Dana 31. prosinca u jutro u dnevnim novinama osvanuli su kritički komentari o piratskom Internet izdanju Perkovićeve izvedbe "Jasenovac i Gradiška stara" u slavu dva ustaška konclogora tijekom Drugog svjetskog rata.Doček Nove godine s Markom Perkovićem zvanim Thompson bio je izuzetno zanimljiv i poučan društveni doživljaj. Dana 31. prosinca u jutro u dnevnim novinama osvanuli su kritički komentari o piratskom Internet izdanju Perkovićeve izvedbe “Jasenovac i Gradiška stara” u slavu dva ustaška konclogora tijekom Drugog svjetskog rata. Još iste večeri Perković se pojavio u restoranu Globus, u ulozi zvijezde novogodišnje noći koju je organizirao Narodni radio, dok je njegov nastup posredstvom CCN-a u živo distribuiran većini lokalnih televizijskih postaja. U samo nekoliko sati novinarski ceh, solidarno i kolektivno, izbrisao je iz sjećanja civilizacijsko i moralno dno iz kojeg Perković, navodno bogobojazni katolik i hrvatski patriot ? da se poslužimo njegovim religijskim jezikom – sotonistički trijumfira nad jasenovačkim i starogradiškim avetima. Svi su, štoviše, bili oduševljeni. Organizatori s Narodnog radija smatrali su svojim velikim uspjehom što se u restoranu Globus nije pojavio ustaški čopor crnih košulja, Pekrovićevih političkih sljedbenika, i što je na ekranu njegov show izgledao, navodno, raskošno i monumentalno. Prijenos Perkovićevog novogodišnjeg nastupa urednici CCN-a, s jednakim zadovoljstvom, ocijenili su kao izuzetnu eksluzivu.

Pjesme koje radikalni Hrvati na čelu s Perkovićem definiraju kao izvorno hrvatske, baziraju se na jugoslavenskom glazbenom koduTamo, na licu mjesta, u Perkovićevoj pojavi ipak nije bilo ničega monumentalnog. Nije bilo nebeski uzdignute bine, dimnih zavjesa, kršnih junaka u narodnim nošnjama i simboličkih lomača. Ukratko, u komornijem restoranskom prostoru izostali su leibachovske masovne scene s njegovih koncerata, koje mladiću iz zaseoka Čavoglave daju značenje središnje subkulturne ikone hrvatske desnice. Unatoč prostranoj bini, velikom videoekranu, šljokicama na ženskim toaletama, kravatama, sakoima, balonima, ligt showu i televizijskim kamerama, scenografi i aranžeri nisu Globus uspjeli transformirati iz socijalističke menze u glamurozni ambijent. Po uzorku gostiju ? mahom srednjovječnih bračnih parova – i po ponudi za 800 kuna, bila je to zabava za Zagrepčane sasvim osrednjeg imovinskog stanja. Kao izuzeci, pojavi li su se Paško Dodić, bogati zlatar, Robert Prosinečki, nogometna zvijezda, vlasnici i urednici Narodnog radija, organizatora programa, Marina Marinović, vlasnica agencije Pamakord i njezin poslovni partner Ivica Propadalo, scenograf i nekadašnji gitarist Teške industrije.

