Javier Bardem godinama je najbolji španjolski glumac koji se već okušao i u Hollywoodu, pa je 2001. bio nominiran za Oscara za ulogu u filmu "Prije noći" za koju je također nagrađen na venecijanskom festivalu.Bez prave konkurencije, španjolski glumac Javier Bardem (35) osvojio je nagradu za najboljeg glumca na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji. Njegova uloga Ramona Sampedra u filmu “Mar Adentro”, čovjeka koji traži eutanaziju nakon što je već 27 godina paraliziran od vrata nadolje, toliko je fascinantna da je bilo vrlo lako pogoditi da će venecijanski žiri upravo Bardemu dodijeliti nagradu. I ne samo to, film je osvojio Srebrnog lava i, uz film “Vera Drake” koji je dobio Zlatnog lava, najbolji je film koji je prikazan na upravo završenom festivalu.

Film “Mar Adentro” režirao je Alejandro Amenabar, poznat po filmu strave “Uljezi” s Nicole Kidman. Priča filma “Mar Adentro” temelji se na istinitim događajima iz sredine 90-ih kad je paralizirani Ramon Sampedro zatražio legalnu eutanaziju. O njegovu slučaju raspravljalo se u Španjolskoj, ali sud je odbio njegov zahtjev. O Sampedru se brinuo brat i njegova obitelj koja ga je odgovarala od eutanazije, odgovarala ga je i crkva, odgovarala ga je i njegova odvjetnica, koja je također bila teško bolesna, ali ustrajni Ramon Sampedro nije odustajao.

Javier Bardem godinama je najbolji španjolski glumac koji se već okušao i u Hollywoodu, pa je 2001. bio nominiran za Oscara za ulogu u filmu “Prije noći” za koju je također nagrađen na venecijanskom festivalu. U 90-ima je glumio u filmovima Bigasa Lune ”Šunka, šunka” i “Zlatna muda” te Pedra Almodovara “Visoke pete” i ”Živo meso”, a poznat je i po ulozi u “Pediti Durango”. Njegova uloga u “Mar Adentro” zanimljiva je i zato što se temelji na mimici, gesti i izrazima lica s obzirom na to da kao paraliziran cijelo vrijeme leži u krevetu.

S Bardemom smo razgovarali kraj bazena najpoznatijeg hotela na Lidu “Des Bains”. Bio je prepun samopouzdanja, svjestan da je njegova uloga nenadmašna, svjestan da će se Hollywood sada još više zainteresirati za njega. No još uvijek hoda objema nogama na zemlji pa je osim na intervju bez pogovora pristao i na fotografiranje ekskluzivno za Nacional.

NACIONAL: Koliko ste znali o Ramonu Sampedru i njegovoj želji za eutanazijom prije osam godina, kad se sve to događalo? – Za cjelokupnu španjolsku javnost bilo je šokantno vidjeti sliku čovjeka koji želi smrt i pri tome nas okrivljuje da se ne želimo suočiti sa smrću jer imamo vlastite strahove, posebno okrivljujući državne institucije, političare i crkvu. Ti šokantni trenuci otvorili su debatu u Španjolskoj, ali je sve s vremenom prešućeno. Kad sam dobio scenarij za ovaj film, rekao sam samom sebi: “Isuse, kakva sjajna priča.” Počeo sam istraživati, gledao sam dokumentarac o Ramonu, čitao njegovu knjigu i na kraju rekao redatelju Amenabaru: “Čovječe, moramo ovo snimiti”. Tema ovog filma važna je za mnoge ljude, kako za one koji hoće živjeti i pritom žele našu podršku i poštovanje, tako i za one koji žele umrijeti. Oni koji žele umrijeti trebaju nas još i više na jedan poseban način. Film se počeo prikazivati u Španjolskoj prije nekoliko dana i prvi su rezultati spektakularni jer svi žele znati što se krilo iza Ramona Sampedra. Iza čovjeka koji je postavio kameru pred sebe, uključio je i rekao što je želio. A želio se ubiti. Tako je javnost mogla shvatiti koliko je bio usamljen, koliko je patio. Poručio je da je osuđen da umre sam umjesto okružen ljudima koji ga vole.

