"Nisam čovjek grupe, čak ne volim ni grupni seks", kaže hrvatski pisac Branislav Glumac“Nisam čovjek grupe, čak ne volim ni grupni seks”, kaže hrvatski pisac Branislav Glumac (65), najpoznatiji po romanu “Zagrepčanka”, koji upravo završava novi “Prostački roman”. Kako kaže, to je priča o ljubavi starijeg muškarca i mlade djevojke, koja je žestoko nabijena erotikom, ali nema nikakve veze s njegovim najpoznatijim romanom ?”Zagrepčankom”, koja je tiskana u 12 izdanja i prodana u više od sto tisuća primjeraka, a po kojoj se u Podgorici završava film.

'Prostački roman' temelji se 90 posto na mojemu iskustvuOve jeseni i zime očekuje izlazak još dviju knjiga u
izdanju VBZ-a. To su zbirka pjesama “Završna dionica”, te knjiga razgovora sa 30 hrvatskih slikara, od Krste Hegedušića, Marina Tartaglie, Julija Kinerta i Josipa Vanište do Borisa Dogana, što ih je godinama objavljivao u časopisu Forum. “Bez slika ne bih mogao živjeti”, kaže, objašnjavajući da je u srednjoj školi uvijek iz slikanja imao minus jedan, a profesor mu je spočitavao da svakog tjedna ima drugu tehniku. “Jer su mi cure radile slike, a ja sam njima pisao zadaće iz hrvatskog jezika”, kaže. Družeći se sa slikarima, skupio je zbirku od 120 slika i 20 skulptura, koje je prije nekoliko godina darovao rodnoj Virovitici, što se sada nalazi u dvorcu Pejačević kao dio stalnog postava Zavičajnog muzeja.

NACIONAL: Kakvu ulogu ima erotika u vašem novom Prostačkom romanu”? – Zvonimir Majdak, Alojz Majetić i ja bili smo cijelu jednu generaciju unaprijed začetnici slobode, a osobito erotske slobode u pisanju. Prije 30 ili 40 godina bilo je vrlo opasno, skaradno i destabilizirajuće objaviti bilo kakvu otvoreniju erotsku temu. Mi smo tu temu načeli i ne vidim nikakvog razloga da je ne bih smio danas još više proširivati na zreliji, iskustveniji i životniji način. Danas u erotiku dodajem neke druge nijanse; danas se nitko ne zaprepašćuje kad vidi u javnosti erotsku fotografiju, primjerice, s golim spolovilima ili kada se u literaturi koriste žešće riječi, koje su u hrvatskim rječnicima i pravopisima, a i duboko u našim mislima, ponekad potisnute i skrivene pa ih samo treba izvaditi. Dakle, to su riječi koje s nama žive i spavaju.

NACIONAL: Znači, možemo očekivati da će roman biti nabijen žestokom erotikom? – Apsolutno, od početka do kraja. Čak je i naslov s predumišljajem: htio sam izbjeći licemjernost i odmah izreći o čemu je riječ. To je roman koji nas razgolićuje već onda kada smo goli, roman koji ima svog unutarnjeg stida, ali u stilu, metaforici i izričaju nimalo nije stidljiv. Iako sam ja u biti čedan čovjek.

NACIONAL: Je li to tematski nastavak “Zagrepčanke” u kojoj ste opisivali milje bogataša i ljubav dvoje ljudi iz različitih klasa? – Ne, nije nastavak. Glavni likovi su čovjek od 50-ak godina i mlada 25-godišnja dama, a cijela je priča temeljena na proturječnostima između staroga i mladoga tijela, te mlađega uma koji bi htio nešto naučiti i starijega uma koji stalno nešto prelijeva u taj mlađi um, a zapravo uzima to mlađe tijelo. Njih se dvoje na neki način vole, ali zapravo bi jedan drugoga htjeli “ubiti” i otići jedno od drugoga. To su te proturječnosti, od mržnje i žestine do nježnosti i melodramatičnosti, koje nas u tajnovitim trenucima života povezuju i razdvajaju. Dakako, unutar te glavne priče razvijaju se njihovi životi sa svim referencama ovoga vremena i prostora u kojemu živimo.

NACIONAL: Vi ste u sedamdesetima bili poznati kao šarmer. Koliko u “Prostačkom romanu” ima autobiografskih elemenata? – Gotovo 90 posto priče temelji se na mojem iskustvu. Literatura se uvijek temelji na onom što nikad nije bilo, što je izmaštano, na onom što je bilo i što je sada. Pisci i slikari lažu kad kažu da ih je u radu inspiriralo isključivo tuđe iskustvo, nema skrivanja iza drugih ljudi nego postoji prvo naše vlastito iskustvo iz kojeg crpimo nadahnuće. Dostojevski je napisao sve svoje knjige na temelju vlastitog iskustva ? i “Idiota”, i “Braću Karamazove”. On je bio taj Karamazov, taj padavičar. Albert Camus je također rekao da je 70 posto njegova književnog djela njegovo vlastito iskustvo. Dakle, moje iskustvo je temelj, ali i tuđe iskustvo u jednom trenutku postaje moje, osobito kroz odnose sa ženama, a ja sam sa ženama imao dosta odnosa, mračnih i tragičnih, blistavih i melodramatičnih. Moj život je upravo mješavina svih tih elemenata.

NACIONAL: Što se u poimanju erotike i erotskog promijenilo od doba u kojem ste zajedno s Majdakom i Majetićem rušili tabue do danas? – Na osobnom planu promijenilo se to što više nisam mladi nego stari šarmer, što znači da danas trebam stavljati na sebe neke pozlate, dok mi u ono vrijeme to nije trebalo ? mogao sam imati brkove ili bradu, svejedno, sve je bilo šarmantno. Na društvenom planu sve bitne stvari uglavnom su ostale iste. Krevet je uvijek prvi i dominantan, i kao što je rekao Napoleon, sve najvažnije stvari uvijek se događaju u krevetu, kada ne vidiš ni oblake niti nebo. No promijenio se ipak odnos prema erotici: mi smo slobodu osvajali i proširivali smo njezine granice, bili smo poetičniji jer smo bili siromašniji, i možda manje licemjerni. Današnje generacije ne oskudijevaju ni u čemu, osim možda duhom ili pameti, estradnije su i sklone kiču, a manje bitnim stvarima, ali u odnosu između žene i muškarca ništa se nije promijenilo. Uvijek je to grabež, palež, vatra i voda, strašna silina, ili kako je rekao Miroslav Krleža da “pomalo jedan drugome radi o glavi”.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti svoje ”šarmerske generacije” u sedamdesetima? – Bilo je sjajno živjeti i družiti se s mojim suputnicima Majdakom i Majetićem, iako su se u međuvremenu neka prijateljstva potiho ugasila. No ostale su unikatne uspomene, primjerice, rado se sjećam Marijana Matkovića, najvećeg džentlmena hrvatske književnosti, kojem smo u časopis Forum nosili prve rukopise i koji nas je držao kao tri dragocjene kapi na dlanu; objavljivao nam je tekstove i davao nam lijepe honorare, ali pod uvjetom da nigdje ne objavljujemo osim u tom časopisu. Te mirise naših zajedničkih dana, našeg siromaštva, herojstva i bezobrazluka, a često i nesamokritičnosti i taštine, nitko nam ne može vratiti niti oduzeti. Matković nas je nazvao MGM ? tvrtka Metro Goldwyn Mayer. Prijateljstva se mogu oduzeti, ali uspomene nikada.

Pamtim i Miroslava Krležu s kojima sam razgovarao desetak puta ? to sam objavio u knjizi “Svi moji ljudi”. Taj atlas od uma i energije nosim u sjećanju kao silnu ali toplu panonsku masu, kojoj su doma, kako mi je rekao, “zabranjivali jesti prekomjerno kremšnite, a svi su se za njega cijeli život hvatali kao za stari tramvaj”.

NACIONAL: Mislite li da je erotičnost “Zagrepčanke” bio jedan od glavnih razloga njezine velike popularnosti i njezinih 12 izdanja? – Jedan od razloga svakako je bila erotika, ali drugi, možda još važniji, što je razbila pravopis i gramatiku, dakle, odrekla se točke i zareza, razgolitila se od znakova interpunkcije, što je u ono vrijeme bilo radikalno. Sigurno je da je “Zagrepčanka” rasplamsala latice ruže erotike, no one su oduvijek postojale, a ona im je samo pomogla da se oslobode i izreknu bez kazne. Inače, knjiga je stajala dvije godine u ladicama “Mladosti”, jer su se urednici bojali objaviti je. Tek kad su je Krleža i Matković objavili u cijelosti u časopisu Forum, krenulo je glatko. No i poslije sam s tom knjigom imao neobična iskustva. Na primjer, neka studentica iz Osijeka tražila je od izdavača novo “nesfušano” izdanje u kojem će biti svi znakovi interpunkcije. Slučaj češkog izdavača vrlo je anegdotalan: zamolio me da izbacim iz romana nekoliko stranica u kojima spominjem Ruse, koji su upali u Češku i deflorirali je, pa bi se njihovo spominjanje moglo shvatiti kao provokacija. To sam odmah odbio! Zanimljivo je da Čehe nije nimalo smetao erotski nego politički element u romanu, i “Zagrepčanka” tako nikada nije objavljena u Češkoj.

NACIONAL: Je li “Zagrepčanka” nastala na temelju stvarnih likova? – Uvijek sam govorio: “Zagrepčanka to sam ja.” Bilo je jedno bolno, tragično i traumatično iskustvo, kojemu sam zahvalan jer mi je omogućilo da napišem taj roman. Jedna dražesna osoba dala mi je fašistički đon u lice i ja sam spakirao svoje stvari i zabio sam se u motel u Virovitici na mjesec dana. I pisao “Zagrepčanku”. Dakle, i ta se knjiga temelji na mojem vlastitom iskustvu. Toj osobi, koja danas živi u Mlinovima, neizmjerno sam zahvalan na tome.

NACIONAL: Nakon toga objavili ste zbirku poezije te knjige “Brijeg hijena” i roman “Pokusni čovjek”, no ni jedno djelo nije ponovilo slavu “Zagrepčanke”. Neki kažu da ste zapravo pisac jedne knjige ? “Zagrepčanke”. – Možda piscu i ne treba više nego jedna dobra knjiga. Čovjek uvijek piše samo jednu knjigu, ali ja mislim da je moja najbolja prozna knjiga “Pokusni čovjek”, čak bitnija, bolja i važnija od “Zagrepčanke”. Taj su roman kritičari dobro ocijenili, ali je točno da nije dostigao uspjeh “Zagrepčanke”. No ja bih se “Zagrepčanke” htio odreći kao i svake svoje velike ljubavi. “Zagrepčanka” za mene zapravo više i ne postoji, u međuvremenu sam prevalio neke druge etape u životu i ona je samo neizbrisiv podatak iz moje prošlosti. Zapravo, trebalo bi se odreći svih lijepih žena. Evo, ja ih se odričem.

NACIONAL: Hoće li se “Prostački roman” uklopiti u novi književni dokumentaristički val? – Kao prvo, užasavam se sintagme dokumentaristički val i sve što ulazi pod nazivnik dokumentarističke literature ne priznajem. To može biti odlično dokumentarističko novinarstvo ili publicistika, ali ne i literatura. Ne znam kakva će biti recepcija mog novog romana i ne zanima me hoće li se uklopiti u neki trend ili ne. Smatram da je svaki književnik sam svoj val, svoja cesta i svoja oaza. U tom kontekstu savršeno me se ne tiče što tko kraj mene radi, iako sve pratim i čitam, jer ne želim ostati neinformiran.

NACIONAL: Zašto ste se vi kao pisac i bivši šarmer angažirali u Komisiji za pomilovanje? – To nije političko opredjeljenje i ne vidim razloga da se jedan pisac, koji pokušava dešifrirati kompleksnost i težinu ljudskog života, ne bi mogao angažirati u Komisiji za pomilovanje ljudi, dakle, da ljudima koji pate dodijeli mrvicu milosti i dobrote. Ta je komisija od 2002. u novom sastavu, a naše su funkcije volonterske ? dobivamo samo skromni ručak i piće. Mjesečno dobivamo oko 200 molbi za pomilovanje, a obišli smo mnoge zatvore i uvijek kad to vidite, srce vam se para, no um mora biti hladan i odvagnuti situaciju. Kod mene uvijek prevagne emotivna strana.

NACIONAL: Nikada niste bili u radnom odnosu, osim u jednoj kratkoj epizodi od šest mjeseci, koja je završila neslavno. Kako ste uspjeli ostati slobodnjak? – Kad sam prije 40-ak godina posjetio Miroslava Krležu radeći na pjesničkoj antologiji, zapitao me da li negdje radim, a kad sam mu odgovorio negativno, zaključio je: “Mladi čovječe, to vam je kao skijanje sa snijegom i bez snijega.” To je točno, ali tu dragocjenost slobode koju cijeli život nosim u tabanima, nosnicama i rukama nitko mi ne može oduzeti. Za to treba malo hrabrosti i bezobrazluka, te puno patnje, ali kad se sve to zbroji, rezultat je nezamjenjiv. U najkritičnijim trenucima života egzistencijalno me izvlačila “Zagrepčanka”. Za jedno onodobno izdanje mogao sam kupiti prvorazredni auto, a tu su bili i tantijemi, kazališne predstave, prijevodi. Dakle, Zagrepčankama i “Zagrepčanki” sam zahvalan što su me u nekim etapama života uspjele održati u vertikali. No nije ružno ponekad i pasti i biti popljuvan ? to je također važan dio života. Mnoge Zagrepčanke su me krasno izdale, ali ova “Zagrepčanka” me nikada nije izdala.

ulomak

Onda je, iznenada, jer mi je ipak utekla, došlo ono poznato vrijeme postorgazmične šutnje. Šutjeli smo. Dugo i istinski. Svak na svojoj strani šutnje. Dvije sad nepoznate glave u bjelini dana koji je još uvijek bio neka noć. Između naših trbuha namreškala se mrežica zajedničkog znoja. Ja baš i nisam u ovim godinama bio za neku izložbu, ali ona jest. Njeno tijelo. Mogao sam se sam sebi i smučiti: upravo sam bio prebacio pedesetu, a njoj je sad već bilo dvadeset i sedam! Gotovo već starica! pokušah biti nijemo samoduhovit. Što ću! Takav sam! Skočite mi odmah u usta: ševio sam je od njene petnaeste, možda šesnaeste, možda sedamnaeste, ali svakako je to bilo ispod njene osamnaeste, pa će mi to pravo prvenstva dati i za pravo da je moralno ševim i u ovim njenim i svojim godinama. Poda mnom je ona i danas imala o n e godine, o n a j svlak, o n u kožicu, o n e sitne dojčice, o n e glatke nožice, o n a j tanahni vratušak koji je prije bio proljetna visibaba no anatomski primjerak. I konačno: bio je tu vazdan prisutan onaj opijatni miomiris njene uske pičkice čiju sam ja mrežicu jednog lijepog dana kad je kišilo kao iz kabla naprosto ? razderao… A kako je ne bih jednom izgubio, paralelno s njom vodio sam tajnoviti ljubavni život s Plavušom velikih dojki. Dakako, samo u priči. Kako bih svoju draganu što više i podmuklije, podsviješću, privezivao uza se i činio je ljubomornijom i ljubomornijom. Znao sam da se rastačem, da mi se kosti raštimavaju, da se približavam groblju starih slonova, ali da nikako ne želim izgubiti svoju s t v a r n u draganu. Zato sam izmislio Plavušu velikih dojki. I njoj je sad bilo petnaest. No, nju još nisam ševio, govorio sam svojoj stvarnoj dragani, samo sam joj tu i tamo obliznuo pičić a karić stavio na bradavice. Neću je nikada ni tucati, tako mi moje časne preljubničke riječi, samo ću bluditi po njoj! Bit ću Džems Kuk njenih tisuću i jednog neistraženih otoka. Bludit ću samo s njom u svojoj glavi. Kao slobodni Psiholog i LOVAC na vagine. Sa svim svojim trikovima, do kojih sam dolazio naporno, vjerujte, vrlo naporno. Jednom, kad u ovom svijetu stvari budu stajale bolje nego što stoje, ispričat ću vam ponešto o tim trikovima. Daj neki bože ili vraže da u svijetu jednom sve bude u redu. Ne bude li, ja ću i dalje svoje staro tijelo polagati na mlada tijela. Tražit ću u tom proturječju onu osobitu esenciju i odgovore na brojna mutna životna pitanja. Vraga esenciju, podjebava me opet moj unutrašnji sufler, bit će to samo izgovor za neki novi blud. Kakva esencija! Sve što je dopušteno nije i zabranjeno! Ohoooo… kršćanska to neka gnjida u meni progovara! Ili to možda onaj stari, vječni, Karamazov ponovo usred Zagreba vadi onu svoju smrdljivu i natečenu karušinu u danu koji nije dan, već prokleta i pohotna noć usred dana…