunskog stručnjaka. Da bi to postigao, život mu je podređen karijeri, ustaje prije zore i na poslu provodi 17-18 sati. Tvrdi kako je takav tempo u Americi posve uobičajen ako se želi ostati na vrhu. Sudeći po dosadašnjem tijeku karijere, njegova se pretpostavka pokazala ispravnom.

NACIONAL: U Zagreb ste došli održati studentima medicine predavanje s temom “Kardiokirurgija danas”. Koliko ima istine u tome da je upravo u liječenju srčanih bolesti postignut najveći napredak u svjetskoj medicini tijekom posljednjeg desetljeća? – Postoji nekoliko razloga koji su uvjetovali ovako velik napredak. U svijetu ima sve više ljudi koji obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti, što je dovelo do toga da je kardijalna kirurgija postala vrlo dinamično područje medicine. U nju se ulažu golema financijska sredstva, što dovodi do uvođenja najmodernije opreme. Napredak je vidljiv iz mjeseca u mjesec i današnja kardiokirurgija postiže iznimne rezultate čak kada je riječ o vrlo teškim bolesnicima. Iskreno govoreći, kada sam se prije 12-13 godina počeo baviti time, nisam mogao ni pretpostaviti da će doći do ovako brzog progresa.

NACIONAL: Postupci poput transplantacija ili ugradnja umjetnog srca, pa čak i operacija na fetusima postali su stvar rutine i otvaraju pitanje koji su novi izazovi u kardiokirurgiji. – Ima još jako puno izazova, a jedan od trenutačno najvećih je kirurgija za starije pacijente. Stanovništvo razvijenih zemalja sve je starije i više nije nikakvo čudo kada dobijemo pacijente koji imaju 70 ili 80 godina. U današnje vrijeme takve ljude nije dovoljno samo operirati nego to treba učiniti tako da oni imaju zagarantiranu vrlo visoku kvalitetu života. Druga skupina kod koje postoji puno prostora za napredovanje su bolesnici koji pate od vrlo uznapredovale koronarne bolesti ili zatajenja srca. U SAD-u svake godine 7000 pacijenata čeka transplantaciju srca, a obavi se samo njih 2000. U takvim okolnostima mlađe osobe imaju prednost pred starijima, a pacijente za koje se zna da nemaju izgleda živjeti dulje razdoblje pomiče se na listama čekanja. Postoji državni centar u kojem se odlučuje koji bolesnici imaju prednost prilikom dobivanja organa za transplantaciju.

NACIONAL: Koliki je postotak preživljavanja? – Više od 80 posto pacijenata živi najmanje godinu dana poslije operacije, a njih 65 posto dulje od pet godina. Ako uzmete u obzir da se presađivanje srca obavlja tek 25 godina, onda su rezultati i napredak doista jako dobri. Svake godine u Americi se obavi oko 250.000 srčanih operacija, a ja ću ove godine obaviti između 250 i 300 operacija.

NACIONAL: Koje je vaše primarno područje? – Ja radim sve operacije iz kardijalne kirurgije odraslih od by-passa do transplantacija umjetnih srca ili operacija na prirođenim manama srca odraslih. Postoji jako puno bolesnika koji su kao djeca bili uspješno operirani od prirođenih srčanih mana, međutim te operacije često nisu trajno rješenje tako da sada imamo novu populaciju odraslih bolesnika. Osim toga bavim se minimalnom invazivnom kirurgijom koja se radi pomoću vrlo malih rezova, a u takvim nam operacijama najčešće asistiraju roboti.

