Objavljeno u Nacionalu br. 401, 2003-07-22

 

SKANDALOZNA SINEKURA ZA KOMPROMITIRANOG REDATELJA

Višestruki prevarant Sedlar dolazi za šefa drame HNK Split

Zbog otkaza koji je svojevremeno Jakov Sedlar zbog političke nepodobnosti dao Vlasti Ramljak, zagrebački HNK je glumici dužan 1,1 milijun kuna odštete: to, kao ni enormni Sedlarovi dugovi Zagrebačkoj banci, Jadran filmu i drugim njegovim kreditorima, nije bilo dovoljno Ministarstvu kulture da se suprotstavi mogućem dolasku redatelja 'Četveroreda' na čelo Drame HNK

Sedlar je favorit upravljačke elite u splitskoj kazališnoj kući, od Milana Štrljića, intendanta, do Almire Osmanović, šefice baleta i ujedno Sedlarove dugogodišnje ljubavniceSedlar je favorit upravljačke elite u splitskoj kazališnoj kući, od Milana Štrljića, intendanta, do Almire Osmanović, šefice baleta i ujedno Sedlarove dugogodišnje ljubavnicePrema Nacionalovim izvorima u teatarskim krugovima, najveće šanse za funkciju direktora dramskog programa Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu ima Jakov Sedlar, filmski redatelj i bivši kulturni ataše u New Yorku, javno prokazani falsifikator, prevarant, manipulator i financijski mešetar. Sedlar je, naime, favorit upravljačke elite u splitskoj kazališnoj kući, od Milana Štrljića, intendanta, do Almire Osmanović, šefice baleta i ujedno Sedlarove dugogodišnje ljubavnice.

Iako je Jakov Sedlar pod policijskom istragom zbog financijskih prijevara, glavni je favorit intendanta HNK Split Milana Štrljića i direktorice baleta Almire Osmanović Ni u samoj zagrebačkoj centrali Ministarstva kulture ne postoje jači otpori. Ministar Antun Vujić, član SDP-a, pokriva se formalno-pravnim argumentima koji glase otprilike ovako: poštujući zakonske regule, Štrljiću, kao intendantu, mora dati potpuno odriješene ruke u izboru suradničke ekipe, pa bio u njoj i čovjek koji se izvještio u vječnoj “mužnji”, nerijetko i pljački, proračunskog novca. Motive ministra kulture pak prokazuje cjelokupna kulturna politika u posljednje tri godine koja se svodi na svojevrsno državno korumpiranje umjetnika, malo “lijeve”, malo “desne” provenijencije. U ime iste kulturne strategije, protiv Sedlara je 2000. pokrenuta policijska istraga zbog niza kaznenih djela, ali je Vujićevo ministarstvo istodobno davalo novac za njegove filmske projekte. Da je riječ o filmskom geniju koji, eto, uz neponovljivi talent ima tek mali problem s vlastitim moralom, ta velikodušnost bila bi donekle shvatljiva. No najpoznatiji filmovi iz Sedlarova opusa – “Gospa” i “Četverored” – ostali su zapamćeni najviše po financijskim skandalima koji su pratili njihovu produkciju. Od Sedlarovih umjetničkih proizvoda, usto, mnogo su slavnije njegove veze s hercegovačkim fratrima i Kaptolom pred kojima se Vujićev SDP klanja od straha.

Utoliko nije neobično da se Jakov Sedlar pojavljuje kao glavni kandidat za direktora u splitskom HNK upravo dok se u hrvatskoj metropoli raspravlja o njegovoj političkoj i financijskoj zaostavštini u zagrebačkom HNK. Sredinom devedesetih Sedlar je u HNK u Zagrebu također obavljao dužnost direktora dramskog programa. Kao svoj tipičan direktorski potez, 1995. dao je otkaz Vlasti Ramljak, po njemu, nacionalno-politički nepodobnoj glumici, tvrdeći da zagrebački HNK nema repertoar u koji bi se uklopio njezin glumački profil. Glumica je tužila kazališnu kuću i nakon odluke dviju sudskih instanci – općinske i županijske – dobila spor. Uz odluku o njezinu vraćanju na staro radno mjesto, sudsko vijeće dalo je nalog da joj se, zbog Sedlarova nacionalizma, isplate sve zaostale plaće uz zatezne kamate od 40 posto, što do danas iznosi 1,1 milijun kuna. U protivnom, sud će izdati nalog za ovrhom kazališne imovine ili blokiranja računa.

