Matko Raguž, glumac, redatelj i utemeljitelj Teatra Exit, jednog od prvih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj, koje je uoči Nove godine izvedbom hit predstave "Dekadencija" s Natašom Lušetić i Vilimom Matulom u naslovnim ulogama, a u njegovoj režiji,“Kad sam se odlučio posvetiti teatru, kazalište je postalo moj život. Takav sam po karakteru: kad nešto odlučim, to onda i ostvarim. Da sam se odlučio baviti trgovinom i da sam tu ogromnu energiju, koju sam uložio u kazalište, usmjerio u biznis, vjerojatno bih postao uspješan kao Ivica Todorić. Ako se odlučim baviti, primjerice, politikom, vjerojatno ću pobijediti na izborima. Znači, najvažnije je znati što hoćeš i posvetiti se tom cilju. Razlika je jedino u odnosu prema novcu: da mi je cilj bio samo novac, sigurno se nikada ne bih bavio kazalištem, barem ne u Hrvatskoj, nego bih se bavio trgovinom.”

Tako govori Matko Raguž (49), glumac, redatelj i utemeljitelj Teatra Exit, jednog od prvih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj, koje je uoči Nove godine izvedbom hit predstave “Dekadencija” s Natašom Lušetić i Vilimom Matulom u naslovnim ulogama, a u njegovoj režiji, proslavilo desetu godišnjicu postojanja. Teatar Exit danas je poznat kao jedno od najuzbudljivijih i najzanimljivijih repertoarnih hrvatskih kazališta, koje se bazira na istraživačkom konceptu, glumačkom savršenstvu i na provokativnim urbanim temama, u kojima su beskompromisno i na nov, moderan način obrađivali probleme sazrijevanja mlade rock i techno generacije.

Primjerice, u “Dekadenciji” su se bavili odnosima između žena i muškaraca, a u društvenoj satiri “Izbacivači” licem i naličjem noćnih izlazaka i očekivanjem “onog nečeg”, ali istodobno i osjećajem samoće koji je neminovan nakon povratka iz praznine diskokluba. “Istok” se bavio delinkvencijom, lošim obiteljskim odnosima i seksom kao izlazom, a “Imago” užurbanošću i utrkom za novcem, zbog čega sve ostalo postaje nevažno. Komad “Mr. Single” ponovno se uhvatio u koštac sa samoćom i usamljenošću pojedinca u suvremenom svijetu, znači, temom kojoj se Teatar Exit često vraćao. Tom se predstavom Željko Vukmirica ponovno vratio kazalištu. Iako Raguž tvrdi da takav uspjeh nisu očekivali, dogodilo se da su “Izbacivači” postali najveći hit kraja 20. stoljeća.

U proteklom desetljeću za svoj rad dobili su čak 36 nagrada za najbolje predstave, režije i glumce, a među njima se ističu nagrade “Dubravko Dujšin” Vilimu Matuli za glumu i Matku Ragužu za projekt Teatra Exit. Također, kazalištu je dodijeljena Nagrada grada Zagreba za “izuzetan doprinos kazališnom i kulturnom životu grada”. Njihove su predstave imale više od 1200 izvedbi u Zagrebu i na brojnim gostovanjima u Hrvatskoj i zemljama Europe i svijeta, od Umaga do Dubrovnika, te od Rusije i Nizozemske preko Grčke i Italije do Kanade. Svaka je predstava u prosjeku imala oko 200 izvedbi, što je mnogo više od jadnog hrvatskog prosjeka gledanosti, a vidjelo ih je više od 300 tisuća gledatelja. Svojim katkad kontroverznim temama, kojima su direktno i žestokim jezikom razobličavali stvaranost poslijeratne Hrvatske, utjecali su na publiku i na mlađe umjetnike, ali i izazvali poznati “hrvatski jal”.

Naime, Matko Raguž i njegov Teatar Exit pokatkad su bili meta napada i podmetanja, primjerice, mega hit “Izbacivači” izazvao je revolt tadašnje ministrice školstva, no oni su na sve provokacije odgovarali novim predstavama. Usto, Teatar Exit je vratio najmlađu publiku u kazalište i stvorio vlastitu publiku: to su uglavnom studenti i mlađi intelektualci od 20 do 30 godina, koji znaju reći da im Teatar Exit služi kao kulturno utočište. No posjećuju ga i srednjoškolci i umirovljenici, koji tvrde da im to kazalište u Ilici 208 vraća vjeru u hrvatski teatar.

