Trebale su godine i godine da se Penn potvrdi kao jedan od najboljih svjetskih glumacaProšle godine Seann Penn došao je u Cannes kako bi promovirao film “Mistična rijeka” i već tada je proglašen favoritom za Oscara koji je i dobio početkom ove godine za ulogu u tom filmu. Ove godine Penn je ponovno došao u Cannes kako bi promovirao svoj najnoviji film “The Assassination of Richard Nixon” za koji kritika kaže da bi ponovno trebao biti nominiran za Oscara. S obzirom na to da je prošle godine nagrađen Zlatnim globusom za ulogu u filmu “Mistična rijeka” i da je na festivalu u Veneciji nagrađen za najbolju mušku ulogu u filmu “21 gram”, Penn se bez mnogo razmišljanja može smatrati jednim od najboljih glumaca današnjice. U filmu “The Assassination of Richard Nixon” redatelja debitanta Nielsa Muellera i producenta Alfonsa Cuarona, koji je režirao film “I tvoju mamu također”, Penn glumi Sama Bickea kojeg je napustila supruga Marie (Naomi Watts). On nije zadovoljan poslom prodavača namještaja i planira ga promijeniti zajedno s prijateljem Bonnyjem (Don Cheadle). Iako pristojan i optimističan, Bicke se suočava sa svakodnevnim razočaranjima s kakvima se susreću milijuni Amerikanaca koji više ne vjeruju u ostvarenje američkog sna i zbog čega Bicke dolazi na rub živčanog sloma. Film je utemeljen na istinitoj priči o prodavaču namještaja koji je 1974. planirao ubiti Richarda Nixona, 37. američkog predsjednika.

O BRZOPLETIM ODLUKAMA 'Shvaćam koliko sam puta požalio zbog prebrzog prihvaćanja uloga, ali to je također dio igre' O NAOMI WATTS 'S njom bih mogao snimiti stotinu filmova za redom. Njezino je glumačko znanje izvanredno i odmah se osjeti kemija' O POLITIČKOM KONTEKSTU 'Bilo bi žalosno da ne bude komentara o filmu u političkom kontekstu, neka javnost govori' O OBITELJSKOM ŽIVOTU S ROBIN WRIGHT 'Naša djeca idu u školu i ne želimo oboje snimati filmove u isto vrijeme, pa pregovaramo tko će kada snimati'Trebale su godine i godine da se Penn potvrdi kao jedan od najboljih svjetskih glumaca. Iako je prije filma “Mistična rijeka” bio triput nominiran za Oscara, za uloge u filmovima “Dead Man Walking” 1995., “Biti najbolji” Woodyja Allena 1999. i “I am Sam” 2001., njegovo buntovništvo uvijek ga je stajalo slave i priznanja. Već u osamdesetima Penn se vrlo brzo istaknuo ulogama u filmovima kao što su “Boje” Dennisa Hoppera” i ”Žrtve rata” Briana de Palme, da bi u devedesetima počeo uspješnu redateljsku karijeru filmovima “Zla krv”, “Čuvar prijelaza”, “Zakletva” i “Hurlyburly” za koji je u Veneciji 1998. dobio nagradu za najboljeg glumca. Pennov život izvan filma još uvijek je vrlo buran i zanimljiv. Godinama politički vrlo glasan, bio je među prvima koji su javno osudili politiku američkog predsjednika Georga Busha. Kada je krajem prošle godine posjetio Irak, obišao njihove bolnice i razgovarao s brojnim iračkim predstavnicima, smatralo se kako će jako teško dobivati uloge u američkim filmovima. Međutim, dogodilo se sasvim suprotno. Privatni život obilježio mu je brak s pjevačicom Madonnom u kojemu ju je on, navodno, tukao. Nakon rastave, vjenčao s glumicom Robin Wright.

S Pennom smo razgovarali u hotelu “Carlton” u Cannesu tijekom trajanja festivala. Sve priče o njegovom ponašaju pokazale su se istinitim već nakon nekoliko minuta. Priča sporo s pauzama između rečenica, neprestano puši i na trenutke se činilo kako su ga prisilili na intervju. Ipak, uskoro je promijenio stav i sasvim otvoreno pričao o politici, osvajanju Oscara, situaciji u Hollywoodu i odnosima sa suprugom.

