Za Anu Pogorelić može se reći da je nadareno dijete, premda se znanstvenici i danas spore oko pravog značenja tog termina. Najčešće se smatra kako je riječ o sklopu osobina koje djetetu omogućuju uspjeh na nekom područjuAna Pogorelić, 8-godišnja kći poznatog pijanista Lovre Pogorelića i njegove supruge Nine, producentice u Koncertnoj direkciji Zagreb, od svojih je roditelja nedvojbeno naslijedila talent i ljubav za glazbu. Ana je učenica drugog razreda osnovne škole, izvrsno svira klavir, a prije četiri godine počela je pohađati satove baleta.

LOVRO POGORELIĆ, GLAZBENIK 'Dijete se ne smije opterećivati. Najveća moguća greška koju roditelj talentiranog djeteta može učiniti je da ga sili' SUZANA KULAŠ, TF MARKETING 'Ne maštam da će jednog dana postati dizajnerica ili PR. Besmisleno je djetetu od tri i pol godine govoriti što će biti kad odraste'“Talent za glazbu moguće je prepoznati već kad su djeca jako mala. Vrlo rano može se uočiti može li dijete i želi uspješno otpjevati kakvu dječju pjesmicu ili glazbu iz crtića. Što se tiče samog talenta za klavir, važne su i neke tjelesne predispozicije poput građe ruke te sluh i osjećaj za ritam, a u svemu tome Ana jako dobro stoji. Počela je svirati u šestoj godini, iako smo njezin talent prepoznali i prije”, kaže Lovro Pogorelić. Ana danas u glazbenoj školi pohađa satove klavira i solfeggia, a s koliko veselja i umijeća svira za očevim klaviromm uvjerila nas je u dnevnom boravku obiteljskog stana u zagrebačkoj Mesničkoj ulici. Kad prstima počne prebirati po klavirskim tipkama, Aninim se licem proširi velik osmijeh. Jednako oduševljeno obuva baletne papučice i pokazuje nam sve baletne figure koje je dosad naučila. Kaže da obožava i klavir i balet i da joj nije nimalo naporno učiti i vježbati. “Puno mi je napornije što školu uvijek imam ujutro pa moram rano ustajati. A svirati volim. Jako volim i plesati, a na baletu mi je super jer tamo imam puno prijateljica”, priča 8-godišnja djevojčica.

Za Anu Pogorelić može se reći da je nadareno dijete, premda se znanstvenici i danas spore oko pravog značenja tog termina. Najčešće se smatra kako je riječ o sklopu osobina koje djetetu omogućuju uspjeh na nekom području. U zapadnoj kulturi pod darovitošću se obično podrazumijeva inteligencija, a dio autora smatra da se ona može razviti ako roditelji odmalena pokušavaju iskoristiti talente koje djeca pokazuju na nekom području, od glazbe ili plesa do sporta i matematike. Zapravo nitko ne zna koliki je postotak nadarene djece ? razni autori spominju znatno različite brojke ? neki tvrde da ih je 1 posto, a drugi čak 25 posto. Ono u čemu se svi slažu jest da treba otkriti u čemu su djeca dobra i zatim razvijati njihove sposobnosti.

Ana Pogorelić nedvojbeno posjeduje glazbeni talent. Njezini roditelji, baš kao i svi roditelji nadarene djece, zbog talenta svoje kćeri suočili su se s izazovom ? kako pravilno usmjeriti i poticati Aninu darovitost, a da je pritom ne opterete. Iako vele da savršena formula ne postoji, Lovro Pogorelić kaže. “Dijete se ne smije opterećivati i to uvijek treba imati na umu. Najveća moguća greška koju roditelj talentiranog djeteta može učiniti jest da ga sili. Maltretirati dijete od sedam ili osam godina višesatnim vježbanjima i tko zna čim suludo je i prije svega kontraproduktivno. Anu ne forsiramo i ona klavir i balet vježba zbog svog gušta i ljubavi, a nipošto zato što bismo joj mi to nametali kao svoj cilj.” Anina majka Nina Pogorelić kaže kako joj je puno važnije da se Ana razvija kao osoba na svim poljima, a da pritom svoj talenta razvija prema svojim željama.

“Nikad je ne bismo tjerali na naporno vježbanje. Pohađa baletnu i glazbenu školu, dva puta tjedno ima satove klavira, solfeggia i baleta, a klavir kod kuće vježba sat vremena dnevno. Vidimo da je takav ritam ne preopterećuje, jer se ni ona sama nikad nije požalila. U školi joj sasvim dobro ide i sve je dobro usklađeno s glazbom i baletom pa problema nema.”

