Krajem prošlog mjeseca Penderecki je primio carsku nagradu u Japanu, koju mu je za zasluge u umjetnosti uručio princ HitachiPoljski skladatelj Krzystof Penderecki, autor temeljnih glazbenih djela avangardne i duhovne glazbe prošloga stoljeća, u srijedu, 3. studenoga, drugi je put nastupio kao dirigent u KD Vatroslava Lisinskog. U svoj četvrti pohod hrvatskoj publici inzistirao je doći sa Sinfoniettom Cracoviom, jednim od vodećih poljskih komornih orkestara, koji potpomaže od samog osnutka 1990. Sinfonietta Cracovia dobitnik je Europske kulturne nagrade za 1998, koju pod pokroviteljstvom Vijeća Europe dodjeljuje Europska kulturna naklada.

'Zaboravite prošlost, uništite sve, pa čak i klavir, služite se elektronikom', govorio je Krzystof Penderecki koji je u Zagrebu je dirigirao Sinfoniettom Cracoviom 'Ne možete biti skladatelj ako se služite računalom, ako nemate iskustvo sviranja nekog instrumenta ili dirigiranja' 'Varšavske jeseni i zagrebački Bijenale bili su jedino mjesto u Istočnoj Europi gdje je bilo dopušteno izvoditi neku drugu vrstu suvremene glazbe osim zapadnjačke, novu poljsku ili rusku suvremenu glazbu' 'Bouleza, Stockhausena i Xenakisa sam kritizirao jer su postali ortodoksni, suprotnost onome protiv čega su bili. Kao mladi skladatelji bili su dobri i pisali su zanimljive skladbe' 'Odrastao sam u Poljskoj, ali se ne slažem s tim kako se stvari danas tamo odvijaju. Glazbeni je život u Poljskoj vrlo jadan, ne osjećam se više niti dijelom poljske škole' 'Stanislaw Lem je veliki filozof i pisac, ali ni on ne sudjeluje u životu Krakowa, i on je autsajder kao i ja 'Postkomuniste zanima samo zabavna glazba i kazalište. Važan im je samo nogomet. Nadam se da će otići poslije sljedećih izbora' Krajem prošlog mjeseca Penderecki je primio carsku nagradu u Japanu, koju mu je za zasluge u umjetnosti uručio princ Hitachi, od ranije ima počasne doktorate devet sveučilišta, među ostalima St. Petersburga i Yalea. Dobitnik je mnogih drugih međunarodnih priznanja, poput nagrade UNESCO-a i Grammyja, a primio je i dvije nominacije za nagradu Emmy.

Počasni je član Kraljevske glazbene akademije u Londonu, Kraljevske glazbene akademije u Dublinu, Akademije sv. Cecilije u Rimu, Kraljevske glazbene akademije u Stockholmu i Berlinske akademije umjetnosti. Nositelj je reda časti Savezne Republike Njemačke, a nedavno je proglašen počasnim građaninom Strasbourga.

Penderecki je s Wittoldom Lutoslawskim i Henrykom
Mikolajem Goreckim jedan od utemeljitelja poljske škole. Skladbama “Trenos za žrtve Hirošime za 52 gudačka instrumenta” iz 1961., “Polimorfijom za 48 gudačkih instrumenata” te “Kanonom za 52 gudačka instrumenta i magnetofonsku vrpcu” postavio je nove temelje suvremene glazbe. S idejama akademije iz Darmstadta, gdje su se 60-ih održavali seminari za novu glazbu, nikad se nije slagao. U drugoj je fazi, koja počinje 70-ih, njegov stil poprimio jednostavnije strukture, kao i tradicionalniji tonski jezik, pomičući se ka suvremenom neoromantizmu, odnosno ‘novoj jednostavnosti’.

Kako sam kaže, devet mjeseci godišnje provede na putu, u čemu mu je angažman supruge i menadžerice Elzbiete, koja je bila spriječena doći u Zagreb, od velike pomoći. Reći će da njegove nove skladbe nastaju diljem svijeta, između pokusa i na aerodromima. Odmor od putovanja nalazi u svojoj ladanjskoj kući južno od Krakowa, daleko od sredine u kojoj se obrazovao i umjetnički sazrijevao. Mlađi mu naraštaji zamjeraju na ‘elitističkom žargonu’, a on im ne ostaje dužan, smatrajući da u suvremenoj poljskoj glazbi nema pravih nasljednika, ni njegovih ni nasljednika drugih znamenitih poljskih skladatelja.

