Među najpopularnijim je njegovim mjuziklima i danas "Jalta, Jalta", premijerno izvedena 1971., koja će 17. travnja biti prikazana i u Beču, prevedena na njemački jezik.Alfi Kabiljo prvu je pjesmu skladao već s osam godina, a sljedeće će godine proslaviti 70. rođendan. Nakon punih 60 godina glazbenog djelovanja za vrijeme kojeg je skupio stotinjak različitih nagrada na domaćim i svjetskim festivalima, na njegovoj polici uskoro će se naći još jedna. Zagrebački skladatelj, dirigent i aranžer koji osim kazališne ima i iznimno uspješnu karijeru na estradi, na diskografskom tržištu nema kompilaciju najvećih hitova. Njegov je prvi mjuzikl “Velika trka” ujedno i prvi na ploči objavljeni mjuzikl u nekadašnjoj Jugoslaviji, no danas ni u jednoj trgovini nosača zvuka ne postoji najpoznatiji među njima, “Jalta, Jalta”, a koji je dosad imao tri ponovljena izdanja i sva tri su davno rasprodana. Ipak, da hrvatska diskografska industrija nije zaboravila ovog iznimno darovitoga glazbenika bogata i raznolika opusa, dokazala je neki dan objavljujući ovogodišnje nominacije za diskografsku nagradu Porin. Alfi Kabiljo tom je prilikom dobio Porina za životno djelo.

LEAD Uz ovoliko kino dvorana, red bi bio da se u Zagrebu sagradi i jedno glazbeno kazalište s tisuću mjesta LEAD Ne znam što planiraju organizatori Porina, ali ja za svoj 70. rođendan namjeravam napraviti malo veći show od onog kakav je lani imao Arsen Dedić LEAD Za čitavog 20. stoljeća u Zagrebu nije sagrađeno ni jedno kazalište i zbog toga se svi političari od 1900. do danas mogu sramiti“Nazvao me predsjednik Hrvatske diskografske udruge Hrvoje Markulj i pitao dolazim li na dodjelu Porina 21. ožujka u Rijeku. Odgovorio sam da dolazim jer tamo sam vrlo često. Dosad sam dobio dva Porina. Čak je i ‘Jalta, Jalta’ bila nominirana kao ponovljeno izdanje, ali nije nagrađena. No nije to ni bitno. Važno je da Porin ide svojim tokom jer ipak je to refleksija nekakve naše diskografije”, kaže Kabiljo koji je prvu svoju nagradu osvojio 1961. na Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Cvrčak i mrav”. Prvi njegov mjuzikl, koji je bio početak višegodišnje uspješne suradnje s libretistom Milanom Grgićem, postavljen je na pozornicu zagrebačkog kazališta “Komedija” 1969. Alfi Kabiljo, s više od dvije tisuće izvedbi njegovih mjuzikala, najizvođeniji je autor u “Komediji”. Među najpopularnijim je njegovim mjuziklima i danas “Jalta, Jalta”, premijerno izvedena 1971., koja će 17. travnja biti prikazana i u Beču, prevedena na njemački jezik.

NACIONAL: Postoje najave da će “Jalta, Jalta” biti ponovno postavljena u “Komediji”. – Nadam se da sam za svoj 70. rođendan, koji ću slaviti u prosincu sljedeće godine, zaslužio da se opet postavi “Jalta”. Stalno se uspoređujem s Newyorčaninom Stevenom Sondheimom koji je kod nas nepoznat iako je riječ o definitivno najgenijalnijem kompozitoru mjuzikla uopće. Njemu je grad New York sufinancirao sedam mjuzikala koji su igrali paralelno. Zagreb nije New York, iako Zagreb ima puno neiskorištenih kapaciteta pa vjerujem da bi na repertoaru mogle biti bar tri, četiri moje predstave.

NACIONAL: Hoće li se “Jalta, Jalta” u tom slučaju pojaviti u novom aranžmanu? – Mislim da originalni aranžmani i danas apsolutno stoje, ali sad postoji fenomenalna mlada ekipa u kazalištu “Komedija” koja to može sjajno odigrati, nadam se opet u režiji najvećeg pobornika hrvatskog mjuzikla Vlade Štefančića. Sto posto sam siguran da će to opet biti hit predstava. Uvijek je bila, i gdje god se igrala, uvijek je privlačila publiku svih generacija.

