Anatolij Karpov bio je svjetski šahovski prvak dva putaBiografija

Rođen u Zlatoustu u Rusiji 23. svibnja 1951.
1955. Otac inženjer naučio ga igrati šah
1966. Postao nacionalni majstor
1969. Svjetski juniorski prvak
1970. Postao velemajstor
1975. Postao svjetski prvak pošto je Bobby Fisher odbio braniti naslov
1978. Porazio Viktora Korčnoja i obranio naslov
1981. Porazio Viktora Korčnoja i obranio naslov
1985. Izgubio titulu svjetskog prvaka, porazio ga Gari Kasparov
1987. Neriješen meč protiv Kasparova
1990. Poraz od Kasparova
1993. Svjetski prvak po FIDE-u
1999. Odbio braniti naslov po FIDE-u

Anatolij Karpov bio je svjetski šahovski prvak dva puta. Prvi put, 1975., bez borbe, kad je kao 24-godišnji najjači sovjetski igrač bio izazivač Bobbyja Fischera, koji je tada u svađi s međunarodnom šahovskom organizacijom odbio braniti naslov prvaka svijeta. Karpov je sljedećih deset godina uvjerljivo pobjeđivao na šahovskim turnirima, u dva dramatična meča, na Filipinima i u Italiji, pobijedio je Viktora Korčnoja, da bi ga 1985. s trona skinuo Gari Kasparov. Ali Karpov se vratio 1993. i sljedećih pet godina opet bio prvak svijeta (u jednoj od dviju verzija). Prije nekoliko dana taj član parlamenta u doba Gorbačova stigao je u Hrvatsku te se nakon posjeta Zagrebu i Karlovcu i susreta s predsjednikom Stjepanom Mesićem uputio na jadransku obalu. “Mnogoo puta sam bio u Hrvatskoj, još od 1975., kad sam kao svjetski prvak igrao na turniru u Sloveniji”, kaže Karpov. S prijateljem Mirsadom Pipićem, poslovnim čovjekom iz Zagreba, šest dana proveo je na Makarskom primorju. Nakon intervjua za Nacional u Makarskoj jedrenjakom “Romanca” s prijateljima se otisnuo na izlet Bračkim kanalom. Karpov više aktivno ne igra šah, ali prati sva zbivanja, piše knjige o šahu i proširuje iznimno vrijednu zbiru poštanskih maraka. Dugogodišnji je predsjednik Fundacije za mir, a spreman je pomoći uspostavi što boljih rusko-hrvatskih poslovnih i sportskih odnosa.

NACIONAL: Koji je razlog vašeg posjeta Hrvatskoj. S kim ste se dosad susreli? – S predsjednikom Mesićem, koji rado igra šah, susreo sam se prije dvije godine, potom ponovno u Moskvi. Razgovarali smo o razvoju poslovnih i sportskih odnosa Rusije i Hrvatske. U bivšoj Jugoslaviji, u svim republikama, šah je bio vrlo popularan. U Zagrebu su se 1959. natjecali kandidati za svjetskog prvaka, značajni su bili i turniri u Bledu, Rovinju i Beogradu. U Hrvatskoj postoji velik interes za šah. Jako mi je drago da su odnosi Rusije i Hrvatske sve bolji i da sam ja neka vrsta ambasadora u poboljšanju tih odnosa, prije svega ekonomskih. Moji prijatelji i partneri spremni su poslovati u Hrvatskoj. Oni su vlasnici turističke tvrtke koja bi rado poslovala na jadranskoj obali, prvenstveno u Dalmaciji.

NACIONAL: Znate li da i vaš veliki suparnik Gari Kasparov godinama provodi odmor u okolici Makarske? – Znam da Kasparov već dulje vrijeme vrlo rado dolazi u Makarsku. Mislim da je ovdje kupio ili iznajmio kuću, ne znam točno. To samo znači da Rusi i ljudi iz bivšeg SSSR-a vole Jadran.

NACIONAL: Kako nakon 18 godina gledate na vrijeme kad ste igrali s Kasparovom i izgubili mečeve za titulu svjetskog prvaka? – Politički lideri tom su meču pravili velike smetnje. Imali smo sudski spor u Hamburgu oko utvrđivanja pozicije prvog šahista. Kasparov je dobar igrač. Ali naši dvoboji za naslov prvaka svijeta 1985. više nisu bili šah. Nisam mogao razumjeti politički pritisak oko našeg meča.

