Njegov status zvijezde, iako je to sasvim banalan primjer, potvrđuje i posebna garderoba koju će dobiti u svakoj kazališnoj kući, pa tako i u zagrebačkom HNKUjutro je stigao u Zagreb, a navečer već odjenuo kostim princa Siegfrieda i priuštio publici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta još jednu nezaboravnu izvedbu “Labuđeg jezera”. Već sljedeće jutro bio je u zrakoplovu, na putu za Berlin. Ronald Savković, 28-godišnji baletni prvak berlinske Državne opere, navikao je na takav tempo življenja. Uz gostovanja s Kraljevskim baletom u Londonu, nastupa u New York City Balletu i redovnog angažmana u Berlinu, svake sezone u svom natrpanom rasporedu nekim čudom pronalazi slobodne termine i za zagrebački teatar. U Zagrebu je, na poziv ravnatelja baleta Dinka Bogdanića, plesao Romea u baletu “Romeo i Julija”, Solora u “Bajaderi”, Basilija u “Don Quijotu” te grofa Albrechta u “Giselle”.

STRAH U POČETKU U BERLINU 'U Berlinu sam se isprva bojao da ću biti iskorištavan kao jeftina radna snaga, jer zagrebački teatar u svjetskim okvirima nije osobito važan' STIL PRVAKA 'Berlinski teatar ima stil prvaka koji su isti po načinu kretanja, po načinu rada, zapravo spadaju u isti tip plesača. Tu sam se pronašao i ja' NULA NA POČETKU 'Uvijek plešem od nule. Ja sam na svakom početku nula. Prazan lonac koji crpi energiju od koreografa i onoga što on vidi u meni' FANATIK BALETA 'Ne čudi me da Bogdanić ima neprilika sa ženskim dijelom ansambla jer je fanatik koji živi balet i za balet i od drugih traži to isto'Kad je 1984. krenuo u riječku baletnu školu, talent osmogodišnjeg dječaka iz Opatije odmah su prepoznali i prognozirali mu zavidnu karijeru. Prvi njegov učitelj bio je Joža Komljenović, pedagog koji ga je, dok su njegovi vršnjaci mahom ganjali loptu, pretvorio u baletnog fanatika. Njegov mlađi brat Robert Savković trenirao je rukomet i postao hrvatski rukometni reprezentativac. Ronald Savković je pak, priznaje, lagao da je bolestan kad bi ga dečki zvali na nogomet i odlazio na sate baleta. Nije želio da ga dečki zezaju jer balet je, a mnogi u to vjeruju i danas, samo za djevojčice. “Ponekad mi je, osobito u pubertetu, bilo teško, ali moje se svakodnevno plesanje i vježbanje uglavnom smatralo normalnim. Nikad nisam razmišljao o tome što drugi moji prijatelji rade. Uostalom, uvijek sam se osjećao pomalo izdvojenim od uobičajenih infrastruktura i grada u kojem sam živio. Uz to, odmah je počela ta fama o meni kao prevelikom talentu s kojim treba ozbiljno raditi pa je sve krenulo u tom smjeru”, prisjetio se Ronald Savković.

Nakon šest godina s Komljenovićem srednjoškolsko je obrazovanje, na poziv poznate balerine Marte Metzger, nastavio u Državnoj baletnoj akademiji u Budimpešti, a potom se vratio na scenu riječkog HNK. Tu ga je nakon izvedbe “Carmen” prepoznao Tomaž Pandur. Već sljedećeg jutra bio je na audiciji u Mariboru gdje je plesao sljedećih pet godina, koje pamti kao kozmopolitski dio svog života koji je na njegovoj karijeri ostavio najveći pečat. Slovensko gledališče ga je 1994. poslalo i na natjecanje u Moskvu, gdje je osvojio nagradu ruske baletne legende Vladimira Vasiljeva. Nakon toga se sve odvijalo upravo munjevito. Tek što je 1996. postao solist u Mariboru, tjedan dana poslije počeo je plesati kao prvak u zagrebačkom HNK. Nagradu hrvatskog glumišta osvojio je 1997., a godinu dana potom i prestižnu nagradu Oskar Harmoš. Njegov talent prepoznao je potom baletni majstor pariške opere Patrice Bart i ponudio mu priliku da kao solist nastupi u berlinskoj Državnoj operi. Već 1998. pozvali su ga da se pridruži ansamblu Državne opere, a nakon samo dvije godine postao je i baletnim prvakom teatra, unatoč nesmiljenoj konkurenciji koja okuplja ponajbolje plesače iz čitavog svijeta.