Lovro Pogorelić, ugledni hrvatski pijanist, i sam je kao dijete počeo svirati klavir i priča o njegovu talentu vrlo je slična onoj koju danas prolazi njegova kći. “Počeo sam svirati sa šest godina, sa sedam sam krenuo u glazbenu školu, ali pravi zamah imao sam nešto kasnije kad se u meni pojavila velika želja da se posvetim sviranju. Možda će tako biti i s Anom.” Na pitanje bi li im smetalo da Ana nakon svih godina truda i vježbanja u pubertetu odluči da se više ne želi baviti sviranjem i baletom, njezina majka kaže da nikad nije o tome razmišljala.

“No i da se to dogodi, nikad je nećemo prisiljavati da radi nešto što ne želi. Ipak je to njezin život i njena stvar,” kaže Nina Pogorelić. O roditeljima koji svoju djecu forsiraju ubog vlastitih neostvarenih ambicija Nina Pogorelić ima vrlo oštar stav: “Ima jako puno glupih ljudi. Jadna ta djeca.”

Mirna Flögl-Mršić, profesorica biokemije na Biološko-tehnološkom fakultetu, majka je i uspješnih sinova koji su postali doktori znanosti već u 25. godini. Zasluge za njihove uspjehe pridaje kućnom odgoju u najranijoj dobi i britanskom sistemu školovanja u sklopu kojeg su obojica završili srednju školu i fakultet. Danas obojica žive u Londonu. Mlađi, 30-godišnji Dobriša doktor je neurobioloških znanosti, a stariji, 36-godišnji Janko kao doktor računalnih znanosti radi za BBC. Dobriša je magistrirao i doktorirao na sveučilištu Oxford a Janko, koji je već sa 16 godina osnovao tvrtku a s 19 vlastitim novcem kupio stan u Londonu, doktorirao je na londonskom Imperial Collegueu, poznatom kao najjačem u računalnim znanostima.

“Treba razvijati prirodnu radoznalost djeteta i strpljivo odgovarati na sva pitanja. Usput treba ponuditi i informacije koje nisu tražili. Kad se djetetu na njegovo pitanje uzvrati s ‘nemoj me gnjaviti’, zatire se interes. Na svako se pitanje mora odgovoriti, ali je uputno objasniti i upozoriti na dodatne pojedinosti u vezi s pitanjem, one koje dijete samo nije zapazilo kao zanimljive. Jako je važno da dijete nauči samostalno i razložno odlučivati.

Zabrane nemaju učinka, dijete mora samo shvatiti koje su posljedice njegovih postupaka”, smatra Mirna Flogl-Mršić i dodaje: “Jednom mi se mlađi sin, kad je imao tri godine, probudio u šest ujutro, obukao se i uputio k prijateljici u susjednu kuću. Rekla sam mu da to nije dobra ideja, da susjedi spavaju i da pristojnost ne dopušta bezrazložno buditi susjede. Ali bio je uporan. Na kraju sam mu rekla: ‘Dobro, ako si tako odlučio, idi, ali znaj da će ti mama cijeli dan biti jako žalosna.’ Krenuo je, ali se brzo vratio u suzama, govoreći da ne želi da mu mama bude žalosna. Poanta je da mu odlazak nije bio zabranjen, nego je uspio predočiti moguće posljedice i samostalno je donio dobru odluku. Ako se trogodišnje dijete nauči donositi odluke, ako je prepoznalo svoje sklonosti, ako je razvilo interes i zadržalo radoznalost, ono će s deset godina biti samostalna i odgovorna osoba.” Njeni sinovi u tadašnjem obrazovnom sustavu, koji se temeljio na memoriranju i reprodukciji tuđih misli, vjerojatno bi imali problema pri upisu na fakultet po vlastitom izboru.

