Irena Pasarić“Ljubav nas čuva i štiti, pomaže nam da idemo dalje, kao što je prikazana i u baletu ‘Giselle’. Ljubav Giselle posebna je upravo zato što prašta onome koji griješi, a unatoč tome svojom ga ljubavlju i dalje štiti”, rekla je Irena Pasarić (44), najbolja hrvatska balerina, koja je nedavno u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu briljirala u najnovijoj premijeri zahtjevnog i vrlo emocionalnog baleta “Giselle” Adolphea Adama u koreografiji Dinka Bogdanića. Partner joj je bio mladi Roberto Bolle, jedan od najpoznatijih svjetskih baletana, koji pleše u čuvenoj milanskoj Scali, što je pridonijelo dodatnom uzbuđenju. Svečani trenutak uveličan je i time što je Irena Pasarić proglašena nacionalnom prvakinjom, a publika je svoje oduševljenje baletom iskazala ovacijama.

Za Irenu Pasarić kažu da je rođena balerina, čak ikona hrvatskog baleta, što je ona tijekom svoje gotovo 30 godina duge plesačke karijere potvrdila u brojnim ulogama. Taj je naslov dobila najviše zbog svoje izrazite gracilnosti i emocionalnosti. Već je sa 18 godina plesala ulogu Odette/Odilije u “Labuđem jezeru” kao jedna od najmlađih solistica u Europi, a do 22. godine i sve ostale glavne role s repertoara HNK. Svoj prirođeni talent usavršila je u Moskvi, a zatim i kao prvakinja Pacific North West Balleta u Seattleu, te Atlanta Balleta u Americi gdje je provela pet godina. Također, nastupala je kao stalna gošća u Engleskom nacionalnom baletu u Londonu. Za svoja iznimna ostvarenja dobila je mnoge nagrade – Sedam sekretara SKOJ-a, dvije Nagrade hrvatskog glumišta, dvije Nagrade Ana Roje i Nagradu grada Zagreba.

Njezin osobni život odredile su dvije tragedije: prvi suprug Mladen Drakulić, također baletan, u kojeg se zaljubila sa 10 godina, poginuo je u prometnoj nesreći pokraj Maribora, a drugi, Nikša Župa, u široj javnosti poznat kao producent svečanog otvaranja i zatvaranja Univerzijade, stradao je u nerazjašnjenim okolnostima u avionskoj nesreći 1994. No to je nije slomilo. Priznala je da je zapravo kroz balet liječila svoje traume.

Razgovarali smo u baletnoj garderobi HNK, odmah nakon probe, najviše o baletu, ali onda i o modi, njezinu poznatom perfekcionizmu, pedagoškom radu, osobnim tragedijama, cigaretama… “Samo nekoliko na dan”, objasnila je. Irena Pasarić nam je otkrila da je i veliki fan mode, pogotovo cipela i torbica, te da tečno govori engleski jezik, a sporazumijeva se i na talijanskom, rumunjskom i ruskom. I naravno, da rijetko daje intervjue.

NACIONAL: Kritika i publika fantastično su prihvatili novu izvedbu baleta “Giselle”. Što vas se najviše dojmilo? – Poklopilo se nekoliko stvari. Godinama nisam plesala “Giselle” na sceni HNK, iako je to, uz “Labuđe jezero”, bila jedna od mojih prvih uloga u tom kazalištu, i zbog toga sam bila vrlo uzbuđena. Osim toga, to je, vjerojatno, moja zadnja “Giselle”, jer se bliži kraj moje karijere, barem u plesačkom smislu. Jako me veselilo i to što je gostovao Roberto Bolle, čuveni talijanski plesač, koji mi je dao posebnu energiju i adrenalin. Mi se znamo godinama, još od vremena kada je tek završavao školovanje, i uvijek smo jedno prema drugome gajili simpatije, naravno, ljudske. Njegov sadašnji menadžer Marco Borelli nekad je bio moj agent i već mi je onda govorio da će Roberto postati velika svjetska zvijezda, što se i obistinilo. Često smo se susretali i u Milanu, ali do sada još nismo zajedno plesali, pa mi je drago što su se njegova predviđanja potvrdila i što smo imali priliku i čast da pleše na sceni HNK. Uzbuđenju je pridonijela i činjenica što se Dinko Bogdanić, moj nekadašnji partner u “Giselle”, pojavio u ulozi koreografa.