NACIONAL: Poljska je danas proamerički orijentirana, je li to možda zbog njezine velike emigracije u SAD-u? – U 20. stoljeću Poljaci u SAD-u imaju status značajne emigrantske zajednice, na posljetku, tamo ih živi 10 milijuna. Današnja Poljska gotovo u potpunosti podržava Ameriku, samo se manji dio od nekih pet posto stanovnika protivi prisutnosti poljskih postrojbi u Iraku. Povijesno gledano, Poljska je u posljednjih 200 godina proamerički nastrojena, kao što je i sada probushevski orijentirana.

NACIONAL: Kakvo je vaše mišljenje o tome? – Nisam političar tako da moje mišljenje nije toliko bitno, ali rekao bih da više vjerujem u Busha nego u Kerryja. Kerry je po onome što sam mogao vidjeti od američke predizborne kampanje obećavao mnogo toga, samo da pobijedi. Možda Bush nije rječit kao Kerry, no poznajemo ga od ranije, a SAD-u u ovom trenutku treba jak predsjednik. Zato mi je drago što je pobijedio Bush.

NACIONAL: Počeli ste kao skladatelj suvremene glazbe, a večeras ćete dirigirati Beethovenovim Četvrtim koncertom za glasovir i orkestar u G-duru. Što je za vas u glazbi važnije, tradicija ili inovacija? – Mislim da su korijeni glazbe jako bitni. U svojoj sam karijeri napredovao i mijenjao se. Da ste mi ovo pitanje postavili 60-ih, rekao bih: “Zaboravite prošlost, uništite sve, pa čak i klavir, služite se elektronikom!” Tako sam razmišljao krajem 50-ih i u 60-ima. Danas sam dublje uronjen u korijene same tradicije, u njeno nastavljanje. Treba nam i jedno i drugo, budući da ljudi koji gledaju u budućnost skladaju na apsolutno nov način, ali održavanjem i učenjem iz prošlosti.

NACIONAL: Jednom ste izjavili kako se skladati može samo ako razumijete kako se dirigira i obrnuto. Mislite li tako i danas? – To je bilo prirodno za moju generaciju glazbenika, a nadam se da je i za današnju. Ako se prilikom skladanja služite računalom, ne znam kakav se to može biti skladatelj ako nemate iskustvo sviranja nekog instrumenta, ili dirigiranja. U starim vremenima skladatelji su bili sve – svirali su, aranžirali i radili sve ostalo, bili su kompletne glazbene ličnosti, poput Mozarta. Wagner, primjerice, koji je bio prvi dirigent u latvijskoj Rigi, bio je i dobar pijanist prije nego što je to zapostavio.

NACIONAL: Ruski komesar za umjetnost Ždanov na kongresu u Wisli 1949. izložio je kojim smjernicama mora ići socrealistička umjetnost? Kakve je to posljedice imalo na umjetničke slobode? – Kad je Ždanov iznio svoj proglas, još nisam ni počeo studirati, bilo je to prije mog vremena. Ždanov i njegove ideje, mogli bismo ih nazvati i estetikom, u Poljskoj nikad nisu bili ozbiljno shvaćeni. Poljska je bila jedina zemlja u kojoj se nitko njime nije zamarao. Godinu dana uoči Staljinove smrti bilo je nekih ograničenja, ali ne i kasnije. Kao što znate, stav politike spram umjetnosti bio je liberalan pa je Festival “Varšavske jeseni” imao prođu jer se odvijao u drukčijoj atmosferi. Glazba koja drugdje po socijalističkim pravilima nije bila podobna mogla se izvoditi u Poljskoj.

