Danas, u dobi od 42 godine, Tamara Obrovac kandidat je za nagradu trećeg kanala BBC-ja u kategoriji najboljih europskih etno-izvođača.Početkom osamdesetih Tamara Obrovac, podrijetlom iz Istre, studirala je sociologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, disciplinirano, ali ne s previše interesa. Živjela je kao podstanar u Voltinom naselju i izbezumljivala susjede alt-saksofonom čiji je zvuk prodirao kroz tanke zidove do najviših katova montažne peterokatnice. Jednog popodneva, u ime iznerviranih stanara, na vrata je zazvonio muškarac s pripremljenom lekcijom o pravu radnih ljudi na popodnevnu tišinu. Ustuknuo je ugledavši sitnu, vižlastu spodobu od metar i šezdeset: na prvi pogled golemi instrument činio se većim od nje. “Isuse, koliko buke od tako sitne osobe”, izustio je zaprepašteno, prije nego što će, očaran tom disproporcijom, ponuditi kompromisnu satnicu, malo za njezinu svirku, malo za svoju popodnevnu siestu.

BBC RADIO 3 90-93FM 'Kvartet Transhistria čine fenomentalni glazbenici bez kojih ne bih napravila to što sam napravila' PRONAĐENI PUT 'Tek sam u Zagrebu, na fakultetu, prvi put slušala jazz uživo i shvatila da me ta glazba dira više od rock'n'rolla koji je slušala moja generacija'Danas, u dobi od 42 godine, Tamara Obrovac kandidat je za nagradu trećeg kanala BBC-ja u kategoriji najboljih europskih etno-izvođača. Ilustracije radi, za istu nagradu nominirani su – tek u drugim kategorijama ? afirmirane glazbene veličine poput Cesarie Evore i Manu Chaa. Vijest je objavljena u svim dnevnim novinama, ali kao nešto uzgredno, bez osobitog značaja za hrvatsku javnost. Etno-jazz kojim se bavi kao pjevačica, skladateljica i flautistica nema u Hrvatskoj masovnu publiku. Ipak, s jazzom koji se poigrava istarskom ljestvicom i istarskim dijalektom, Tamara Obrovac postala je glazbeni proizvod koji, očito, na međunarodnoj sceni prepoznaju kao nešto osebujno i specifično hrvatsko.

NACIONAL: U domaćim novinama objavljena je vijest da ste ušli u najuži krug nominacija BBC-jeve nagrade za 2004. Tko vas je nominirao, kakva je to nagrada, koji je sustav odlučivanja, koliko je prestižna? – Nagrada je nova, uspostavljena je tek 2002. Dodjeljuje je Treći kanal radija BBC zajedno s Vomexom, jednim od najvažnijih sajmova glazbene industrije koji se svake godine održava u drugom gradu. Ove godine bio je održan u Sevilli. Nagrada je, zapravo, realizacija ideje kojoj su Britanci vrlo skloni: otkrivanje i afirmiranje novih glazbenih koncepata. Za nagradu me nominirao moj izdavač, diskografska kuća Cantus, a u uži izbor u kategoriji europske glazbe, ušla sam izborom World Service BBC-ja. Nominirana sam s pjesmom “Črno zlo” s CD-a “Sve Pasiva”.

NACIONAL: Vjerujete li u osvajanje prvog mjesta? – Ne vjerujem da ću postići više od nominacije. Ali već nominacija znači puno. Nagrade mi već odavno nisu najvažnije u životu. Dovoljno sam odrasla da moj prioritet bude ljubav prema onom što radim, i da radim s ljudima s kojima se razumijem i koje poštujem. E, da mi se to dogodilo prije deset godina, mislila bih da sam dodirnula boga. Ali danas, u 42. godini, naučila sam razlikovati bitno od nebitnog. Tako je ta nominacija ujedno potvrda mog životnog načela: kada čovjek prestane željeti tu vrstu priznanja, onda mu se ono samo dogodi.

NACIONAL: Kada spominjete ljude koje poštujete i s kojima se razumijete, pretpostavljam da mislite na svoj kvartet Transhistria. – Upravo tako. To su fenomenalni glazbenici koji prate moj glazbeni razvoj godinama. Imala sam sreću da sam sjajne suradnike imala kroz cijelu karijeru. Usto, dobri su ljudi, što je za glazbu vrlo važan princip: dobrota znači sklad bez rivalstva i međusobnu sukladnost. Među nama vlada sklad energija, dobra vibra, poseban feeling, kako se to nekoć govorilo. Bez njih ne bih napravila to što sam napravila i moja glazba ne bi zvučala kako zvuči.

