Nominiran je za filmsku nagradu Zlatni globus za najbolju mušku ulogu što će se dodjeljivati 25. siječnja i gdje će mu konkurenti biti Tom Cruise, Russell Crowe, Sean Penn i Jude Law.Ulogom u posljednjem filmu “House of Sand and Fog” sir Ben Kingsley (60) ponovno je oduševio filmske kritičare pa i ne čudi što je nominiran za filmsku nagradu Zlatni globus za najbolju mušku ulogu što će se dodjeljivati 25. siječnja i gdje će mu konkurenti biti Tom Cruise, Russell Crowe, Sean Penn i Jude Law. Nekoliko dana poslije bit će objavljene nominacije za Oscara i vjeruje se da će Kingsley također biti nominiran za ulogu u filmu “House of Sand and Fog”, što će mu biti četvrta nominacija za tu nagradu. Prvi put bio je nominiran 1983. za ulogu u filmu “Ghandi”, kada je i osvojio Oscara; slijedile su dvije nominacije za sporedne uloge u filmovima “Bugsy” 1991. i “Posljednja pljačka” 2002., ali tada nije osvojio Oscara.

Zaboravio sam da sam rekao kako se smatram zabavljačem, a ne klasičnim glumcem, no potpuno se slažem sa svojom izjavom Ben Kingsley o shvaćanju suvremene glume Snimajući Schindlerovu listu sa Stevenom Spielbergom shvatio sam kako kamera ne voli glumu, već voli snimati ponašanje ljudi Dobivši Oscara za svoj prvi film pomislio sam 'ajde, dobro', a pravu težinu tog događaja shvatio sam mnogo godina kasnije Stav je filmaša u Hollywoodu da publika voli sretne filmske završetke. Uz dužno poštovanje ti bi ljudi trebali donijeti bolje zaključke Tragedija iz umjetnosti priprema ljude na tragedije u stvarnom životu. Moramo biti svjesni da sve ne može završiti sretnoBen Kingsley, pravim imenom Krishna Bhanji, rođen je u Yorkshiru. Otac mu je bio Indijac Rahimtulla Harji Bhanji, liječnik, a majka Anna bila je engleska glumica. Kada je dr. Bhanji shvatio da mu sin želi biti glumac, preporučio mu je promjenu imena u Ben Kingsley. Prvih dvadesetak glumačkih godina Ben Kingsley proveo je u kazalištu, najviše u Royal Shakespeare Company, ponešto je igrao u TV filmovima sve dok 1982. nije glumio Ghandija u svom prvom igranom filmu i osvojio Oscara.

Bez obzira na Oscara, Kingsley u osamdesetima nije dobio priliku da ponovi tako veliku ulogu iako je glumio Dmitrija Šostakoviča u filmu “Testimony” i Vladimira Iljiča Lenjina u TV filmu “Lenin: The Train”. U devedesetima se sve promijenilo jer je 1991. igrao u filmu “Bugsy”, slijedio je triler “Uhode” s Robertom Redfordom, “Dave ? predsjednik za jedan dan” gdje je glumio potpredsjednika SAD-a, a vrhunac karijere u prvoj polovici devedesetih došao je ulogom u filmu “Schindlerova lista”. Slijedila je uloga dr. Mirande u filmu Romana Polanskog “Djevojka i smrt”, ali do kraja devedesetih Kingsley je snimio nekoliko manje značajnih filmova.

Izlazak iz krize nazirao se filmom “Ratna pravila”, gdje mu je partner bio Tommy Lee Jones, a 2001. glumio je kriminalca Dona Logana u britanskom filmu “Posljednja pljačka” za koji je dobio je nagradu Europske filmske akademije za najbolju mušku ulogu. Da je Kingsley ponovno jedan od najboljih svjetskih glumaca potvrdilo se filmom “House of Sand and Fog” u kojem glumi pukovnika Behranija, Iranca koji je sa svojom obitelji pobjegao u San Francisco iako je u Iranu imao sve povlastice.

S Benom Kingsleyjem ekskluzivno smo razgovarali u Londonu u hotelu “Dorchester” u povodu europske premijere filma “House of Sand and Fog”. Premda o Kingsleyju kruži fama kako ga se treba oslovljavati sa “sir Ben” jer će se u suprotnom naljutiti, pokazalo se da on uopće nije tašt. Iako često vrlo ozbiljan, Kingsley je tijekom razgovora bio vrlo opušten i spreman na šalu, što se može objasniti time što se nedavno oženio treći put.