NACIONAL: Za ulogu “Giselle” kaže se da je vrlo zahtjevna jer balerina mora izraziti široku skalu različitih emocija. Je li vas to opterećivalo? – Kad sam bila mlađa, nije me opterećivao taj teret emocija, ali kako postajem starija i zrelija, sve više očekujem i tražim od sebe, jer više znam i imam više životnog iskustva, jer nosim u sebi sve više ljubavi i gubitaka. Zapravo, uoči ove premijere opterećivalo me hoću li baš u toj presudnoj sekundi, kad se podigne zastor i zasvira muzika, uspjeti biti Giselle. U životu sam stekla veliko emotivno iskustvo, jer sam imala i uspona i padova, pa imam vrelo odakle mogu crpiti bogatstvo emocija. I baš zato sam htjela da ova sadašnja Giselle bude ona prava, istinska. Volim tu ulogu i kada počne predstava, ne osjećam nikakve teškoće.

NACIONAL: Za vas kažu da ste rođena balerina, najviše zbog izrazite gracilnosti, karizmatičnosti i emotivnosti, koje su krasile sve vaše uloge. Što je bilo presudno da se odlučite za poziv balerine, unatoč tome što se vaša majka protivila vašem izboru? – Oduvijek sam duboko u sebi osjećala svoj talent, a uz to imam tipičan baletni fizikus, što je preduvjet za taj poziv. No na moju je odluku odlučujuće utjecala Tatjana Lucić-Šarić, moja profesorica u Školi za klasični balet na Ilirskom trgu. Tek kad sam s njom počela raditi, shvatila sam da se želim baviti baletom. U baletnoj školi odmah su uočili moj talent, ali bila sam vrlo nedisciplinirana i nitko od nastavnika nije uspio pravilno usmjeriti moj talent i ljubav za balet. To je trajalo sve dok nisam došla pod Tanjino okrilje. Ona je bila mlada i puna energije, upravo se bila vratila iz moskovskoga Baletnog konzervatorija gdje se obrazovala kao baletni pedagog. Uzela me k sebi i počela ignorirati, što je bio vrlo zanimljiv i originalan pedagoški pristup. Apsolutno me je šikanirala i ponašala se prema meni kao da ne postojim. To je za mene bio prijelomni trenutak: shvatila sam da nisam zvijezda, da postoje i drugi, i počela sam manijakalno zadovoljavati njezine baletne naredbe i želje kako bih zadobila njezinu ljubav. To je bio početak svega. Probudila je u meni talent, želju i ljubav za taj poziv, pružila mi je ljubav, disciplinu, temeljnu tehniku i spoznaju što je balet. Ona je pravi baletni fanatik i ja sam bila zaslijepljena njezinim učenjem i osobnošću. Danas je ona moj prijatelj i jedna od najvažnijih osoba u mojem životu.

NACIONAL: Što vam pruža balet, bez čega ne biste mogli živjeti? – To je teško objasniti. Kažu da postoji baletna ovisnost. Ne znam je li ta usporedba najsretnija, ali činjenica je da ne mogu živjeti bez baleta. Balet je ušao u sve moje pore, u moju krv, balet nije samo moja profesija, balet određuje način mog života. U tom čarobnom svijetu pronalazim mnoge odgovore na nerazjašnjena pitanja iz svakodnevice, a s druge strane, na sceni, kao u nekom katarzičnom činu, kanaliziram svoje emocije. Nakon svake predstave, kad se potpuno fizički iscrpim, osjećam se prazno i osamljeno. Jer publici dajem veliki dio sebe, ali upravo bez te radosti davanja, koja me istodobno ispunjava, ne bih mogla živjeti.

NACIONAL: Jedna od vaših karakteristika je i velika izražajnost ruku, kojima kao malo tko uspijevate dočarati i najdublja emocionalna stanja likova. – Iako osobno smatram da je kompletni dojam važan, i za mene je gornji dio tijela, posebno mislim na ruke i leđa, jedna od najvažnijih stvari. Ne samo da nam pomažu pri baletnoj tehnici, ruke su naša duša, emocije i poezija. One pridonose iluziji svijeta baleta. Ja doista osjećam da su ruke produžetak moje duše.

