Miroslav Radman je ostvario svoju svjetsku karijeru radeći na brojnim europskim sveučilištimaKad je molekularni biolog i genetičar Miroslav Radman (59) završio svoje predavanje o strukturi DNA, dvoranom Tehničkog muzeja prolomio se gromoglasan pljesak. Ovacije su iznenadile i samog Radmana, koji je prošlog tjedna doputovao iz Pariza u Zagreb na samo dva dana kako bi sudjelovao na prvom hrvatskom Festivalu znanosti. Atmosfera u punoj dvorani bez klima uređaja u kojoj se temperatura podigla iznad 35 stupnjeva više je nalikovala ispraćaju svjetske rock zvijezde nego znanstvenika.

Otkrili smo da gen P53 sprečava razvoj tumora: ugrađivanjem njegovih kopija u naše stranice spriječili bi pojavljivanje raka i u nas i u naših potomaka Upotrebom novih saznanja iz moderne biologije vjerojatno ćemo već do kraja ovog stoljeća pokušati ostvariti san o dugom životu, koji bi trajao oko 150 godinaU slučaju Miroslava Radmana, profesora na Medicinskom fakultetu i voditelja Laboratorija za evolucijsku i molekularnu genetiku Instituta Necker u Parizu, to nije čudno. Iako je dobio brojne svjetske nagrade, u profesionalnom i privatnom životu svjesno ruši sliku uštogljenog i ozbiljnog znanstvenika. Radman je neformalan i spontan, humanistički orijentiran, voli filozofiju i poeziju, osobito haiku, te muziku i dalmatinsko klapsko pjevanje. U drugom je braku i ima troje odrasle djece. One koji dolaze na njegova predavanja uvijek pokušava izvući iz mentalne letargije zanimljivim pitanjima i tezama. Na predavanju u Zagrebu iznio je nekoliko radikalnih teorija, na primjer, o genu P53, koji je “zadužen” za sprečavanje raka. Istraživanja na miševima, koja je radio zajedno s kolegom Jean-Claudeom Weillom, pokazala su da se ugrađivanjem jedne ili više kopija gena P53 u genom, što znači promjenom genoma, kod potomstva sprečava nastanak raka. Tom metodom u budućnosti bi se mogla prevenirati pojava raka i kod ljudi – što je, kako se čulo, ravno senzaciji.

Ta njegova teorija izazvala je pozornost i u Londonu gdje je prošlog mjeseca u znanstvenoj instituciji Royal Society održana svjetska proslava 50. godišnjice otkrića DNA. Iako su proslavi i gala večeri s britanskom kraljicom i premijerom prisustvovali najveći znanstvenici svijeta, kao što je nobelovac i otkrivač DNA James Watson, Radman je pobudio veliko zanimanje novinara.

NACIONAL: Svojim predavanjem “Mi i naš DNA – sukob interesa” srušili ste predrasude o znanstveniku starog kova. U čemu se današnji znanstvenici razliku od nekadašnjih? – To ovisi o samom istraživaču. Do medija su najčešće stizali oni istraživači koji su znanstvena otkrića uspjeli plasirati u praksi. A njihov je duh puno realniji, više inženjerski. Međutim, mi istraživači fundamentalisti, koji tražimo nešto originalno o čemu nismo mogli ni sanjati, moramo ostati djeca, čak i u zrelim godinama. Među takvim istraživačima ima vrlo neformalnih i duhovitih ljudi, na primjer, prošlogodišnji nobelovac Sidney Brenner, biolog, koji ima 75 godina, nestašni je dječak i nasmijava ljude oko sebe. Takav je bio i Richard Feynman, nakon Einsteina najgenijalniji fizičar, koji je bio poznat po fantastičnim zabavama i smiješnim ekscesima. Mladim ljudima treba pokazati da znanost nije štura, dosadna disciplina gdje se ljudi samo žrtvuju, jer tako gubimo kandidate za znanost. Oni se posvećuju umjetnosti jer misle da samo tamo mogu izraziti slobodu i kreativnost, o čemu sanjaju još kao gimnazijalci, jer često ne znaju da slobodu i kreativnost mogu uživati i u znanosti. Zbog takvog imidža znanosti dobivamo šture ljude, što je prava katastrofa za znanost.