NACIONAL: Smatrate li “Jaltu” najboljim svojim mjuziklom, jer je do 1995. igrana gotovo tisuću puta? – Pa ne bih rekao. Najbolji mjuzikl je “Kralj je gol”, ali “Jalta” je očito najpopularnija. Vjerujem da je “Kralj je gol” mogao biti isto tako popularan, ali nije imao prilike jer na repertoaru bio samo tri mjeseca. Kazalište je 70-ih i 80-ih godina stajalo iza svojih predstava i one su znatno dulje ostajale na repertoaru ako su imale publiku. Ravnatelj kazališta “Komedija” na televiziji je izjavio da se njemu više isplati igrati neku komediju s četiri glumca pa da je dvorana poluprazna, nego mjuzikl s punom dvoranom. Mislim da to sve govori. Znači da je krajnje vrijeme da se u Hrvatskoj, prije svega u Zagrebu, sagradi kazališna kuća gdje bi se igrali i mjuzikli i rock opere, obične opere i komorne opere.

NACIONAL: Znači li to da je kazalište “Komedija” premalo? – Ja se strašno borim za to da Zagreb napokon dobije glazbeno kazalište. U čitavom 20. stoljeću u Zagrebu nije izgrađeno ni jedno kazalište. To je sramota za sve političare od 1900. pa do 2001. godine. U Hrvatskoj nema ni jednog kazališta koje permanentno igra glazbene predstave. Sve četiri operne kuće, HNK u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku, moraju se gužvati s baletom i dramom, a kazalište “Komedija” igra 35-40 posto glazbenih predstava, ostalo su komedije. Paradoksalno je koliko se novih kina sagradilo u posljednje vrijeme. Zbog čega se bar jedno od starih kina ne bi adaptiralo u glazbeno kazalište sa 600-700 mjesta? Neću ulaziti u problem kina “Tuškanac”. Moj otac je bio poznati graditelj u Zagrebu i dva puta je adaptirao “Tuškanac”, prije i nakon Drugog svjetskog rata, a ja sam još kao klinac gledao kako se to radi. Ovog časa idealno bi bilo adaptirati kinodvoranu Studentskog centra, iako mislim da bi najbolje bilo sagraditi novu kazališnu zgradu koja će imati barem 800 mjesta.

NACIONAL: Biste li se kao diplomirani arhitekt upustili u taj projekt? Naime, kako to da ste upisali arhitekturu kad ste već u srednjoj školi imali svoj glazbeni sastav s kojim ste nastupali po zagrebačkim plesnjacima? – Diplomirao sam na arhitekturi iako sam još kao student 1961. dobio svoju prvu glazbenu nagradu na Zagrebačkom festivalu. Imao sam sjajan start. Mislim da je općenito, u svakom poslu, bitan dobar start. Imao sam sreću da su moje pjesme zabavne glazbe odmah pjevali najbolji pjevači: Ivo Robić, Gabi Novak, Ivica Šerfezi, Zdenka Vučković. Zato je nekako sve dalje išlo. Trebalo je samo izdržati, trajati.

NACIONAL: Što je svirao taj srednjoškolski sastav? – Svirali smo ondašnje šlagere. Svi dečki iz benda poslije su imali uspješne karijere izvan glazbe. Neki od njih su sveučilišni profesori. Pjevali smo pjesme Ive Robića, a tu negdje sam i ja počeo komponirati tako da je Marko Novosel 1951. pjevao moju pjesmu “Kraj logorske vatre” u zagrebačkom Varijeteu. To je 50-ih i početkom 60-ih bilo kultno mjesto u Zagrebu gdje su nastupali vrhunski cirkuski akrobati, artisti, mađioničari, ali ipak je tendencija bila na glazbi. Tu je počeo i takozvani Prvi pljesak, a iz njega su se rodile zapravo najveće zvijezde hrvatske estrade.

NACIONAL: Koliko ste šlagera napisali od 1951. do danas? – Jako mnogo. Ne znam točno jer punih 15 godina sam intenzivno radio baš u diskografiji, s hitovima. Puno sam snimao, najviše za Jugoton i dobrim dijelom za Radio Zagreb u njihovu Studiju četiri. To je bilo zdravo razdoblje hrvatske glazbe. Mnogo se snimalo na radiju, stalno su se naručivala nova djela. No bilo je i neko vrijeme kad se počelo poprijeko gledati na to koliko će se obogatiti skladatelj koji ima puno svojih kompozicija. To su bile gluposti.

NACIONAL: Jeste li se zbog takvih gluposti 1969. odlučili posvetiti mjuziklu? – Kao što sam dijete glazbe, tako se mogu smatrati i djetetom kazališta. Još kao klinac odlazio sam u zagrebački HNK da bih gledao balete i opere. Moji su roditelji imali, osim bogate zbirke simfonijske glazbe, i ogromnu kolekciju opera. Kao klinac sam ranih 50-ih bio u Londonu i prisustvovao rađanju rocka. Tamo sam odlazio gledati i mjuzikle i ta neka simbioza zabavne glazbe i kazališta odvukla me mjuziklu. Dugo sam tražio libretista, a onda sam u HNK gledao Grgićevu predstavu “Hranjenik” i zaključio da je on genijalan. Shvatio sam da je on pisac za mene i nakon što smo se slučajno upoznali brzo smo se zbližili. Sramota je i žalosno što njega, kao nekad najpopularnijeg hrvatskog dramskog pisca, danas nitko ne spominje.