Do sada je promovirao nekoliko generacija novih, mladih i talentiranih glumaca, primjerice, na samom početku Natašu Lušetić, koja je po povratku sa školovanja iz Londona zabljesnula uz Vilija Matulu u “Dekadenciji” britanskoga glumca i dramatičara Stevena Berkoffa. Zatim je predstava “Izbacivači”, inače najgledanija od svih u Teatru Exit, koja je među klincima, osobito pankerima, postala statusno pitanje, lansirala Tarika Filipovića, Renea Bitorajca i Marija Mirkovića. No možda je najveće otkriće bila talentirana Darija Lorenci, koja je glumeći u predstavama poput “East”, “Eva Braun”, “Noževi u kokošima” i “To samo Bog zna” postala zvijezda i zaštitni znak tog kazališta. Posljednjih godina teatar je otkrio najnoviju generaciju glumaca kao što su Rakan Rushaidat, Frano Dijak, Krešimir Mikić, Olga Pakalović i Dražen Šivak.

Na pitanje kako je publika u manjim, konzervativnijim sredinama reagirala na provokativnije predstave poput “To samo Bog zna”, koja je čak i u Zagrebu izazvala demonstrativni izlazak starijih gospođa s izvedbe na Danima satire, odgovorio je sljedeće: “To postoji svuda, ali to nije razlog da ne budemo iskreni i da postanemo licemjerni. Mislim da kazalište postoji zato da razotkriva istinu ili da upozorava na laž. U Teatru Exit mi uglavnom razobličavamo laž na direktan način, što mnogi ne vole čuti, jer im je lakše zabiti glavu u pijesak i glumiti nojeve. Primjerice, psovke se često mogu čuti u tramvaju i gotovo se nitko na njih ne obazire, a u kazalištu se navodno ne bi smjele čuti. To je licemjerno. Kod nas su psovke u predstavama uvijek bile u funkciji kritike, a ne afirmacije psovanja. Druga je stvar kako su to pojedinci shvatili. Uglavnom, nikada nismo doživjeli nikakav eksces, jedino su se neki zagrebački skorojevići ljutili i bunili protiv žestokog jezika u nekim predstavama.”

Matko Raguž, podrijetlom iz Hercegovine, u kazališnim je krugovima poznat kao žestoki kritičar hrvatskih teatara i raspodjele novca u kulturi, ali i kao veliki idealist, te uporan, tvrdoglav i socijalno osviješten čovjek. Potpuno je posvećen kazalištu i ne voli se baviti kazališnim tračevima. “Teatar Exit je utočište za glumce, prostor glumačke slobode, u kojem nema mjesta za birtijske ćakule, jer mi nemamo šank”, kaže on. O njegovu privatnom životu malo se zna, kaže da cijeli dan provodi u kazalištu, a zna se dogoditi da uz menadžerski i redateljski posao, poput scenskog radnika, nosi elemente scenografije, “jer ne može sjediti dok ostali rade”. Često radi i kao vozač crvenog mini busa kojim su prevalili stotine tisuća kilometara na gostovanjima diljem Hrvatske. Bio je član Teatra &td, a na Akademiji dramske umjetnosti i Aktera, koje je vodio Rade Šerbedžija. Nastupao je s Histrionima i Teatrom Movens, a prošlog je ljeta na 50. Splitskom ljetu režirao Marovićevu “Antigonu, kraljicu u Tebi”, što je bila njegova prva redateljska suradnja s institucionalnim kazalištem.

“Još na Akademiji razmišljao sam o vlastitom teatru i kada su se 1994. otvorile mogućnosti, osnovao sam Teatar Exit”, kaže Raguž objašnjavajući razloge osnutka privatnog teatra, u to vrijeme, kako se činilo, posve suludog projekta. “Mogao sam propasti kao mnogi koji su u to vrijeme osnivali vlastita kazališta, ali nisam ? kazalište se održalo.”

Raguž je na samom početku prodao svoj džip i dobiveni novac uložio u kazalište, koje je trebalo biti “drukčije, s naglaskom na glumačkom ekvilibrizmu”. “Napravili smo teatar kakav smo i sami htjeli gledati. To je perfekcionistički teatar, u kojem dominira visoko glumačko umijeće; inovativan teatar u kojem se kopa i istražuju dublje nego što je uobičajeno, zapravo, kazalište u kojem glumci i redatelji maksimalno poštuju svoj poziv. Imperativ nam je bio da podignemo standarde u kazalištu i probijemo dotadašnje granice. Znali smo da je to nemoguće postići sa svakom predstavom, ali mislim da smo većinom uspjeli postići svoje ciljeve, što potvrđuju brojne nagrade i kritike u novinama.”

Birajući naziv teatra odlučio se za simbolički naziv “exit” – izlaz. “To je bilo vrijeme neposredno nakon rata u kojem smo svi tražili izlaz”, objasnio je Raguž. “Neki iz ratne situacije, publika iz nekog svog životnog problema, a ja sam tražio izlaz iz nezadovoljstva postojećim stanjem u teatru.” Novo kazalište prvo je napravilo početkom devedesetih humanitarnu dječju predstavu “Kako je Grinch ukrao Božić”, koja je bila odigrana 80 puta, uglavnom besplatno, u gradovima i mjestima na prvoj liniji fronte. Nakon što su tijekom prve četiri godine postigli nevjerojatan uspjeh s predstavama “Dekadencija” i “Izbacivači” igrajući ih u ZKM-u i Vidri, dobili su vlastitu dvoranu od grada – bivše kino “August Cesarec”, koje se nalazi samo četiri tramvajske stanice od Trga bana Jelačića.