Kako zagrebački HNK, poput splitskog, egzistira isključivo na račun državnog proračuna, taj izvanredni financijski izdatak pada ili na teret grada Zagreba ili na teret Republike Hrvatske. U polemici oko rješavanja tog nenadanog problema sa Sedlarovim naslijeđem, koji je ovih dana stigao na naplatu, Vladimir Stojsavljević, pročelnik gradskog ureda za kulturu, zaprijetio je kako će sudsko potraživanje u korist Vlaste Ramljak prevaliti na samog Sedlara.

Saznavši, očito, da bi napokon mogao osobno odgovarati za svoje ponašanje, Sedlar je, kao preventivni protuudarac, Stojsavljevića oklevetao pred zagrebačkom gradonačelnicom Vlastom Pavić, pokušavajući ga diskreditirati kao homoseksualca. Dana 14. srpnja gradonačelnici je poslao pismo u kojem se žali na bahatost pročelnika gradskog ureda za kulturu koji uporno ignorira njegove telefonske pozive i zahtjeve za 175.000 kuna koliko je potrebno da, navodno, završi inače svoj basnoslovno skup film “Jeruzalem” s Martinom Sheenom i Charlotte Rampling u glavnim ulogama. Prema istom pismu, Stojsavljević nikada Sedlaru nije odgovorio ni pozitivno, ni negativno, ali mu je u jednom privatnom susretu na ulici rekao da ga boli ku… za hrvatski film i da će se radije prikloniti gay paradama.

“Istina, nisam htio odgovarati na njegove pozive. To je čovjek koji nam je, kao nekadašnji šef Drame HNK, ostavio u naslijeđe golemi financijski teret. Istina je i to da smo se posljednji put sreli na ulici prije dvije godine. Pitao me hoće li od grada dobiti novac za svoje filmove. Na žalost, nisam se sjetio tako duhovite rečenice koju mi sada imputira u pismu. Rekao sam mu nešto drugo: znaš, Sedlar, ja ne poznajem nikakve časne sestre koje bi mogle pokriti taj izdatak gradskog proračuna”, izjavio je Stojsavljević za Nacional, uzvraćajući Sedlaru aluzijom na jednu od njegovih najvećih pljačkaških akcija koje su bile pretočene u nikad završenu policijsku istragu.

U doba priprema za film “Četverored”, 1999., valja podsjetiti, Sedlar je iskamčio 500.000 DEM od Mladena Čuture, tadašnjega gradskog ministra za kulturu, HDZ-ovca. Obojica su tu dotaciju lažno predstavili kao pozajmicu splitskog samostana Sveta Klara. Pošto se pokazalo da je to novac koji je Čutura dao Sedlaru samovoljno, bez odluke mjerodavnih gradskih tijela, ustanovljeno je da je ugovor sa splitskim samostanom fiktivan. Kazneni postupak otvoren nakon HDZ-ova izbornog poraza, nije se, međutim, pomaknuo dalje od početka. Navodno: dok obilazi državne urede, dobiva državne apanaže i kandidira se za ravnatelja Drame splitskog HNK, policija pune tri godine ne može otkriti njegovo prebivalište kako bi ga pozvala barem na preliminarni informativni razgovor. Istodobno, Sedlar je na Gornjem gradu, uz “Četverored” – koji je, navodno, do posljednjeg novčića stajao 4,5 milijuna DEM – ipak izgradio kuću u kojoj se upravo postavlja centralno grijanje. Kuća nema čak ni građevinske dozvole jer je podignuta u vrtu njegove bliske rođakinje, kostimografkinje koja je za pokojnog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana kreirala seriju svečanih uniformi.