NACIONAL: Na predavanju ste iznijeli teoriju o genu P53, koja kaže da se usađivanjem kopija tog gena sprečava nastanak raka. Kakve su šanse da se promjena genoma počne primjenjivati kod ljudi? – Već postoje brojni znanstveni projekti koji pokazuju da se gen P53 može ubaciti i nakon pojave raka, što sprečava maligni rast već transformiranih, tumorskih stanica. Također, sprečava da normalna stanica prijeđe u status tumorske tako što aktivira proces tzv. apoptoze, odnosno, programiranog samoubojstva one stanice koja bi postala rak. Međutim, teško je zamisliti da će uskoro postati realan prijenos tog gena u svaku tumorsku stanicu. Jer ako ostane samo nekoliko tumorskih stanica u koje ne bi ušao gen P53, on će se nastaviti dijeliti i tumor će se opet pojaviti. No u svemu je najvažnije pitanje postoje li za promjenu reproduktivne DNA, dakle, onoga što prenosimo na svoju djecu, u ljudskoj zajednici etičke, emocionalne ili filozofske prepreke za organiziranje takvih znanstvenih projekata kojima bismo poboljšali genom tako da ljudi više ne bi umirali od raka? To je kao genetska vakcinacija, koja se nasljeđuje, jer se taj gen P53 prenosi na djecu, a onda i na njihovu djecu. Budemo li jednom mogli mijenjati ljudski genom, je li moralno ne učiniti nešto čime bismo poboljšali kvalitetu života cijelog našeg potomstva? Odgovor na to pitanje mora dati društvo, a ne istraživači, koji samo moraju pronaći način kako da to što sigurnije i kvalitetnije izvedu.

NACIONAL: Što je s lijekom protiv tumora? – Kako bi izbjegle kontrolu rasta, tumorske stanice upotrebljavaju fundamentalnu strategiju životu, a to je evolucija. U toj evoluciji tumora brzo nastaju mutacije i zbog toga je gotovo nemoguće koncipirati zajednički lijek za sve vrste tumora. Svaki tumor je drukčiji; kad bismo promatrali na razini DNA koje su mutacije prouzročile isti tip tumora kod dvoje različitih ljudi, našli bismo različite mutacije. Što se tiče naših gena, svaki je tumor odvojena bolest, dakle, momentalno na svijetu postoji nekoliko stotina milijuna različitih tumora. Teško je zamisliti taj dinamični sistem: to je kao gađanje brojnih meta, koje se stalno miču u nepredvidljivom smjeru. Zato se zalažem za genetsko sprečavanje nastanka tumora, odnosno za promjenu u našim genima, koja će spriječiti pojavljivanje i razvoj tumora. Tu preventivnu metodu smatram puno svrsishodnijom od liječenja.

NACIONAL: Naglasili ste da se ljudski vijek svake godine produlji za tri mjeseca. Zbog čega se to događa? – Znanost zasad nema odgovor na to pitanje, ali to se događa već 160 godina – otkako imamo statističke podatke, i to fantastičnom pravilnošću, koju je teško razumjeti. Nema ni jedne dobre hipoteze koja bi to mogla objasniti, jer je taj ritam previše pravilan. Čak ni otkriće nekih lijekova to ne može objasniti jer je mnogo više lijekova otkriveno od 1950. do danas, nego od 1860. do 1950. Ne vidi se trag na padu učestalosti tuberkuloze ni od efekta otkrića uzročnika tuberkuloze ni otkrića antibiotika. Znači, problema s ljudskim ubojicama kao što su bili paraziti – virusi i bakterije – riješeni su higijenom i prehranom. No mi ne znamo kada prehrana i higijena rješavaju problem jer se ljudi, koji nisu oboljeli, nikome ne tuže niti se vesele jer nisu oboljeli. A kod onog malog ostatka koji ipak oboli, vidimo efekt antibiotika. Naime, globalna smrtnost zbog loše prehrane i higijene bila je tako velika da je efekt lijekova bio malen u usporedbi s tim.

