"Kako učiti o holokaustu u školama, kako naučiti taj dio povijesti na tlu Hrvatske kad udžbenici iskrivljuju i prikrivaju povijesne činjenice?"Od ove jeseni u Zagrebu se učenici prvog razreda mogu upisati i u dvije novoosnovane osnovne škole. Točnije, jedna od njih, židovska osnovna škola postojala je u Zagrebu i prije 2. svjetskog rata a sada tu školu, prvi put nakon holokausta, obnavlja židovska zajednica koja trenutno ima oko 2500 članova. Montesori škola po prvi put otvara svoja vrata u Zagrebu.

RABIN DA DON O JAVNIM ŠKOLAMA 'Kaže se da je vjeronauk izboran, ali zašto ga onda stave u sredinu školskog dana? Što će djeca raditi za to vrijeme?' NASTAVA NA HEBREJSKOM JEZIKU 'Na predmetima židovstva govorit će se iključivo hebrejski. Dakle, govorit će ga i nastavnici' NAČIN ODGOJA U ŠKOLI MONTESSORI 'Radi li se o nekom povijesnom razdoblju, primjerice starom Rimu, dijete samo odlučuje zanima li ga život ljudi, terme, gladijatori ili književnost'“Ideja o osnivanju židovske škole začela se prije nekoliko godina. Naime, nekolicina ljudi iz Općine i ja, uvidjevši probleme koje smo kao manjina imali u hrvatskoj školi, smo shvatili da ne možemo o njima samo razgovarati već da treba nešto učiniti”, opisuje rabin Kotel Da Don prvu zamisao o školi, koja će nositi ime djevojčice Lee Deutsch, što je 1944. stradala u vlaku za Auschwitz.

Ti su problemi, navodi rabin Kotel Da Don, vjeronauk, antisemitizam i pitanje holokausta. “Kaže se da je vjeronauki zboran, ali stave ga u sredini školskog dana. A gdje će djeca iz prvog, drugog, trećeg, četvrtog razreda biti u tom slobodnom satu? Mislim da u našoj školi državi time možemo pokazati primjer i vjeronauk će bit ili prvi ili zadnji sat. Kad kažemo da je izboran, mora bit zaista tako”, kaže rabin Da Don.

Na pitanje što je mislio riječju “antisemitizam” i o postojanju antisemitizma ili načina tretiranja tog problema u nastavi, rabin kaže: “Mislio sam na više toga. Dogodili su se neki individualni sukobi među djecom. Zatim, tretiranje holokausta. Kako učiti o holokaustu u školama, kako naučiti taj dio povijesti na tlu Hrvatske kad udžbenici iskrivljuju i prikrivaju povijesne činjenice? Danas, hvala Bogu, i u Vladi i Saboru su shvatili da je to važno, mentalitet ljudi se dosta promijenio, prihvatilo se da je učenje o holokaustu u školama vrlo važno i da se tolerancija stvara učenjem onoga što se dogodilo u povijesti. Ne smije se ignorirati taj crni dio hrvatske povijesti. U Njemačkoj se o tome dijelu povijesti uči da se ne bi ponovno dogodio,” navodi rabin Da Don i nastavlja:

“Uvijek sam mislio da trebamo napraviti školu koja će bit prikladna za naše članstvo. To je bilo vrlo pozitivno prihvaćeno u Židovskoj općini i Vijeću općina, ali financijski je bilo jasno da je taj projekt teško realizirati. Škola je neprofitabilan projekt koji zahtjeva investicije svake sljedeće godine. Na kraju, stigla je pomoć iz Ronald S. Lauder Fondacije. Gospodin Lauder iz Amerike osnovao je mnogo židovskih škola u istočnoj i srednjoj Europi. Poslije nekoliko sastanaka dobili smo novac za školu, a mi kao zajednica smo dali naš prostor u nekadašnjem rabinatu, na uglu Petrinjske i Amruševe,” kaže rabin, naglašavajući da se radi “o velikoj investiciji, a za Židove na tlu Hrvatske kojih je tako malo i o velikom simbolu, jer su razumjeli da budućnost naše zajednice ovisi i o toj školi,” naglašava rabin.

