Slavica Tomčić: "Možda jednog dana i napišem političku satiru s oštrijim pogledom na taj milje, jer sam tijekom četiri godine koliko je moj suprug Zlatko Tomčić bio predsjednik Sabora bila svjedokom intrigantnih situacija i zanimljivih događaja“Možda jednog dana i napišem političku satiru s oštrijim pogledom na taj milje, jer sam tijekom četiri godine koliko je moj suprug Zlatko Tomčić bio predsjednik Sabora bila svjedokom intrigantnih situacija, zanimljivih događaja i neobičnih ljudskih reakcija. No to se sigurno neće dogoditi dok je moj muž aktivan u politici. Ali ni tada neću poimence spominjati ljude ili navoditi događaje točno po datumima. Pisat ću kao i uvijek o osjećajima koje pojedini događaji i ljudi pobuđuju u meni”, kaže Slavica Tomčić (52), supruga bivšeg predsjednika Sabora i HSS-ova čelnika Zlatka Tomčića, koja je upravo u izdanju Profila objavila svoju treću knjigu “Budi lijepa i šuti”. Nakon dvije knjige “Brdo od marmelade” i “Cvrčak na kartonu”, komedije “Sjajan pogreb”, koja je odigrana 47 puta diljem Hrvatske, te nekoliko izložbi, Slavica Tomčić u novom djelu otvoreno priznaje da je riječ o autobiografskim pričama. Za razliku od prijašnjih knjiga, u ovoj se predstavlja kao ironična i duhovita promatračica događaja, osobito policijskog miljea, koji je vrlo dobro upoznala.

Nova knjiga Slavice Tomčić dijelom je autobiografija, a dijelom kuharicaNACIONAL: U knjizi se bavite problemom dvaju identiteta ? domaćice i spisateljice, znači, privatnim i javnim, koji su bliski svim ženama. Kako ste se odlučili za tu temu? – Nakon druge knjige “Cvrčak na kartonu” i kazališne predstave “Sjajan pogreb” dugo sam radila na jednoj za sada nedovršenoj autobiografskoj knjizi, koja je bila na tragu moje prve, svima tužne knjige “Brdo od marmelade”. Bliske osobe su mi sugerirale da bi objavljivanje te knjige moglo izazvati posljedice s kojima se ne bih mogla nositi. Prihvatila sam njihov savjet i odustala. Bila sam iscrpljena i žalosna zbog izgubljenog vremena, ali sam istodobno osjećala velik poriv za pisanjem. Tada je moja srednja kći Martina ostala trudna, a ja sam kao dobra buduća baka povremeno preuzimala brigu i o njezinoj prehrani. I jednom je tako, kao svaka prava trudnica, zaželjela pirjani poriluk. Pripremila sam poveću količinu poriluka, a on mi je zasmrdio kuću do besvijesti. Kada sam sve temeljito prozračila i namirisala osvježivačima prostora, sjela sam za kompjutor. Na trenutak sam razmislila o čemu bih mogla pisati, a odgovor se sam pojavio: “Pisat ću o onome što radim ? o pirjanju poriluka, o smradu i prozračivanju.” Zatim sam se zapitala zašto je u društvu pisanje cjenjenije od svakodnevnog kuhanja, koje je zapravo teže i mukotrpnije. I tada sam odlučila pisati o problemu koji tišti sve žene ? o dvostrukom identitetu svih žena.

NACIONAL: Vašu je knjigu žanrovski teško odrediti. Kako biste je vi definirali – kao prozu, autobiografiju ili specifičnu kuharicu? – Autor predgovora Milovan Tatarin to je odlično definirao: priča iz života plus priča iz glave plus recept. Dakle, u knjizi opisujem svoj život i svaka iznesena sitnica potpuno je istinita. Moj je život podijeljen na dva dijela: u jednom trenutku pišem, znači, odlazim u svijet mašte, a zatim, bilo zbog kruljenja u vlastitoj utrobi ili zbog pogleda na sat koji upozorava da će ubrzo stići netko od članova obitelji, javlja se domaćica koja me vraća u zbilju. Mičem se od kompjutora i počnem pripremati ručak, a kasnije se ponovno vraćam pisanju.

NACIONAL: Tek ste sada, nakon treće knjige javno priznali autobiografske elemente u svojoj prozi, iako ste u njoj spomenuli samo svoje ime, ali ne i imena supruga i svojih kćeri. Kako se dogodio taj preobražaj? – Nisam sklona otvarati karte do kraja, osobito zato što sam s prvom autobiografskom knjigom “Brdo od marmelade” povrijedila svoje najbliže. Možda će neki zlobnici i u ovoj knjizi primijetiti da sam jednu kćer spomenula više puta od drugih pa će na temelju toga pogrešno zaključiti kako moja majčinska ljubav nije ravnopravno raspoređena. Međutim, jako dobro poznajem svoje kćeri i znam kojoj neće smetati nešto učestalije spominjanje u tekstu, a kojoj je i jedno spominjanje suviše. No sebi i svojoj mački Hani dopustila sam taj luksuz. Zato je moja knjiga “Budi lijepa i šuti” suzdržana autobiografija. Da mi je na primjer izlazak prve knjige uvjetovan objavljivanjem moje fotografije na naslovnici, sigurno ne bih pristala na taj uvjet. U međuvremenu sam se ohrabrila, navikla sam se na javniji život, kojem nisam baš naklonjena.