Kako ističe, često su uzimali dramske tekstove stranih autora i onda ih koristili samo kao predloške za posve nove predstave. Primjerice, to se dogodilo već s prvim tekstom “Dekadencija” Stevena Berkoffa, koji govori o ljubavnom odnosu dvaju parova, a zapravo je kritika ponašanja klasa u visoko civiliziranom društvu. Zatim, “Izbacivači” su nastali iz “srušenog” teksta engleskog dramatičara Johna Godbera. Naime, od originala je ostala samo osnovna ideja i dijelovi dramaturškog rasporeda scena. Sve ostalo – humor, rap i disco muzika, neobični scenski efekti, ritmični ples i moderan način glume, nastalo je u zajedničkoj improvizaciji četiriju glumaca i redatelja Matka Raguža. Sličnu je sudbinu doživio i Berkoffov “Istok”: priča o siromašnom londonskom kvartu East Endu u poslijeratnom vremenu 50-ih godina nije im bila toliko zanimljiva, pa su pitanja morala i ratne logike prilagodili domaćim uvjetima.

Teatar Exit nikada nije gostovao po hrvatskim misijama nego najviše po europskim kazališnim festivalima. Najviše su gostovale predstave “Dekadencija”, “Izbacivači”, “Imago” i “Mr. Single”, znači, komadi koji su temom i izvedbom mogli korespondirati s inozemnom publikom, jer se ne temelje u prvom redu na tekstu, nego objedinjuju i ostale kazališne elemente, primjerice, mimu. Reakcije publike bile su vrlo dobre, kao i u Hrvatskoj, što prema Ragužovu mišljenju pokazuje da dobra kazališna predstava u kojoj je pogođen duh prekoračuje jezičnu barijeru i može uspješno komunicirati s različitom publikom.

Na pitanje kako su opstali sve ove godine, Raguž je odgovorio da im je uspjeh nekih predstava, znači, gledanost, nagrade i dobre kritike, pomogao da izdrže, pokazavši im da to što rade ima smisla. “Silna se energija može ulagati u kazalište, koje je zapravo neprofitabilna djelatnost, jedino ako postižeš uspjeh, jer je uspjeh na neki način najveći afrodizijak”, objasnio je Raguž. No unatoč uspjehu Raguž je nekoliko puta najavljivao zatvaranje teatra, jer se činilo da neće uspjeti izdržati financijsku godinu. Naime, Teatar Exit sam plaća svoje režije, a grad mu dotira skroman iznos koji je oko 30 puta manji od dotacija koje, primjerice, dobivaju “Gavella” ili ZKM. Odnosno, u usporedbi s HNK, iznos dotacije najveće hrvatske nacionalne kuće za jednu sezonu Teatar Exit će dobiti za sveukupno 127 godina, dakle, 2131. godine.

Raguž upravo priprema novu predstavu “Shakespeare na Exit” trojice američkih dramatičara, koja je u fazi najžešćeg istraživačkog “traženja, pipkanja i improviziranja”. U njoj će glumiti mladi glumci Marko Makovičić, Jerko Marčić i Živko Anočić, koji su tek završili Akademiju dramske umjetnosti. Oni će u skladu s razdobljem velikoga engleskog pisca elizabetanskog razdoblja glumiti i ženske uloge. Predstava će trajati, kako kaže Raguž, upola manje nego što u normalnoj integralnoj verziji traje samo jedan jedini Shakespeareov komad, znači, nešto manje od dva sata. Iako to zvuči nemoguće, predstava će objediniti svih 37 komada ? tragedija, komedija i drama, koje je Shakespeare napisao.

“Kad smo počeli čitati taj tekst, ubrzo smo shvatili da to nije u duhu Teatra Exit”, objasnio je Raguž. “Onda smo se odmaknuli od teksta i počeli raditi Shakespearea po svome. Zbog te igre riječi naslov predstave ima dva značenja ? Shakespeare na ex, znači, na brzinu, ali i Shakespeare na način Teatra Exit, odnosno, drukčiji, humorni Shakespeare, u kojem se glumcima omogućuje parada glume, svojevrsne ‘stilske vježbe’. Budući da je u dva sata nemoguće na ozbiljan način zahvatiti svih 37 Shakespeareovih djela, neka od njih samo ćemo dotaknuti, poneka i fizički, primjerice, šakom, a druga slikom ili titlom. Neke komade ćemo odigrati, recimo, ‘Romea i Juliju’ za 18, a ‘Hamleta’ za 20 minuta, a istodobno će neki drugi trajati samo minutu. Zapravo, to će biti Shakespeare s otklonom, napravljen na montipajtonovski način,” zaključio je Matko Raguž, ne otkrivajući datum premijere, jer “ionako nema vremena da radi na brzinu”.