Tako će u utorak, 22. srpnja, hrvatska filmska javnost biti svjedokom vrlo bizarne situacije: dok će se redatelj klanjati u Areni nakon svoga film “Milost mora” – dakako, koji opet sponzorira država – za pravosuđe i policiju Sedlar će i dalje biti na nepoznatome mjestu, izvan domašaja bilo kakve istrage i sudskog procesa.

Ukratko, neuništivi Jakov Sedlar odavno je postao jedan od najčitkijih simptoma o funkcioniranju i Antuna Vujića i aktualne koalicijske vlade koja, po uzoru na vlastite prethodnike, obilato financira, pa time i stimulira, hrvatsku kulturnu marginalnost. Jakov Sedlar, naime, najmanje je kriv za svoj status vječne redateljske “sponzoruše” kojoj se velikodušno oprašta ono što nikome ne bi bilo oprošteno.

Sedlar, nekoć splitski vaterpolist, danas deklarirani klero-katolički redatelj, ušao je u svijet umjetnosti kroz dva potpuno različita kolosijeka. Zahvaljujući obiteljskim vezama s Katoličkom crkvom, nakon završenog studija režije na zagrebačkoj Akademiji za filmsku i kazališnu umjetnost, u ranim osamdesetim ishodio je kaptolsku stipendiju na jednom od prestižnih filmskih seminara u SAD-u. No kao veliki redateljski potencijal prepoznala ga je kazališna i kulturna alternativa. Suprotno njegovu današnjem katoličkom svjetonazoru, javnu pozornost izazvao je 1987. nakon postavljanja komada “Bent” u zagrebačkom kazalištu “Gavella”, prve gay predstave u povijesti hrvatskog teatra koju su kritičari svrstali među najhrabrija i nadasve nekonvencionalna teatarska djela tadašnje Hrvatske. Sam Vladimir Stojsavljević, kazališni pisac i dramaturg, kojeg Sedlar danas pokušava diskvalificirati kao homoseksualca, u tada prestižnom Danasu objavio je vrlo pohvalni osvrt na Sedlarovu predstavu pod naslovom “Objesiti se za muškarca”. “Bent” je izveden u BiH, Sloveniji i Srbiji, a Sedlar je tom prigodom osobno izvodio striptiz pred ljubljanskom publikom.

S propašću komunizma, Sedlar se odrekao tog “dekadentnog” razdoblja svoje karijere, rekli bi katolički puritanci, učlanio se u HDZ i prigodno nastavio sa starom, na neko vrijeme prekinutom katoličkom niti u vlastitoj biografiji. Koliko se komunizam u svojim posljednjim godinama dičio financijskim stimuliranjem umjetničke avangarde, toliko je sada Katolička crkva postala financijer umjetnosti u funkciji antikomunističke propagande. Koliko se zna, prvi film po narudžbi crkvenih “logističara” Sedlar je snimio 1990. pod nazivom “Međugorje”, a dvije godine poslije “Stepinca”. Po svemu sudeći, tu je definitivno zabetonirao iskustvo o institucijama koje su velikodušne u darivanju novca ako je riječ o bilo kakvom propagandističkom proizvodu s etiketom filmske umjetnosti.

Bila je to samo uvertira u mnogo unosniji projekt “Gospa” koji je nastao kao neka vrsta crkvene koprodukcije sa sumnjivim krugovima tzv. hrvatskih biznismena u SAD-u. Kao jedini uspjeh projekta, u filmu je američki glumac Martin Sheen igrao ulogu fra Zovka koji je od Međugorja načinio mjesto masovnih vjerskih hodočašća. Ono što je domaćoj javnosti – oduševljenoj slavnom Sheenovom pojavom u jednom hrvatskom filmu – ostalo manje poznato, ticalo se Sedlarovih zakulisnih financijskih operacija koje su redatelju omogućile da izdrži i luksuzni život i plaćanje golemih dolarskih alimentacija svojoj supruzi koja je, nakon njihova razvoda, živjela u New Yorku.