NACIONAL: S obzirom na to da se nalazimo u Londonu, jeste li sretni kada se nalazite u svojoj domovini? – Započeo sam svoju karijeru u kazalištu kao član Royal Shakespeare Company, čini mi se da sam u njemu proveo dvadesetak godina. Putujući s kazalištem imao sam priliku potpuno zavoljeti i upoznati svaki dio Engleske i smatram to povlasticom. Zavolio sam i engleski jezik na način na koji ga mnogi nisu imali prilike upoznati i govoriti. Stoga, kada snimam filmove izvan Engleske, osjećam strašnu nostalgiju za domovinom. Engleski redatelji i glumci neka su vrsta dijaspore, rasprostranjeni su po cijelom svijetu i malo nas snima velike filmove u Engleskoj. Ako želimo doista puno raditi, izgraditi velike karijere i pokazati svoje filmove milijunima ljudi, tada moramo raditi u inozemstvu. Ipak, ako snimam u Pragu, Novom Meksiku, Kaliforniji, Francuskoj, Maroku, diljem svijeta, onda je divno kada Englezi kažu “ti si naš”. To me čini zaista sretnim.

NACIONAL: Gdje vi i vaša obitelj trenutačno živite, u Londonu ili na selu? – Živimo na selu, ali u potrazi smo za kućom u Londonu. No i kada nađemo smještaj u Londonu, nikada nećemo prodati naše seosko imanje jer smo jako zaljubljeni u njega. Tamo se osjećam potpuno opušteno.

NACIONAL: Nedavno ste se treći put oženili. Je li točno da je vaša svadba izgledala jednako kao iranska svadba na početku filma “House of Sand and Fog”? – Zapravo sam imao nekoliko proslava našeg vjenčanja. Moja supruga i ja vjenčali smo se prije dva mjeseca u intimnoj atmosferi, samo uz kumove. No obećali smo našim prijateljima i obiteljima da ćemo tijekom ove godine organizirati nekoliko proslava vjenčanja tako da ćemo slaviti s jako mnogo ljudi. U New Yorku imamo jako puno prijatelja, uključujući i perzijske prijatelje koje sam upoznao na snimanju filma “House of Sand and Fog”. Oni su nam željeli nešto darovati, a taj dar bila je ceremonija vjenčanja vrlo slična perzijskom vjenčanju s početka filma “House of Sand and Fog”. Bilo je prekrasno. Zatim smo u novogodišnjoj noći imali još jednu proslavu u našoj kući gdje smo pozvali još više prijatelja nego u New Yorku. Naše vjenčanje je izgledalo poput potresa, nakon glavnog udara došlo je još nekoliko manjih.

NACIONAL: Koja je, po vama, poruka filma “House of Sand and Fog”? – Na poruku ovog filma dobrim dijelom govorim iz subjektivnog kuta jer pukovnik Behrani, to sam zapravo ja. Portretirajući lik Behranija dijelom sam se služio glumačkom vještinom, a dijelom sam bio samo čovjek i stimulirao sam taj dio kako bih što bolje predstavio Behranija, i neizmjerno sam zahvalan što mi je dodijeljena takva uloga. Svaki gledatelj drugačije prima ovaj film. Razgovarajući s novinarima u Americi shvatio sam da je publika dopustila samoj sebi da bude dirnuta ovim filmom, da plače na kraju filma. Na novinarima koji imaju obitelji i djecu vidio sam da su potreseni i rekli su mi da je za njih ovo filmski trijumf. Amerika je vrlo osjetljiva na tragediju i osjeća se da ona uzrokuje depresiju. Umjesto depresije, publika je na kraju filma pljeskala, kao i onda kada smo mi glumci izašli na pozornicu. Odabrao sam američki primjer jer sam se bojao njihove reakcije na tragičan završetak filma, ali oni su, kao što sam rekao, pljeskali. Tijekom američke premijere vidio sam da nekoliko gledateljica koje su sjedile blizu mene plače. Prišle su mi nakon projekcije i rekle “natjerali ste nas da plačemo”, a sve su pritom imale blaženi smiješak na licima.

NACIONAL: Kako će američka publika reagirati na to što se film bavi obitelji imigranata iz Irana? – Ponosan sam na američku publiku što je gledala ovaj film, otvorila svoja srca i rekla nam kako je nakon projekcije otišla svojim kućama, k djeci, ženama ili muževima, kako bi im rekla da s ljubavlju i nježnošću treba čuvati obitelj. Redatelj filma Vadim Perelman dobro je artikulirao poruku filma kada je rekao da moramo pripaziti na druge ljude, bez obzira na to je li to taksist, čovjek koji stoji u redu iza nas ili bilo koja osoba čija je osobnost drugačija od naše. Bilo bi apsurdno biti nestrpljiv s takvim osobama jer biti nestrpljiv s nečijim životom je nemoguće. Pa svi mi polazimo s različitih točaka, imamo različite želje i nade, različite životne poruke. Perelman je shvatio da bi poruka filma mogla biti “imajte obzira prema drugima jer to se vrlo lako može dogoditi i vama”.