“Jedna od golemih pogrešaka koju rade osnovne škole jest podjela učenika na darovite i nedarovite, na dobre i loše. Djeca se razvijaju različitim brzinama u različitim sposobnostima. Podjelom na darovite i nedarovite frustriramo djecu koja su u procesu razvoja i kočimo taj razvoj. Početni neuspjeh mora biti izazov za novi pokušaj. Djeca gledaju na okoliš pretežito crno-bijelo. Ako ih društvo podijeli na uspješne i neuspješne, ona svrstana među neuspješne se obeshrabruju, identificiraju s neuspjehom ? i premda žele biti bolja, prestanu vjerovati da to mogu i počnu se ponašati prema svojstvima brzopletog svrstavanja. Od moja dva sina jedan je s godinu i pol pjevao savršenom intonacijom brojne dječje pjesmice na stranim jezicima, a drugi do pete godine nije bio u stanju čisto otpjevati najjednostavniju melodiju, da bi sa sedam godina imao apsolutni sluh i završavao u istoj godini po dva razreda glazbene škole. Mnogi bi roditelji rekli ? dijete nema sluha, ne vrijedi s njim pjevati vesele pjesmice. Djeci je važno objasniti da je društvo sustav u kojem su svi poslovi važni, sve vještine korisne, ali da je dobro kad su poslovi podijeljeni prema sposobnostima izvođača, jer vrijednost posla ovisi o valjanosti proizvoda ili usluge. Zato je važno prepoznati i usavršavati vlastite sposobnosti, a svoj posao obavljati sjajno, a ne prihvatiti ili birati studij koji zanima tatu, ili zanimanje koje se ne voli i koje će bez izvornog interesa postati teret. U današnjem društvu darovitost nije jasno definirana i dijete ne nauči objektivno, kritički ocijeniti svoje sposobnosti, ne zna ni prepoznati što ga zanima, ne zna procijeniti svoje moguće dosege. U tom se kaosu darovitima nazivaju oni koji imaju iz svih predmeta petice u školi, po tom kriteriju otpada i Einstein, oni koji su medijski popularni, možda, jer je nastavnica poslala njihove radove na natjecanje, dok druga nastavnica to nije učinila s radovima svojih učenika, možda samo zato što nije bilo boljih”, kaže Mirna Flögel-Mršić.

Uvjerena je da njezini sinovi nisu rasli u drukčijim uvjetima od ostale djece: “Moji su sinovi cijelo vrijeme imali i izrazito intenzivan društveni život, jer bih svako toliko pola razreda vodila u razgledavanje Zagreba, dvoraca ili prirode. Također sam smatrala da djeca moraju biti kod mene doma, tako da nam je kuća uvijek bila puna djece, na veselje njihovih majki. Da ne spominjem da sam spašavala djecu koja su mrzila svoje majke, a kod nas su se osjećala više doma nego kod kuće. Sinovi su također bili sportski aktivni, skijali su, klizali, igrali nogomet. Dobriša je više sportski tip, bio je glavni trener oxfordskog osmerca i odličan nogometaš. Janko se nije u sport upuštao toliko često , ali kad bi se odlučio, ozbiljno bi se upustio i u tu vrstu aktivnosti”, uvjerena je u ispravnost svojih pedagoških metoda Mirna Flogl-Mršić.

“Mislim da je jako važno svakog dana odvojiti vrijeme za dijete kako bismo mu pomogli da razviju ono najbolje što imaju u sebi”, smatra Suzana Kulaš, suvlasnica agencije TF Marketing. Njezina 3,5-godišnja kći Heda pohađa njemački vrtić, uči engleski i njemački, kod kuće se kroz igru bavi modeliranjem, a uskoro planiraju upisati balet.

Iako se trudi razvijati Hedine intelektualne sposobnosti, Suzana Kulaš smatra da je jedna od glavnih stvari u odgoju djeteta, ma koliko nadareno ono bilo, ne projicirati vlastite ambicije nego raditi ono što ih čini sretnima. Zato kćeri dopušta da se razvija na način koji će njoj biti najbolji, a ne tako da zadovolji vlastite ambicije. Pritom priznaje da joj je jako važno da dijete u ovoj dobi ima najbolje moguće obrazovanje, kakvo osigurava samo nekoliko zagrebačkih vrtića.

“Heda je najprije pohađala vrtić Montesori, a od prošle jeseni ide u njemački vrtić. Za Montesori sam se odlučila jer je prilagođen djetetovim potrebama i razvija emocionalnu inteligenciju. Učila je kroz igru i tako razvila vlastitu kreativnost, što mi je jako važno, kao i to da razvije osjećaj empatije prema drugim ljudima”, priča Suzana Kulaš.

Objašnjava da je njezina kći zadivljena baletom, zbog čega će se iduće godine upisati na satove plesa. U dvojbi su treba li se prikloniti pobornicima klasičnog baleta, koji je konzervativan, ili nekoj liberalnijoj verziji plesnih škola. Dobra je stvar to što za odluku imaju još desetak mjeseci pa će dobro proučiti sve mogućnosti.