NACIONAL: Spomenuli ste još jednu radikalnu tezu: da prirodi nismo važni mi nego naši geni, koji nas “iskoriste” i onda “odbace”. – To je naša stvarnost. Nakon reproduktivnog razdoblja, mi više nismo važni za biologiju i evoluciju, nego su važni jedino naši geni, koji su besmrtni i koji se kroz naše potomke održavaju milijunima godina. Nakon 45. godine primjećujemo prve bore i pjege po rukama, onda sve više udaljavamo novine dok ih čitamo, a sretnici koji dožive 80 godina postanu posve degenerirani i – umiru. Za svaku živu vrstu normalno je da je organizam u dobroj formi u doba reprodukcije, a kad to doba prođe, počinje degeneracija tijela. Druga je stvar što se to nama ne sviđa i što bismo htjeli sačuvati ljepotu tijela. Zanimljivo je da bi ljudski vijek zapravo mogao trajati 150 godina kad ne bi bilo nekih drugih uzroka smrtnosti, odnosno, kad bi jedini uzrok smrtnosti bio rak. No opet bi neki imali peh i umrli bi od raka s 30 godina, a oni rođeni pod sretnom zvijezdom doživjeli bi 150 godina. No bojim se, kad bismo uspjeli postići da naše tijelo doživi 150 godina, tada bi ti starčići poželjeli da dožive 200 godina. Taj san o dugom životu i produljenoj mladosti vjerojatno ćemo pokušati ostvariti pomoću novih spoznaja iz moderne biologije za 100, 200 ili 1000 godina. Naravno, ako se ne promijene prioriteti u životu po kojima su mladost i ljepota na prvom mjestu ili ako ne razvijemo neku novu životnu mudrost.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napustiti Hrvatsku nakon završetka studija u Zagrebu i otići na sveučiliste u Bruxelles gdje ste doktorirali? – Nikada se nisam odlučio na iseljenički status jer nikada nisam pravio planove na duge pruge, pa ni sada! Bio sam znatiželjan iskusiti kako se radi znanost u inozemstvu, a moj prvi učitelj istraživanja dr. Marija Badel-Drakulić uputila me s Instituta Ruđer Bošković na Sveučilište u Bruxellesu gdje je i sama doktorirala. Od tada se moj život odvijao nomadski, iz godine u godinu. Ostanak u inozemstvu bio mi je olakšan time što nikad nisam dobio ni jednu ozbiljnu ponudu za posao u domovini. To mi je vjerojatno olakšalo profesionalni, a otežalo obiteljski život.

NACIONAL: U pariškom laboratoriju za mutagenezu instituta “Jaques Monod” radili ste 17 godina. Je li to bilo vrijeme vašeg prodora na svjetsku znanstvenu scenu? – Ne bih rekao. Imao sam vrašku sreću da sam već potkraj doktorata došao do otkrića koje mnogi smatraju najvažnijim u mojoj karijeri, ali i u toj znanstvenoj disciplini: to je koncept kojim dokazujem da promjene u genima – mutacije, nisu slučajne pojave nego rezultat staničnog programa. To sam nazvao SOS: save our ship – spasite nas brod. U ovom slučaju brod je bila živa stanica. Koncept je bio tako šokantno nov da sam nekoliko godina bio izložen kritikama znanstvenog establishmenta. Imao sam sreću da od tada nikada nije prošlo pet godina bez nekog značajnog otkrića u mom laboratoriju. U posljednih pet godina na Institutu Jaques Monod uspio sam privući u laboratorij mlade ljude pametnije od sebe, a posebno dvojicu izvanrednih talenata: Ivana Matića iz Hrvatske, koji je sada izvanredni profesor istraživanja, i mladog Korzikanca Francoisa Taddeija, danas docenta. Već godinama obojica mogu izabrati svoj vlastiti laboratorij gdje god im se svidi, a ipak su odlučili nastaviti zajedničku “igru” sa mnom. To mi je veći kompliment od ijedne nagrade koju sam dobio.