Nakon ponoći, u Globus su pristigla i dva tri SDP-ovaca iz gradske vlade. Unatoč najavama Milan Bandić, njihov politički lider, nije došao. Uokviren na nov način, Marko Perković zvani Thompson dobio je također odsjaj nostalgičnog socrealizma i postao ono što realno jest: plaćeni novogodišnji zabavljač koji ljudima organičenih primanja i nezahtjevnog glazbenog ukusa nudi pregršt pjesama koje, potpuno doslovno, svi mogu pjevati. Te melodije, pa čak i poneki stih, njegova je publika naučila davno prije nego što se Perković uzdigao do kantautora. U nekadašnjoj Jugoslaviji isti se glazbeni žanr nazivao balkanski rock ili pastirski rock. Također se bavio narodom, zemljom, planinama, kamenom, vjetrovima, Jadranskim morem. Kao nešto suvremeniji štih, dodana je moćna podloga njegovih pratećih heavy metalaca te srpskog narodnjaka Ace Lukasa. Pod nazivom pastirski rock, Perkovićev žanr afirmirao se uz svestranu potporu Partije, SSOJ-a i jugoslavenskih fundamentalista koji su u narodnjačko-rockerskom hibridu vidjeli posljednju branu od društvenih i kulturnih utjecaja s imperijalnog zapada. Činjenica da taj isti, jugoslavenski glazbeni kod radikalni Hrvati s Perkovićem na čelu danas definiraju kao izvorno hrvatski produkt, dokazuje samo koliko je duboke, neosviještene i utoliko nesretnije jugonostalgije sadržano u njihovim bespomoćnim duhovima. Razumljivo je da vape za nacionalnim identitetom. Razumljivo je da rastu doze ustaškog radikalizam kojim Jugoslaviju uzalud istiskuju iz sebe. A istina o današnjoj generaciji ustaša ubitačno je jednostavna: serija njihovih likova koji su izronili iz bivše države nije grijeh davno pobijeđenog i mrtvog Ante Pavelića, već komunističkog režima.

Zato je u zanimljivom novogodišnjem događaju najzanimljiviji bio sasvim izolirani prizor: dok je publika širila ruke, pocupkivala i zborno pjevala Perkovićeve hitove, u prvom redu i tik uz binu, gotovo pod njegovim nogama, je stajao svećenik Vjekoslav Lasić i Zvonko Trusić sa suprugom. Osamljena skupina Perkovićevih političkih sljedbenika ? štoviše, njegovih počasnih uzvanika i privatnih gostiju – netremice je, sa strahopoštovanjem i obožavanjem zurila u svog idola dok je sasvim rutinski odrađivao svoj poznati repertoar. Lasić je odjenuo dugački bijeli habit, službenu uniformu dominikanskog reda još iz vremena inkvizicije protiv navodnih heretika i tobožnjih vještica. No u pijanoj novogodišnjoj noći ni ženskasta toaleta na tijelu bradatog svećenika ? izuzetno zanimljiva za psihologe ? nije privukla veću pozornost. Bivši junaci domaće ultradesnice, a danas nesumnjivo novi Perkovićevi duhovnici, pali su u javni zaborav. Trusić je 1991. zaglavio u zatvoru, osumnjičen da je sudjelovao u masovnim likvidacijama srpskih civila u Pakračkoj poljani. Kada je opasanost od kaznenog progona postala sasvim realna, preko novina je zavapio da je Domovinski rat proveo u svom velesajamskom kafiću baveći se isključivo pozadinskim, logističkim poslovima. Pošto je u socijalističkoj Jugoslaviji obavljao dužnost sindikalnog predsjednika Kraša Trusićeva najveća, možda i jedina politička akcija, zabilježena je tek 1998. kad je predvodio juriš tzv. ustaša na pripadnike nevladinih organizacija koji su tražili da se tadašnjem Trgu hrvatskih velikana vrati nekadašnje ime Trga žrtava fašizma. Lasićev doprinos rušenju Jugoslavije još je minorniji. Tvrdeći da je protivnik države i režima, pod okriljem Crkve evakuirao se u dominikansku enklavu u Švedskoj i družio s tamošnjim hrvatskim emigrantima. U Hrvatsku se vratio tek kada je Jugoslavija nestala da bi održao nekoliko provokativnih i jednako nerizičnih misa zadušnica za pokoj nemirne duše Ante Pavelića. Slava Marka Perkovića Thompsona ostala je, izgleda, posljednja hrana za politički ego zakašnjelih radikala kojima je smrt Jugoslavije uništila razlog postojanja.