Njegov status zvijezde, iako je to sasvim banalan primjer, potvrđuje i posebna garderoba koju će dobiti u svakoj kazališnoj kući, pa tako i u zagrebačkom HNK. Umjesto iza vrata s njegovim imenom pronašli smo ga, vođeni Dinkom Bogdanićem kroz katakombe ispod kazališne scene, u zajedničkoj garderobi s balerinama. Ronald Savković rekao je, naime, kako je zbog izvrsnog ansambla u kojem ima mnoštvo prijatelja jedini teatar u kojem voli raditi upravo zagrebački HNK. Odluka o odlasku u Berlin bila je, međutim, suviše privlačan izazov da bi u Zagrebu 1998. ostao. Zgrabio je zato i tu priliku, kao i svaku prije nje, bez oklijevanja. “Neke stvari se moraju dogoditi sad i odmah. Ne mogu se dogoditi s vremenom niti se mogu poboljšati. Jednostavno, trebam više za sebe. Znam da to ne zvuči pretjerano skromno, ali tako jest. Zato kod mene nema dugih promišljanja. Čovjek sam od brzih odluka”, objasnio je Savković svoj vrtoglav uspon u baletnim papučicama.

NACIONAL: Svake godine na audiciju u berlinsku Državnu operu dolazi najmanje stotinu novih plesača koji pokušavaju postati dio ansambla, što smatrate da je vas izdvojilo iz te gomile? – Ja nisam ni bio na audiciji, nego sam došao na poziv njihovog direktora. Vidjeli su me kako plešem, ne znam gdje, i odmah sam dobio ugovor. Najprije sam se bojao da će me tamo tek iskorištavati kao jeftinu radnu snagu jer zagrebački teatar u tim svjetskim okvirima nije osobito važan, nije jaka kuća zvučnog imena. U Berlin sam stigao kao plesač koji se već okušao u mnogim zahtjevnim ulogama, no tamo sam bez obzira na to bio apsolutni početnik, što je u biti dobro. To je ona vrsta izazova koju najviše volim, krenuti iz početka. U jednom trenutku počneš sam sa sobom razgovarati, vodiš unutarnji dijalog: da, teško je, ovako je, onako je, ali zato imam to, to i to. Svoj stan, pristojnu plaću od koje mogu normalno živjeti, putovati i priuštiti si neke stvari uz posao. To mi je bila velika škola u kojoj sam se morao sam snalaziti. Berlinski teatar inače ima jedan stil prvaka koji su isti po načinu kretanja, po načinu rada, zapravo spadaju u isti tip plesača. Tu sam se pronašao i ja, ne samo fizički nego i mentalno.

NACIONAL: Koliko je taj, nazvali ste ga mentalnim, moment uopće bitan za baletana? Navodno se ni u berlinskoj operi ne uspijevate suzdržati od primjedbi na račun koreografije koju trebate izvesti premda tamo vjerojatno nisu navikli na tu vrstu debate. – Korak po korak, dok se vježba uloga, slažem jednu dramaturšku priču tako da uloga koju igram za mene dobije neki smisao i logiku. Nezahvalno je već u početku rada krenuti od emocionalnog delirija i s dekorativnim emocijama. One se trebaju razviti iz same situacije i tek na kraju, publika mora na sceni osjetiti pravu emociju. Zato uvijek plešem od nule. Ja sam na svakom početku nitko i ništa. Nikakav Ronald Savković, velika zvijezda i posebni zahtjevi. Ja sam nula. Prazan lonac koji crpi energiju od koreografa i onoga što on vidi u meni. Ali što mogu, uvijek komentiram. Čim imam drukčije razmišljanje, moram se javiti. Gdje god bio. Teško mi je prihvatiti da me netko želi mijenjati iako vrlo rado primam informacije. Uostalom, komentiram čak i Tomažu Panduru koji je prije svega moj jako, jako drag prijatelj, ali i kreator mene samog. Svaki rad s njim jedva dočekam od uzbuđenja i najviše što mogu je potpuno mu se predati jer svaka njegova predstava me uvijek na neki način iznenadi, kreira i intelektualno dublje razvije. On vodi takav, inteligentan teatar.

