Novi poslovni toranj skulpturalnog je oblika, sastoji se od dva objekta, južnog od 27 i sjevernog od 15 katova, koji su u prizemlju međusobno spojeni koridorom“Htio bih da ovaj ‘Humboldt neboder’ bude najveći minimal art u Zagrebu, jer je to i po veličini, značaju i ulozi u gradu prvi važan projekt u 21. stoljeću”, kaže čuveni hrvatski arhitekt i sveučilišni profesor Marijan Hržić (59), autor spornog poslovnog tornja koji bi se trebao graditi na parceli između Humboldtove, Lucićeve i Vukovarske ulice, odnosno, pokraj njemačkog veleposlanstva gdje se danas još uvijek nalazi dvadesetak malih derutnih kućica. Investitori tog poslovnog kompleksa su poduzetnici Zdravko Mamić i Josip Kordić, a sam kompleks već se naziva kapitalnom investicijom grada. Naime, procjenjuje se da je projekt težak između 100 i 125 milijuna eura, što ovisi o izboru građevnog materijala.

Mesić: Mamić i njegovi kompanjoni žele izigrati zakon Mamić: Mesić ne brani struku nego reketari one koji žele ulagati u Hrvatsku Neboder je došao u središte interesa javnosti prošlog tjedna kada je u sobi gradonačelnice Vlaste Pavić izbila tučnjava između investitora Zdravka Mamića i Miljenka Mesića, šefa Gradskog zavoda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša. Bilanca tog susreta bila je sramotna: Mamić je završio s potresom mozga, a Mesiću je slomljen prst. Povod skandalu bila je lokacijska dozvola za koju je Mesićev zavod pozivajući se na GUP i zakonske propise odbio dati suglasnost.

Nakon ekscesa u gradskom HNS-u odmah su odlučili da Miljenka Mesića “zbog neprimjerenog ponašanja” smijene s njegove funkcije. No, kako Nacional saznaje, njegova je smjena zapravo dugo pripremana akcija. Na to mjesto žele postaviti Alenku Košišu Čičin-Šajn, sadašnju pomoćnicu ministra Radimira Čačića, istodobno visoko pozicioniranu u HNS-u.

Novi poslovni toranj skulpturalnog je oblika, sastoji se od dva objekta, južnog od 27 i sjevernog od 15 katova, koji su u prizemlju međusobno spojeni koridorom. Taj prostor u prizemlju imao bi društveni karakter i u njemu bi bili kafići, knjižare i slični lokali, koji bi animirali studente s okolnih fakulteta, a katovi bi bili rezervirani za poslovne urede. U podrumu bi se prostirale garaže na pet etaža, a u poslovni kompleks bi se ulazilo iz Lucićeve i Vukovarske ulice. Sjeverni objekt ima dvije visine – jednu od devet i drugu od 15 katova, dakle, formiran je u obliku slova L.

“Prekinuo sam očekivani, kaskadni redoslijed objekata i napravio puno originalniji: projekt je time puno dinamičniji i tvori zanimljivu skulpturu”, objasnio je Hržić.

Objekt bi se trebao graditi na parceli od 2500 četvornih metara, koja je dugačka sto metara, a široka 26 metara, a sveukupno će imati 64.265 četvornih metara. Odnosno, Kordićev viši neboder imao bi 33.555 četvornih metara, a od toga bi se na podzemne garaže odnosilo 9940 kvadrata. Mamićeva manja i zdepastija zgrada imala bi 30.710 kvadrata, a garaže bi obuhvaćale 9240 četvornih metara. Prije gradnje, na toj parceli trebalo bi raščistiti otok derutnih kućeraka, jedini koji je preostao na Trnju.

Marijan Hržić poznat je u Zagrebu kao jedan od arhitekata Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Cibonina tornja, krematorija i zgrade INGRE; napravio je adaptaciju Elektrotehničkog fakulteta, a upravo je završio rekonstrukciju Tvornice duhana Rovinj. Cibonin toranj je uvrstio u generaciju nebodera iz osamdesetih, jer je omotan staklenim plaštem, koje reflektira sunčeve zrake. “Zato je najljepši u suton, kada hvata zrake zapadnog sunca, jer uvijek unosi veselje u grad – jednom je zlatnožut, drugi put narančast, a treći put purpurno crven”, kaže Hržić. “U slučaju ‘Humboldt nebodera’ riječ je o neboderu druge generacije”, kaže Hržić, “koji ima posebni vanjski stakleni omotač, poznat pod stručnim nazivom ‘intelligence skin’. Riječ je omotaču koji je napravljen tako da zadovoljava najsuvremenije tehnološke, ekološke i energetske standarde.”