NACIONAL: Vaša je karijera počela 1959., kad ste kao 25-godišnjak na natječaju Poljskog društva skladatelja prijavili skladbe pod pseudonimima te odnijeli tri prve nagrade. Dvije godine prije toga film “Kanal” redatelja Andrzeja Wajde nagrađen je na canneskom filmskom festivalu. Je li to značilo slabljenje diktata socrealizma? – Krajem 50-ih, nakon Staljinove smrti 1953., događa se niz političkih promjena u Istočnoj Europi, pogotovo u Poljskoj. Gomulkine su reforme trajale vrlo kratko, nakon čega je opet postao zadrt. Nakon revolucije u Mađarskoj 1956. mogli smo malo predahnuti, a Poljska se otvorila prema ostatku svijeta, opet ne za dugo, ali to je ipak trajalo nekih godinu dana. U to sam vrijeme još bio mladi student, zbog čega mi je bilo uskraćeno da putujem. Moj je stariji kolega Lutoslawski mogao putovati, ali isto s ograničenjima.

NACIONAL: Znači li to da vas je vaša putovnica čekala u ladici nekog aparatčika u policijskoj postaji? – Naravno. Nitko nije mogao raspolagati svojim osobnim dokumentima. Trebalo je napisati zahtjev policiji, imati pozivno pismo, novac ili stipendiju sa Zapada, recimo iz Darmstadta, gdje su se održavali tečajevi za novu glazbu. Oni su me zvali jer sam im slao svoje skladbe. Svake bih godine dobio njihov poziv, ali, naravno, ne i putovnicu.

NACIONAL: Tako da u Darmstadt, pedagoški centar ondašnje zapadnoeuropske glazbe, niste otišli sve do 1961. – Da, što možda i nije bilo loše. Iz tog sam razloga tamo došao s izgrađenim, vlastitim uvjerenjima kakva moja glazba mora biti.

NACIONAL: Spominjali ste određene restrikcije 50-ih. Što možete reći o razdoblju utjecaja SSSR-a na zemlje Varšavskog ugovora, kojem se Jugoslavija oduprla? – Bilo je to očito, prvo u politici a onda i u zabrani izvođenja zapadnjačke glazbe, dok je, s druge strane, bilo dopušteno da u nas gostuju samo ruski skladatelji. Bilo je i ograničenja u putovanju državom, i u industriji, ne samo u umjetnosti. Ali to im nikad nije do kraja uspjelo, budući da su se umjetnost, glazba i kazalište razvijali upravo u tim burnim vremenima. Nakon toga intenzitet je popustio i uslijedila je demokracija.

NACIONAL: Što vam je značio glazbeni Festival “Varšavske jeseni” osnovan 1956.? – U to su vrijeme “Varšavske jeseni” bile Meka nove glazbe, kao i Zagrebački biennale, osnovan 1961. Bilo je to jedino mjesto u Istočnoj Europi gdje je prvi put bilo dopušteno izvoditi neku drugu vrstu suvremene glazbe osim zapadnjačke, dakle novu poljsku ili rusku suvremenu glazbu. Ali samo za vrijeme festivala. Ti su festivali ubrzo postali centri, ne samo za glazbu sa Zapada već i za glazbu s Istoka, ruske i češke skladatelje.

NACIONAL: Na natječaju za najbolju skladbu Poljskog društva skladatelja odnijeli ste trostruku prvu nagradu. Što je za vas to značilo? – Bilo je to iznenađenje, pogotovo jer je prva nagrada značila mogućnost odlaska na Zapad, što je značilo da ću dobiti putovnicu. I dobio sam putovnicu, ali nisam želio otići u Darmstadt, već u Italiju, jer mi je to oduvijek bio san.

NACIONAL: O slavnim zapadnoeuropskim skladateljima, pripadnicima tzv. darmstadtske škole, Pierreu Boulezu, Karlheinzu Stockhausenu i Iannisu Xenakisu, nikad niste imali previše dobro mišljenje, iako ste ih i osobno upoznali. – Točno, jer su i sami postali ortodoksni, suprotnost onome protiv čega su bili. Kritizirao sam ih jer su kao mladi skladatelji bili dobri i pisali zanimljive skladbe.

NACIONAL: Znači da je već onda postojao antagonizam između poljske i njemačke škole? – Problem je bio u tome što su zadržali istu estetiku i sljedećih deset godina, čime su spriječili individualni razvoj mladih skladatelja koje su poučavali i stvarno vjerovali u tu estetiku. Avangarda je trajala samo pet godina i, premda je mrtva, oni još uvijek pričaju o njoj.