NACIONAL: U SAD-u je prije dvije godine ugrađeno prvo mehaničko srce, no pacijent je umro poslije nekoliko mjeseci. Kakvi su izgledi za stvaranje nečega što će u potpunosti zamijeniti čovjekovo srce? – Potpuno sam svjestan da bi konstruiranje mehaničkog srca bilo rješenje problema stotina tisuća ljudi, ali mislim da će do tada proći dosta vremena. Iako je učinjen veliki napredak, još nismo uspjeli riješiti glavni problem, a to je nepostojanje sintetizirane površine na kojoj se krv neće zgrušavati. Jedina površina na kojoj se krv ne zgrušava je krvna žila i čim napusti žilu, krv se zgrušava. Temeljni problem je odgovor na pitanje kako stvoriti unutrašnjost umjetnog srca u kojoj neće biti krvnih žila, a istodobno izbjeći zgrušavanje krvi. Za sada još ne znamo odgovor pa se kod pacijenata stvaraju krvni ugrušci koji mogu izazvati moždani udar ili disfunkciju bubrega. Ako im dajete lijekove protiv zgrušavanja, ovaj problem je riješen, međutim tada dolazi do krvarenja. Osim toga umjetno srce je strano tijelo i normalno je da ga organizam odbacuje. Ipak, umjetna srca su davana ljudima za koje se očekivalo da će živjeti još 30 dana, a nakon ugradnje živjeli su još 4-5 mjeseci, što je golemi medicinski napredak.

NACIONAL: Je li točno da ste godinama bili najbolji student zagrebačkoga Medicinskog fakulteta? – Recimo da sam bio jedan od najboljih studenata na svojoj godini. Slabo je poznato da su uz mene još dvoje kolega s moje studijske godine trenutačno nastavnici u Harvard Medical School. Dimitri Krainc je neurolog na Massachusetts General Hospital, a Ivana Dellale je neuropatolog u istoj bolnici.

NACIONAL: Zašto ste 1992. napustili Hrvatsku? – Otišao sam u Zurich na preporuku dr. Jelića, no primarni je razlog kvaliteta izobrazbe koju sam mogao dobiti u Švicarskoj. Uvjeti u Hrvatskoj bili su ograničeni pa sam se najprije odlučio za Zurich, odakle sam se nakon tri godine preselio u Boston jer je Amerika zasigurno vodeća država kada govorimo o kvaliteti izobrazbe koja se pruža. Četiri godine radio sam s Markom Turinom, međutim u Švicarskoj je strancima uvijek teže nego domaćim liječnicima, tako da se nisam pretjerano dvoumio kada mi se pružila prilika za specijalizaciju na Harvardu. Moja sadašnja bolnica potpuno je otvorena za doseljenike iz različitih zemalja i kultura, pod uvjetom da su dobri liječnici.

NACIONAL: Znači li to da ste se u Švicarskoj osjećali profesionalno zakinuti? – Sigurno je da se u Švicarskoj kao strani liječnik tako osjećate, iako mi je u Zurichu doista omogućeno izvanredno obrazovanje. Ali u inozemstvo sam otišao tražeći vrhunsku kiruršku naobrazbu, a u Bostonu su mi ponuđeni nevjerojatni stručni i znanstveni uvjeti.

NACIONAL: Jeste li i kao student na zagrebačkom Medicinskom fakultetu željeli postati kardijalni kirurg ili je riječ o slučajnosti? – Tek kada sam došao u Zurich k profesoru Turini, shvatio sam na kojoj se razini može raditi u medicini. On je na mene imao izniman utjecaj jer me fascinira kada vidim da i dalje radi između 16 i 18 sati dnevno, na vrlo visokoj razini. Kada sam vidio kakve standarde postavlja pred sebe i svoje suradnike, definitivno sam odlučio ostati u kardijalnoj kirurgiji, iako školovanje u toj grani medicine traje 12 godina.

NACIONAL: Potječete li iz liječničke obitelji? – Ne. Moj otac, koji je preminuo prije nekoliko godina, kao diplomirani ekonomist cijeli je svoj radni vijek proveo u Ini Naftaplin, a majka je umirovljena nastavnica. Ona i dalje živi u Zagrebu, a ovdje je i moja sestra i njezina obitelj.