NACIONAL: Rekli ste da se ovim filmom dokazuje kako američka publika može podnijeti tragičan završetak nekog filma, ali ovo je film koji govori i o događajima nakon 11. rujna. Može li ovaj film poslati poruku o promjeni mišljenja prema imigrantima? – Andre Dubus III pisao je knjigu prije događaja od 11. rujna, kao što je i film pripreman prije tog događaja. No život i umjetnost se katkad reflektiraju jedno na drugo na zanimljiv način pa se može reći da se sve događa iz nekog razloga. Umjetnički govoreći, prihvaćanje tragedije podrazumijeva se kao dio priče, dio mitologije, kao nešto što je jednako vrijedno kao i smijanje. No govorim o tragediji u umjetnosti, a ne o grozotama iz stvarnog života. Ipak, tragedije iz umjetnosti omogućuju da prihvatimo tragedije iz stvarnog života jer je to Božja volja. Ne bi bilo fer da se kroz kulturu ne pripremimo za tragediju. Pa ne može sve završiti sretno. Kada su ljudi nepripremljeni na tragediju koja im se dogodi, onda posežu za drogama, alkoholom i bježe na neki način od stvarnosti, umjesto da kažu kako je i tragedija dio života.

NACIONAL: Je li Hollywood kriv za to što se ljudima posljednjih godina ne dopušta vidjeti tragediju na filmu? – U Hollywoodu postoje razne filmske uprave koje donose odluke i njihov je generalni stav kako publika voli sretne završetke filmova. Uz dužno poštovanje, mislim da bi ti ljudi trebali popričati i donijeti neke bolje zaključke. Kao publika volimo da nam srce zaigra, povlašteni smo time što smo ljudska bića i možemo živjeti punim životima. Ako su naša srca dirnuta i naši pogledi na život izmijenjeni u najsigurnijem mjestu na svijetu za pričanje svih vrsta priča, a to je kinodvorana, pa to nikoga neće povrijediti.

NACIONAL: No ovaj film će imati sretan završetak ako za ulogu iranskog imigranta osvojite Oscara, što bi bio dokaz da se razmišljanja o imigrantima u Americi ipak mijenjaju. – Ako film bude blagoslovljen nominacijama za Oscara, dobit će potvrdu svoje vrijednosti. Tako će publika biti ohrabrena i potaknuta na njegovo gledanje. On će tada, poput boce vina, dobiti na vrijednosti. Ako se to dogodi, onda će sretan završetak biti kada se mladić i djevojka drže za ruke, kupe kokice i papirnate maramice i odluče se na gledanje ovog filma.

NACIONAL: Kako sada gledate na dodjelu Oscara, nakon što ste prije 21 godine dobili Oscara za ulogu u filmu “Gandhi”? – Do sada sam tri puta bio nominiran za Oscara. Prvi put je to bilo za ulogu u “Gandhiju”, mojem prvom igranom filmu. Na snimanje tog filma došao sam ravno iz kazališta i bio sam vrlo naivan što se tiče filmskog svijeta, nisam znao kako je okrutna konkurencija i kako je Oscar oznaka za ogroman uspjeh u filmskoj industriji. Primio sam tada Oscara, održao poprilično predvidljiv govor i podigao nagradu kao kada pripiti stručnjak za vina podiže čašu i viče “odličan izbor”. Kada sam drugi put bio nominiran, za “Bugsy” 1991., shvatio sam koliko je Oscar ozbiljna nagrada, a kada sam prije dvije godine bio nominiran za ulogu u filmu “Posljednja pljačka”, nervozno sam iščekivao otvaranje koverte. Oscar je nevjerojatna nagrada. Sigurno bih se drugačije osjećao da sam ga dobio poslije, a ne za svoj prvi film.

NACIONAL: Uloga Behranija može se dijelom usporediti s ulogom u filmu Romana Polanskog “Djevojka i smrt” jer u oba slučaja glumite osobe čiju prošlost ne znamo a pretpostavljamo da su bili tirani i mučitelji u vojnom režimu. – Sad se moram vratiti na snimanje filma “Djevojka i smrt”. Sjećam se kad me je Roman Polanski na snimanju pitao: “Ben, što misliš, je li tvoj lik mučio ili nije mučio ljude?” Odgovorio sam mu: “Romane, on to nije radio”, a on mi je na to rekao: “Dobro, ali nemoj to reći nikome.” On i ja znali smo da je lik koji glumim nevin i da su ga pogreškom oteli. Tako sam se glumački i postavio, kao osoba koja je pogrešno optužena i koja stalno nastoji dokazati svoju nevinost uz svu sumnju ostalih glumaca, ali i publike. Tko zna, možda Sigourney Weaver, moja partnerica iz filma, još uvijek misli da me je zasluženo optužila.