NACIONAL: Vaš kvartet Transhistria sastavljen je od glazbenika različitih nacija. Imate Talijana i Slovenca. Kako rješavate problem prostorne distance? Koliko vam, primjerice, treba da organizirate probe? – Čas posla. Snimim na matrici glazbu koju želim, za svaki instrument, pošaljem im, a onda se nađemo negdje na pola puta i probamo: u Ljubljani, Kopru. Nekad stvar odmah zvuči savršeno, ponekad malo vježbamo.

NACIONAL: I to je sve? – To je sve, kada radite s ljudima koji sjajno sviraju i s kojima dijelite isti osjećaj za glazbu.

NACIONAL: Rekli ste da biste na početku karijere s ovakvom nominacijom dodirnuli boga. Budući da takva nagrada nije postojala, što se tada smatralo vrhunskim uspjehom u jazz branši? – Da vam pravo kažem – ne sjećam se? Ali se sjećam svog prvog razočaranja. Kada sam negdje 1997. napravila “Trijade”, svoj prvi CD, činilo mi se da sam obavila veliki posao. Bio je to CD sa standardnim jazzom. Bila je i jedna moja pjesma koju sam izvodila na engleskom jeziku, uz nekoliko skladbi s istarskim motivima. Poslala sam ga, nadobudno, jednoj od najpoznatijih diskografskih kuća, ETM, koja je sinonim za kvalitetnu europsku improviziranu glazbu. Kao mala neznalica iz Istre, nisam znala da od njih ne treba očekivati ni pozitivan ni negativan odgovor jer njihov je moto “ne šaljite nam ništa, jer ako radite nešto doista dobro mi ćemo sami doznati za vas”. Začudo, ja sam ipak dobila odgovor. Potpisao ga je na engleskom jeziku Steve Lake, čovjek kojem su se tada obraćali svi džezisti. Odgovor je bio otprilike ovakvog sadržaja: da je primio moj CD, da je ugodno iznenađen nivoom muziciranja, da mu se sviđaju pjesme inspirirane Istrom, ali što se njega tiče, glazba mora biti više od izuzetne, da bi se za nju zainteresirala njihova diskografska kuća. Tada sam bila silno nesretna i razočarana. No danas mogu biti zadovoljna, jer malo je pjevača koji su s prvim CD-om napravili to što sam ja napravila.

NACIONAL: Tko se brine za vašu karijeru? – Nitko. Ja nemam menadžera i sve radim sama. Kako vrijeme ide, sve me manje opterećuju ti poslovi. Bilo bi mnogo bolje da imam menadžera, ali s njima je uvijek isti problem: oni će se zalijepiti na gotov proizvod, ali nisu previše spremni ući u rizik i baviti se plasmanom nečega u začetku.

NACIONAL: Vi ste, dakle, menadžer i cijelom bandu? – Jesam, ja sam organizator, mama i sve što je potrebno.

NACIONAL: Opće je uvjerenje da se od jazza, bio on i vrhunski, ne može živjeti. Dokazujete li svojim primjerom točnost ili netočnost te predodžbe? – U Hrvatskoj od jazza ni ja ne bih mogla živjeti. Ne bih, doduše, mogla živjeti ni od prodanih CD-a u inozemstvu. Moj izdavač Cantus, nema razvijenu distributivnu mrežu po svijetu. Sada, nakon nominacije za nagradu BBC-ja mogla bi se otvoriti vrata nekog inozemnog izdavača. Ali ja nastupam na jazz festivalima i na koncertima. Upravo se spremam u Njemačku gdje ću do Božića održati 11 koncerata. Osim toga, skladam glazbu za kazališne predstave. Radila sam, primjerice, glazbu za “Tanac od mrtvih” koja je u Zagrebu izvedena pretprošle godine u Komediji. Radila sam, također, glazbu za teatar Dasaka koji je nedavno u koprodukciji sa ZKM-om postavio “Jelka kod Ivanovih”. I od toga živim, ponekad bolje, ponekad skromnije.