NACIONAL: Kolika je razlika između dva vrhunska zdravstvena sustava kakvi su američki i švicarski? – Razlika je velika, premda sam imao sreću raditi u dvije zaista fenomenalne ustanove. Sveučilišna klinika u Zurichu je u kardiokirurgiji jedna od najeminentnijih ustanova te vrste na svijetu, a Brigham and Woman’s Hospital u kojoj sada radim priča je za sebe. To je bolnica u kojoj je začeta moderna neurokirurgija, u njoj je prvi put u svijetu obavljena transplantacija bubrega, a nekada je tamo radio John Murray, posljednji kirurg u povijesti koji je dobitnik Nobelove nagrade za medicinu. Glavna razlika između tih zemalja je u sustavu obrazovanja gdje je europski apsolutno inferioran u odnosu na američki. Kod Amerikanaca je sve definirano i točno znate što ćete raditi u prvoj, a što u petoj godini specijalizacije. U Europi je taj proces puno dulji, a istodobno se dobiva manja količina znanja. Meni je odgovaralo i to što je američki sustav meritokratski, koliko vrijedite toliko i dobijete bez obzira na podrijetlo i boju kože. Uz to organizacija posla je takva da liječnicima omogućava maksimalnu koncentraciju na njihov posao i ne opterećuje ih nepotrebnim dilemama, recimo kako da nabave neke instrumente ili lijekove.

NACIONAL: Pretpostavljam da su prvi dojmovi prilikom dolaska u Boston bili prilično zanimljivi. – Nikada neću zaboraviti te dane. U Zurichu sam bio na poslu doslovno do posljednjeg trenutka, jer su se pojavili nekakvi problemi i dr. Turina me je zamolio da popunim tuđa dežurstva. Švicarsku i Zurich, gdje sam radio u bolnici u kojoj se nalazi i botanički vrt, napustio sam u petak, a u Bostonu, koji je prekrasan, ali ni približno tako čist kao Zurich, u subotu u 6 ujutro već sam bio u bolnici u kojoj su me umjesto botaničkog vrta dočekale skele jer su je preuređivali. Danas zgrada izgleda zaista fascinantno. Uslijedilo je privikavanje na žestoki američki radni ritam, tako da sam već u nedjelju ujutro obavio prvu vizitu. Kakav je to ritam govori podatak da sam tek nakon dva mjeseca prvi put u svom kvartu kupio kruh i mlijeko, jer sam do tada cijele dane provodio u bolnici, a kada bih se vraćao kući, svi bi dućani bili zatvoreni.

NACIONAL: Koliko traje vaš radni dan? – Ustajem u 4.30 ili 5 i u bolnici sam između 6 i pola sedam. U sljedećih sat vremena obavim vizitu i oko osam sam u operacijskoj dvorani gdje obično ostajem do 18-19 sati. Zatim obavljam popodnevnu vizitu nakon koje me čeka znanstveni rad, pisanje dopisa i dokumenata, tako da sam kod kuće najčešće oko 22 sata. Na poslu sam svaki dan, a nedjeljom obično ostajem samo prijepodne.

NACIONAL: Je li novac razlog tolikog angažmana? – Kada bi se radilo o novcu, onda se ne bih bavio medicinom. Liječnici u Americi zarađuju mnogo manje nego to ljudi misle, međutim drži nas primarni motiv, a to je nevjerojatna odgovornost prema bolesniku. Svaki pacijent koji dođe stavlja svoj život u moje ruke i to je glavni motiv zašto se bavim ovim poslom. U hrvatskom jeziku postoji lijepa distinkcija između riječi zvanje i zanimanje. Biti liječnik je zvanje i ono ne može biti ograničeno radnim vremenom jer u 16 sati ne možete reći “ja sada idem kući, vidimo se sutra”. S druge strane, za mene to ne predstavlja teškoću jer radim posao koji volim.

