"Od roditelja sam naslijedila ljubav prema putovanjima. Osjećaj za pravdu. Ljubav za riječi i pričanje priča. Ljubav prema knjigama", kaže Dacia Maraini koja je u Zagreb došla predstaviti svoju knjigu "Brod za Kobe". Priča počinje i završava s fašizmom: na početku njezin otac Fosco, etnograf i antropolog, dere ponuđenu knjižicu fašističke stranke i odlazi sa suprugom Topaziom i jednogodišnjom Daciom na istraživačku stipendiju u Japan; na kraju knjige Fosco i Topazia obijaju potpisati pred japanskim vlastima lojalnost Mussoliniju i odlaze u logor s Daciom i njezine dvije sestre rođene u Japanu – od razdvajanja ih je spasila intervencija žene gradonačelnika Nagoye koja je bila kršćanka. "Brod za Kobe" Dacia Maraini pisala je četiri godine na osnovi majčina dnevnika iz toga doba, a sjećanja na Japan miješaju se s njezinim kasnijim životom – ne samo sa slučajnim suputnicima s broda za Kobe nego i "prijateljem, ocem, suprugom i sinom" Albertom Moraviom, "vrlo dragim prijateljem" Pasolinijem i Mariom Callas. Djevojčica iz Japana postigla je kasnije veliku slavu u Italiji, osobito 60-ih i 70-ih svojim feminističkim tekstovima i kazalištem u kojem su glumile samo žene, no ovdje je nostalgična i okrenuta sebi i obitelji. Kobe je simbolično izabran jer je uništen čak dvaput nakon što je mala talijanska djevojčica ondje bila: prvi put do temelja u ratu, a drugi put u nedavnom potresu. Uskrsnuće zaboravljenog Kobea za Daciu je povezano s uskrsnućem majčine mladosti, majke koja se odrekla slikarstva radi svojih kćeri. S majkom je Dacia Maraini i danas bliska: "Majka mi nikad nije rekla koje je sve žrtve podnijela za mene. To sam saznala tek iz njezina dnevnika. Mislim da je bila vrlo hrabra i drago mi je što je još uvijek sa mnom i što mi može pričati o prošlosti".