NACIONAL: Spomenuli ste bogatu obiteljsku glazbenu kolekciju. Koliko je takvo naslijeđe utjecalo na izbor skladateljskog poziva? – Mislim da na svakog čovjeka u djetinjstvu najviše utječu roditelji. Moja majka je bila iznimno obrazovana žena. Govorila je nekoliko jezika, svirala klavir, a imala je i ogromnu zbirku različitih nota. Dakle, velika je moja prednost bila što sam doma mogao naći note Bacha, Čajkovskog, Rahmanjinova, pa sve do Gershwina, Colea Portera itd. To je vjerojatno jako pridonijelo i mojoj glazbenoj širini. Možda zato kao kompozitor idem u više različitih pravaca, od pop glazbe do skladbi za simfonijske orkestre.

NACIONAL: Vašu majku bismo, prema tome, mogli smatrati odgovornom za ljubav koju ste razvili prema glazbi? – Od majke sam mnogo naučio, ali najviše sam, vjerujem, naučio u sjajnoj školi bračnog para Margite i Rudolfa Matza. U Parizu sam učio komponiranje s jednim poznatim aranžerom, čak me Josip Slavenski malo učio orkestraciji. S njime i njegovom ženom moji su uvijek zajedno ljetovali i bili su dosta dobri prijatelji. Gledao sam kako on piše svoje kompozicije, a on mi je sve tumačio. Već sa 11, 12 godina znao sam ponešto o orkestru jer tada, nakon Drugog svjetskog rata, za vrlo malo novca mogle su se kupiti partiture i ruskih i francuskih i američkih glazbenih djela. O mjuziklima sam najviše naučio zahvaljujući tome što sam posuđivao ploče iz Američke čitaonice, od Francuza sam mogao posuditi Ravela, a kod Rusa je bilo svega. No najvažnija je, naravno, praksa.

NACIONAL: Čini se da imate prilično bogatu zbirku nota. – Imam dosta dobru zbirku. To mi je strašno puno koristilo za filmsku glazbu. Tako sam uvijek bio fit, kako bi se to sportski reklo, da bilo kakav problem u filmu mogu riješiti sa svim glazbenim sredstvima, od najavangardnije do šlagerske glazbe.

NACIONAL: Osim za filmove mnogih hrvatskih redatelja, pisali ste glazbu i za američke filmove poput “Final Instincta” koji nije bio tako slavan poput “Sirovih strasti”, ali na čijem ste setu upoznali i Sharon Stone. Otkud tolika ljubav prema filmu? – Uvijek sam obožavao film. Želio sam čak upisati filmsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti nakon što sam diplomirao na arhitekturi. No život me odvukao na drugu stranu.

NACIONAL: Jesu li roditelji bili skeptični kad su shvatili u kojem smjeru ide život njihova sina jedinca? Ili su bili oduševljeni izborom tako nesigurnog, umjetničkog zanimanja? – Moj otac baš nije bio sretan, ali kad su vidjeli da već kao relativno mlad čovjek imam puno uspjeha, nekako su zašutjeli. Mislim da je najvažnije da čovjek radi posao koji voli. Iako je to lako reći, teško se izboriti za to. U glazbi je konkurencija strašno velika.

NACIONAL: Bez obzira na nemilosrdnu konkurenciju, odlučili ste, čak i u socijalističkoj Jugoslaviji, biti slobodnim umjetnikom. Je li točno da nemate ni jednog dana radnog staža? – Mislim da smo u ondašnjoj Jugoslaviji Tomislav Simović i ja bili jedini slobodnjaci. Za vrijeme boravka u Parizu, gdje sam pisao pjesme i aranžmane, radio sam 30 dana, i to pola radnog vremena, u poznatoj glazbenoj ediciji Salabert koja je, među ostalim, izdavač Ravela. Na tom sam se poslu dao malo zarobiti jer mi je koristio. Ipak, teško mi je bilo dolaziti svaki dan i pisati, aranžirati neke ne baš inventivne šlagere. Uvijek sam imao dovoljno za pristojan život, makar sam najviše novca potrošio za skijanje.