NACIONAL: Kakva je veza između vaše bolnice i harvardskog sveučilišta? – Brigham and Woman’s Hospital je pridružena Harvardu. Obje ove institucije su privatne, međutim nismo isključivo profitna ustanova jer ako u našu bolnicu dođe pacijent koji pati od akutnog oboljenja, mi ćemo ga liječiti neovisno o tome kakve su njegove financijske mogućnosti. Bitna razlika između Amerike i Europe je u tome što ja u Bostonu imam privatnu praksu tako je da svaki pacijent koji dođe u bolnicu na kardijalnu kirurgiju privatni pacijent, na čijem bolničkom kartonu najprije piše ime kirurga, a zatim ime i matični broj pacijenta. To je sasvim drukčija organizacija od one koja se primjenjuje u ostalim razvijenim zemljama.

NACIONAL: Nije li američki zdravstveni sustav u neku ruku segregacijski jer jamči vrhunsku brigu samo onima koji su dovoljno bogati i mogu je platiti? – To nije točno. Premda 40 milijuna Amerikanaca nema zdravstveno osiguranje, to ne znači da neće biti primljeni u bolnicu ako su bolesni. U Massachusettsu postoji i zakon koji propisuje da smo dužni liječiti svakog pacijenta koji ima neku akutnu bolest bez obzira na njegovu nacionalnost, boju kože i ima li zdravstveno osiguranje. Ta obveza se ne odnosi samo na ljude koji nemaju neku akutnu bolest koja se mora liječiti, jer čak i oni mogu riješiti svoj problem ali u bolnicama slabijeg profila, a ne vrhunskim klinikama. Međutim tko god dođe u Brigham and Woman’s Hospital s akutnim infarktom nitko ga neće pitati ima li zdravstveno osiguranje.

NACIONAL: Profesor Turina mi je rekao da operacija srca u Zurichu stoji oko 50.000 franaka. Kolika je cijena u Americi? – Približno 40.000 dolara za prosječnu operaciju. To je cijena operacije koju osiguranje plaća bolnici, a ne honorar nas koji je obavljamo.

NACIONAL: Postoje brojne kritike upućene američkoj medicinskoj praksi da se pacijentu otvoreno govori o njegovoj bolesti, čak i predvidi za koliko će tjedana ili mjeseci umrijeti. – Apsolutno podržavam takvu praksu jer kada preuzmete brigu o pacijentu, vas dvoje morate uspostaviti odnos povjerenja. Što god mu rekli, on će na kraju saznati istinu, a tada će se vaš međusobni odnos raspasti. Zamislite posljedice do kojih može doći ako mladom bolesniku slažete da ima dobroćudan, a ne zloćudan tumor, i on vjerujući da je pred njim život podigne veliki kredit. Ta investicija može uništiti njegovu obitelj. Istina ne može biti loša, za mene je ona temelj odnosa s bolesnicima.

NACIONAL: Imate li dojam da uspijevate održati takav odnos? – Da. Vjerujem da je veliki dio uspjeha u ovom poslu rezultat povjerenja između pacijenta i liječnika. Zato ja i moji kolege radimo 15 sati dnevno jer bolesnici su bolesni i nedjeljom ili u tri sata ujutro, a oni ovise o nama.

NACIONAL: Nedavni liječnički štrajk u Hrvatskoj okrenuo je većinu javnosti protiv bolničkog osoblja. Jesu li takvi štrajkovi mogući i u SAD-u? – Štrajk na nacionalnoj razini nije vjerojatan jer u Americi ne postoji liječnički sindikat. Međutim, slične stvari se događaju i tamo jer i u Americi je liječnički standard prilično opao. Uostalom u obraćanju naciji prije 2,5 mjeseca i George W. Bush je izričito rekao da se treba olakšati položaj liječnika. Najdrastičniji primjer je područje Philadelphije koje su zadnjih godina liječnici počeli masovno napuštati jer nisu mogli živjeti od svojih zarada. Naše plaće su mnogo manje nego što ljudi misle, a osiguranje od tužbi uzima nam lavovski dio zarada.