NACIONAL: U Jelki kod Ivanovih i osobno ste glumili. – Glumila sam i u “Tancu od mrtvih”, i bilo mi je jako zabavno. Bila je to sjajna igra jer u njoj nisam imala nikakve glumačke ambicije. Pjevala sam vlastitu glazbu. Da su te predstave od mene zahtijevale ozbiljnu glumačku aktivnost, pitanje je bih li se u njima pojavila. Bila mi je i osobita čast nastupati s glumcima ZKM-a.

NACIONAL: Nazivaju vas, među ostalim, osnivačicom specifično istarskog jazza. Smatrate li da je ta definicija točna? – Ne vidim, doduše, ni sljedbenika ni nasljednika te škole. Ali, točno je, prva sam povezala istarski folklor s jazzom. Specifičnost istarskog folklora je dvoglasje, kako je ustvrdio Matetić Ronjgov, i čim imaš dvoglasje, već si u istarskom folkloru, bio to jazz ili nešto drugo.

NACIONAL: Budući da ste karijeru započeli klasično, svirajući unutar američkih jazz standarda, u kojem ste trenutku shvatili da vam vaša Istra jamči prepoznatljivost po kojoj možete postati poznato ime? – Od prvog trenutka tragala sam za vlastitim glazbenim identitetom. Nikada nisam bila osobiti poklonik trendova. Ili je nešto izazivalo moje emocije ili nije. Tražeći što je najpogodnije da izrazim emocije, prvo sam pjevala tradicionalni jazz, zatim jazz u istarskom dijalektu, a onda sam shvatila da je moj istarski dijalekt na svoj način specifičan zvuk i glazba. Prvo sam trgala za nekom novom harmonijskom strukturom koja bi me zadovoljila. Presudno je bilo kada sam shvatila da pjevanje i melodioznost ovisi o jeziku kojim najbolje govoriš, koji najdublje osjećaš i kojim onda pjevaš.

NACIONAL: Ali vi ste odrasli u Puli. U Puli su samo akcenti specifičniji, ali nitko ne govori ni s “mekim” ć, a kamoli u dijalektu kojim vi pjevate. – O ne, to jest moj materinski govor, ja sam na njemu progovorila, samo sam odgajana da govorim hrvatskim književnim jezikom. Znate, kada sam išla u osnovnu školu, tako su govorili samo đaci putnici sa sela, dijalekt je bio žig seljaka iz unutrašnje Istre. Moja majka je umrla kada sam bila vrlo mala. Mene je odgajala baka Ulika, seljanka. Ona se trudila govoriti književni hrvatski, kako bih i ja to naučila. Bojala se da će mi se inače djeca rugati. Nisam, dakle, morala otkrivati istarski dijalekt, nego samo glazbene mogućnosti koje on sadrži.

NACIONAL: Prije vas u istarskom dijalektu propjevao je Franci Blašković, Gustafi, Alen Vitasović, Livio Morozin. Svi su oni, uz izuzetak Blaškovića, vama i generacijski bliski. Premda je riječ o pop i rock žanrovima a ne o jazzu, nisu li vam na neki način pomogli da pronađete formulu etno glazbe? – Franci Blašković je apsolutni pionir i institucija za sebe. Njega se ne može nigdje smjestiti. No njegov glazbeni idiom, kao i glazbeni idiomi svih ostalih, bitno se razlikuju od moga. U glazbenom smislu oni nisu toliko istarski ukorijenjeni, kao dijalekt kojim se služe. U tom smislu najvažnija je bila moja suradnja s Dariom Marušićem, muzikologom koji živi šest kilometara od Pule, u selu Šikići, i koji je izvrstan poznavatelj istarske ljestvice i strastveni istraživač istarskog folklora. Zna za svakog čovjeka u Istri koji nešto svira. Došla sam do njega i rekla: “Čuj, nauči me kako funkcionira istarska ljestvica i što ja mogu s njome učiniti u jazzu.” I suradnja je trajala dok smo za nju oboje bili zainteresirani. Moja prva dva CD-a bila su mnogo više na strani jazza, a sljedeća dva zvučala su istarski.