NACIONAL: Mislite li da su svi događaji oko Ramona Sampedra uvjetovani time što su se zbivali u katoličkom društvu? – Ne znam. Poput svih drugih religija, i katoličanstvo je fanatično. Sve se religije zasnivaju na istim porukama, pri čemu rade na tome da ljudi budu nesigurni kako bi ih mogli kontrolirati. Sve se to radi u ime Boga, ma kako ga ova ili ona religija nazivala. Iz istih se razloga ljudi danas ubijaju. Ljudi poput Busha, koji bi trebao biti ili u zatvoru ili u ludnici, a koji tvrdi da je Bog na njegovoj strani, jest slijepac. Ljudi se kontroliraju strahom, a najveći je strah od smrti, jer ne znamo kamo idemo nakon smrti i ne znamo objasniti samima sebi što se događa nakon smrti. Kontrolirajući nas, kažu: “Ako učinite ono što vam kažemo, dat ćemo vam Boga. On će vam pomoći da prođete kroz umiranje i budete dobrodošli negdje drugdje.” Za mene je to čisto sranje. Pa gdje je Bog kad ga trebamo? Ne vidim ga u Africi, u Čečeniji i Rusiji. Ne vjerujem u Boga, ne vjerujem u ljude koji rabe Boga kako bi nas kontrolirali. Crkva je u tome vrlo djelotvorna.

NACIONAL: Potječete iz obitelji intelektualaca. Jeste li vaš odgoj bio katolički ili agnostički? – Kao što je rekao Luis Bunuel: “Hvala Bogu, ja sam agnostik.” Jedan mi je španjolski novinar u povodu premijere spominjao mnoge katolike, a ja sam rekao da ima i mnogo baptista, a to nije isto. Mene nitko nije pitao želim li biti baptist, a ako sam baptist, nisam katolik. Rekao sam mu da živimo u zemlji u kojoj su nas odgajali roditelji koje su odgajali njihovi roditelji, i to na ekstremno religiozan način. Vremena se mijenjaju, ali nas takav odgoj i takav način življenja i dalje opterećuju i zato se nismo mogli suočiti s eutanazijom. Eutanazija je potpuno suprotna religioznim mislima. Eutanazija govori o čovjeku, a ne o Bogu, eutanazija govori o individuumu, a ne o društvu, govori o slobodi, a ne o zatvoru u našim glavama. Odgajan sam u vrlo kontroverznoj obitelji u kojoj su svi glasno iznosili svoja mišljenja i nakon toga smo o njima raspravljali.

NACIONAL: U filmu “Mar Adentro” često rabite izraze vlastitog lica umjesto govora. Koliko je teško bilo glumiti na taj način? – Svi koji su poznavali Ramona rekli su mi na snimanju da ne zaboravim na njegov smisao za humor i na njegovo ponašanje koje smiruje. Pripremajući se za film, mislio sam da je Ramon bio osoba koju su određivali bol i sažaljenje, ali on je bio posve drukčiji. Bio je običan čovjek koji je rekao: “Znate što, mogao bih živjeti, znam razmišljati, znam pisati, mogu voljeti, znam nasmijati ljude, ljudi koji se brinu o meni žive normalnim životom, ali razlika je u tome što ja ne želim živjeti.” Ljudi su prilazili Ramonu sa žaljenjem, ali on je svojim smislom za humor razbijao svako sažaljenje i time pokazivao svoju snagu.

NACIONAL: Kako ste se pripremali za ulogu Ramona Sampedra? – Gledao sam televizijske snimke, posjetio njegovu obitelj, razgovarao s njegovim prijateljima. Pročitao sam knjige, one sve objašnjavaju. Njegova knjiga “Pisma iz pakla”, koja se spominje u filmu, važna je kao i djela Dostojevskoga. Ona je bezbožna i radikalna, ali čista. Ona vas tjera da se jasno odredite prema ljubavi, seksu, smrti, životu. Iako se nije mogao pomaknuti, Ramon je u mislima odlazio jako daleko. On je gledao na svijet očima ljudi koji su ga posjećivali, pri čemu je jako dobro čitao izraze lica. Mislim da je bio iznimno pametan i inteligentan. S njegovom obitelji nisam previše razgovarao jer je sve to još uvijek za njih prebolno.

NACIONAL: Prema filmu, Ramonov brat odlučno se suprotstavljao njegovoj želji za smrću. Je li promijenio mišljenje? – Nije. Ali vidio je film prije mjesec dana. Glumac koji je glumio Ramonova brata bio je vrlo nervozan. Nakon projekcije prišao je Ramonovu bratu kako bi se rukovali, na što ga je ovaj čvrsto zagrlio, zaplakao i rekao mu: “Sve je u ovom filmu istinito.” Malo smo se pribojavali bratove reakcije, jer je on protivnik eutanazije, ali on je rekao: “To sam ja, priča je potpuno istinita.” Film mu se svidio i potpuno ga podržava, iako se nije slagao s Ramonovom odlukom. Čini mi se da se cijela obitelj naučila toleranciji baš od Ramona.