“Jasenovac i Gradiška stara / to je kuća Maksovih mesara; kroz Imotski kamioni žure / voze crnce Francetića Jure; u Čapljini klaonica bila / mnogo Srba Neretva odnila; Oj Neretvo teci iza stranu / nosi Srbe plavome Jadranu”, tako glase neki od stihova što ih je Marko Perković zvani Thompson u duetu s izvjesnim Joškom Tomičićem izvodio na svojim hercegovačkim koncertima. Ista pjesma ima dvije verzije. U Tomčićevoj solo izvedbi sadrži isključivo reminiscencije u slavu “mesarenja” u Jasenovcu i Staroj Gradiški. Za potrebe dueta s zvijezdom tzv. domoljubne hrvatske glazbe, jasenovačke i starogradiške strofe aktualizirane su 2000. nakon HDZ-ovog izbornog poraza, uvredom i psovkom – doduše, loše rimovanom – na račun Ivice Račana, donedavnog premijera, i Stipe Mesića, aktualnog hrvatskog predsjednika: “Gospe Sinjska ako si u stanju / uzmi Stipu a vrati nam Franju; Oj Račane jeba ti pas mater / i onome tko je glasa za te.” Joško Tomičić tiskao je koloplet sličnih CD-a u Hercegovini koji se ilegalno prodaju i u Hrvatskoj. Uz tradicionalne ustaške pjesme u slavu poglavnika Ante Pavelića, Crne legije i raznih ustaških uzora, Tomičić je snimio i znatni broj vlastitih kantautorskih djela s istovjetnim motivima. Kulturološki, najzanimljiviji je Tomičićev prepjev novokomponiranog narodnjaka “Jugoslavijo” u kojem se, kao prepoznatljivo obilježje tadašnje države, spominjao pastir koji svira u frulicu. Pošto je prisvojio melodijsku liniju “Jugoslavije”, na nju je nakalemio tekst koji, čini se autoru, parodira nekadašnju državu i afirmira NDH. No budući da je tekstopisac imao velikih problema s kroatizacijom ritma i slogova, refren pjesme ostao je isti: Jugoslavijo. Slušatelj mora dobro napregnuti sluh da iz Tomčićeve ustaške poetike shvati kako je Jugoslavija bivša, pokopana država.

Slično je s “Jasenovcem i Gradiškom starom”. Pjesma je primjer najčišćeg srbijanskog melosa. Ni ustaška klasika “Jure i Boban” nije izvornije hrvatska. Riječ je o prepjevu partizanske, usto srpske melodije “Na Kordunu grob do groba”. Na isti način je “Kralja Petra garda” postala tobože ustaški original “Zagrebačke frajlice”? Druga, proširena verzija “Jasenovca i Gradiške stare” u kojem sudjeluje Marko Perković zvani Thompson nije snimljena za legalnu distribuciju. Očito, deklarirani ustaša s hrvatske estrade ipak nije smogao dovoljno hrabrosti da takav tekst uvrsti u repertoar namijenjen hrvatskoj glazbenoj javnosti. Prilično kukavički za glazbenog ubermenscha, a skladba je kao piratsko izdanje distribuirana na jednoj od ustaških web stranica na Internetu. To znači da mladić iz Čavoglava nije posve historiografski neuk. Zna barem toliko o hrvatskoj povijesti: mora da je Poglavnik, zajedno sa svojim moćnim njemačkim, talijanskim i japanskim saveznicima izgubio Drugi svjetski rat, kad su, eto, čak i njemu Thompsonu u Nizozemskoj zabranili koncert zbog glazbenog propagiranja Pavelića i fašizma.

Jasenovac i Stara Gradiška tijekom Drugog svjetskog rata bili su ustaški konclogori za Srbe, Židove, Cigane i nepoćudne Hrvate. Prema procjeni pokojnog Franje Tuđmana ? a njegova je procjena navodno prilično blagonaklona prema ustaškom režimu ? samo u Jasenovcu smaknuto je 30.000 ljudi. Apstrahirajući virtuozne tehnike njihovih pojedinačnih i grupnih smaknuća, već statistički broj jasenovačkih i starogradiških leševa pokazuje da je tzv. domoljubna pop glazba Marka Perkovića zvanog Thompson u duetu s anonimnim Balkancem Tomičićem definitivno skliznula iz političke u psihijatrijsku, moralnu, čak civilizacijsku temu. Do sada je estradni umjetnik mogao braniti tezu da je samo bezazleni hrvatski nacionalist i zagriženi domoljub koji “Juru i Bobana” stavlja na koncertni repertoar zato što je spontano izrasla u pučku folklornu tradiciju. Na isti način, mediji su Perkovića do sada mogli pravdati da nikad izrijekom nije pozvao na pokolj i zločine. No, “mesarski” užitak kojim odzvanja pjesma “Jasenovac i Gradiška stara” nema veze ni s folklorom, ni s nacijom, ni s politikom. Kao i bijela ženskasta halja dominikanca Lasića na privatnoj novogodišnjoj zabavi, ona je psihološki simptom. Govori o moralnoj atrofiji, osobnoj i društvenoj.