NACIONAL: To je bilo vrijeme perestrojke i Mihaila Gorbačova. Mnogi su vas doživljavali kao predstavnika stare sovjetske političke garniture, a Kasparova kao predstavnika novog liberalnog duha. – Ne začuđuju me takve interpretacije jer je taj meč za prvaka svijeta sličio političkoj kampanji. I svi su znali tko je Kasparov, tko je bio, i tko je sada. Ja sam taj meč i titulu izgubio. Trebalo mi je čak šest, sedam godina da razumijem što se tada dogodilo. Bit će veliko iznenađenje za vas ako vam kažem da sam jako pogriješio kad sam se dogovorio da se meč igra u Moskvi. Mogao sam odabrati bilo koju državu i igrati bilo gdje izvan Sovjetskog Saveza. Sve bi tada bilo drukčije.

NACIONAL: Kako ste počeli igrati šah? – Naučio sam igrati šah prije nego što sam krenuo u školu. Moj otac je bio zaljubenik u šah i igrao ga je svugdje, u kući, u tvornici. Bio je inženjer i radio u velikoj tvornici s 10.000 radnika u Zlatoustoj u Čeljabinskom okrugu, na području Urala. Gledao sam oca kako igra i zainteresirao se. Bilo je to vrijeme Mihaila Talja, koji je krenuo u osvajanje titule svjetskog prvaka. Talj je bio veliki romantik i u doba moga djetinjstva odigrao je značajnu ulogu u mom razvoju. Postao je svjetski prvak 1960. U prvom meču pobijedio je Mihaila Botvinika, drugog čovjeka koji je jako utjecao na moj razvoj. Ali presudno je bilo to što me stariji prijatelj s kojim sam igrao šah odveo u šahovski klub metalurške tvornice. U šahovskom klubu za mlade preskočio sam pet razina i odmah igrao prvi turnir s mladićima pete kategorije odraslih.

NACIONAL: Tko je otkrio vaš talent i kako ste postali izazivač prvaka svijeta? – U bivšem SSSR-u imali smo dobro razrađen sistem natjecanja i otkrivanja talenata pod patronatom Komsomola ili sindikata, uz pomoć državnog ministarstva. Igrao sam na lokalnim natjecanjima. U dobi od osam godina, igrajući s mladićima do 16, postao sam prvak svoje provincije. S 19 godina otišao sam iz Čeljabinska, nakon što sam već 1962., s 11 godina, ispunio majstorsku normu. Bio sam u grupi učenika Mihaila Botvinika koji je stvorio prvu sovjetsku šahovsku školu za najdarovitiju djecu. Već s osam godina studirao samo jednu šahovsku knjigu. U to vrijeme u mojoj državi nije bilo lako doći do knjiga o šahu.

NACIONAL: Znači li to da ste bili najmlađi šahovski majstor? – S 15 godina postao sam nacionalni šahovski majstor, što je bio velik uspjeh. Bio sam najmlađi šahovski majstor. S 15 godina, 1966., pobijedio sam na međunarodnom natjecanju u Čehoslovačkoj, zahvaljujući pogreški tajnika šahovske federacije koji je mislio da nas šalje na juniorski međunarodni turnir. Bio sam sa svojim prijateljem koji je bio dvije godine stariji. Ja sam bio vrlo sitan. Izgledao sam kao 12-godišnjak. Svi sudionici bili su jako iznenađeni kada bi me vidjeli s druge strane stola, misleći da sam pogriješio kategoriju. Kad sam pobijedio, shvatili su da sam porazio cijelu čehoslovačku prvu momčad.

NACIONAL: Biste li 1975. pobijedili Bobbyja Fischera da je Fischer pristao braniti naslov? – Mislim da su mi šanse za pobjedu bile od 60 do 70 posto. Nedostatak je bilo moje relativno malo iskustvo u međunarodnim natjecanjima na najvišoj razini. Do trenutka kad sam postao izazivač za titulu svjetskog prvaka, dakle, drugi igrač na svijetu, odigrao sam 12 velikih svjetskih natjecanja, turnira i olimpijada. A Fischer je od 1968. stalno igrao na velikim turnirima. On je doista bio jedan od najvećih igrača u povijesti šaha. Talent teško usporediv s drugima.

NACIONAL: Što se promijenilo u vašem životu kad ste 1975. postali svjetski prvak i titulu držali punih deset godina? – Kad sam postao svjetski prvak, dobio sam značajne privilegije. Prije nisam mogao birati turnire i natjecanja na kojima ću nastupati. Šahovska federacija i ministar sporta mogli su mi reći kamo moram ići. Kad sam postao svjetski prvak, mogao sam odlučivati sam. I više nisam trebao dobivati izlaznu vizu za svaki odlazak iz SSSR-a. Mogao sam sa svojim timom planirati gdje ću igrati. S vremena na vrijeme na turnire u inozemstvo mogla je sa mnom putovati i moja supruga. Do tada nikome nije bilo dopušteno da ga supruga ili obitelj prate na međunarodnim natjecanjima. Obrazloženje je bilo: “Vaša supruga nije šahist!”