NACIONAL: Možete li predstaviti laboratorij za molekularnu genetiku na medicinskom fakultetu Necker u Parizu gdje radite od 1998. kao voditelj grupe? – Nas trojica imamo jedinstvenu istraživačku jedinicu, neku vrstu neovisnog mini-instituta koji financira francuski Nacionalni instituta za zdravlje i medicinska istraživanja – INSERM. Ja sam zasad formalni direktor te jedinice, koja se sastoji od tri grupe. Šef grupe “Evolucija enterobakterija” je Ivan Matić, odsjek “Stres, preživljenje i adaptacija” vodi François Taddei, a ja sam na čelu “Evolucijske biotehnologije”. Bavimo se istraživanjem mehanizama i strategija koje bakterijama omogućavaju da budu šampioni evolucijskog uspjeha, jer one rastu u svim ekološkim nišama: u ledu, kao i u kipućim vodama gejzira! Zato, kad su patogeni uzročnici infektivnih bolesti, bakterije su moćni “neprijatelji”: kad-tad one se genetski adaptiraju na sve naše obrambene napade, od našeg imunološkog sustava pa do antibiotika. Zahvaljujući talentu Ivana i Françoisa, mi smo već ušli u trag raznim genetskim “trikovima” pomoću kojih se bakterije mijenjaju tako brzo da postanu otporne na sve naše prirodne i umjetne antibakterijske strategije. Naučili smo od bakterija da, kad preživljenje ovisi o promjeni, nema mjesta konzervativizmu. U ovom slučaju govorim o genetskim promjenama: mutacijama i tzv. rekombinacijama – prijenosu gena i stvaranju genskih mozaika.

NACIONAL: Koja su po vašem mišljenju vaša najvažnija znanstvena dostignuća? – Ponajprije, otkriće SOS sistema. Stanice kopiraju zdrave molekule DNA pomoću visokopreciznih enzima za kopiranje, dok oštećene dijelove DNA kopiraju neprecizni enzimi koji tako proizvode promjene u DNA – mutacije. Mutacije su nužne za evoluciju svih živih bića, ali su i uzroci raka i teških nasljednih bolesti. Slijedi otkriće gotovo savršenog sistema za korekciju grešaka u kopiranju gena. Taj sistem detektira u stanici svaku grešku, a onda “ustanovi” što je original, a što je kopija te ispravi kopiju prema originalu. Nikada obratno, što bi bilo katastrofalno jer bi greška nepovratno prešla i u original! I na kraju je otkriće iz 1989. kad smo shvatili kako nastaju nove vrste, i to na razini molekula DNA. Pronašli smo proteine koji aktivno sprečavaju da se miješaju geni bliskih vrsta. Također, shvatili smo zašto su križanja između sličnih vrsta sterilna, besplodna. Naime, uspjeli smo dobiti plodno potomstvo iz križanja različitih vrsta, koje su nisu križale posljednih sto milijuna godina! Ovo važi za bakterije i kvasce, a možda i za sva živa bića.

NACIONAL: Za vas kažu da ste bivši šezdesetosmaš, što podrazumijeva buntovnički odnos prema društvu, ali i prema znanosti. Koliko je takav stav nužan za uspjeh u znanosti? – Mislim da su najproduktivniji oni znanstvenici koji imaju potrebu za zabavom i originalnošću i koji ne mogu trpjeti da im bude dosadno. Zbog toga ne žele kopirati druge nego zamišljaju novo i originalno, i bacaju se u istraživačku aktivnost. Taj kreativni nemir jako je važan; možda je za tu osobu to hendikep, neurohormonalni defekt, ali zbog tog defekta nastaju zanimljive nove spoznaje i otkrića.

Stvarao sam probleme i svojim roditeljima i profesorima. Nikad me nije bilo kod kuće, nikada nisam dolazio na vrijeme; kad sam lovio ribu ili se družio s prijateljima, za mene nije postojalo ništa drugo. Uvijek živim sada i ovdje, a zbog toga me često čekaju dogovori, obitelj i prijatelji, no ja ne mogu ukrotiti svoj život. Ne mogu živjeti po planu. Moji se prijatelji zbog toga ponekad ljute na mene, iako ne bi trebali, jer svakome tko mi se nađe na putu, a dovoljno je zanimljiv, posvetim svoje vrijeme i pažnju. To je pitanje strasti: ja apsolutno sve radim sa strašću! Kad radim neki eksperiment, kad ronim u moru ili kad lovim ribu, uvijek to sve radim s velikom strašću. Kad razmišljam o nekom problemu, izoliram se usred buke i koncentriram se zaboravljajući na sve drugo. Možda je to mana a ne vrlina, ali to je moj život i ne mogu se mijenjati. Ali sve u životu ima cijenu, a osobito uspjeh u znanosti. Moje buntovništvo i strast nisu univerzalne vrline i možda je sreća što sam izabrao istraživačku aktivnost, jer bih bio nemoguć kolega u nekom uredu za kontrolu leta.