Nešto je, naime, mračno, bolesno, zlo, ali i duboko tragično u toj primitivno sklepanoj glazbi kojom Perković, kao slavna osoba, pola stoljeća post festum, još jednom, verbalno i simbolički, mrcvari žrtve ustaških konclogora. Rođen je prije 36 godina u samoupravnoj i socijalističkoj Jugoslaviji, kako su je definirali njezini ideolozi. Dok je njego otac, gastarbajter, rmbačio po baušteli da bi prehranio obitelj, budućeg Thompsona odgajala je Lepa Brena, Goran Bregović, šuvarovska škola za socijalističke fah idiote, lokalni popovi i svibanjski sletovi na beogradskom stadionu. Poput kasnijih Perkovićevih koncerata, i tamo se simbolička impresija gradila na bakljama, narodnim nošnjama i državnim amblemima. Kako se sam hvalio u jednom od svojih intervjua, otac mu je već u srednjoj školi nabavio BMW kojim je muški adolescent osvajao divljenje djevojčica i zavist svojih vršnjaka. I sam osjećajući da je na djelu psihologija, a ne socijalni ili politički motiv, Perković će u istom intervjuu tvrditi kako je bogatim darovima njegov otac krpao osjećaj manjka u vlastitom životu vječno odsutne glave obitelji. Dijagnoza je možda čak bila točna. Jer Perkovićev BMW, kako se danas vidi, nikada nije ispunio odsustvo temeljnog moralnog orijentira i samorazumljivost nacionalne pripadnosti njegovog sina. U zreloj dobi on skrnavi leševe mrtvih ljudi koji nemaju ni groba, a kamo li nacije.

“On se užasno boji Boga”, šapnut će tijekom dočeka 2004. jedan od Perkovićevih glazbenih fanova, pokušavajući dokazati da je ustaštvo estradne zvijezde tek retorička, gotovo poetička figura. Ova dijagnoza je, međutim, pogrešna. Marko Perković zvani Thompson ne boji se Boga, već vlastite predodžbe o Bogu. Kako su mu ustaški tekstovi jedino oružje kojim savladava svoj jugonostalgiju, tako i njegov Bog koji se podsmjehuje i ruga leševima u Jasenovcu i Staroj Gradiški izranja iz dubina najcrnjeg inkvizitorskog ateizma. U Jasenovcu i Staroj Gradiški nisu pogubljeni oni Židovi koji su ubili Isusa što Thompson, teološki diletant, ističe kao svoju ključnu anstisemitsku zamjerku. Nisu pogubljeni ni oni Srbi koji su 1991. napali njegovo rodno selo, gdje je krezub i masne kose započeo glazbenu karijeru skladajući “Čavoglave”. S tim Srbima, svojim suvremenicima i vršnjacima, Thompson je duhovno intimniji nego s novozavjetnim Isusom. Tu nisu smaknuti ni oni komunisti koji su u njega usadili cinizam zločinca prema savladanim, bespomoćnim žrtvama. Neosjetljivost jugoslavenskog čeda u crnoj ustaškoj uniformi ogleda se u tome da Marko Perković Thompson ne bi shvatio svoju pjesmu ni da mu neki stari partizančina opjeva mesarenje na Bleiburgu.

No Marko Perković Thompson je najmanji krivac. Kada ga hrvatska medijska i društvena elita tako neukog, infantilnog, amoralnog kazni jer je ogledalo cijele Hrvatske, domoljubna estradna zvijezda možda će dobiti šansu da postane onakav kakvim se predstavlja: čovjek koji razlikuje Dobro i Zlo.