Lauderove škole postoje i u Beču, Rumunjskoj, Bugarskoj, Poljskoj Rusiji, a u Budimpešti je velika ustanova sa 750 djece od vrtića do 12 godina. Mi smo u Hrvatskoj najzapadnija Lauderova škola,” kaže rabin i objašnjava: “U zapadnoj Europi financijska situacija je znatno bolja i tamošnji Židovi mogu sami izgraditi škole, tamo holokaust nije imao takve razmjere, a komunizma nije bilo? Iz više razloga je na Istoku trebalo više pomoći nego na Zapadu,” kaže rabin koji smatra da ”Židovi, tamo gdje ima židovska škola, tu školu i pohađaju. Židovske škole uvijek su bile dobre škole,” kaže i dodaje da u prvom razredu ima 15 mjesta i toliko će ove godine upisati učenika. No, ne znači da će svi biti Židovi jer ova privatna škola ima pravo javnosti.

”Školski program bit će podijeljen na nekoliko dijelova. Prvi dio odvijat će se prema propisima Ministarstva prosvjete. “Drugi dio bih nazvao židovstvo kao tradicija,” pojašnjava rabin. To su židovska povijest, kultura i hebrejski jezik, koji će svladavati i kao jezik na kojem se na predmetima židovstva isključivo i razgovara. Dakle, i nastavnici će govoriti hebrejski. Treća stvar je vjeronauk. Vjeronauk ne treba poistovjećivati sa židovstvom. Židovstvo je naš identitet koji treba poznavati, a religioznost ili ateizam je stvar izbora. Dakle, vjeronauk, religija i molitve bit će u nastavi izborni predmet, na početku ili kraju nastave, dok će židovska kultura i povijest bit obavezni predmeti, kao i hebrejski jezik. Naravno, učit će se i hrvatski i engleski jer su to školski govorni jezici,” kaže rabin.

Iz Kanade su nabavili “najbolji program na svijetu za učenje hebrejskog” a zove se Tal Am. Vrlo je skup ali su ga uspjeli nabaviti s obzirom na donaciju Fondacije Lauder. To je metoda “hebrejski na hebrejskom” dok će se matematika i ostali predmeti, koji ne spadaju u židovstvo, učiti na hrvatskome.

“Plan nam je svake godine dodati još jedan razred, pa ćemo za osam godina imati potpunu osmogodišnju školu. “Tada će se, objašnjavajući kako će bit raspoređeni židovski i nežidovski dio nastave, “primjerice u višim razredima povijest učiti prema programu Ministarstva prosvjete, a specifični židovski program povijesti bit će uklopljen u program “židovstvo”. Isto će bit i s književnošću, gdje će se osim udžbenika koje propisuje Ministarstvo dodatno učiti hebrejska književnost prema posebnim udžbenicima,” kaže rabin Da Don.

“U osnivanju škole nije se nailazilo na otpore takvom programu te su u samoj školi svi bili za to. Izvan zajednice nisam čuo ni za kakve otpore, možda mnogi nisu mogli ni vjerovati da bi Židovska općina mogla bit tako ozbiljna i osnovati školu. Ali evo, ako netko ima nešto protiv može reći sada, ali ne vjerujem da će netko imati nešto protiv tako tolerantne koncepcije škole,” kaže rabin.

“Očekujem da će škola pojačati identitet i kontinuitet naše zajednice i to je ono što očekujem u odnosu prema zajednici. Što se tiče Zagreba, nadam se da će to bit jedna od njegovih najboljih škola”, odgovara rabin Kotel Da Don na pitanje što očekuje od židovske škole. ”Židovska općina Zagreb ima mnogo razloga za ponos što je uspjela napraviti veliki korak prema ulozi koju je imala prije 2. svjetskog rata i mislim da je to jedan od najvećih koraka Židovske općine nakon tog rata. Znamo da je škola temeljna ustanova koja osigurava kontinuitet i identitet zajednice,” kaže rabin Da Don.

Željko Burcar postao je direktor ove škole “kroz set testiranja i intervjua”, pa kad se poklopio kompetencijski profil osobe s potrebama škole, bio je izabran. Završio je poslijediplomsku edukaciju managementa neprofitnih organizacija i magistrirao odgojne znanosti. ” S obzirom na sve, ovo je bio jedan izazovan projekt. Škola kreće od nule, a vizija je krasna, kvalitetna, dobra, zdrava, koja se podiže od parketa do ekipiranja ljudi i na kraju nastave.”

“U školi će se učiti”, pojašnjava Burcar, “program koji je propisalo Ministarstvo prosvjete i športa: hrvatski, matematika, priroda i društvo, engleski, likovni, glazbeni, tjelesni, izborni predmeti, dopunska nastava. Dakle, sve što je sastavni dio redovnog programa te program židovske povijesti i kulture, hebrejskog jezika i izbornog vjeronauka. U prvom razredu ima 18 sati redovnog programa, a zajedno sa židovskim dijelom i ranim učenjem stranog jezika 24 sata plus izborni vjeronauk. Kako je školski boravak cjelodnevan, djeca će i učiti u školi, napisati zadaću da ne nose kući teške torbe? Učitelji su također prošli određenu proceduru preklapanja kompetencijskog profila i izabrani su oni koji su proaktivni, vedri, vole svoj posao, ali su i vrlo stručni.