NACIONAL: Je li netko u vašoj obitelji pokazivao sklonost prema umjetnosti? – Svi su u mojoj obitelji optičari – i moj otac, i majka i sestra Lidija; oni su “normalni” ljudi. Roditelji su u mirovini, doduše, otac i dalje radi, i žive u Rovinju, a sestra je u Zagrebu. Zato i imam tucet sunčanih naočala, koje su moja slabost, ali fantastično vidim. Nitko u mojoj obitelji nije se profesionalno bavio umjetnošću, iako je moj otac talentiran za crtanje, svira gitaru i voli pjevati, a mama je oduvijek voljela ići u teatar. Otac je prvi zapazio moj talent i upisao me u baletnu školu. Bilo je naporno, za takav je ritam trebala izdržljivost i velika ljubav.

NACIONAL: Je li vaša majka danas zadovoljna vašim izborom? – Mislim da su oni vrlo ponosni na mene i moje uspjehe. Njima je oduvijek bilo najvažnije da sam sretna i uvijek su me u svemu podržavali. Na žalost, nisu imali puno od mene jer sam često putovala, a mama je umalo doživjela infarkt kad sam joj rekla da odlazim živjeti u Ameriku na nekoliko godina. Ona se stalno brine za mene, misli da sam premršava i neprestano se pita zašto sam odabrala tako težak poziv.

NACIONAL: Jeste li ikada tijekom karijere poželjeli napustiti balet i posvetiti se drugom pozivu? – Puno puta! Vjerujem da i ostali ljudi u drugim profesijama često osjete zasićenje i pomišljaju da sve napuste, pogotovo kad se sjete čega su se sve odrekli u privatnom životu. No kad odem na godišnji odmor, već nakon tjedan dana osjetim snažnu želju i potrebu za baletom. I tada sve zaboravim.

NACIONAL: Poznati ste kao fanatik svoga posla, kao osoba koja ni po koju cijenu neće propustiti probu… – Ja sam perfekcionist i uvijek želim naučiti više, jer vjerujem da čovjek uvijek može napredovati i postići još bolju kvalitetu. Stalno sumnjam u sebe i nikada se ne uljuljkujem u dosadašnji uspjeh. Osjećam veliku odgovornost prema svom poslu i publici, i svojski se trudim da svaku ulogu, bez obzira na to koliko sam je puta već plesala, napravim najbolje što mogu. Vjerujem da je većini ljudi teško surađivati sa mnom, iako se trudim da nisam prezahtjevna, jer sam svjesna da se pretjerani perfekcionizam može okrenuti protiv mene i uništiti spontanost i ljepotu.

NACIONAL: Kojem se plesaču najviše divite i s kojim biste najradije plesali? – Imala sam veliku sreću što sam od početka karijere plesala s vrhunskim plesačima, na primjer, s Damirom Novakom, Dinkom Bogdanićem, Pavelom Rotaruom, a poslije i s drugim svjetskim plesačima, tako da sam od malih nogu naučila što znači dobar baletni partner, i zato nemam posebnih neostvarenih želja. Dobro partnerstvo i uzajamna kemija neopisivo su važni za uspjeh baleta. Moj partner je moje drugo ja, mi moramo biti jedno. Kada toga nema, presuđuje profesionalizam. Kad sam to spoznala, zahtijevala sam točno određene karakteristike i sposobnosti od svojih partnera pa sam i zbog toga došla na glas kao kompleksna osoba. Oduvijek sam bila fascinirana Mihailom Barišnjikovim i s njim bih voljela plesati. Zanimljivo je da nikada nisam poželjela plesati s Rudolfom Nurejevim, osobito kad sam vidjela kako se ophodi sa svojom partnericom: jednostavno ju je bacio na pod! Bio je krasan plesač, ali tu scenu nikada neću zaboraviti.

NACIONAL: Kakvo vam je iskustvo pružila Amerika? – Odlazak u Ameriku 1982. za moju je karijeru bio iznimno važan i poticajan. Susrela sam se ne samo s bitno drugačijim načinom života nego i s posve drugim pogledima na profesiju. Suočila sam se s profesionalnim kriterijima koji su se razlikovali od meni dotad poznatih, ali i s posve novim pristupom baletu, osobito kada je riječ o klasičnoj baletnoj tehnici. Mnogo sam i vrlo naporno radila na usvajanju Balanchineove baletne tehnike, koju do tada nisam poznavala. Ona je iznimno obogatila moj sveukupni baletni svjetonazor i pružila mi nove, izražajne mogućnosti u klasičnom baletu. Za petogodišnjeg boravka u Americi upoznala sam sasvim nov baletni svijet i ljude koje ću poslije mnogo puta susretati i s njima surađivati, od Londona do Zagreba.