NACIONAL: Posljednjih godina puno je spisateljica pisalo o hrani, od Laure Esquivel do Joanne Harris. Što za vas simbolizira hrana? – Hrana se u literaturu nije uvukla nedavno, o njoj se mnogo pisalo svih stoljeća, još od Biblije. Hrana oduvijek simbolizira zajedništvo i ljubav, a stol je uvijek mjesto okupljanja obitelji. Nedjelja je i u našoj obitelji posebna, među ostalim upravo zbog nedjeljnog ručka. Englezi će pričati o vremenu, a mi ćemo se najlakše opustiti s neznancima pričanjem o hrani. Međutim, u posljednje vrijeme svi su mediji postali velika kuhinja. Apsolutno se pretjeruje: bez obzira na to u koje se vrijeme uključi televizor, na ekranu vidimo da netko nešto kuha, a iz svih novina vire recepti! Htjela sam upozoriti na to nepotrebno pretjerivanje, koje možda može izazvati čak i otpor prema kuhanju, posebno kod onih nenaviklih na pripremanje jela.

NACIONAL: Vaši su recepti pisani duhovito i zabavno, a neki čak djeluju karikirano. Jesu li svi jestivi, primjerice, onaj o juiceu? Zvuči nevjerojatno da se naranče namaču u slanoj vodi 24 sata. – Svaki navedeni recept višestruko je provjeren i apsolutno primjenjiv. Ova knjiga definitivno nije kuharica, jer se samo rubno dotiče kuhanja, a recepti su pisani drukčije, jer sam htjela ironizirati to medijsko pretjerivanje. Recepte sam birala tako da se uklapaju u temeljnu priču o dva različita identiteta ? spisateljice i kuharice. Svjesna sam da vrijeme teče sve brže i da zbog ritma života sve češće uzimamo gotova jela, ali mislim da moramo zadržati svoj identitet i u kuhanju. Osim toga svatko od nas ima pravo na jela iz svog djetinjstva, jer takva jela simboliziraju ljubav, toplinu i okruženje u kojem smo odrastali.

NACIONAL: Koji je vaš kulinarski specijalitet? – Ne bih izdvojila ni jedno jelo. Znam da neskromno zvuči, ali ja se dobro snalazim u svim kuhinjama, od takozvanih morskih do kontinentalnih. Moj suprug je veliki gurman, a moja obitelj voli maštovita jela. Budući da je u obitelji više žena, kod nas prevladava zdrava hrana, dijete, ali često pripremam i starinska jela. Naš se zet iznenadio koliko se u našoj obitelji priča o hrani, pa čak i nakon opernih premijera. Osobno nisam veliki ljubitelj hrane, ali volim pripremati jela po ukusu i željama članova obitelji ili gostiju. Veseli me ugađati ljudima koje volim.

NACIONAL: Imate li povratnu informaciju o odjeku vaše knjige iz feminističkih krugova? – Nemam, jer je knjiga tek izišla. No naslov knjige “Budi lijepa i šuti” je takav da feministice mogu pomisliti kako ironiziram društveni stav prema ženama, a žene konzervativnijih shvaćanja mogu pomisliti da sam na njihovoj strani. Znam samo da su neki muškarci u naslovu knjige već pronašli zgodnu uzrečicu pa su se ženama u šali počeli obraćati s “Budi lijepa i šuti”. Nisam zastupnica feminističke ideologije. Smatram da su žena i muškarac jako različiti, ali jednako vrijedni. Oni tek zajedno čine cjelinu i mogu stvoriti obitelj. Zašto bih ja nosila ormar da bih dokazala kako sam ravnopravna kada je očito da moj suprug ima mnogo jače mišiće od mene? Ali ja ću zato kao žena mnogo ljepše aranžirati cvijeće. Znači, mi se i u kući i u životu općenito nadopunjujemo.