NACIONAL: Svi koji prate vaš rad, tvrde kako je vaša karijera ? u jazz segmentu – bitno vezana uz još jednog čovjeka, Krunu Levačića. Iz koje je on priče ušao u vašu karijeru? – To je moj dragi, najdraži prijatelj koji je sa mnom od samog početka, kada sam došla u Zagreb studirati sociologiju 1981. Prije toga u Puli sam završila gimnaziju i, paralelno, srednju glazbenu školu. Učila sam flautu kao glavni predmet. Bila sam jako loša u glazbenoj školi, moram to priznati. Flauta, kao melodijski instrument, nije bila kompatibilna s mojom prirodom i temperamentom. Kasnije, na fakultetu, otkrivši da mi se sviđa jazz, otkrila sam saksofon. Tek sam u Zagrebu jazz prvi put slušala uživo i tada sam shvatila da je to – za razliku od moje generacije koja je slušala rock’n roll – glazba koja mene puno više dira. Na drugoj strani, na studiju sociologije predavao mi je, među ostalim, tada još vrlo mladi asistent Benjamin Čulig koji je nas studente fanatizirao za planinarenje. Po toj planinarskoj liniji upoznala sam neke ljude koji su svirali razne instrumente. I mi smo osnovali band koji se zvao Weila. Svirali smo Choena, Dilana? Ja sam imala posuđenu gitaru, pjevala sam i smišljala neke pjesme. Ne znam kako bih danas nazvala vrstu glazbe koju smo izvodili, ali najmanje je u njoj bilo jazza. U svakom slučaju, u jednom trenutku u Weilu je kao basist ušao Mladen Lima Baraković ? on je danas u Boilersima ? koji je u band doveo Levačića. Oni su me uveli u tadašnju mladu zagrebačku jazz scenu i mi smo osnovali Tabasco-band, ako ga se sjećate. I ja sam uz njih polako počela tražiti svoje mjesto. Prvo sam ga našla u pjevanju, a zatim u skladanju.

NACIONAL: Niste ipak tako samonikla pjevačica, kako bi se moglo zaključiti po vašoj priči. Pjevanje ste ipak studirali, i to na pravoj školi. – Točno, u Ljubljani sam završila dvije godine pjevanja na srednjoj glazbenoj školi. Upisala sam je nakon nastupa na Jugoslavenskom jazz festivalu na Bledu, negdje 1986. ili 1987. Nakon nastupa s Tabascom prišla mi je Nada Žgur i pitala me bih li predavala pjevanje na njihovoj školi koja se upravo bila otvorila. U Ljubljani je bila prva glazbena škola u tadašnjoj Jugoslaviji koja je imala veze s jazzom. Ne pada mi na pamet da budem učiteljica, rekla sam Nadi Žgur, ali bih vrlo rado postala vaša učenica. Dobro sam učinila. Za te dvije godine savladala sam tehniku koja mi je doista nedostajala.

NACIONAL: Uzgred, što je bilo sa studijem sociologije u Zagrebu? – Apsolvirala sam, ali nikada nisam diplomirala. Ipak, ne mislim da je to bilo izgubljeno vrijeme. Ono što sam naučila na studiju sociologije pomaže mi danas da imam svijest o društvenim vrijednostima glazbe i kulturološkom kontekstu u kojem nastaje moja glazba.

NACIONAL: “Ulika” je naslov CD-a koji ste posvetili svojoj baki. Znam da je umrla. Je li čula glazbu koju ste joj posvetili? – Kako ne. Doživjela je promociju “Ulike”. Bila je na koncertu. Kada je koncert završio, rekla je zabrinuto: “Tamara moja, ajme meni majko, ča ti vičeš?” Baka Ulika je most između te istarske tradicije i jazz globalizma, da tako kažem, i zato je jednako važna za stvaranje mog glazbenog identiteta kao i moji najbliži suradnici. Bila je jednako izvorište i mog oca i mene. Moj otac je slikar i pričao mi je kako ga je ona, nepismena seljanka, tjerala da gleda izlazak sunca kada je bio mali i čuvao krave u svom selu. On tvrdi da je zbog prizora zore koju je ponekad dočekivao sa svojom majkom, vjerojatno postao slikar. Da nije rođena u istarskom selu i da je bila školovana, baka Ulika možda bi se bavila umjetnošću. Istra nije oduvijek bila kakva je danas, otvorena i prosperitetna.

BIOGRAFIJA
Tamara Obrovac
rođena je 1962. godine u Puli; apsolvirala je sociologiju u Zagrebu, a Ljubljani je završila dvogodišnju školu jazz-pjevanja
1996. CD jazz glazbe “Triade”
1998. CD “Ulika” gdje su sve pjesme na dijalektu
2001. CD etno glazbe “transhistria”; glazba za predstavu “Tanac smrti” u Konediji
2003. CD “Sve pasiva”; glazba za predstavu “Jelka kod Ivanovih” teatra Daska i ZKM-a