NACIONAL: Kako to da se nakon silnih uspjeha niste opredijelili za život u Americi? – Uvijek sam se bolje osjećala u Europi. Europa ima tradiciju i kulturu koja meni više odgovara. Uspoređujući život u socijalističkoj Rusiji gdje sam godinu dana živjela i studirala na Baletnoj akademiji pri Boljšoj teatru s američkim, često mi se činilo da su te dvije inače suprotne zemlje zapravo vrlo slične u svojim kontrastima. I u Americi i u Rusiji sve je golemo i udaljeno, a katkad mi se činilo da su i ljudski odnosi distancirani i premalo spontani, iako u Americi i danas imam krasne prijatelje.

NACIONAL: Postoji li neka razlika između američkog i hrvatskog pljeska, odnosno, u fluidu koji se stvara između vas i publike? – Mislim da je to svuda isto. Ako si istinski umjetnik i ako se publici podjednako daješ, onda ne postoji razlika. No moram priznati da je ovdje gdje me svi poznaju, pred zagrebačkom publikom, ipak malo drukčije. Tu je moje kazalište i moja publika, tu sam imala debi i osjećam neki čudni pritisak uoči nastupa. Kad sam stigla u Ameriku, nisam imala tremu, to je za mene bio stran i dalek svijet koji sam željela upoznati i od njega puno naučiti, ali se za njega nikada nisam emotivno vezala. Puno emotivniji odnos imala sam prema Londonu. Na primjer, kada sam prvi put nastupala u Engleskom nacionalnom baletu u Londonu, imala sam strašnu tremu, jer sam znala da je London, uz Pariz, najvažnija kolijevka klasičnog baleta, gdje je publika odlično obrazovana i gdje je mogla vidjeti mnoge vrhunske baletne plesače.

NACIONAL: U Engleskom nacionalnom baletu upoznali ste i Lady Di, koja je bila pokroviteljica tog baleta. Što najviše pamtite iz tog razdoblja? – Trogodišnji boravak u Londonu u Engleskom nacionalnom baletu najsnažnije mi je obilježio karijeru. Bila sam jako ponosna što sam i ja imala priliku plesati u toj baletnoj kompaniji, u kojoj su nastupale najveće svjetske baletne zvijezde. I Lady Di je u tom kazalištu često vježbala baletni “class”, znači, kondicijske vježbe s kojima svi plesači ovoga svijeta započinju dan. Naravno, ne s profesionalcima. Često smo se družili na koktelima i ugodno čavrljali. Lady Diana je bila vrlo zgodna, komunikativna, opuštena i mila osoba, a voljela je pričati sa svim ljudima u tom internacionalnom ansamblu. Zanimalo ju je iz koje su zemlje došli, kako su se snašli u novoj sredini, što jedu, da li im nedostaje dom.

NACIONAL: Iduće godine slavite 30. godišnjicu rada. Što pripremate za tu veliku obljetnicu? – Još ništa nismo dogovorili, ali strašno bih voljela plesati “Onjegina” u koreografiji Johna Cranka. To je moja velika želja, ali je još pitanje može li se ostvariti. On je jedan od mojih najdražih neoklasičnih koreografa, a uloga Tatjane je toliko dramatična i emocionalno jaka da bi upravo s njom željela obilježiti svoj veliki jubilej.

NACIONAL: Prebrodili ste dvije intimne tragedije – izgubili ste dva supruga, jednoga u prometnoj, a drugoga u avionskoj nesreći. Crpite li iz tih iskustava snagu i emocije da izdržite ritam baletnog poziva i da još vjernije dočarate različite likove? – To je istina. Svojom sam profesijom, zapravo, liječila svoje rane. To su za mene bili nenadoknadivi gubici. Oni su bili moje velike i važne ljubavi, i zahvalna sam što su mi se dogodile. Kad mi je u životu bilo najteže, radila sam najviše i mogu reći da me moja profesija sačuvala od negativnih posljedica velike boli koju sam proživljavala. Scena stalno traži od plesača da ide dalje, bez obzira na to kako se osjeća. Za to je potrebna velika snaga koju mnogi ljudi nemaju. Moja profesija, stalni dril, vježbanje i odricanje pomogli su mi da ostanem zdrava, a vjerojatno su mi ta traumatična iskustva omogućila da još suptilnije izrazim emocije na sceni. No unatoč tome što sam prebrodila te tragedije i danas mi se dogodi da mi za vrijeme predstave kroz glavu proleti neko sjećanje, neki zajednički doživljaj. Zapravo, odnos je uzajaman: balet me je spasio, a ta su iskustva pomogla mojoj karijeri.