NACIONAL: Međutim, osim Gandhija, vaša najpoznatija uloga je ona Itzhaka Sterna u filmu “Schindlerova lista”. – Taj sam scenarij čitao kao pjesmu. Ne postoji gluma u “Schindlerovoj listi” nego samo ponašanje glumaca, a to je ponašanje kamera zabilježila. Glumci su dopustili kameri da snimi njihovo ponašanje pod nevjerojatnim okolnostima. Tada sam shvatio kako kamera ne voli glumu nego voli snimati ponašanje ljudi.

NACIONAL: Čini se da ste se glumački razvijali zahvaljujući intenzivnim i dramatičnim ulogama koje ste dobivali tijekom karijere. – Za mene su te uloge bile poput majčina mlijeka. Imao sam sreću da sa 22 godine odem na prvu kazališnu audiciju, a sa 23 godine postanem član Royal Shakespeare Company, a ona je dobra upravo kao i njezino ime. Ta je kazališna grupa imala cilj približiti Shakespearea ljudima uz sjajnu glumu i moderne verzije. Primjerice, moj Hamlet iz 1975. bio je u modernoj verziji. Od 1967. do 1979. bio sam član Royal Shakespeare Company, zatim National Theatre i Royal Courta. Tu su korijeni moje ovisnosti o epskim dramama i epskim ulogama i korijeni mog zanimanja za uloge poput Itzhaka Sterna u “Schindlerovoj listi”, Dona Logana u “Posljednjoj pljački”, kao i Behranija, pukovnika koji je nekada služio kralju.

NACIONAL: Zašto ste se svojedobno proglasili zabavljačem a ne klasičnim glumcem? – Pa ja sam već zaboravio da sam to rekao, ali ako sam to doista rekao, onda vam samo mogu reći da se potpuno slažem sa svojom izjavom. Ne znam hoće li vam to ime išta značiti, ali kada sam bio mali, u obitelji su me zvali Danny Kaye. Kao mlad sam iskazivao nevjerojatnu energiju, u kazalištu sam imao jako puno komičnih uloga, ali na filmu ih je bilo mnogo manje. Uostalom, sada namjeravam glumiti u nekim komedijama.

NACIONAL: Međutim, ljudi u filmskom svijetu ne vide da postoji i vaša komična strana, je li to zato što su vas dugo poistovjećivali s Gandhijem? – Mislim da je to razumljivo. Ta uloga donijela mi je nebrojeno mnogo ozbiljnih uloga, bilo je to pravo blago. Čini mi se da odnedavno, osobito nakon uloge u filmu “Posljednja pljačka”, ljudi primjećuju i moju drugu stranu. U tom su filmu shvatili da je lik Dona Logana zapravo vrlo zabavan, a da pritom nisam namjeravao opisati Logana komičnim crtama. To je vrsta komedije koja mi se sviđa. Moj sljedeći film bit će mračna komedija “Mrs. Harris” s Annette Bening kao mojom partnericom. Počeli smo je snimati prije tri tjedna.

NACIONAL: Je li točno da ste nekada davno gotovo postali rock pjevač, a ne glumac? – Da, to je istina, ali bilo pa prošlo. Poznavao sam tada Briana Epstaina, čovjeka koji je otkrio Beatlese i koji mi je ponudio da dođem u studio i snimim neku pjesmu. Međutim, nisam prihvatio, tko zna kako bih se snašao u tom svijetu. No i danas jako često slušam glazbu i moja je najomiljenija grupa Massive Attack. Oni su doista nevjerojatni.

BEN KINGSLEY
Biografija
Rođen 31. prosinca 1943. u Yorkshireu
Značajnija filmografija: – 2003. House of Sand and Fog – 2002. Tuck Everlasting – 2001. Trijumf ljubavi – 2001. Posljednja pljačka – 2000. Ratna pravila – 1995. Vrsta – 1994. Djevojka i smrt – 1993. U potrazi za Bobbyjem Fischerom – 1993. Dave – predsjednik za jedan dan – 1992. Uhode – 1991. Bugsy – 1988. Testimony – 1987. Maurice – 1982. Ghandi