NACIONAL: Što to znači? Koliko puta godišnje idete na skijanje? – Stalno sam na skijanju. Mislim da godišnje na skijama moram provesti bar 30 do 35 dana. Baš ovih dana skijao sam i na Sljemenu. No mogao sam uvijek egzistirati. Zato sam pisao šlagere, radio sam puno reklama. Malo tko je u Jugoslaviji radio toliko reklama. Čak sam i nagrađen za jednu od njih u New Yorku. Radio sam glazbu za 40-ak filmova, za TV serije, pisao aranžmane.

NACIONAL: Ispada da, osim kad skijate, ne prestajete raditi. – Odem ja i na more, a i tenis se mora stalno igrati. Znao sam si dobro organizirati vrijeme i imao sam uvijek sjajnu ekipu glazbenika, što je velika prednost. Zagreb ima sjajne muzičare, radio sam sa svim generacijama.

NACIONAL: Koga među mlađim pjevačima prepoznajete kao zvijezdu koja će trajati? – Ima sjajnih izvođača. Moj sin Ilan jedan je od prvih koji je radio s Vannom. Ilan i Vanna bili su sjajan duet. Ona je velika pjevačica. Nina Badrić je također velika pjevačica. U svakoj generaciji ima dobrih pjevača.

NACIONAL: Biste li im dali uloge u nekom od svojih mjuzikala? – Svaka od njih može pjevati mjuzikl, ali to je u ovakvoj situaciji za njih prezahtjevno jer zbog proba propuštaju svoje “čvrge”, što je naziv za koncerte, a zauzvrat primaju honorar koji im taj gubitak nikako ne može nadoknaditi. Bilo bi drugačije kad bi jedan mjuzikl ili rock opera igrali bar tri mjeseca svaku večer. Mi smo 70-ih bili treći grad u svijetu za mjuzikle. Sad su nas svi prešišali.

NACIONAL: Lani je Arsen Dedić, dobitnik nagrade za životno djelo, imao sjajan koncert na Porinu, planiraju li nešto slično i za ovogodišnjeg laureata? – Ne znam što planiraju, ali ja planiram malo veći show za svoj 70. rođendan. Sljedeće godine i zagrebački HNK slavi svoju 110. obljetnicu pa sam predložio Tarbuku da tom prigodom postave mjuzikl “Car Franjo Josip u Zagrebu” u kojem je riječ upravo o otvaranju HNK. Zahvalan je stoga što baš opisuje to doba na prijelazu stoljeća. Igrao je u “Komediji”138 puta i bio je jako uspješan.

Biografija:
Alfi Kabiljo rođen je 22. prosinca 1935. na zagrebačkoj Šalati, a već 1957. prvi put je javno izvedena jedna njegova skladba. Radi se o pjesmi “Kraj logorske vatre” koju je u Varijeteu, ondašnjem popularnom zagrebačkom okupljalištu, otpjevao Marko Novosel. Nakon toga Kabiljo surađuje s velikim brojem hrvatskih estradnih zvijezdi među kojima su Ivo Robić, Gabi Novak, Zdenka Kovačićek, Tereza Kesovija, Đimi Stanić, Radojka Šverko i brojni drugi. Uskoro bi se u trgovinama nosača zvuka trebao pojaviti i CD pjesama koje je Alfi Kabiljo napisao za Vicu Vukova.
Prvi mjuzikl Kabiljo postavlja na sceni kazališta “Komedija” 1969. godine i njime počinje iznimna suradnja s piscem libreta Milanom Grgićem s kojim poslije stvara zavidan broj mjuzikala: “Jalta, Jalta” (1971.), “Dlakav život” (1976.), “Ivan od leptira” (1976.), “Car Franjo Josip u Zagrebu” (1989.), “Kralj je gol” (1994.). S Grgićem, a prema djelu Mihaila Bulgakova, postavlja i mjuzikl “Crveni otok” (1981.). Prema komediji Ephraima Kischona Kabiljo sklada “Vjenčani list”. (1986.). Nakon smrti Milana Grgića 1997. godine, Alfi Kabiljo sa Dragom Britvićem u “Komediji” postavlja mjuzikl “Tko pjeva zlo ne misli” (1998.), a koji je jedini njegov mjuzikl za koji još uvijek nije napravljen i tonski zapis.
”Šest godina nakon premijere na kojoj su bili i glavni ravnatelj Mirko Galić s kompletnom vrhuškom, HRT još uvijek nije snimio “Tko pjeva zlo ne misli”. To mi ne ide u glavu, nakon toliko pisama, razgovora, dogovora sa svim urednicima i još uvijek ništa”, potužio se na tretman javne radio-televizije zagrebački skladatelj koji je u posljednje vrijeme zauzet pripremanjem novog mjuzikla u kojem će glavnu ulogu igrati Jasna Bilušić.