NACIONAL: Kad ste postali prvi šahovski milijunaš na svijetu? – Prvi milijun dolara zaradio sam kad sam igrao dva velika meča za obranu titule svjetskog prvaka, 1978. i 1981. protiv Viktora Korčnoja.

NACIONAL: Cijeli svijet sa zanimanjem je pratio vaše dvoboje s Korčnojem, jer su se u šah uplitali politika, mediji, tajne službe, navodno čak i parapsihologija. Korčnoj je bio disident, a mnogi su smatrali da ste vi odani generalnom sekretaru CK KPSS Leonidu Brežnjevu. – Protiv Korčnoja kao izazivača odigrao sam dva meča. Prvi put 1978. na Filipinima, drugi put 1981. u talijanskom Meranu. Šah je bio jedan od najjačih sportova u SSSR-u i stoga velik izazov politici. Politika je kroz šah osiguravala svoj utjecaj. Ali zar ista situacija nije bila i u SAD-u? Šah je bio svojevrsno polje borbe kapitalizma i socijalizma. Sport je posjetnica jedne države. Za sport i sportaše kao reprezentante države svi su zainteresirani. Politički vođe bili bi glupi kad bi to ignorirali. Taj interes političara za sport i sportaše vidimo najbolje na Olimpijskim igrama ili velikim teniskim turnirima. Kad španjolski tenisač igra u finalu Roland Garrosa, španjolski kralj ga dolazi gledati. Ne treba se čuditi ni sovjetskoj vlasti što je htjela imati utjecaj na šah. Ja sam bio simbol države, Korčnoj nije. Zato me trebalo podržati u dvoboju s njim. Korčnoj je napustio zemlju i više nije mogao biti njen reprezentant. Dok je Korčnoj bio u SSSR-u, bili smo prijatelji. Sve do 1974. kad sam ga glatko pobijedio u našem prvom meču u Moskvi i postao Fischerov izazivač. Bio je jako ljut i nezadovoljan. Te je Fischer svjetskom šahovskom kongresu uputio uvjete pod kojima hoće igrati meč za obranu titule svjetskog prvaka. Njegove zahtjeve šahovska federacija nije prihvatila pa ni ja po njima nisam mogao igrati. Ali se oglasio Korčnoj i rekao, ako Fischerove uvjete Karpov ne prihvaća, on ih je spreman prihvatiti i igrati protiv Fischera po njima. To je bio velik skandal. Korčnoj je imao velikih problema, jer je imao velik broj šahovskih neprijatelja, poput Tigrana Petrosjana. Stvarao je oko sebe velik animozitet jer nije znao gubiti.

NACIONAL: Tijekom meča s vama u Italiji Korčnoj vas je optužio da ste ga pobijedili zahvaljujući KGB-u i parapsihologu? – Te su optužbe besmislene. Nisam bio okružen KGB-om nego svojim osiguranjem. Korčnoj je također imao svoju delegaciju, ali je optuživao moju za upletenost KGB-a. Korčnojeva priča o parapsihologu i optužbe na račun dr. Zuhara bila je samo medijska “patka”. Korčnojev tim vodio je dobru medijsku i promotivnu kampanju, što je mnogima bilo važnije od meča. Meč su pratile na stotine novinara koji o šahu nisu ništa znali. Priča o parapsihologu koji zbunjuje Korčnoja i pomaže Karpovu dobro im je došla. Nisam se obazirao na pisanje novinara. koncentrirao sam se na svoju igru, pripreme i relaksaciju od teških mečeva. Korčnoj je bio drukčiji. Njemu je jako trebala podrška novinara, jer je imao svoje zamisli i ciljeve.

NACIONAL: Je li KGB doista igrao umjesto vas? – Smiješno. Onda je KGB trebala postati svjetskim prvakom. Kada god su mi govorili da je netko bolji šahist od mene, pitao sam zašto ne postane svjetski prvak.

NACIONAL: Jeste li vi bili borac za socijalizam za šahovskom pločom? – Mislim da nisam. Uvijek sam se trudio donositi odluke dobre za šah, ali je istina da su se političke borbe miješale i prenosile na vrhunski šah.

NACIONAL: Jeste li se sreli s Korčnojem nakon tih mečeva? Biste li s njima sada odigrali meč, jer on, iako u dobi od 70 godina, igra vrlo dobro? – Da, sreli smo se mnogo puta. Naravno, da bih odigrao s njim meč. Na zadnjem turniru i nije bio tako dobar.