NACIONAL: Kako danas gledate na te tragedije, koje se doimaju kao neko prokletstvo? Naime, rijetkost je da jednu osobu tijekom života čak dva puta zadesi takva sudbina. – Kako čovjek uvijek traži odgovore na pitanja tipa zašto se to baš meni dogodilo ili što to zapravo znači, tako sam to i ja pokušala odgonetnuti. Budući da sam perfekcionist, a istodobno pomni analitičar svega što mi se događa, moje traženje odgovora bilo je još mukotrpnije i bolnije. No tada sam shvatila da to iskustvo moram racionalizirati, jer je to bio jedini način da nastavim živjeti. Taj proces zacjeljivanja trajao je vrlo dugo, bio je vrlo bolan i trebalo mi je puno snage da izdržim. U tome su mi pomogli moja obitelj i moji prijatelji, koji su u to vrijeme bili stalno uz mene. Znajući da čovjek u takvim situacijama može skrenuti, prisiljavali su me da radim pa nisam imala vremena neprestano razmišljati o svojoj sudbini. Nakon puno suza i razmišljanja, došla sam do zaključka da je valjda tako moralo biti. Shvatila sam da nisam ja najvažnija i da tisuće drugih ljudi doživljavaju teške tragedije, iako je puno teže onima koji ostanu poslije njih. Također, vjerovala sam da će mi se zauzvrat, na nekoj drugoj strani, otvoriti neka nova mogućnost. Tako je uvijek u životu. Naravno, uvijek se treba sjećati i ljepotu zajedničkih doživljaja nositi u sebi, jer oni su dio nas. Ali život ide dalje, a i mi s njim, i treba gledati njegovu vedriju stranu.

NACIONAL: Je li vam u tim trenucima možda došla u ruke neka knjiga o onostranom, ili vam je neki prijatelj ukazao na mogućnost života poslije smrti? – Davno prije upoznala sam se s duhovnom literaturom i pročitala sam puno takvih knjiga. To me područje zanima, a vjerojatno su negdje u meni ostale neke ideje i misli. Zapravo, vjerujem u vječnu ljubav. Još dok nisam istinski ljubila, vjerovala sam da postoji ljubav “forever”, čak i onda kad naša tijela nestanu. Ljubav nas čuva i štiti, pomaže nam da idemo dalje, kao što je prikazana i u baletu “Giselle”. Ljubav Giselle posebna je upravo zato što prašta onome koji griješi, a unatoč tome svojom ga ljubavlju i dalje štiti. Svijet bi bio bolji i pravedniji kad bi funkcionirao kao u teatru – na principu vječne ljubavi i pobjede dobra nad zlom. To je upravo taj svijet iluzije koji mi uvijek pomaže.

NACIONAL: Kako se onda snalazite u ovome svijetu? – Ja jesam emocionalna, ali sam istodobno i snažna osoba, koja se voli smijati, šaliti na svoj i tuđi račun i družiti s ljudima. U današnjem surovom svijetu možda bolje prolaze oni koji nisu toliko senzibilni, ali duboko vjerujem da nam se u životu sve vraća i da svatko od nas dobije ono što zaslužuje i što mu treba.

BIOGRAFIJA – 1954. rođena u Nišu, gdje je završila školu za klasični balet u klasi kod Tatjane Lucić-Šarić – usavršavala se u Moskvi na Baletnom konzervatoriju pri Boljšoj teatru – sa 18 godina plesala Bijelog i Crnog labuda u “Labuđem jezeru” kao jedna od najmlađih solistica u Europi – bila prvakinja Pacific North West Balleta i Atlanta Balleta u SAD-u, te Engleskog nacionalnog baleta u Londonu – odigrala sve značajnije baletne role
Nagrade: Sedam sekretara SKOJ-a, dvije Nagrade hrvatskog glumišta, dvije Nagrade Ana Roje i Nagrada grada Zagreba