NACIONAL: Ipak sumnjam da se u SAD-u pacijenti osjećaju u tolikoj mjeri izloženi liječničkoj samovolji kao što je slučaj u Hrvatskoj. – U SAD-u vas pacijent ili njegova obitelj mogu tužiti ako misle da niste pružili punu uslugu, a postoji i državna kontrola. Svaki liječnik nakon deset godina mora ponovno polagati specijalistički ispit, a ovisno o saveznoj državi svakih godinu ili dvije obnavljate svoju liječničku licencu. U New Yorku i Massachusettsu će od iduće godine naši rezultati postati javna stvar i svatko će moći vidjeti koliko ste imali pacijenata i kakva je njihova sudbina.

NACIONAL: Jedno od vaših glavnih područja je i operiranje pomoću robota? – Robotika je vrlo zanimljiva jer omogućava obavljanje operacija, a da nismo fizički prisutni u operacijskoj dvorani. To su iznimno sofisticirani sustavi koji omogućuju obavljanje najkompliciranijih operacija uz rezove od samo nekoliko centimetara, čime se omogućava puno brži oporavak pacijenata. Za sada robote koristimo pri ugradnji by-passa, minimalno invulzivnim operacijama i kod nekih jednostavnijih srčanih prirođenih mana. Kada vidite dramatični oporavak pacijenata, morate biti prezadovoljni, posebno kada operirate dijete koje je bilo u terminalnom stadiju i nije moglo ustati iz kreveta, a desetak dana poslije ga gledate dok trči po hodniku. Za kirurga je to velika sreća.

NACIONAL: Koliko dugo traje transplantacija srca? – Sama po sebi ona traje oko četiri sata i jedan je od jednostavnijih oblika srčane kirurgije. U najmanju ruku jednako je važna organizacija transplantacije, od selekcije davatelja organa do brzine prenošenja organa do bolnice jer se srce mora staviti u primatelja u roku od četiri sata.

NACIONAL: Obavljate li transplantacije isključivo u Bostonu ili i u drugim bolnicama? – U posljednjih mjesec dana u tri navrata sam letio u različite dijelove Nove Engleske gdje smo transplantirali srce. Posljednju takvu operaciju obavio sam na Bermudama.

NACIONAL: Kako vi čuvate svoje srce? – Mnogo radim, a to što puno radite ne znači da ćete oboljeti od srca. Nastojim se redovito baviti sportom, ne pušim, nekada sam aktivno igrao košarku, a danas trčim. Od stana do bolnice ima oko tri kilometra i tu udaljenost obično pretrčim kada ujutro idem na posao, odnosno kada se navečer vraćam kući.

NACIONAL: Kako izgledaju predavanja na Harvardu? – Sličnost između Zagreba i Bostona je u tome što naši i njihovi vrhunski studenti pokazuju podjednak interes, međutim velika je razlika u organizaciji studija. Studij medicine na Harvardu traje samo četiri godine, a svake godine se upisuje samo 200 studenata, tako da kada mi na kirurgiju dođe studentska grupa, nju čine doslovce dva studenta. Oni su grupa i logično da imam dovoljno vremena posvetiti im punu pažnju. Zanimljiv je i način kako se na zadnjoj godini studija natječu za mjesta specijalizanata. Sve se regulira iz državne agencije koja kontrolira dodjelu specijalizacija. Svaki kandidat šalje svoju top-listu bolnica, gradirajući ih recimo od prve do dvanaeste, a jednako tako sve bolnice šalju svoje liste s popisima kandidata koje bi htjele dovesti. Bolnice i kandidati šalju sve liste u državnu agenciju koja na temelju njih određuje koji specijalizant odlazi u koju bolnicu. Istoga dana svi specijalizanti dobivaju zapečaćene kuverte i saznaju gdje će ubuduće raditi, tako da ne znate hoćete li završiti u New Yorku ili na Aljasci. Ali tako imate sustav koji jamči da će najperspektivniji studenti završiti u najboljim bolnicama i nakon nekog vremena se profilirati u vrhunske liječnike.