“To ona želi i ja to podržavam. Osim toga, kod kuće puno modeliramo, crtamo, želim razviti Hedine kreativne sposobnosti. Ali trudim se da to bude spontano. Nedavno smo bili kod obiteljskog prijatelja slikara Borisa Guine, koji je na podu raširio velik komad platna, a ona je kistom po svojoj volji miješala boje i farbala. To želim, da kroz konkretne situacije nalazi rješenja i odlučuje što je najbolje za nju, umjesto da štreberski uči kako plava i žuta, kad se pomiješaju, daju zelenu. Treba učiti nešto novo i zanimljivo.”

I Suzana Kulaš je protiv toga da roditelji preko djece pokušavaju ostvariti vlastite ambicije: “Ni na koji način neću je opterećivati svojom karijerom. Sasvim sigurno nemam cilj da Heda jednog dana postane direktorica reklamne agencije, iako bih voljela da razvije smisao za kreativnost ili dizajn, što je važan dio mog posla. Ona već sada dolazi u moj ured i kad gleda neku reklamnu kampanju koju pripremamo, zna reći ‘to su napravili mamini ljudi’. Ali daleko od toga da maštam kako će jednog dana postati dizajnerica ili PR. Besmisleno je djetetu od tri i pol godine govoriti što će biti kad odraste.”

Šima Kincl ni po čemu se ne razlikuje od druge djece, polaznika zagrebačkog vrtića Izvor. Na tome inzistiraju njezini roditelji ? arhitekt Luka Kincl i Jelena Ricov, stručnjak za strateške komunikacije ? koji smatraju da je za dijete najbolje odrastanje u normalnoj sredini. Unatoč takvom roditeljskom stavu, Šima za šestogodišnjakinju pokazuje raznolike interese. U vrtiću je pohađala ritmičku i dramsku sekciju, uči engleski i već dvije godine trenira tenis, na koji ju je potaknuo djed Branko Kincl, koji tako ima priliku dva puta tjedno biti s unukom, a ujedno joj omogućava bavljenje sportom i razvijanje motoričkih sposobnosti.

“Mislim da dijete ne treba pretjerano opterećivati prevelikim brojem aktivnosti jer je u toj dobi jednako važno ostaviti dovoljno vremena za igru, a Šima se jako voli igrati. Zato, kad dođemo kući iz vrtića, nastojim da se druži s prijateljicama ili se sama igram s njom. Jako poštujem njezin karakter i osobnost, a ona je u životu prava Djevica, organizirana, precizna, intelektualan tip. Poštuje autoritete i vrlo je odgovorna tako da sama sebi postavlja visoke ciljeve. Lako uči, već je kao četverogodišnja djevojčica naučila čitati i pisati”, objašnjava njezina majka Jelena Ricov. Jako važnim smatra to što suprug i ona odvajaju dovoljno vremena za svakodnevnu brigu o kćeri, pružaju joj bezuvjetnu ljubav i podršku u razvoju vlastite osobnosti. Nezamjenjivu i aktivnu ulogu u Šiminu odrastanju imaju i djedovi i bake i druga rodbina. Dodaje da se ona i suprug trude zadovoljiti Šimine intelektualne potrebe, premda je u posljednje vrijeme najviše privlače sportovi ? tenis, rolanje, skijanje i osobito jahanje.

Nikakvim hendikepom ne smatra to što Šima pohađa državni, a ne privatni vrtić: “Izvor je odlično mjesto za našu kćer, tete i druga djeca su odlični. Sama sam išla u obični vrtić i možda je to razlog zašto ne želim da Šima počne misliti kako je drukčija ili bolja od drugih. Kad-tad morat će se suočiti s običnom srednjom školom ili fakultetom i ne želim da se tada počne osjećati isključenom. Zato ćemo ju na jesen, kad krene u prvi razred, poslati u našu lokalnu osnovnu školu na Sv. Duhu. Od nje ne tražim ništa, osim da bude sretna i zdrava i postane dobar čovjek” , misli njezina mama Jelena Ricov.

Vesna Vlahović – Štetić, izvanredna profesorica Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, upozorava kako poticaj djetetovu talentu i nadarenosti uvijek mora težiti njegovoj sreći i zadovoljstvu: “Postoje razni oblici nadarenosti i neki od njih mogu se prepoznati u ranoj dobi, dok drugi postaju vidljivi tek poslije. Nadarenost za fiziku ili kemiju ne može se prepoznati kod trogodišnjeg djeteta, ali talenti za glazbu i likovnu umjetnost mogu se prepoznati u ranoj dobi. No nadarenost se zapravo može identificirati cijelog života. U mnogim slučajevima dobro je da se prepozna rano jer djeca tako dobivaju bolju potporu i može im se omogućiti da uspješnije razviju svoj talent”, objašnjava Vesna Vlahović – Štetić i dodaje da je uloga roditelja presudna za poticanje darovite djece.