O neboderu na toj atraktivnoj lokaciji, Hržić kaže: “To će biti neboder informacijskog doba, koji će odraziti duh novog vremena, i vjerujem da će odigrati važnu ulogu u formiranju zagrebačke siluete. Ideja je bila da taj kompleks bude važno obilježje tog atraktivnog dijela grada, blizu Vukovarske avenije, koja je poznata po sjajnoj arhitekturi nastaloj u razdoblju od šezdesetih godina do naših dana. Tu su, na primjer, nikad završena Ostrogovićeva Skupština grada, koja je u brojnim anketama potkraj milenija bila izabrana kao zgrada stoljeća, Koncertna dvorana ‘Vatroslav Lisinski’ Marijana Haberlea i elegantna Kučanova Palača pravde, zatim Ingra, Elektroprivreda, Zagrepčanka i ostali poslovni kompleksi. Dakle, Vukovarska avenija predstavlja u arhitekturi prijelaz iz 20. u 21. stoljeće, a budući da na tom potezu još ima puno slobodnih parcela, ovim neboderom bi dobila finalnu artikulaciju.”

Hržić je otkrio da bi se neboder uklopio u Sveučilišnu aveniju, koja bi išla od sjevera prema jugu: započinjala bi južno od željezničke pruge kod Runjaninove ulice, nastavljala se pokraj Elektrotehničkog i Strojarskog fakulteta, pa Lucićevom ulicom pokraj Filozofskog fakulteta, sve do Save. Zatim bi novim mostom, koji bi trebalo izgraditi, prešla preko rijeke i stigla do Zagrebačkog velesajma. Bila bi široka 34 metra, imala bi dvije trake, a u sredini prostor za tramvaj. “To, zapravo, znači da bi taj dio Zagreba dobio novu fizionomiju, koja mora imati i unikatnu kuću – neboder, jedinstvenu, vibrirajuću i transparentnu građevinu, koja bi se interpolirala u širu gradsku siluetu”, zaključio je Hržić.

“U inozemstvu se za takav landmark već pojavljuje novi termin – megalit, koji ulazi u dijalog s okolnim urbanim tkivom, dakle, sa Zagrepčankom, Cibonom i ostalim zgradama koje će se tek izgraditi u budućnosti”, nastavio je Hržić. “Kao i drugi gradovi u Europi i svijetu, tako se i Zagreb ne interpolira samo u postojeće stanje nego i u budućnost. Zato treba anticipirati budućnost.”

Na pitanje zašto se Zagreb boji nebodera, Hržić je odgovorio da su arhitekti uvijek bili skloni visokim zgradama dok su urbanisti i dio javnosti puno suzdržaniji prema neboderima. “U Hrvatskoj nije lako napraviti visoku kuću jer su propisi vrlo strogi. Na primjer, htio sam napraviti i zimske vrtove i još nekoliko katova, ali sam zbog rigoroznih propisa odustao od te ideje,” rekao je i nastavio: “U svojoj arhivi imam gomilu novinskih napisa koji pokazuju kako se pokušavala ograničiti gradnja Ciboninog tornja prvo na osam, pa na deset i na kraju na 12 katova. Zamislite kako bi Cibonin toranj izgledao kusasto da su ti pritisci uspjeli zaustaviti gradnju?”, zapitao se Hržić dodavši da su se prema novim projektima često javljali animoziteti i otpori. “Neboder na Trgu bana Jelačića također je bio oštro kritiziran, a danas Zavod za zaštitu spomenika inzistira da se staro i dotrajalo pročelje u potpunosti rekonstruira po uzoru na prvotnu fasadu, dakle, štite neboder kao spomenik kulture što pokazuje da vrijeme ide u prilog arhitekturi.”

Arhitekt Hržić napravio je projekt nebodera prije tri godine. Tvrtka INGRA, koja je htjela izgraditi poslovnu zgradu, raspisala je tada interni pozivni natječaj za objekt na tom prostoru. Međutim, INGRA nikada nije realizirala tu ideju.

Kad su se prije nekoliko mjeseci pojavili novi investitori – Mamić i Kordić – Hržić je svoj već postojeći projekt donekle promijenio, ali je u suštini ostala ista ideja. Od prošle jeseni Marijan Hržić i ekipa od sedam mladih arhitekata radi na projektu poslovnog tornja u njegovom ateljeu na Gornjem gradu.

Nesporazumi su počeli kad su investitori Mamić i Kordić zatražili lokacijsku dozvolu od grada. Nju mjesecima nisu uspjeli ishoditi, što je naposljetku i dovelo do incidenta u Gradskom poglavarstvu. Kako nam je ispričao Zdravko Mamić, on je punih devet mjeseci prikupljao razne suglasnosti. “S Mesićem sam se natezao 45 dana”, rekao je Mamić. ”Što je god tražio, mi smo nabavili, no on je uvijek izmišljao nove poteškoće. Zapravo se bavio manipuliranjem i ucjenjivanjem i nije nam htio izdati dozvolu.” I Hržić smatra da je kod projekta za “Humboldt neboder”, od natječaja do usklađenosti s GUP-om, sve bilo regularno i da nema prepreka da dobiju lokacijsku dozvolu.