NACIONAL: Upravo ste se svojim skladbama iz 60-ih najviše proslavili, “Trenos za žrtve Hirošime za 52 gudačka instrumenta” unio je revoluciju u sviranje violine, a istodobno ste se bavili i velikim humanističkim temama. Da li vas čistunci još uvijek kritiziraju zato što solist u izvedbi “Trenosa” gudalom lupka ritmične fraze po violini? – Revoluciju u glazbi za gudače pokrenuo sam 1961. s tri skladbe. Prva je “Trenos”, koju spominjete, kao i “Polimorfija za 48 gudačkih instrumenata” te “Kanon za 52 gudačka instrumenta i magnetofonsku vrpcu”. “Trenos” je mnogo interesantniji s tehničke strane izvedbe jer sam uveo neke potpuno nove tehnike za gudače, koji svoje podrijetlo imaju u mome radu s elektronskim instrumentima. Nakon diplome, bio sam suradnik u eksperimentalnom studiju za konkretnu glazbu Poljskog radija. Osnovna mi je inspiracija bila želja da prenesem elektronski zvuk gudačkog orkestra.

NACIONAL: Godine 2002. na Festivalu “Varšavske jeseni” izveli ste koncert s koralom, koji ste nazvali “Uskrsnuće”, a bio je inspiriran terorističkim napadom na New York 11. rujna. – Uoči te tragedije počeo sam pisati “Capriccio za klavir i orkestar”. Šokiran tim događajem, odlučio sam da bi daljnje skladanje “Capriccia” u takvoj prilici bilo neumjesno, pa sam skladao koncert i koral koji sam nazvao “Uskrsnuće”.

NACIONAL: Zanimljivo je da su tu izvedbu varšavski glazbeni kritičari nazvali ‘socrealizmom u glazbi’. Što mislite o tome kao sudionik vremena u kojima su socrealistička uvjerenja bila svojevrsna dogma? – Notorna je glupost tako pisati o mome radu, jer sam živio i radio u vrijeme na koje se dotični novinar referira. Znate, mislim da više i nisam dio onog što se smatra poljskom kulturom. Odrastao sam u Poljskoj, ali ne slažem se s načinom na koji se stvari danas tamo odvijaju. Glazbeni je život u Poljskoj danas jadan, ne osjećam se više ni dijelom poljske škole.

NACIONAL: Znači li to da niste u kontaktu ni s kim? – Ostao sam u kontaktu samo s Henrykom Mikolajem Goreckim.

NACIONAL: Zašto? – Zato što je on ozbiljan skladatelj. Jedan od uistinu najvažnijih poljskih skladatelja. Imam dojam da svi ostali svoja djela pišu samo između dviju “Varšavskih jeseni”, skladajući ono što je trenutačno u modi. Ili pišu u stilu koji smo stvorili još u 60-ima. Ne osjećam se dijelom današnje poljske glazbe, ja sam autsajder.

NACIONAL: Živite li i dalje u Krakowu? – Da, ali kako devet mjeseci u godini putujem, dok sam u Poljskoj treba mi mir. Zato boravim izvan grada, u svojoj ladanjskoj kući. Ne održavam kontakt ni s kim vezanim za glazbeni život u Poljskoj.

NACIONAL: Prije dva mjeseca u Krakowu je umro pjesnik nobelovac Czeslaw Milosz. Osim vas, od velikih poljskih intelektualaca, u Krakowu još žive i redatelj Andrzej Wajda i pisac Stanislaw Lem. – Lem je veliki filozof i pisac, ali ne sudjeluje u životu grada. I on je autsajder koji živi u svojoj knjižnici. Danas sam vrlo kritizerski raspoložen oko svega toga, jer Krakow je u vrijeme mog odrastanja 50-ih bio centar kulture i umjetnosti. Moj je bratić bio kazališni redatelj Tadeusz Kantor, grad je imao kazalište, fantastičnu filharmoniju, živio je i moj profesor Artur Malawski, kao i mnogi drugi. Danas Krakowom vlada samo popularna i zabavna glazba.

NACIONAL: Što je bilo s Uskršnjim glazbenim festivalom Ludwiga van Beethovena, čija je umjetnička ravnateljica vaša supruga? – Festival se sedam godina održavao u Krakowu. Gradonačelnik Krakowa ove godine nije nas htio financijski podržati, kao što prošle godine nije podržao ni Sinfoniettu Cracoviu, baš uoči američke turneje. Da bismo Festival održali, moja ga je žena odlučila prebaciti u Varšavu, gdje su nas prihvatili bez problema.