NACIONAL: Jesu li vam roditelji usadili taj istraživački duh, koji vas je ova tri desetljeća poticao u radu? – Ne, od roditelja sam naslijedio gene, od oca tjelesnu snagu i veliku izdržljivost – mogu raditi 15 sati dnevno, a kad smo lovili ribu, znao sam veslati osam sati bez prestanka, pa i danas imam ostatke žuljeva na rukama. Oboje su iz malog sela Maslinice na Šolti: moj otac je ribar, vrlo je izdržljiv, radišan i temeljit, a majka je kućanica s poetskom dušom i izoštrenom inteligencijom. Čini mi se da ih je moj prividni uspjeh više hendikepirao i uplašio. To zaključujem po svojoj djeci: ne može postojati ambiciozno dijete koje želi napraviti ono što su učinili njegovi roditelji. To je antiteza ambicije. Ako dijete želi učiniti nešto originalno, tada će uvijek željeti da napravi nešto drukčije od njih. Moje školovanje bilo je moja vlastita avantura; to nije bilo ponavljanje ni očeve ni barbine matrice, kupio sam prvu knjigu u obitelji. Kad bi postojali recepti za uspjeh, ljudi bi ih već otkrili. Svaki pojedinac je neponovljiv eksperiment, originalna kombinacija gena. I to je najfascinantnije u životu: plešemo samo jednom i zato je taj ples bolje otplesati s užitkom i u tu igru uvući što više zanimljivih ljudi.

NACIONAL: Vaša supruga Danica je muzikolog. Kako se slažu vaše različite profesije? – Muzika je superiorna znanstvenom istraživanju jer daje više slobode nego filozofija ili čak poezija. I sam volim svirati i pjevati i to mi je važan dio života. Međutim, kao avanturistu duhom jako mi je važno da imam emotivno gnijezdo u kojem se nakon 10, 12 sati strasnog rada mogu opustiti i regenerirati od trke. Kad ne bih imao stabilnu obiteljsku strukturu, teže bih podnio ubrzani i napeti životni ritam, a možda bi to za mene čak bilo fatalno. Zato mi treba suprotnost, ali ne i dosada, a moja mi žena to apsolutno osigurava. Ona je vrlo kreativna i inteligentna, često imamo kod kuće zajedno s djecom intelektualna natjecanja i trudimo se da nam život bude ispunjen. Najvažnije mi je da mi ne bude dosadno, a život s nezanimljivim ljudima sigurno bi me ubio. Ljudima je oduvijek trebalo zabave, a ja je nalazim u svom poslu. Ljudi obično plaćaju da se zabave, a ja se zabavljam dok radim i za to sam još i plaćen.

NACIONAL: Stekla sam dojam da vam je puno važniji sam istraživački postupak nego rezultat i komercijalizacija znanosti. Jeste li imali specifičnu strategiju u vođenju svoje karijere u svijetu u kojem se natječu velike korporacije? – Moja je strategija bila da mi nikada ne bude dosadno i da surađujem s ljudima s kojima sam se mogao igrati istraživačkih igara. Dakle, da se zabavljam. Što se tiče primjene znanosti u medicini i tehnologiji, to je za mene puno teže raditi nego otkrivati novo. To zahtijeva fenomenalnu disciplinu, cilj koji se mora postići. Netko uloži novac u istraživanje u kojem treba razviti novi lijek, a ako to ne postignete, niste stigli nikamo. Ja za to nemam strpljenja niti postoji nagrada koja bi me mogla disciplinirati tako da pet godina požrtvovno tražim cilj i onda dobijem 10 milijuna dolara. Ne bih preživio tih pet godina dosade, jer imam hendikep: moram biti kreativan! U fundamentalnim istraživanjima vrijedi drugo pravilo: što ste stigli dalje od svog cilja, otkriće je originalnije i veće. No i neki veliki patenti nastali su kreativnom igrom i velika je sreća za svakog istraživača kad neko od njegovih otkrića uđe u svakodnevni život. Volio bih da neki moj proizvod ponese moje ime, recimo, da ga ljudi jedu, da se liječe ili voze mojim proizvodom, ali za to nemam motiva.