Pročelnik Miljenko Mesić o svemu ima suprotno mišljenje. Prvo je upozorio na mogućnost da je dvoboj između njega i Zdravka Mamića bio insceniran jer mu je već jedanput razjašnjen negativan stav stručnog tima u vezi njegovog nebodera. A onda nam je objasnio da GUP na takvoj lokaciji predviđa gradnju poslovnog objekta do osam katova, zatim kaže da ne može imati stopostotnu izgrađenost parcele i da za takav objekt mora biti raspisan javni arhitektonsko-urbanistički natječaj što nije učinjeno. “U ovom se slučaju radi o izigravanju zakona,” zaključio je Mesić.

Istodobno gradom su počele kružiti priče o tome da se Zdravko Mamić mjesecima sastajao s dogradonačelnicima Milanom Bandićem i Stipom Tojčićem, te sa Srećkom Ferenčakom, šefom Gradskog ureda za upravljanje imovinom, koji su mu obećali da će mu ishoditi lokacijsku dozvolu za gradnju “Humboldt nebodera”. Te priče dobile su na težini i zbog toga što je poznato da su Mamić i Ferenčak prijatelji, a to je pak upućivalo da je riječ o velikoj političkoj igri i golemom novcu. I Mamić i Ferenčak oštro su opovrgnuli te priče, istaknuvši da su to izmišljotine.

Usto je u Poglavarstvo grada stigao dopis od njemačkog ambasadora Gebhardta Weissa koji kaže da je zatečen mogućnošću da se neboder u njegovom susjedstvu iznenada poveća i do 20 katova, dakle, da postane veći od projekta kojeg je vidio.

Također, Mamić je Miljenka Mesića okarakterizirao “kao čovjeka koji je kočničar svih investicija u Zagrebu, od Hypo centra preko donošenja novog GUP-a – zbog čega se i raspala koalicija u gradu – do njegovog nebodera. “U ovom slučaju ne radi se o branjenju struke i identiteta, nego o reketu ljudi koji žele investirati u Hrvatsku. Jer on mi je rekao u uredu glavnog tajnika Poglavarstva da mogu upotrijebiti sve intervencije, osim jedne, a to je preporuka Zavoda za planiranje o projektu, koja stoji milijun njemačkih maraka,” zaključio je Mamić dodavši usput da je Mesić možda sam sebe ozlijedio ili da je čak krivotvorio liječničku potvrdu. “Bez obzira na to kako ljudi mene doživlajvali – kao nasilnika ili poduzetnika – bitno je da je Mesić ozlijedio invalida.”

Miljenko Mesić u arhitektonskim krugovima slovi kao poštena osoba i još se za vladavine HDZ-a borio protiv građevinske mafije. Nazvavši cijeli taj slučaj “borbom Davida i Golijata za pravnu državu”, upozorio je na još jednu dimenziju: u tom incidentu napadnut je gradski službenik i to u prostorijama javne gradske ustanove tokom obavljanja službene dužnosti. “Službeno osiguranje Poglavarstva grada nije reagiralo”, rekao je. “To zapravo znači da je preko tog fizičkog ataka posredno napadnuta i država. Što se tiče Mamićevih optužbi, ne želim se spuštati na taj nivo diskusije.”

Ferenčak je objasnio da lokacijsku dozvolu može izdati samo Gradski ured za graditeljstvo, gradske i komunalne poslove, na čijem je čelu Davor Jelavić, član SDP-a, a ne njegov ured. “No i taj ured prethodno mora dobiti nekoliko različitih suglasnosti, na primjer, od HEP-a, HT-a, Plinare i Gradskog ureda za planiranje razvoja grada i zaštitu okoliša, koji vodi Miljenko Mesić”, rekao je. “Na prijedlog Ureda za upravljanje imovinom Poglavarstvo je izdalo ‘načelnu suglasnost’ za izdavanje lokacijske dozvole za parcelu od 300 četvornih metara u gradskom vlasništvu, koja je dio veće parcele u privatnom vlasništvu na kojoj bi se trebao graditi taj poslovni objekt.”

Dodao je da maksimalno podržava nove investicije u gradu jer se državi tako plaća porez u iznosi od 22 posto, zatim se plaća nekoliko milijuna eura za dobivanje dozvole, a izgradnjom podzemnih garaža na pet etaža rješava se parkiranje što je ogroman problem u Zagrebu. Također, u trgovinama i kafićima na galeriji zaposlili bi se brojni ljudi, a njihovi bi vlasnici svaki mjesec plaćali komunalne naknade gradu čiji se novci plasiraju u rješavanje komunalnih problema grada Zagreba. “Eto, zbog tih beneficija mislim da je nužno privući nove investitore u grad jer oni donose korist gradu i državi, te riješiti brojne birokratske prepreke kako bi se moglo investirati u naš grad i zemlju,” zaključio je Ferenčak.