Koristit ćemo sve nastavne strategije, metode i postupke koje su i redovne i alternativne škole dosegle: učenje kroz iskustvo, poučavanje životnih i socijalnih vještina, pomaganja, slušanja, komuniciranja, veliki naglasak je na učenju kroz iskustva i nastavi izvan učionice, da bi djeca na neki način shvatila i svrhu učenja, a da učenje bude užitak, kaže Željko Burcar.

Užitak bi, kako nam pokazuje Maja Cimeša Samokovlija, koja je diplomirala hebrejski u Tel Avivu i predavat će ga u ovoj školi, trebale bit i same lijepo ilustrirane knjige u kojima se ponavljaju isti likovi. Primjerice, lav Ariot, uvijek ista učiteljica i učenici, što će se pojaviti u slovarici, pojmovniku i pjesmarici kao i knjižici s pričom. Također, učionica iz svih tih knjiga potpuno je ista kao učionica u kojoj će sjediti sami polaznici prvog razreda židovske škole, doznajemo od Maje Cimeša Samokovlije, uz koju će židovske predmete u školi predavati i Agi Da-, Don i Silvia Heim, također profesorice hebrejskog jezika. Nastavu prema hrvatskom programu izvodit će Višnja Tukerić i Irena Mihaljević. Škola će stajati 3000 eura godišnje.

Roditeljski udio, financijski i praktični , kako doznajemo od privremene ravnateljice Narcise Buczynski i, presudan je bio i u Montessori školi. Svaki roditelj koji je svoje dijete odlučio upisati u školu, a uglavnom su to djeca koja su išla u Montessori vrtiće, odlučio je plaćati 500 ili 1000 kuna mjesečno šest mjeseci unaprijed kako bi se mogao plaćati najam zgrade na uglu Martićeve i Heinzelove ulice, pa im se školarina od 1. rujna umanjuje za tu svotu. Privremena ravnateljica nas je upoznala i s poviješću Montessori metode u Hrvatskoj.

Barunica Vranyczany je 1933. pohađala Montessori tečaj u Londonu i nakon povratka kući 1934. je osnovala prvu Montessori ustanovu na ovim prostorima, Montessori dječji vrtić, smješten na Dolcu 9.

“Neka djeca koja su pohađala njen vrtić žive i danas i pozvati ćemo ih na otvorenje naše škole”, kaže Narcisa Buczynski. “Barunica Vranyczany je bila svestrano obrazovana žena, znala je nekoliko svjetskih jezika pa je grupa bila podijeljena na francusku i njemačku. Kako joj je u poslu pomagala Mira Rotar, glumica, djeca su već u vrtiću mnogo naučila o kazalištu, kao što će, vjerujem, i naša. Za vrijeme 2. svjetskog rata barunica Vranyczany skrila je židovsku djecu na razna mjesta i tako spasila nekolicinu polaznika svoga vrtića, a neki su živi i danas. Vrtić su 1945. godine zatvorili partizani,” doznajemo od Narcise Buczynski.

Danas je u Zagrebu nekoliko Montessori vrtića. “Gledajući o jednom od njih reportažu na televiziji, suprug i ja smo odlučili svoju djecu, koju još nismo ni imali, tako odgajati, kaže Narcisa Buczynski, No, mi i ostali roditelji koji smo odlučili odgajati djecu na tim principima shvatili smo da institucije lokalne samouprave, odnosno Grad neće ništa učiniti da pomognu osnovati Montessori školu. Ponudili su nam, na primjer, prostor u područnoj, skoro ruiniranoj školi Belovar Moravče, sat i pol vožnje od Zagreba. To nas je prije 2 godine natjeralo da osnujemo udrugu roditelja. Srećom, neki od nas su i prosvjetni radnici pa smo znali nešto o proceduri iako je sve bilo vrlo mukotrpno”, kaže Narcisa Buczynski, dok na pitanje zašto su željeli da njihova djeca idu u tu školu kaže:

“Vidjeli smo da su naša djeca postala emocionalno zrela, da samostalno donose odluke i da iza njih stoje. Koje su osnovne karakteristike te škole? Recimo, početak nastave ne oglašava zvono i škola je bazirana na interesu djeteta, a nije u centru, kao u redovnoj školi, ‘program i njegovo ostvarivanje’. Teško je to bilo objasniti i nekim roditeljima, ali kad smo ih poveli u Montessori škole, vidjeli su da se glas učitelja ne diže, nego spušta, da su tu mala diskretna zvona poput kineskih i to djecu potakne da se stišaju. Ako se ni nakon dva puta ne stišaju, taj dan nema slobodnog rada što najviše vole, nego se radi što je zadano. Nikako nije točno da je Montessori anarhija,” naglašava Narcisa Buczynski,”dapače ona potiče samodisciplinu.”