NACIONAL: Što zapravo znači to “inteligentan teatar”? – Klasičan balet je, recimo, poput djela Michelangela. To je ljepota koja se ne može dirati, ne može se mijenjati jer sama za sebe toliko je lijepa da se tu nema što čeprkati. Jedino što mi, plesači, možemo napraviti, jest da svojom karizmom, svojim intelektualnim razvijanjem tomu dodamo nešto više. Koreografija se ne mijenja. Ona je uvijek ista.

NACIONAL: Navodno baš s Bogdanićem najprije nalazite zajednički jezik oko koreografije, je li to stoga što ste prijatelji koji se dugo poznaju ili… – On me poznaje od malih nogu i imali smo prilike raditi zajedno još dok sam bio prvak u zagrebačkom HNK. Bogdanić mi nudi jednu širinu u koreografiji. On je čovjek nezaustavljive energije, snage i volje s kojim bih mogao raditi i 24 sata, bez pauze, samo stvarati. Kad smo pripremali “Bajaderu” radili smo sve dok ja stvarno nisam pao s nogu od umora. Nakon svih tih njegovih velikih karijera vani on je u stanju ponuditi ti neponovljiv osjećaj ugode i sigurnosti na sceni, ako ga poslušaš.

NACIONAL: Čuli ste za to da, usprkos svom iskustvu, Bogdanić u posljednje vrijeme ima problema s “neposlušnim” ženskim dijelom baletnog ansambla? – Naravno. I ne čudi me to jer on je fanatik koji živi balet i za balet i jasno je da i od drugih traži isto. On nije od onih koji rade u teatru. On živi za teatar.

NACIONAL: Možda bi istu predanost osjećale i balerine kad se, zbog skromnih prihoda, svakodnevno ne bi morale suočavati s egzistencijalnim problemima. Uostalom, i sami ste jednom prilikom zaključili kako je teško predati se umjetnosti kad se mora razmišljati o tome kako prikupiti novac za režije, zar ne? – Znam da je teško. Konačno, bio sam u ništa boljoj situaciji kao podstanar u Zagrebu. Ali želja i ljubav prema tom poslu ne smiju trpjeti.

NACIONAL: Kolike su razlike u načinu na koji se s ansamblom radi u Zagrebu ili u Berlinu? – Nema osobitih razlika jer u oba se slučaja nastoji dobiti visoka kvaliteta rada. Jedina je razlika u tome što je ansambl zagrebačkog HNK krenuo od nule i postigao velik uspjeh. Grad i država jednostavno bi morali ulagati u balet jer to je ulog koji se kasnije sigurno višestruko vraća. Zagrebački HNK je nacionalna kuća i u njemu, baš kao i u svim velikim teatrima u svijetu, mora postojati taj željezni repertoar, a to je klasični balet. To je među ostalim jako važno i za razvijanje novih, mladih plesača koji naprosto moraju krenuti od klasičnog baleta.

NACIONAL: Ima li u Hrvatskoj još neotkrivenih baletnih talenata? – Ima divnih mladih ljudi koji tek pohađaju baletne škole. Kod njih je također uočljiv fanatizam, ali potrebni su im vrsni pedagozi.

NACIONAL: Što podrazumijevate pod vrsnim pedagozima u baletu? – Netko tko je toliko toga prošao i toliko je miran da ima što dati.

NACIONAL: Vaš je prvi pedagog bio Joža Komljenović, je li vas on naučio disciplini nužnoj za vrhunskog plesača? – Da. On je taj koji me naučio disciplini. U biti, naučio me najviše fanatizmu, ne toliko disciplini koliko tome da u baletu baš moraš biti fanatik. Postoji samo to i ništa više.

NACIONAL: Je li Rudolf Nurejev vaš jedini baletni uzor? – Da. Jer on je promijenio pogled na ulogu muških plesača na sceni, a ja nikad nisam prihvatio viziju baletana kao onih koji samo stoje i pridržavaju balerine kad je to potrebno. Njegova se vizija, baš kao i moja, po tome bitno razlikuje od one iz povijesti baleta. Muški plesač mora intenzivno plesati i odraditi sve što treba, a ne samo pozirati na sceni, pokupiti novac i otići.