NACIONAL: Već ste rekli kako vam je trebalo samo 20 minuta da prihvatite ulogu u filmu “The Assassination of Richard Nixon”. Je li to vaš uobičajeni način izbora uloga ili ste napravili iznimku? – Vrlo brzo biram svoje uloge. Obično mi treba desetak stranica scenarija da bih shvatio sviđa li mi se taj projekt ili ne. Prihvatio sam ulogu, ali nisam bio sasvim siguran u odluku jer nisam znao kako ću je odglumiti. No znao sam da će funkcionirati jer sam scenarija osjetio iz pozicije običnog čitatelja. Vjerovao sam sebi kao čitatelju i rekao sam da “ne želim biti dio ove igre ako ne znam kako ću odigrati, ali osjećam da ću se snaći”.

NACIONAL: Jeste li zbog brzog izbora uloga nekada požalili? – Jesam, apsolutno. Što više razmišljam o vašem pitanju, shvaćam koliko sam puta požalio zbog prebrze odluke. No i to je također dio igre.

NACIONAL: Je li vam bilo teško, nakon uloge u filmu “21 gram”, ponovno glumiti s Naomi Watts? – Ne, jer bih s njom mogao glumiti u stotinu filmova uzastopce. Ona je spontana, predivna osoba i u sebi nosi neku vrstu ohrabrenja, spremna je preuzimati rizik. Osim toga, njezino glumačko znanje je izvanredno. Naomi Watts je jedna od onih osoba kod kojih odmah osjetite kemiju.

NACIONAL: Od početne ideje pa do završetka ovog filma prošlo je četiri godine. Jeste li tijekom tih godina mijenjati lik Sama Bickea kojeg glumite u filmu “The Assassinatio of Richard Nixon”? – Sve dok nisam bio siguran da će se film snimati, nisam se pripremao za lik. Tek kada su mi producenti rekli da u roku od godinu dana počinje snimanje, počeo sam se pripremati za ulogu. Ništa se nije promijenilo i kako sam zamislio taj lik, tako sam ga i odglumio.

NACIONAL: Kakva je sličnost između vas, koji je uvijek imao drugačije mišljenje o događajima od 11. rujna i nakon njih, i lika kojeg glumite, koji je pokušao izvesti atentat na Richarda Nixona? – Moj život je drukčiji od lika kojeg glumim, jer ja živim privilegiranim životom. Na neki čudan način imam priliku razviti diskusiju u zemlji kojoj su diskusije na razne teme i te kako potrebne. Ne želim reći da bih se nekome trebao dopasti lik kojeg glumim, lik koji priprema atentat na predsjednika države. Ne želim ovim filmom postići to da netko misli kako objašnjavam zašto nekog treba ubiti. No glumeći ovaj lik objašnjavam bespomoćnost koja se nalazi u srcima mnogih ljudi. U tom smislu moj lik reflektira aktualne osjećaje kod ljudi. Uostalom, sve sam više i više zabrinut što ljudi zbog bespomoćnosti neće podići glas, već će ga utišati.

NACIONAL: Možemo li, u tom smislu, usporediti političku situaciju danas sa situacijom kada je Nixon bio predsjednik Amerike? – Obje administracije su dokazano kriminalne. Zbog toga smatram da postoje mnoge usporedbe u kontekstu stvaranja Amerike kao supersile na području ekonomije, usporedbe kako se ljudima laže da bi se njima manipuliralo. Iz svega toga proizlazi tuga i razočarenje. Naravno da se može povući mnogo paralela.

NACIONAL: Mislite li da će se u Americi ovaj film komentirati u političkom kontekstu, na način na koji se komentirala “Pasija” Mela Gibsona ili filmovi Michaela Moorea? – To bi bilo dobro, odnosno bilo bi žalosno da se to ne dogodi. Film je završen nedavno, konačnu verziju sam vidio prije dva tjedna i bilo bi dobro da ljudi javno progovore o njemu.

NACIONAL: Film su producirali dva Meksikanca, Alfonso Cuaron i Jorge Vergara. – Već sada mogu reći da njih dvojicu volim vjerojatno onoliko koliko oni vole mene. Moja iskustva s Meksikancima odavno su divna, a i moj bivši vrtlar je bio Meksikanac. Da ne govorim o Alejandru Gonzalesu Inarrituu koji je režirao film “21 gram”. Obožavam taj film, sjajan je. Znam da je Inarritu pomalo bio nezadovoljan načinom na koji je film primljen u Americi. Ne događa mi se često da mi ljudi priđu na ulici i kažu da je ovaj ili onaj film čisto sranje. Kada mi prilaze, rade to zbog političkih komentara.