NACIONAL: Kako je obitelj reagirala doznavši da ćete vi, jedan od najpoznatijih španjolskih i europskih glumaca, glumiti Ramona? – Ramonova obitelj živi u malom selu u brdima i oni nisu ni znali tko sam ja. Za mene je to bilo jako dobro. Znali su da sam glumac, ali nisu se brinuli ni o čemu drugom doli o svojim kravama i ovcama. No vidjeli su i osjetili u nama velik respekt prema onome što se zaista događalo. Alejandro Amenabar i ja prišli smo toj priči s čvrstim stavom o eutanaziji, u čemu smo se slagali s Ramonom, ali film je otvoren i za drukčija razmišljanja, poput bratova, odvjetnikova ili svećenikova.

NACIONAL: Kakva je prva reakcija crkve u Španjolskoj? – Još ne znam, ali jedva čekam da ih čujem. Umirem od želje da čujem što kažu. Znam što će reći, ali umirem od želje da dođem u Španjolsku, gostujem od jedne do druge TV emisije, od jedne do druge radiopostaje, i razgovaram s tim ljudima. I’m ready, baby.

NACIONAL: Tko je inicirao snimanje ovog filma, vi ili redatelj Alejandro Amenabar? – Alejandro je to učinio, on je genij, napisao je scenarij u roku od mjesec dana. Nakon toga me nazvao, dao mi scenarij i rekao: “Pročitaj, a onda me nazovi ako si zainteresiran.” Bio sam šokiran kad sam pročitao scenarij. Rekao sam Amenabaru: “Rado bih prihvatio ulogu, ali ne znam jesam li glumački sposoban za nju.” Zato smo obojica napravili stanku i razmislili o svemu. Nakon što sam dodatno istražio Ramonov život i shvatio njegov smisao za humor, nazvao sam Amenabara i rekao mu da moramo snimiti taj film. Kad smo počeli snimati film, nismo znali u kojem smjeru idemo jer nikada nisam vidio film u kojem glavni glumac ima toliku količinu šminke na sebi. Isprva je šminkeru trebao pet sati da me uredi, a nakon tri tjedna snimanja, kad smo svi već bili umorni, trebalo mu je šest do osam sati. Tomu dodajte 11 sati snimanja dnevno, i tako dva mjeseca.

NACIONAL: Koliko ste minuta filma dnevno uspijevali snimiti? – To je jako dobro pitanje. Na primjer, bilo je dugih scena u filmu. Međutim, ja bih izgovorio dvije rečenice i onda bi nastala stanka jer se trebala obnoviti šminka na mom licu. A svako popravljanje trajalo je 40 minuta. To me izluđivalo, to je bilo najteže. Htio sam snimati cijele scene u komadu kako bih se mogao upustiti u putovanje Ramona Sampedra, ali su me u tome prekidali. Znam da na filmu šminka izgleda kao nešto sasvim obično, ali to nije tako. Zbog reflektora sam se znojio, a to je upropaštavalo šminku. Film smo snimali u Galiciji, trebalo je biti hladno, ali bilo je ljeto i bilo je vruće. Bio sam očajan.

NACIONAL: Je li vam taj očaj pomogao u stvaranju očaja Ramona Sampedra? – Jest, potpuno. Moji su osjećaji bili preplavljeni očajem i ljutnjom. Govorio sam kako se osjećam impotentnim, vikao sam “dajte mi da radim, dajte da snimim scenu”. A onda sam rekao samom sebi “ne izbacuj tu ljutnju, zadrži je unutar sebe i dobit će Ramonove osjećaje jer on se želio micati a nije mogao”.

NACIONAL: S obzirom na ulogu u ovom filmu, što biste željeli da piše na vašoj nadgrobnoj ploči? – Ne želim nadgrobnu ploču, želim da moj pepeo odleti. Ako bih mogao birati, želio bih irski party na kojem ljudi slave i moj život i moju smrt. Nemam o sebi posebno mišljenje, misli da sam čovjek koji želi činiti dobro drugim ljudima.