Nije tajna da nadarena djeca i njihovi roditelji imaju velika očekivanja. Zbog takvog pogleda na stvari nerijetko pri eventualnom neuspjehu razočaranje i kod jednih i kod drugih poprimi nerealne razmjere. Vesna Vlahović – Štetić objašnjava zašto se to događa: “Razočaranje može biti problem, to više što su darovita djeca većinom perfekcionisti. Često imaju svoje kriterije i žele biti onoliko dobri koliko misle da moraju. Ponekad to žele izvan granica koje mi smatramo dovoljnima. Taj perfekcionizam može biti problem, baš kao i neuspjeh na kakvom natjecanju. U takvim situacijama djetetu treba objasniti da to što u jednom trenutku nije pokazalo sjajan uspjeh ne znači da inače nije sjajno. Treba mu objasniti da to samo znači da je u danom trenutku bilo boljih od njega i da zapravo uvijek ima netko bolji. Treba ih naučiti da se nose s tom činjenicom, a darovito dijete to će najbolje naučiti tako da surađuje s drugom nadarenom djecom. Jer oni možda jesu posebni, ali u krugu sebi jednakih ponekad lakše shvaćaju neke stvari.”

Pretjerane ambicije roditelja, koje se često rađaju zbog ciljeva koje sami nisu uspjeli ostvariti, često su najveći teret s kojim se moraju nositi nadarena djeca. Vesna Vlahović – Štetić priznaje da takvih roditelja ima, ali napominje da ih ima i među onima čija su djeca prosječnih sposobnosti. U takvim slučajevima, kaže, roditelji nešto žele ostvariti pa forsiraju djecu. No uvjerena je da preambiciozni roditelji svoju nadarenu djecu ne forsiraju sa zlom namjerom nego da nesvjesno griješe jer nisu svjesni ozbiljnosti pritiska koji stvaraju.

“Mislim da se nadarena djeca nauče nositi s tim da su drukčija, da mogu više, ali i da okolina od njih zahtijeva više. Ali kad ti zahtjevi postanu preveliki, nikad ne znate do čega to može dovesti. Svako forsiranje može izazvati ozbiljne posljedice. Zato bi se i šira okolina poput škole i vrtića morala brinuti o djeci i pomoći roditeljima da se s tim nose. Bilo bi idealno da roditelji takve djece mogu doći na savjetovanje. Jer i njima je teško. Neka su istraživanja pokazala da se, kad se djeca identificiraju kao darovita, roditelji zabrinu jer se pitaju kako će i hoće li udovoljiti potrebama tog djeteta. Mislim da bi roditelji trebali znati da njihova darovita djeca od njih očekuju isto ono što od svojih tata i mama očekuju druga djeca, a to je da ih vole, ponašaju se prema njima s uvažavanjem i zadovolje njihove potrebe. To što su kod nadarene djece te potrebe nešto drukčije nešto je s čime se njihovi roditelji moraju naučiti nositi”, objašnjava Vesna Vlahović – Štetić.

Roditeljima poručuje što nipošto ne bi smjeli činiti kad su u pitanju darovita djeca: “Ne smiju očekivati od djeteta da bude multipraktik, najbolji u svemu. Darovita djeca često kognitivno nadmašuju svoje vršnjake, ali socijalno i emocionalno su jednaki i od njih se zato ne smije očekivati da i u tome budu jednako napredna. Nadarenoj djeci treba razviti svijest o tome da neke stvari mogu bolje od drugih, ali da ih to ne čini vrjednijim ljudskim bićima. Treba znati da nisu samo postignuća ono što nas čini vrijednima. Zato treba razviti njihovu socijalnu svijest, da budu u stanju živjeti s drugima i uvažavati one čije su sposobnosti prosječne.”

MITOVI O DAROVITOJ DJECI:

– Darovita djeca uspjet će u životu bez obzira pruža li im se podrška ili ne – Darovita djeca vole školu – Darovita su djeca iz obrazovanih i situiranih obitelji – Darovita djeca izvrsna su u svemu – Učitelji vole darovitu djecu – Darovita djeca teško se prilagođavaju i teško sklapaju prijateljstva