NACIONAL: Ovaj film također govori o Americi kao uspješnoj zemlji, što je osobito važno u filmskoj industriji. – Mislim da je najvažnija tema ovog filma identitet, odnosno gubitak identiteta povezanog s politikom i emocijama iz čega proizlazi otuđenost ljudi. Zbog takvih osjećaja ljudi danas ne izlaze na izbore i ne glasaju na temelju vlastitih ili nacionalnih interesa. Zbog toga se danas pojavljuju naoružani ljudi i pucaju naokolo kako bi se osjećali snažnim.

NACIONAL: Jeste li se vi ikada, tijekom svoje uspješne karijere, osjećali otuđeno? – Ne osjećam se otuđen od svih ostalih, osim što sam sretniji, osjećam se ugodnije i imam više prilike izreći ono što mislim. No što više govorim to sve više primjećujem da drugi ljudi ne koriste tu priliku i da im to nedostaje. Imam osjećaj da stojim ispred mase ljudi koja se trese, ali ne zna zbog čega.

NACIONAL: S obzirom na to da imate priliku javno reći vaše mišljenje, mislite li da je to vaša obaveza ili ste prisiljeni javno govoriti? – Smatram da je to moja obaveza. No na neki način sam i prisiljen na javni angažman i čini mi se da je to potreba mnogih ljudi. To je nešto što postoji u ljudskom biću. Smatram da je glasno isticanje političkih ili društvenih komentara jednako pisanju ili glumi. Ako ne kažete glasno što se događa oko vas, onda doista nemate srca. Nažalost, većina filmova i općenito umjetnika danas šuti, čime događaje proglašavaju irelevantnim. Umjetnici stvaraju irelevantnost.

NACIONAL: Trenutno se na festivalu u Cannesu prikazuje vaš film, kao i film Michaela Moorea “Fahrenheit 9/11”. Znači li to da se Amerikanci okupljaju u Europi da bi pripremili temelj za politički nastup u Americi? – Ima puno Amerikanaca koji su glasni u vlastitoj državi. Kada govorimo o stvaranju platforme, onda moramo spomenuti fotografije mučenja, mrtva dječja tijela, američke zastave na ljesovima, ali to nije ništa novo. Novo je da su američke novine sada dovoljno jake da javno kažu “ovo ćemo objaviti bez obzira na sve”. S druge strane, čini mi se da je tv emisija “60 minuta” nedavno odustala od objavljivanja nečega što je Pentagon smatrao državnom tajnom. Očigledno je da postoji pritisak medija i pritisak na medije. No smatram da su Amerikanci potencijalno veliki i dobri kao i svaki drugi narod samo što su im, da se metaforično izrazim , zabranili ulazak u knjižnice i čitanje knjiga. Sada im je to dopušteno i nadam se da će se nahraniti.

NACIONAL: Nije li to neshvatljiva situacija kada američki novinari šute a redatelji i glumci progovaraju kako bi informirali javnost? – Redatelji i glumci to moraju raditi, bez obzira na sve ostale. Bilo je doista sramotne šutnje u Hollywoodu i kukavica koje nose teret odgovornosti. No to je prekinuto. Što se tiče novinara, postoje oni koji su vrlo dobri, ali su i takvi bili primorani da tekstove prije objavljivanja nose nekome na uvid.

NACIONAL: Kako ste se osjećali one noći kada ste osvojili nagradu Oscar, s obzirom na to da ste uvijek imali status hollywoodskog buntovnika? – Ima mnogo razloga zbog kojih sam se u tom trenutku iznenadio. Svi smo osjećali da smo s filmom “Mistična rijeka” napravili sjajan posao, ali sam znao da su i ostali glumci nominirani za Oscara napravili jednako dobar posao. S obzirom na to da se u Hollywoodu već spominjalo postojanje neke vrste “crne liste” nepoželjnih glumaca, moj Oscara je dokaz da se time ulazi u izazov s onima koji misle da su “crne liste” potrebne. Zbog toga sam se osjećao ohrabrenim, vidio sam da postoji tolerancija među glumcima i na ulici među ljudima. Na kraju je ispalo da oni koji se sukobljavaju s vođama budu na kraju nagrađeni.