NACIONAL: Ali zar vi ne živite u katoličkoj Španjolskoj? – Mislim da se moja generacija suočava s realnošću. Oni stalno okrivljuju Crkvu, ali problem je u tome što Crkva, na nesreću, jako utječe na politiku. Mislim da je tako u cijelom svijetu, ne samo u Španjolskoj. Kako Crkva može biti optužena za seks s djecom a da nitko zbog toga ne završi u zatvoru? Koliko je ta institucija zaštićena? To valjda ima veze s ludilom u kojem živimo. Nema pravde, pravda je samo za gubitnike. Zato jedva čekam rasprave s tim ljudima.

NACIONAL: Rekli ste da je uloga u ovom filmu bila vrlo riskantna. Čini se da volite rizik, radite s mladim i nepoznatim redateljima, glumili ste u redateljskom debiju Johna Malkovicha. – Uvijek odabirem filmove prema ulogama i scenarijima. Nije mi bitno odakle scenarij dolazi, nije me briga tko je redatelj. Uvijek sam vjerovao, sada vjerujem sve više, da se sve vrti oko toga je li scenarij dobar ili nije. Ako je scenarij dobar, postoji šansa da i film bude dobar, no ako scenarij ne valja, ni film neće biti dobar, makar ga režirao Stanley Kubrick, a u glavnoj ulozi bio Marlon Brando. Problem je to što nema dobrih scenarija, sve je više i više sranja. Čitam ih i bacam, ne dođem ni do 20. stranice. Rade remake remakea od remakea i traže od glumaca da glume uloge koje smo vidjeli milijun puta. Kad mi ponude takvu ulogu, odgovorim im: “To je trošenje mog vremena i vašeg novca.”

NACIONAL: Ako je scenarij najvažniji, znači li to da ne postoje redatelji s kojima biste htjeli snimiti neki film? – Ne, ne postoje. Nakon što sam 1999. bio nominiran za Oscara, javili su mi se neki jaki hollywoodski redatelji. Preciznije rečeno, dvojica, i to dvojica koje iznimno cijenim. Međutim, scenarij na kojem su radili bio je neuvjerljiv. Poslije sam gledao ta dva filma za koja su mi ponudili uloge i zaključio da je dobro što ih nisam prihvatio.

NACIONAL: U Veneciji je prikazan film Michaela Manna “Collateral” s Tomom Cruiseom u kojem imate malu ulogu. Kako je do toga došlo? – Snimanje filma “Mar Adentro” završio sam lani 10. prosinca. Michael Mann me nazvao, rekao da snima film i ponudio mi malu ulogu. Rekao sam mu da sam umoran ali on je nazvao još jednom i ja sam prihvatio ponudu da bih vidio kako iznutra izgleda snimanje tzv. holivudskih velikih filmova. Došao sam na samo jedan dan jer sam bio znatiželjan. Vidio sam da se ne razlikuje od drugih filmova. Bilo je puno ljudi s mikrofonima koji su međusobno komuniciralo ali što im je to vrijedilo kada sam na kraju sam morao otići po čašu vode. Zamolio sam jednog od njih da mi doda čašu vode, on je nešto govorio u mikrofon i na kraju sam sam otišao po čašu vode.

NACIONAL: U filmu “Collateral” glumite Felixa i držite zanimljiv govor. Je li to bila uloga napisana samo za vas ili ste i sami improvizirali? – Tu smo scenu uspjeli snimiti iz 40. pokušaja. Potpuno sam izludio, mislio sam da sam najgori glumac na svijetu. Potrošili smo osam sati na snimanje te male scene. Onda su mi objasnili da je to stil Michaela Manna pa je tako na snimanju filma “Vrućina” Al Pacino 35 puta ponavljao svoju scenu a Robert de Niro je ponavljao 40 puta. Nakon toga sam shvatio da nije problem u meni već da Michael Mann voli preciznost. Stalno je tražio drugačiju verziju iste scene. Govorio mi je “sada glumi kao da si se tek probudio, sada probaj tako da misliš da su ti istukli djecu, sada kao da si pijan”. Bilo je zabavno.

NACIONAL: Što se događa s filmom “Che”, vašim sljedećim projektom? – Redatelj filma “Che” trebao je biti Terrence Malick, ali on je odustao pa se sada spominje Steven Soderbergh kao novi redatelj. To je delikatna tema, Che Guevara je više od lika s majice. Ja bih trebao glumiti člana njegove grupe ljudi u Boliviji.