Montessori metoda kreće od konkretnog, od onog što možete uhvatiti u ruku, pa do razvijanja apstraktnog mišljenja. Svaka Montessori škola prihvaća zadani plan i program koji je propisalo ministarstvo određene zemlje. Prihvaćamo ga i mi, samo je metoda kojom savladavate to gradivo drukčija. Dakle, dijeljenje možete svladati na ploči i kredi, a možete i pločicama koje su gotovo igra i djeca ih obožavaju. Podrazumijeva se pripremljena učionica s tim materijalom-igricama koje plijene pažnju, da se što više ide van, vide biljke i životinje o kojima će učiti. Montessori materijal sadržava kontrolu greške pa tako djeca mogu rezultat, do kojeg naravno dolaze sama a ako je potrebno i uz pomoć učitelja, uvijek provjeriti. Na upisu u prvi razred svako dijete ima provjere znanja na kojima se vidi koji stupanj obrađenosti materijala je usvojilo i individualno se kreće dalje. Ako dijete želi dalje, pušta ga se. Interes djeteta pretpostavljen je planu i programu i interes je taj kojemu nećete reći “ne”, tako da i same učiteljice moraju imati širinu, kaže narcisa Buczynski i dodaje:

“Specifičnost je i ‘kozmički odgoj’. To je sveobuhvatni odgojni koncept, intencija da dijete puno toga radi samo i da samo otkrije i postavi pitanja. To podrazumijeva pružanje informacija o različitim aspektima nekog problema. Recimo, radi li se o nekom povijesnom razdoblju, možda Starom Rimu, neku će djecu zanimati način života ljudi, a drugu više što su bile terme ili gladijatori ili rimska književnost? Dijete u svojoj glavi složi mozaik ali samo određuje koje djeliće slaže prvo. Dakle, djeca vlastitim tempom stvaraju sliku nekog razdoblja i to na način koji je najprepoznatljiviji za njih same. Udžbenici su isti kao i u običnim školama, ali ima i mnoštvo specifičnog materijala. Primjerice, od početka prvoga razreda uče se djela velikih majstora. Naravno, s doziranim informacijama, ne bombardira se dijete s previše informacija.

“Prema Mariji Montessori, osnivačici metode, prvoj ženi u Italiji koja je 1892. godine uspjela upisati medicinu, dijete od 6 do 12 godine nauči najviše i najlakše, sposobno je najviše toga upiti, dok se u pubertetu više okreće samom sebi. U to i mi vjerujemo i nastojimo iskoristiti,” kaže Narcisa Buczynski.

Kao i naša sugovornica, svi predavači nakon fakulteta ili pedagoške akademije osposobljavaju se na dodatnom Montessori tečaju koje organizira Hrvatsko Montessori društvo. Tečaj traje 15 mjeseci a drže ga dvije učiteljice, Tea Moguš i Antonija Krušelj.

“Specifično je i da Montessori škola uključuje djecu s posebnim potrebama a takva praksa druženja i međusobnog pomaganja je bila prisutna i u vrtiću. Na taj način su i jedna i druga djeca zrelija, a njihova socijalna inteligencija na višem nivou od djece koja nisu imala priliku živjeti zajedno,” naglašava Buczynski. Što se tiče vjeronauka, ako više od polovice roditelja bude za to, bit će ga. Engleski se uči od prvog razreda.”

“Inače, roditelji su dobrim dijelom sami uredili dvokatnu zgradu na uglu Martićeve i Heinzelove ulice. Uredili su parkete, stolariju, ofarbali zidove. Na drugom katu je igraonica, braća i sestre djece koja idu u školu, a sve skupa je četrdesetero djece. Materijal je bio najveća stavka u svemu, za jedan razred 15 000 eura, pa je za nas bio spas što je sponzor bio jedan od roditelja.”

“Mogli bismo reći da imamo roditelje nešto višeg obrazovno-socijalnog statusa: managere, arhitekte, odvjetnike, obrtnike, filmske redatelje, doktore znanosti, prosvjetne radnike? Svi su znali na će koji način odraditi nešto korisno za školu ”, završava Narcisa Buczynski.