NACIONAL: Zbog čega ste uopće došli na dodjelu Oscara, kako ste se osjećali nakon dodjele i gdje držite taj kipić? – Nakon tri sata sjedenja osjetio sam veliko opuštanje. Ta je večer morala završiti, s ili bez osvojenog Oscara. Nakon toga smo se dobro zabavili, a moja majka je bila jako sretna. Na dodjelu Oscara sam došao jer smo na snimanju filma “Mistična rijeka” svi bili poput jedne obitelji i nisam želio narušiti obiteljsku idilu. Također, nisam želio da se moj nedolazak shvati kao nekakva poruka vezana za trenutnu svjetsku situaciju. Kip Oscara držim u ormaru, ali je riječ o jednom jako lijepom ormaru. To nije neki mračan ormar koji se nalazi u spavaćoj sobi.

NACIONAL: Kako ste uspjeli ostati mirni u trenutku kada ste proglašeni dobitnikom Oscara a cijela vam je dvorana pljeskala? – Nisam bio nimalo miran. Bio sam vrlo potresen, bez obzira kako sam izgledao. Bojao sam se kako će izgledati ako sve svoje emocije pokažem na licu. Potpuno sam se iznenadio osvajanjem Oscara što je u tom trenutku snažno djelovalo na mene.

NACIONAL: Kako to da ste u svojoj ste karijeri pristajali i na male uloge u nezavisnim filmovima poput “Before Night Falls” i dokumentarca o redatelju Terrenceu Malicku? – Te su odluke bile u Božjim rukama. Već 25 godina sam u ovom poslu i najveći dio vremena provodim u hotelskim sobama, odvojen od obitelji i normalnog života. U takvim okolnostima legnete na krevet, pogledate u strop i ako nakon tri tjedna snimanja filma kažete “jebote, pa što ja radim ovdje”, onda ste doista u problemima. Zato ponekad radite filmove koji su drugačiji kako bio odagnali taj čudan osjećaj.

NACIONAL: Je li danas zbog tih osjećaja nastojite dovesti u red odnos između vašeg obiteljskog i poslovnog života? – Da, danas o tome više brinem nego prije. Osim toga, moja supruga Robin Wright Penn je također glumica, naša djeca pohađaju školu i ne želimo da oboje snimamo filmove u isto vrijeme. Tada dolazi do pregovora između nas dvoje oko toga kada će tko snimati film.

NACIONAL: Znači li to da vaši agenti ratuju zbog vas i vaše supruge kako bi vas pridobili za ulogu? – I moj i njezin agent nas nazovu, pošalju scenarije, obavijeste o tome koliko nam se nudi novca i tada počinje zabava u kući oko toga tko će prihvatiti ponuđenu ulogu.

NACIONAL: Oko čega se sada zabavljate? Tko je na redu da prihvati ulogu? – Sada Robin ima mogućnost izbora. Uključena je u humanitarnu akciju “Liječnici bez granica” u Sierra Leoneu, što ne znači da će tamo otputovati jer joj osiguravajuće društvo to ne dopušta, no cijela akcija je smještena u toj državi.

NACIONAL: Postoji informacija da vam supruga nije dopustila da glumite u nekom izraelskom filmu jer se bojala da ćete poginuti na snimanju filma. – Da se ona boji, onda ne bih posjetio Irak u prosincu prošle godine. Ona je spremna postati samohrana majka. Šalim se, naravno.

NACIONAL: Osim kao glumac, poznati ste i kao redatelj. Radite li na nekom novom redateljskom projektu? – Trenutno nešto pišem i to će se jednog dana pretvoriti u film, no ne bih o tome govorio. Prvo trebam do srpnja završiti snimanje filma “The Interpreter” redatelja Sydneya Pollacka u kojem glumim s Nicole Kidman.

NACIONAL: Kada biste imali dovoljno novaca za cijeli život, biste li i dalje glumili radi čistog zadovoljstva? – Zadovoljstvo nije jedini razlog zbog kojeg bi glumio, čak ni onda kada to ne bih radio zbog novaca.

NACIONAL: Prije tri godine izjavili ste kako vam je dosta glume i kako želite pisati. – Da, i rekao sam kako želim režirati. I gluma i pisanje idu prema jednom cilju – režiranju filma. Najljepše bi bilo kada bih sam mogao financirati filmove, pisati, režirati i glumiti u njima.