NACIONAL: Već 30 godina zamišljate da u Splitu organizirate Mediteranski institut za istraživanje života, koji bi bio središte znanstvenih istraživanja. Koja je vaša vizija tog centra, koji će biti u Vili Dalmacija? – Želio bih da se u tom centru okupljaju najbolji znanstvenici svijeta, koji se ne bi samo bavili znanošću nego bi se tamo i družili od ujutro do navečer, zajedno sa svojim ženama i djecom, te ostalim znanstvenicima i mladim istraživačima. Iz takvog života proizašla bi posebna kreativna i emocionalna atmosfera, nalik na onu u grčkoj Agori. To sam već testirao s nekoliko kolega stranaca i to se ostvarilo. To bi bio jedinstveni eksperiment u znanosti, a ja bih volio da postane raspoznatljiv kao institut kakav nemaju ni sveučilišta Harvard i Stanford. Zamišljam ga kao ekstrateritorijalnu zonu, kao dobro ekipirano igralište na kojem će mladi znanstveni talenti odigrati svoje igre za koje nigdje nemaju mogućnosti. Mi stariji dat ćemo im trenere i instruktore, ali nećemo smjeti igrati niti im smetati. Uzor mi je poznata firentinska Academia koju je podržavao mecena Lorenzo Medici, odnosno, Cold Spring Harbor Laboratory na Long Islandu. Ideja je da takvo zajedništvo dovede do originalne mreže mozgova. Prvi produkt tog centra bila bi generacija novih, mladih profesionalaca, koji bi bili specijalisti iz multidisciplinarnog razmišljanja. No svaki od tih mladih kandidata za doktorat ili postdoktoranata morat će stvoriti vlastiti znanstveni jezik – neku vrstu znanstvenog esperanta.

NACIONAL: U kojoj je to fazi? – Skoro završnoj. Vila Dalmacija nekoć je bila vojarna; projektirao ju je genijalni arhitekt Marasović, a izgrađena je 1948. za 200 vojnika Titove garde, no zadnjih je godina izgledala kao da je rat protutnjao preko njezinih zidova – gotovo kao ruševina. Sve što je ovisilo o volji Vlade i Ministarstva znanosti i tehnologije učinjeno je. Novac za sanaciju zgrade je izdvojen, a rješavaju se i administrativne prepreke. Vjerujem da bi za dvije godine mogli otvoriti tu novu znanstvenu školu, rasadnik originalnih mladih istraživača.

NACIONAL: Nakon što je otkrivena struktura DNA, po mnogima najveća tajna života, može li se očekivati neko novo ali jednako važno otkriće? – O novom otkriću koje bi se po važnosti moglo mjeriti s otkrićem DNA možemo samo sanjati. No vjerujem da će jednako fascinantno biti otkriće funkcija našeg mozga. Bit će zanimljivo doznati zašto ljudi pristaju biti robovi svojih gena i ideja, te zašto su spremni uništiti svoj život, živote svoje djece i drugih ljudi u ime apstraktnih uvjerenja i vjerovanja. Odnosno, zašto ljudi odlaze u destruktivne avanture kao što su ratovi, pri čemu riskiraju da izgube svoje potomstvo i vlastiti život. Mislim da su ideje za koje smo spremni poginuti i ubiti mentalni paraziti našeg mozga, nalik informatičkim virusima u kompjutorskom sistemu. Zbog toga će u budućim istraživanjima mozga biti najvažnije otkriti kako se obraniti od idejnih parazita, koji smanjuju našu slobodu i samostalnost.

Biografija: – rođen 1944. u Splitu gdje je završio gimnaziju – 1966. diplomirao biologiju na zagrebačkom PMF-u – 1969. doktorirao na Sveučilištu u Bruxellesu – proveo tri godine na usavršavanju na Sveučilištu Harvard – 1972. postao kao 28-godišnjak izvanredni profesor na Sveučilištu u Bruxellesu – 1982. – 1999. na čelu pariškog laboratorija za mutagenezu Instituta Jaques Monod – 1999. voditelj laboratorija za molekularnu genetiku na Medicinskom fakultetu Necker

Djela: – 1989. srušio genetski zid križajući dvije vrste bakterija koje se nisu miješale 150 milijuna godina, SOS teorija, otkriće molekularnog mehanizma starenja
Nagrade i titule: – Nagrada “Richard Lounsbery” 1998, član Francuske akademije znanosti, izvanredni član HAZU, Nagrada “Charles Leopold Mayer 1992., nagrada “Leopold Griffnel”, Nagrada Antoine Lacassagne” i brojne druge