NACIONAL: Koja je poruka knjige? – Cilj knjige je da zabavi i nasmije, ali i da upozori na neke nepravilnosti u društva. Od svake se žene očekuje da bude lijepa, savršena i uspješna i u kući i na poslu, a uz to da nema nimalo sala, bora i staračkih pjega, jednom riječju da budu superstvorenje. Žene često pod tim teretom pokleknu, iako nemaju hrabrosti to priznati. Ovom knjigom htjela sam skrenuti pozornost na taj golemi teret koji društvo nameće ženama. Ne možete pobjeći od toga da ste žena, majka, dojilja i kuharica, te da u obitelji morate ponijeti malo veći teret od svog supruga, ali trebate prihvatiti i svoje slabosti. Ja sam ponosna na svoje bore, jer svaka od njih ima svoju priču. Bila sam ponosna i kad me unuk prvi put “pobljuckao”, i nisam htjela skinuti tu zamrljanu odjeću. Drugo, poručujem da je svatko nadaren za nešto, te da su svi poslovi jednako vrijedni. Kako bi izgledao svijet kada bi svi bili pisci i novinari? Grozno! I treće, svi smo mi obični, mali smrtnici. Možete se voziti u najskupljem automobilu i biti okruženi najspektakularnijom pompom, ali tijelo će vas ubrzo podsjetiti na činjenicu da ste isto što i svi drugi. Samo običan, mali čovjek.

NACIONAL: Pisali ste i o političkom okruženju u kojem ste se našli kao supruga predsjednika Sabora, primjerice, u “Međunarodnom problemu” gdje duhovito karikirate policiju. Bojite li se eventualnih posljedica? – Uvijek pišem o svojim osjećajima, a ne s namjerom da nekoga povrijedim. U toj sam priči htjela svima onima koji nikada nisu imali priliku biti dio političkog miljea, pa zbog toga vide samo prednosti tog statusa, pokazati i drugu stranu ? mane i posljedice jednog službenog putovanja. Četiri godine bili smo prisilno okruženi nepoznatim ljudima, koji su neprestano promatrali naša ulazna vrata, legitimirali naše prijatelje i pratili nas u kupnju ili na godišnji odmor. Kad te događaje i ljude ne bih spomenula u autobiografiji, ona bi bila lažna.

NACIONAL: Je li vam suprug cenzurirao neke dijelove knjige ili vam sugerirao da neke odlomke ublažite ili izbacite, jer bi mogli štetiti njegovoj političkoj karijeri? – Mog supruga ljudi doživljavaju kao strogu i krutu osobu, koja se striktno drži pravila. Međutim, on je oduvijek bio sklon kazalištu, muzici i književnosti i beskrajno mu je žao što zbog silnih političkih obveza sve manje vremena posvećuje takvim aktivnostima. Uz to, on dobro razlikuje književni tekst od novinskog članka, dakle, fikciju od činjenica. Poslije 33 godine braka odlično se poznajemo i gotovo je nemoguće da ja napišem nešto što će njemu smetati. On mi je izvanredan kritičar i katkad mi sugerira neke izmjene, ali to nikada nije bila cenzura. Jako je ponosan kada poslije iste preinake predlože i moji prijatelji koji imaju veze s književnošću.

NACIONAL: Nakon što ste objavili dvije knjige, jeste li dobili povratnu informaciju od političara i njihovih supruga? – Ljudi koji se uz politiku i sami bave književnošću uvijek su mi davali povratnu informaciju o mojim knjigama. Ostali ne. Više su primjećivali i komentirali moje slike, ali samo ako su bile objavljene u novinama. Na izložbama ih nisam primijetila. Nemam osjećaj da su moje knjige bile čitane u političkim krugovima. Također, mislim da politička karijera mog supruga nije utjecala na veću čitanost mojih knjiga. Moje knjige najviše čitaju žene, najčešće učiteljice i profesorice, koje općenito više čitaju, no imam ugodno iskustvo i s muškim čitateljima.

NACIONAL: Imate li vi političkih ambicija? – Definitivno nemam. Za to čovjek mora biti rođen. Ja bih možda mogla postati političarka u 150. godini, jer napredujem puževim korakom. Političari se vole pokazivati u javnosti i puno pričati, a ja zaboravim vaše pitanje čim ugledam mikrofon. Dakle, nemam predispozicije za političara. Kad bih se u pismenoj formi s nekim nadmetala, možda bih ga i uspjela pobijediti, no u usmenom duelu sigurno bih izgubila.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni recepcijom vaših knjiga kod kritičara? – Jesam, do mene nije doprla ni jedna izričito negativna kritika. Više sam problema imala s kritičarima koji nisu željeli pročitati moje knjige. Oni su mi zamjerali što sam se prekasno javila u književnosti i što valjda kao supruga političara ne bih smjela pisati. Da kojim slučajem čitaju vjerski tisak, znali bi da pišem već 20 godina. No na moju žalost i žalost onih kojima se moje priče sviđaju, nisam imala hrabrosti to što pišem i objaviti.

NACIONAL: Gdje vidite svoje mjesto na hrvatskoj književnoj sceni? – Ne razmišljam niti se opterećujem time. Priznajem, godilo mi je kada sam prije godinu dana u jednom dnevnom listu na, kako su je nazvali, “Trenutnoj tablici prodaje prve hrvatske spisateljske lige” ugledala svoje ime na šestome mjestu “lige za prvaka”. Da, zgodno zvuči, ali to je ipak smiješno. Gdje su onda ostali?