Kronologija, zabilježena u Nacionalovoj dokumentaciji, ostaje, dakle, najzornije svjedočanstvo o Sedlarovu filmskom stvaralaštvu. Sedlar je u svoju katoličku fazu ušao osnovavši, već početkom devedesetih, tzv. trajnu filmsku radnu zajednicu Helios, kako su to omogućavali tadašnji zakoni o slobodnim, odnosno nezaposlenim filmskim radnicima. Osnivanje Heliosa predstavljeno je kao akt malog kolektiva u kojem su, uz samog Sedlara, bile uključene tobože glumica Ena Begović i njegova tadašnja supruga Nina Sedlar. Opisujući planiranu djelatnost svoje filmske radne zajednice, i tražeći državnu financijsku potporu, Sedlar je tvrdio da Helios, uz “Gospu”, namjerava proizvesti niz filmova iznimno značajnih za hrvatsku povijest i kulturu.

Uz preporuku HDZ-a, Sedlar je na ime Heliosa uzeo poveće kredite u Kreditnoj banci Zagreb, Glumina banci i Zagrebačkoj banci, zaduživši se i kod Jadran filma. Kako do 1997. ni jedan od tih kredita nije bio vraćen, bankarske kuće otvorile su proces prisilne naplate svojih potraživanja, tražeći od mjerodavnih kulturnih institucija da im se objasni gdje je Helios registriran i tko odgovara za njegova dugovanja. U istom razdoblju ujedno je doživio vrhunac priznanja, slave i državnog obilja snimivši film “Franjo Tuđman – hrvatski George Washington”.

Otkrilo se, međutim, da Helios više ne postoji. Štoviše – da u formalno-pravnom smislu nikada nije ni postojao, jer je na njegovu osnivačkom aktu iz 1990. više potpisa falsificirano, uključujući potpis Sedlarove tadašnje supruge koja će se pet godina poslije, nakon razvoda, iseliti u SAD. Umjesto prezaduženog i zagonetno nestalog Heliosa, Sedlar je svoj sljedeći projekt “Četverored” najavio kao proizvod nove filmske kuće koja se naziva Croatia-film.

Prema Nacionalovim saznanjima, cjelokupna dokumentacija o “slučaju Helios” i danas je pohranjena u arhivama zagrebačkog Gradskog poglavarstva i Ministarstva kulture. Nakon kaznene prijave Zagrebačke banke koja je Sedlara optužila za pljačku 200.000 DEM nevraćenog kredita, fajl o nestalom Heliosu dostavljen je MUP-u već u lipnju 2000., u prvim mjesecima tzv. nove vlasti koja je naslijedila HDZ, najavivši obračun sa svakovrsnim kriminalom, pa bila to i elitna sedlarovština.

Od tada i stoji u MUP-u, jer ni policija, niti sudovi, navodno, ništa ne mogu riješiti dok se ne ustanovi Sedlarova točna adresu. U novoizgrađenoj kući na Gornjem gradu pozivi ga nisu zatekli ni u jednom pokušaju, službeno nije utvrđeno da Sedlar boravi u Splitu gdje užurbano agitira za direktorsko mjesto.

I Antunu Vujiću i splitskom intendantu Milanu Štrljiću većina ovih činjenica jako je dobro poznata. Umjesto zakonskih konsekvencija, Sedlar je, međutim, posljednjih godina čak uvećao reputaciju koja se osobito cijeni u domaćim kulturnim i umjetničkim krugovima: da je čarobnjak u žicanju i potkradanju Crkve i države pa će, valjda, i splitskoj kazališnoj kući osigurati obilni novac.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika