Riječ je o vrlo modernoj komediji, gotovo lakrdiji, u kojoj se ravnopravno pojavljuju tekst, gluma, muzika, ples i pjevanje.“Zašto predstava o Miloševiću? Ja sam Izraelac i teški ovisnik o politici i vijestima. Proučavajući Miloševića, otkrio sam sličnost s Arielom Sharonom i s izraelskom situacijom, čak i s Georgeom W. Bushom. Pomislio sam da bi bilo zanimljivo napraviti predstavu o običnom, svakodnevnom životu obitelji Milošević, osobito sada kada cijeli svijet prati sudski proces u Haagu, ali ne iz političke perspektive, nego kroz obiteljski život”, kaže Yosi Wanunu (40), izraelski redatelj i umjetnički direktor bečkog kazališta “Toxic Dreams” koje je u ponedjeljak u Dietheater Kunstlerhausu na Karlsplatzu u Beču premijerno izvelo provokativnu i kontroverznu kazališnu predstavu “Die Milosevics” s podnaslovom “Sve o obitelji”.

Kada Marko Milošević kaže ocu da bi napravio plastičnu operaciju, on mu odgovara da je 'lep na tatu'Predstava “Die Milosevics” nastala je na temelju telefonskog razgovora između bivšeg srpskog diktatora Miloševića, njegove supruge i sina, koji je hrvatska tajna služba snimala od siječnja 1996. do svibnja 1998. U javnosti je taj dijalog objavljen početkom veljače 2002. u Globusu, a Yosi Wanunu ga je pročitao u Harper’s Magazineu u svibnju prošle godine. Zajedno s ansamblom zaključio je da bi dio tog razgovora, koji je snimljen 1997., mogao biti odlična podloga za kazališnu komediju. Osobito zato što je bio u potpunoj suprotnosti sa stvarnošću i sa slikom bivšeg srpskog diktatora Slobodana Miloševića.

Najviše mu se svidio onaj apsurdni dio u kojem se Marko Milošević, diktatorov sin, tuži na klempave uši i želi napraviti plastičnu operaciju, a Milošević mu odgovara: “Sine, lep si ko lutka, na tatu, samo ti je, bre, glava ušiljena, a stomak ko petodinarka. Svaki magarac u tvojim godinama izgleda tako, i čim se malo popuniš i, što se kaže, stabilizuješ, to će sve da legne kako treba.” Iskoristio je i dijalog u kojem Marko govori da želi korigirati kompletno zubalo i nabaviti nove, meke kontaktne leće. “Pa, uzet ću u svim bojama. Zavisi kako se obučem.”

Zatim, u predstavu je ukomponirao i scenu u kojoj Marko Milošević, inače vlasnik diskača “Madona” u Požarevcu, želi napraviti rodilište, te promociju njegove nove kuće s bazenom. Na sinovu ideju o gradnji rodilišta s “kiretarnicom” u Požarevcu, otac Milošević je zaključio: “Nemoj da se zajebavaš. Bolje ti je da držiš ‘Madonu’.” Ali sin je bio uporan i razmišljao je o “unosnim delatnostima koje bi bile i društveno korisne”: “Tata, je l’ znaš koliko košta kiretaža ovde po šupama u Požarevcu? Zamisli kad za kiretažu koja traje 3,5 minuta, u svinjcima, koji se nazivaju ordinacijama, ljudima uzimaju 150 maraka.”

“Lako je napraviti političku predstavu o Miloševiću u crno-bijeloj tehnici”, nastavlja Wanunu. “Ja sam želio otići korak dalje i napraviti predstavu u kojoj bi se razotkrila obiteljska hijerarhija i njezino funkcioniranje u obitelji Milošević. Dakle, otkriti što je izazvalo nasilje. Mislim da je Milošević kompleksan simbol. Netko će možda zaključiti da sam bio preblag prema njemu, ali mislim da je u ovom slučaju teško raditi politički teatar jer mnogi ljudi i dalje ne znaju što se uistinu događalo u vrijeme rata i imaju različita mišljenja o bivšoj Jugoslaviji. Možda bi bilo zanimljivije raditi predstavu o Miloševiću u zemljama bivše Jugoslavije nego u Beču.”

Riječ je o vrlo modernoj komediji, gotovo lakrdiji, u kojoj se ravnopravno pojavljuju tekst, gluma, muzika, ples i pjevanje. Zapravo, kazališna formula Yosija Wanunua vrlo je jednostavna, ali ubojita kombinacija, koja unaprijed sugerira uspjeh, a sastoji se od tri faktora: provokacije, politike i seksa, odnosno, plesa golih muških i ženskih tijela; sve to umotano je u ludi ritam i odjeveno u postpankerski stil, a začinjeno ironijom i odličnom glumom i pjevanjem. Novost je i demistifikacija kazališnog rada: na sceni se vidi kako nastaje predstava, čime su željeli razgolititi i predstavu i obitelj Milošević. Tekst je na njemačkom, a pjesme na engleskom jeziku, od kojih jedna govori o Titu i “nestanku dobrih starih vremena”.

Glavne uloge – Slobodana Miloševića, suprugu Mirjanu i sina Marka, glume glumice Michaela Hurdes-Galli, Irene Coticchio i Elisabeth Prohaska. Uz njih se još pojavljuju koreograf Daniel Aschwanden i Almut Molksmith, te muzičar i pjevač Andi Haller, a asistentica redatelja je Claribel Koss. Predstava se može pogledati svakog dana, sve do 12. studenog.

Ta specifična komedija smatra se prvom kazališnom predstavom na svijetu koja je inspirirana životima Slobodana Miloševića, bivšeg srpskog predsjednika, kojemu se u Haagu sudi za ratne zločine i genocid, njegove supruge Mirjane Marković i njihova sina Marka, koji se, kako se navodi u katalogu, skriva u Kazahstanu. Unatoč aktualnosti i kontroverznosti teme, organizatori nisu smatrali da je na premijeri potrebno osiguranje, iako u Beču živi 100 tisuća Srba. “Ne očekujemo nikakve ekscese niti provokacije”, izjavila je prije premijere producentica Kornelia Kilga. Glumci su rekli da se s ovom predstavom ne bi usudili gostovati u Zagrebu ili u Beogradu, ali ako uslijedi poziv, razmislit će o dolasku.

Namjerno se nisu opredijelili za politički teatar, što bi u ovom slučaju bio očekivani izbor. Smatraju da je politički teatar uvijek nečija interpretacija nekog događaja ili ličnosti i da se može iskoristiti za manipuliranje stavovima. Zbog toga i u katalogu predstave objašnjavaju da ne žele publici nametati vlastitu interpretaciju ili mišljenje.

“Kad pročitam neki atraktivan tekst, on mi se usječe u pamćenje i ne izlazi mi iz glave”, objašnjava Wanunu motiv nastanka predstave. “Čim sam pročitao stenogram razgovora između Miloševića i sina, odmah sam se zainteresirao i pomislio kako bi bilo dobro napraviti televizijsku emisiju o toj temi. Taj tekst je vrlo jednostavan i nema nikakvih političkih implikacija, ali je na mene djelovao vrlo snažno.”

Na pitanje da li predstava presuđuje Slobodanu Miloševiću, Wanunu je odgovorio da ne vidi sve crno-bijelo, ali da je cijela predstava svojevrsno suđenje uživo. ”Želim da gledatelji donesu vlastiti sud jer smatram da cilj teatra nije da druge uči što da rade i misle. Za mene je bilo važnije pokazati kako stvari funkcioniraju. Zbog toga je predstava prilično orijentirana na Miloševićevu suprugu Miru Marković jer se uvijek govorilo da je ona prava vještica koja stoji iza njega i njegove politike. Pokušao sam dokučiti kakav je mehanizam funkcioniranja tog para,” zaključio je Wanunu, koji je u Izraelu studirao teatrologiju, a zatim se osam godina usavršavao u New Yorku. Proučavajući američki eksperimentalni teatar, upoznao je austrijsku producenticu Korneliju Kilgu i među njima se rodila ljubav. Zajedno su došli u Beč gdje se Wanunu počeo baviti režijom, a 1987. osnovali su vlastito kazalište “Toxic Dreams”.

Ulogu Mirjane Marković tumači Irene Coticchio, koja se usavršavala u plesu i fizičkom teatru u Londonu, a surađivala je i s Robertom Wilsonom, jednim od najboljih redatelja današnjice. “Namjerno sam htjela izbjeći realističnost”, kaže. “Nisam htjela izgledati poput nje: stavila sam plavi plastični cvijet u kosu i agresivni make-up na usne, koje sada izgledaju kao nakon plastične operacije. Lik Mirjane Marković je moja interpretacija te žene.”

Na pitanje kakve reakcije očekuje nakon premijere s obzirom na atraktivnost i provokativnost teme, odgovorila je sljedeće: “Kad bih ljudima rekla što pripremamo, bili su šokirani ili barem zatečeni. Ili su samo uzdahnuli i rekli: Aaaa! No kad su se oporavili od šoka, zaključili su da radimo vrlo zanimljivu stvar. Iako to nije politički teatar i mi priču ne radimo iz političkog rakursa, svima je jasno da su detalji i okvir politički, da će predstava imati političko značenje i da će je publika doživjeti u političkom smislu.”

Wanunu se za predstavu iscrpno pripremao. Pročitao je Miloševićevu biografiju britanskog autora Adama Lebora. Zatim je proučio sve materijale koje je našao o tome što je Milošević radio proteklih godina da bi stekao sliku o njegovoj obitelji. Odgledao je i mnoge igrane i dokumentarne filmove, TV emisije, a pročitao je i neke knjige Mire Marković, Miloševićeve supruge, koje su bile prevedene na engleski jezik. Naposljetku je zaključio da je komedija situacije najbolja forma za prikazivanje apsurdne priče o Miloševićima.

Zapravo, preselili su originalnu formu američke komedije situacije na kazališne daske. To znači da se u predstavi osim glumaca, muzičara i plesača, povremeno pojavljuje i režiser koji javno kontrolira glumce i događaje na sceni. Čuje se zvuk smijeha i pljeska koji su unaprijed snimljeni na vrpci. Zatim, tehničko osoblje javno namješta rekvizite. Također su inzistirali da glumci postignu što veću sličnost s filmskom glumom, dakle, da izbjegnu kazališnu teatralnost i budu što prirodniji.

Tvrde da uspješna TV komedija mora zadovoljiti nekoliko preduvjeta: gledatelji moraju poznavati glavne likove i razumjeti njihove motive kako bi ih radnja vukla iz tjedna u tjedan. Zato su Miloševiće prikazali kao prosječnu obitelj, koja ima sve tipične probleme kao i svi ostali, primjerice, s novcem, djecom i slično. Miloševići kao i obitelj Soprano imaju kućnog ljubimca.

Na pitanje kako je banalnom telefonskom razgovoru dao meso, Wanunu je odgovorio primjerom: “Postoji scena u kojoj Milošević stavlja motorističku kacigu na glavu i razbija tanjure po cijeloj sobi dok krhotine lete na sve strane. Za tu sam scenu pronašao inspiraciju u brojnim ubojstvima koja su počinili motociklisti u tijeku devedesetih godina. Te su se slike često ponavljale u prošlom desetljeću. Zapamtio sam ih, mislim da su snažne i višeslojne, i sada sam ih iskoristio u ovoj predstavi.”

Skladatelj i muzičar Andi Haller napravio je muzički kolaž koji je sastavljen od različitih tipova muzičkih žanrova, od pop pjesama iz šezdesetih preko popularnih američkih ritmova iz mjuzikala do pjesama koje su inspirirane srpskim trubačima. “Htio sam da muzika nalikuje na turbo folk, ali nisam htio kopirati taj žanr nego stvoriti vlastiti zvuk”, kaže Haller koji živi pola godine u Beču, a pola godine u Barceloni gdje svira s bendom. Također, napisao je muziku za dokumentarac mladog beogradskog redatelja Gorana Rebića koji godinama živi u Beču.

“Kreirali smo komediju koja izgleda kao da dolazi iz pakla”, objašnjava Wanunu. “Ples je jako važan u predstavi: između kratkih scena glumci izvode ritualne plesove, koji podcrtavaju apsurdnost konverzacije. Taj ples ima kvalitetu derviša ? on je brz, ima hipnotički učinak i dovodi do ekstaze, čime smo željeli proširiti tekst i cijeloj predstavi dati neverbalnu dimenziju.”

Na pitanje zašto su nazvali kazalište “Toxic Dreams”, Wanunu je odgovorio: “Dugo sam želio raditi fantastične snove, ali su uvijek na kraju ispali toksični. Osim toga, sva druga imena bila su već zauzeta.” Kornelia Kilga i Wanunu tvrde da njihovo kazalište prije svega slavi svakodnevni život i da gledatelji moraju prihvatiti konfuziju kojoj su izloženi dok u mraku teatra prate predstave “Toxic Dreamsa”.

“U kazališnoj estetici više se oslanjamo na američki, osobito newyorški eksperimentalni teatar i tradiciju performansa nego na europsko kazalište”, objašnjava Kornelia Kilga njihov kazališni manifest. “To znači da u svojim predstavama objedinjavamo elemente iz različitih medija, od filma i videa do slikarstva, kiparstva i muzike. Predstavljamo prirodan i izravan stil glume, koji je sličniji filmskoj, ali volimo i preuveličavanje, znači glumu nalik onoj u melodramama, nijemim filmovima i mjuziklima. Smatramo da su pokret, ples, svjetlo i muzika jednako važni kao tekst. Ne želimo publici davati konačne odgovore i ne slažemo se s klasičnom podjelom na zabavu i umjetnost kakva postoji u srednjoeuropskim zemljama.”

“Naš kazališni stil je relativno nov za njemačko govorno područje na kojem prevladavaju tekst i psihologizacija. Godišnje napravimo najmanje dvije, a u prosjeku četiri predstave, i djelomično nas financiraju grad Beč i puno manje država”, zaključila je Kornelia Kilga, dodavši da su gledatelji nakon predstava poput Shakespeareova “Tita Adronicusa” bili pomalo zatečeni, ali da danas već imaju dosta fanova.