NACIONAL: Kako su na to reagirali tradicionalno antivaršavski raspoloženi Krakovljani? – Možda su baš zato Varšavljani i prihvatili Festival tako rado.

NACIONAL: Znači li to da ga u Krakowu izričito ne žele? – Postkomunisti ga nisu željeli, njih zanima samo zabavna glazba i kazalište. Važan im je samo nogomet. Nadam se da će otići nakon sljedećih izbora. Krakow više nije grad za visoku umjetnost, zbog čega ga napuštaju i oni koji su u njemu odrasli.

NACIONAL: Svejedno ste još u Krakowu povezani sa Sinfoniettom Cracovijom. – To je drugo, jer sam još povezan s Glazbenom akademijom, a u ansamblu sviraju njezini studenti. Putujemo zajedno i s njima nastupam kao dirigent, ali prekinuo sam veze s Krakowskom filharmonijom.

NACIONAL: Imaju li “Varšavske jeseni” i danas značaj kakav su imale prije? – Problem nije u Festivalu, nego u tome što poljska suvremena glazba više nije rasadište talenata kao nekad. Ali nije ni to problem specifičan samo za Poljsku već općeniti problem.

NACIONAL: Neki vaši glazbenici prigovaraju kako su mladi poljski skladatelji danas izloženi tolikim utjecajima da se ne stignu na miru razvijati. – Možda bi željeli, ali ne mogu, što je oduvijek bio poljski problem. U proteklih je sto godina poljska umjetnost uvijek gledala prema Zapadu. Posebno 20-ih i 30-ih, kad je uz francuski utjecaj, značajan bio i utjecaj Stravinskog. Mislim da u to vrijeme poljske kulture nije ni bilo. Nakon rata, prvo nije bilo ničega, zatim su poljski skladatelji početkom 50-ih skladali kao Rusi, pod utjecajem Prokofjeva i Šostakoviča. Onda smo došli mi, bili smo revolucionari jer smo stvarno donijeli nešto novo. A današnji su skladatelji izgubili tlo pod nogama, kao i korijene. Ne vidim da idu u ikojem smjeru. Sve su to značajke nedostatka talenata.

NACIONAL: Berlinska filharmonija, kojom ste i sami dirigirali, od vas je 1982. povodom svoje stogodišnjice naručila Koncert za čelo i orkestar. Navodno je solist Mstislav Rostropovič imao samo dva tjedna da svlada skladbu. – Čak i manje od toga.

NACIONAL: Koliko ste imali povjerenja u njega? – On je tada bio u sjajnoj formi, bilo je to prije 20 godina. Mislite li da su u prošlosti skladatelji pisali skladbe toliko unaprijed? Nisu. Ponekad bi ih napisali samo dan-dva uoči izvedbe. Jer tadašnji su glazbenici bili pravi profesionalci i morali su ih uvježbati, što je danas nemoguće! Ako danas solistu date da uvježba vašu skladbu dva mjeseca uoči izvedbe, on će je odbiti.

NACIONAL: Kakav je von Karajan imao dojam o vašoj glazbi? – Svi su oni svirali moju glazbu, von Karajan, Zubin Mehta, svi veliki dirigenti 60-ih imali su mnogo više sluha za suvremenu glazbu.

NACIONAL: Što su oni mislili o poljskoj školi? – Očito je što su mislili, postavljate pitanje na koje je odgovor očit. Ako ste imali s nekim priliku nešto raditi, onda čujete i određena mišljenja. Poljska glazba 60-ih izvršila je snažan utjecaj na zapadnjačku glazbu. To uopće nije bilo u pitanju.