NACIONAL: Sjećate li se svog prvog izlaska na pozornicu i prve veće uloge? – Kako da ne! Bio je to Ščevkunčik i bilo je strašno. Imao sam samo 12 godina. Prebrzo je to sve nekako krenulo i već od malih nogu gurali su me prema prvom solistu. Na pozornici ni danas nisam svjestan aplauza. Kad si u predstavi, postoji samo koncentracija, neka posebna nirvana. Tek kasnije ti kažu koliko je velik bio aplauz.

NACIONAL: Jedno vas je vrijeme pratio epitet ljubimca europskih kraljica i princeza, a engleska princeza Margaret primijetila je svojedobno kako na sceni izgledate kraljevski. Imate li s berlinskom Državnom operom potpisan poseban ugovor ili ga i vi, poput ostalih prvaka, potpisujete svake godine iznova? – Imam ugovor na dvije godine. Želio sam ugovor na godinu dana, među ostalim i zbog toga što sa svakim novim ugovorom raste i novčana svota na koju se potpisuje. No oni su željeli biti sigurni da mi neće u glavi nešto puknuti pa da odlučim otići.

NACIONAL: Vjerojatno je još rano za to, ali jeste li ikad razmišljali što ćete raditi kad prestanete plesati? – Sigurno ću se nastaviti baviti plesom i nakon što napustim pozornicu. Mislim da ću barem godinu dana provesti u Zagrebu, a onda ne znam. Volio bih živjeti u Tel Avivu. To je moj grad. Lani sam tamo proveo puna dva mjeseca.

NACIONAL: Niste li od jednog rabina dobili pletenu narukvicu kakvu navodno ima i Madonna, koja vas štiti od zlih sila? Čitala sam da je nikad ne skidate, ali sad je ne vidim na vašoj ruci? – Otpala je.

NACIONAL: Je li to neka simbolika? – To znači da će mi se ispuniti želja.
NACIONAL: Madonna je, kad smo je već spomenuli, postala zagrižena sljedbenica kabale, a i vi se zanimate za kabalističku literaturu, zar ne? – Posljednjih nekoliko godina užasno sam vezan za Izrael, njihovu religiju, literaturu. Često odlazim tamo. A kabala, kabala je jedan stari europski rukopis. Madonna je od toga napravila veliku medijsku pompu iako tu nema govora o nekakvoj čudotvornoj energiji. Radi se samo o tome da ti kabala pruža uvid u instrumente koji su ti dani da bi se lakše borio protiv samog sebe, odnosno vodio sa sobom neprekidan dijalog i bio svjestan činjenice da si upravo ti, a ne neka nepoznata sila, taj koji stvara situaciju i utječe na zbivanja.

NACIONAL: Kad stižete proučavati kabalu uz svoj natrpan raspored? – Čitam u metrou kad putujem na probe ili se vraćam kući. U posljednje vrijeme vratio sam se klasicima poput Dostojevskog jer takva djela, nabijena emocijama, dobra su protuteža tehničkom stilu života kakav prevladava u Njemačkoj.

NACIONAL: Odlazite li još uvijek i u diskoteke? Jeste li uistinu poklonik house glazbe? – Ne više. To je bilo prije nekoliko godina, kad sam bio mlađi. Sad imam previše predstava i gostovanja ovdje i ondje. Vrijeme postaje moj najveći neprijatelj jer jako je teško pronaći slobodu za sebe.

NACIONAL: Kako funkcionirate na brojnim gostovanjima, s različitim ansamblima i koreografima? – Tu je najveći problem kako ostati svoj i biti dio ansambla. Osobno, imam filozofiju po kojoj nismo mi prvaci, nego je ansambl zvijezda večeri. Ansambl je tijelo baleta, o njemu sve ovisi i ma koliko dobri bili mi prvaci, ako on nije s nama na istoj visini, bez veze se uopće truditi.

NACIONAL: Što čini dobar ansambl? – Timski rad. Timski rad je najteži dio posla jer teško je funkcionirati timski kad radiš s nužnim fanatizmom u glavi.

NACIONAL: Najskuplje su vas, navodno, stajala gostovanja u Milanu jer biste tamo gotovo čitav honorar redovno spiskali na odjeću. Točno? – Događa se, ali ne više u toj mjeri. To je bilo na početku, kad čovjek prvi put zaradi neki novac i hoće kupiti sve. Iako, i dalje volim kvalitetnu odjeću, dobar dizajn. Trenutačno mi je najdraži Tom Ford, ne zato što mi je bitna marka nego zato što se ugodno osjećam u njegovim kreacijama.