NACIONAL: Tko je po vašem mišljenju najbolji šahist na svijetu? – Teško je reći, jer napredak u šahu stalno se događa, a uvjeti natjecanja su se promjenili. Problem šaha danas je to što je službeni sistem vrlo tanak, podložan promjenama, kako vodeći ljudi međunarodne šahovske federacije žele. Postoji paralelni sustav i nema službene titule prvaka svijeta. Je li najbolji igrač Ponomarjov, koji je to službeno? No imamo i pobjednika iz meča Kramnik – Kasparov, u kojem je Vladimir Kramnik pobijedio Kasparova. A upravo je Kasparov odlučio napraviti sustav usporedan službenom sustavu međunarodne šahovske federacije. Iako je izgubio, Kasparov pretendira da još uvijek bude svjetski prvak. Onda ne razumijem što su to igrali i zašto su uopće Kravnik i Kasparov igrali u Londonu! U ovom trenutku imamo tri jaka šahista, koji mogu biti najbolji.

NACIONAL: Tko je Vaš uzor i najjači šahist svih vremena? – U svakom razdoblju neki je šahist bio najjači i ostavio najviše traga u povijesti ove igre. Teško je međusobno uspoređivati različite igrače iz različitih razdoblja, ali po mojem mišljenju dva se igrača izdvajaju. Capablanca i Aljehin su najbolji šahisti za sva vremena. Aljehin je sigurno najjači šahist po mnogim karakteristikama, a Capablanca pobjednik mnogih turnira. I sigurno se razlikuju od suvremenih šampiona poput Karpova ili Kasparova.

NACIONAL: Što mislite o šahu danas kada turniri ne traju više po mjesec dana i kada se u šahu vrti dosta novca, možda više nego li u vaša vremena? – Na nesreću, u šahu se vrti manje novca nego prije. Cijene mečeva i vrijednost igrača izražena u novcu je pala. To je za ozbiljne igrače sve teži problem, teži nego prije dvadeset godina. Šahisti danas rade mnoge pogreške. Posebno Kasparov koji pokušava legalizirati potpuno novi i promjenjeni sustav natjecanja. Mislim da će te nove ideje uništiti cijeli sustav u šahu i neće voditi uspjehu i napretku suvremenog šaha. To je već pomrsilo račune mnogih vrhunskih šahistima, jer nastaju problemi sa sponzorima. Kasparov i njegova inicijativa su nagrade za mečeve svjetskog prvaka ili mečeve vrhunskih turnira sa 3 milijuna dolara pspustili na 1 milijun dolara po meču za titulu prvaka svijeta. Novac se ne može pronaći. I to je veliki problem profesionalnog šaha.

NACIONAL: Kako ste se osjećali 1993. kada ste drugi put osvojili naslov prvaka svijeta. Kasparov je tada odbio igrati meč, jer se posvadio sa šahovskom federacijom? – Kada sam izubio drugi meč sa Kasparovim 1985. godine, svi su mislili da je to moj kraj. Nikada se nije dogodilo u povijesti da se bivši šampion uspio vratiti na tron. Kasparov je vladao sedam godina bez prekida. Normalno bi bilo da se bivši prvak slomije i više nikada ne pokuša doći u priliku da se kroz kvalifikacije bori ponovo za titulu prvaka svijeta. Pobjedio sam Ananda i Timmana, a 1993. godine uspio sam opet postati prvak svijeta. I zbog toga sam bio vrlo sretan. Pokazao sam da sam još jedan od najboljih. Kasparov je bio jak osam godina prije. Slijedeće godine dobio sam veliki turnir u Linaresu, na kojem je nastupalo 14 najboljih igrača. Pobjedu sam odnio ispred Širova i Kasparova. Kasparov je te 1993. godine odbio igrati službene mečeve za prvaka svjeta. I tako došao u sukob sa međunarodnom šahovskom organizacijom. Iako smo imali služeni sustav, Kasparov je imao ideju i htio organizirati usporedno privatno prvenstvo svijeta u šahu. On je htio diktirati uvjete, izabrati izazivače, konurente, možda ne uvijek najbolje. Širov je dobio Kravnika u kvalifikacijskom meču, ali je Kasparov izabrao igrati sa Kravnikom, jer je mislio da će se u tom meču zaraditi više novca. Širov je nepredvidljiv igrač. Može igrati fantastično, ali lako podbaci. Kravnik je jedan iz šahovske škole Garija Kasparova, i Kasparov je mislio da mu Kravnik neće biti problem. I tu se prevario.