NACIONAL: Poljaci su nacija s dugovječnom katoličkom tradicijom. Na Zapadu su vam, možda zato i što to ne razumiju, često zamjerali da ste se odrekli avangarde u korist Katoličke crkve? – Kao prvo, uopće nisam pisao samo katoličku glazbu već i pravoslavnu. Zapravo sam i počeo sa sakralnom glazbom jer sam 50-ih, kao student Visoke glazbene škole, kao prvu skladbu napisao “Davidov psalam”. U to je vrijeme pisati sakralnu glazbu doista bilo zabranjeno i od tog sam trenutka nastavio pisati glazbu na dva kolosijeka. Jedan je bio sakralna glazba, s kojim nastavljam i dalje. Trenutačno pišem “Muku po Ivanu”, 40 godina nakon što sam napisao “Muku po Luki” koja je premijerno izvedena u katedrali u Münsteru 1966. Naravno, pišem i više instrumentalnu glazbu, pogotovo simfonije. Mislim da ni jedna moja simfonija nikad nije bila izvedena u Zagrebu. Dakle, djelujem na dva kolosijeka, pišem sakralnu glazbu, instrumentalnu glazbu i opere.

NACIONAL: Godine1966. Poljaci su slavili dva velika milenija, jednu obljetnicu od pokrštavanja Poljaka i drugu od nastanka države. – “Muka po Luki” bila je moj doprinos tome.

NACIONAL: Vaša opera “Đavao iz Loudena” naišla je na žestoke kritike upravo katoličkih krugova. Pogotovo jedna premijera u Stuttgartu 1969. – Istina je da je stuttgartski biskup bio žestoko protiv nje. Iste reakcije opera je naišla prilikom izvedbe u Rimu, ali ne i u samoj Poljskoj. U tom sam djelu dohvatio inkviziciju koja je u to vrijeme bila tabu tema. Vremenom je Crkva odlučila otvoriti svoje arhive.

NACIONAL: Burnih 60-ih, o kojima smo pričali na početku, imali ste priliku dirigirati orkestrom sastavljenim od europskih i američkih jazzista, poput Petera Brötzmanna, Tomasza Stanka i Dona Cherryja, koji su godinama također gostovali u Zagrebu. Što vas je navelo na to? – Pedesetih smo bili fascinirani jazzom, koji je tada u Poljskoj bio zabranjen. Zanimao nas je kao zapadnjačka nova underground glazba. Imala je i subverzivni kontekst. Napisao sam jednu skladbu, zapravo tematski materijal za daljnju razradu u improvizaciji, te neke forme na koje su glazbenici improvizirali. Nisam to nikad zvao svojim kompozicijama.

NACIONAL: Je li vas netko od glazbenika iznenadio svojim doprinosom? – Svake je minute ta skladba postajala nešto drugo, mijenjala se kao kaleidoskop. Ali ne mogu to nazvati svojom glazbom.

KRZYSTOF PENDERECKI
Biografija
Rođen 1933. u Debicama, južna Poljska
1955. – 1958. studirao kompoziciju na Državnoj visokoj školi u Krakowu
1959. odnio trostruku prvu nagradu na natječaju Poljskog društva skladatelja
1961. prva serija orkestralnih djela “Trenos za žrtve Hirošime za 52 gudačka instrumenta”, “Polimorfije”
1966. premijera njegova najslavnijeg djela “Muke po Luki” za milenij kršćanstva u Poljskoj i milenij od osnutka poljske države; vrhunac njegove prve faze; postao profesor kompozicije na Visokoj glazbenoj školi u Essenu gdje je predavao do 1968.
1967. “Dies Irae”, premijera na otvaranju memorijalnog centra u Auschwitzu (“Sahrana Krista” i “Uskrsnuće Kristovo” 1970. – 1971.)
1972. – 1979. ravnatelj Visoke škole za glazbu u Krakowu
1973. debitirao kao dirigent s Londonskim simfonijskim orkestrom
1973. – 1978. profesor na sveučilištu Yale u New Havenu, SAD
1974. zborsko djelo “Magnificat”, prijelomno za prekid s avangardom i prelazak u drugu, neoromantičnu fazu
1980. zborsko djelo “Te Deum”, posvećeno papi Ivanu Pavlu Drugom
80-ih Penderecki je napravio sintezu svoje prve i druge faze, stvarajući glazbu koja ga je proslavila kao velikog humanista
1982. Koncert za čelo br. 2, skladan za 100. godišnjicu Berlinske filharmonije
1984. Poljski rekvijem
1987. – 1990. umjetnički ravnatelj Krakowske filharmonije
1989. skladao Četvrtu simfoniju
1997. objavio knjigu “Labirinti vremena. Pet predavanja o kraju stoljeća”