NACIONAL: Što radite kad ne igrate šah? Kako provodite vrijeme? – Imam puno obveza. Od 1981. godine predsjednik sam dobrotvorne organizacije, Fundacije za mir. Kroz različite programe, novčano i na druge načine, pomažemo običnim ljudima, već 23 godine. Ne znam ni jednu drugu osobu u državi koja je predsjednik nečega toliki broj godina. Usto, zadnjih godina sam UNICEF-ov ambasador dobre volje za države istočne, centralne i jugoistočne Europe. Hrvatska je u toj srednjoeuropskoj grupi sa Mađarskom i Poljskom, sve države istoka, ali i sve do Tadžekistana, Uzbekisatana, Kazashstana, Turkeministana. Moje slobodno vrijeme posvećujem šahu. Ne igram šah svaki dan, ali pišem i pripremam knjige o šahu. Sa generalnim menadžerom jedne velike multinacionalne komapnije završavam knjigu o psihologiji i donešenju odluka. U njoj uspoređujemo proces donošenja odluka u bussinesu i u šahu. Objašnjavam kako šahist donosi odluke tijekom trajanja meča. Knjiga će izaći u kolovozu u Francuskoj. Napisao sam puno knjiga o šahu. Mislim 56 knjiga. Imam veliku i vrijednu, ali i poznatu kolekciju poštanskih maraka, kojoj posvećujem dosta pažnje. Radim i na knjizi o šahu i kolekcijama poštanskih maraka.

NACIONAL: Zašto nikada niste otišli iz ex Sovjetskog Saveza? Puno dobrih šahista je otišlo živjeti na Zapad. – Ja sam Rus. Rođen sam u središtu Rusije. Uvijek sam vjerovao u rusku zemlju, u rusku državu, ljude. Učinio sam što i mnogi Rusi. Svi oni koji su otišli živjeti na Zapad, nisu našli sreću. Boris Spaski, naprimjer, dugo je živio u Francuskoj, ali se ipak vratio u Rusiju. Nisam otišao, jer sam mislio da je najbolje biti u kući. Rusija je moj dom i tu me svi znaju i vole. I mislim da je to važno.

NACIONAL: Jeste li se jedno vrijeme bavili politikom? Što mislite o predsjedniku Putinu i njegovoj politici? – Ja sam bio član ruskog Parlamenta za vrijeme Gorbačovljeve ere, od 1988. do 1991. godine. Dakle, sudjelovao sam u donošenju političkih odluka u vrijeme “perestrojke”. Bio sam u grupi za podršku izbora Vladimira Putina za predsjednika. Vjerovao sam da je Putin šansa za Rusiju da nastavi putem promjena i unutrašnje ruske kohezije. Na kraju Jelcinove ere, imali smo velike razlike između pojedinih djelova Rusije. Ne, nije nam prijetio građanski rat. U Rusiji je puno ljudi stradalo u ratu, Rusija je velika žrtva ovog stoljeća, i ljudi u Rusiji ne žele rat, posebno ne građanski. Ali, postojale su značajne razlike. U Putinovoj eri mi smo postali ponovno jedna država sa jakim političkim sustavom, sa sve manjim razlikama i značajnim promjenama u ekonomskoj sferi. Putinov veliki uspjeh su promjene u ekonomiji, koje se mogu osjetiti na svakom koraku. Ja živim u Tuli, koja je središte vojne industrije. U tvornicama prije nekoliko godina nisu znali što da rade, sada imaju novi program civilne proizvodnje i sve je krenulo nabolje.

NACIONAL: Zašto je Rusija izgubila dominaciju u međunarodnom šahu? – Ne bih rekao da je Rusija izgubila dominaciju u šahu, već da se šah razvija u mnogim državama i postaje sve popularniji. Sve više ljuidi širom svijeta se bavi šahom, igra u šahovskim klubovima. Kada je Sovjetski savez doživio kolaps, to se osjetilo i na rastoju u razvoju šaha. Ali, na jugu bivšeg SSSR, recimo u Ukrajini, šah je vrlo jak. Ponomarjov je iz Ukrajine. I u baltičkim državama. Širov je iz Latvije. Anand, svjetski prvak je iz Indije. U Kini milijuni ljudi igraju šah. Najjače šahistice trenutno stižu iz Kine.

NACIONAL: Bili ste igrali protiv računala, kao što je to Kasparov učinio? – Da, igrao bih. To nije problem, jer su računala već neko vrijeme uključeni i praćenje igara na turnirima. Vjerujem da nije problem igrati bolje protiv računala, već je najveći problem psihološki pritisak na igrače.