Milijuni ljudi umiru od gladi, ratuje se, niču nove atomske centrale, majka mi je slomila kuk, ima osamdeset i šest godina, neće se izvući, sin je opet pao na ispitu, studira izvanredno, plačem, plačem, plačem. Malo i premalo se govori o zagađenom zraku i bolesnima od raka, frka je s pitkom vodom i majka me svaki čas zove mobitelom i onda urla: "Alo, alo!" Prvi put govori u mobitel, da nije slomila kuk, ne bismo joj ga kupili, ona urla: "Alo, alo!" Moje alo, alo ne čuje... Ne plačem zbog toga! Teku spore, mutne rijeke, nose mrtve životinje i mrtve ljude, gladna djeca gledaju velikim očima, vjernici miluju Papu od kovine... Ne plačem zbog toga! Moj je grad jedini na svijetu u koga je ogromni kamion dovezao brončani kip pokojnoga Pape. Papa od kovine kleči, ipak je visok jedno tri metra, siroti vjernici propinju se na prste i malim rukama glade Papu i misle da će im to donijeti sreću...

  U tom oceanu tuge moja bi se mala tuga trebala utopiti, ne bih smjela iz sebe puštati vodu, ipak... Zvala me Mica, moja najbolja prijateljica. Rekla je: "Budi pametna, ostani hladne glave, toliki su ljudi izvan sebe od borbe za goli život, imaš deset pari cipela..." Nisam prekidala Micu koja voli cipele. "Živi ste i zdravi, kupio ti je onu prekrasnu vazu za cvijeće...." Imam Rosenthal vazu, porculansku, u obliku izgužvane papirnate vreće u kojoj, samo većoj, Ameri u filmovima nose namirnice, onda žene nogama otvaraju ulazna vrata stana, u stanu ih čeka mladi muž koji im sprema salatu, a kad pojedu salatu... To je prekrasna vaza, Mica bi kupila istu kad bi imala love, Mica nema love i ona je jučer pogladila pokojnoga Papu koji kleči u onom vrtu, u trostrukoj nadnaravnoj veličini. Mica je plakala dok je svoj ružni dlan držala na Papi. Alergična je na deterdžente, zato joj je izjedena koža na prstima, privatni dermatolozi su skupi, zašto ne nosi rukavice, mogla bi se i dodatno osigurati, kad plaćaš dodatno osiguranje, u bolnici imaš apartman, a pregled kod specijalista možeš naručiti telefonom od danas do sutra, za samo 350 kuna mjesečno. "Nedostaje ti vjera", rekao je Micin glas u moju slušalicu fiksnog telefona. Kad dugo razgovaram mobitelom bole me i uši i glava, zato sam rekla: "Oprosti, Mico, nazovi me na fiksni." Zato mi je ona na fiksni rekla: "Nedostaje ti vjera."

  I mobitel i slušalica fiksnog telefona mokri su od mojih suza, papirnate maramice mrtvo leže na staklenoj ploči stolića. To nije običan stakleni stolić, to je kristalni stolić, gledam i u crvene, kožnate kuhinjske stolice. Srce mi je puno dok gledam u te krasne stolice, duša mi je prazna, iz nje se cijedi žalosna voda. Pred nekoliko dana sve je bilo kao nekad. Bili smo u Italiji, otok se zove Isola Bella, nalazi se na Lago Maggiore, tamo smo gledali šume rododendrona i kamelija, držao me za ruku, ovoga časa gledam u fotografiju, rododendron, muž i ja... Zašto me prevario? Zato jer je proljeće. Otkrivena je moja stara koža, svjetlo gleda smeđe pjege, bulji u išarani vrat i debele žile pokrivene tankom koricom na suhim rukama... A gradom stupaju goli, ravni trbusi, treba doticati glatku kožu, ipak... Ubijaju me slike. On tuca mladu ženu, povremeno tucne i mene. Nju na svjetlu, mene u mraku. Ja sam njemu grubi lakat, pjegavi vrat, obješena bedra, otečeni gležanj lijeve noge. Ženu koju tuca moj muž ne torba samo on. I ona ima muža. Da njen muž ne drapa neku drugu, ona ne bi legla mome mužu. Nisam rekla, moj muž nije komad zbog koga se napušta kristalni stolić, kožnate stolice, vrata kuće se ne zaključavaju s vanjske strane, ključ se ne baca u brzi potok. On je sredovječni debeljko. Obrisat ću nos i lijevo oko. Ta druga žena koju dere muž žene koju tuca moj muž, i ona ima muža.

  Svi danas imaju muža. Da li bi normalna žena koja ima muža okolo širila noge da ima normalnog muža? I taj se muž vuče okolo. Skratit ću. Kad mene pojebe moj muž, pojebati je jak izraz, moj muž ne voli prostote, ne bih ovako govorila da me ne vara... Pokušala sam objasniti Mici. "Mico moja, kad me pojebe moj muž, jebe me i muž žene koju tuca moj muž i muž koji tuca ženu koju tuca muž žene koju jebe moj muž i... Mico moja, jednom mjesečno, osjećam se poput kurve sa svim tim muškarcima u sebi." "Pretjeruješ", rekla mi je Mica. "Lako tebi", rekla sam, "nemaš muža, ne živiš u traumi, pogladiš Papin kip, pustiš suzu, opustiš se, nemaš ni kuću, ni Rosenthal vazu, ni lijepe stolice, ni kristalni stolić, nikad nisi vidjela Lago Maggiore i Isolu Bellu, tamo djevojke prodaju nakit za sitnu lovu, crvene i bijele i ružičaste kamelije paraju nebo, parkovima šeću  b i j e l i  paunovi, negdje smo vidjeli Karlov kip. Taj Karlo nije bio bilo koji Karlo, on je Sveti Karlo, jedini papa koji je odmah nakon smrti proglašen svecem zato jer je za života bio fenomenalan lik. Vodičica nam je rekla: "Gospodo, ovaj Karlo je najviši kip na svijetu ako zanemarimo Kip slobode." Ima ogromne uši, ako platiš ulaznicu, možeš se unutarnjim stepenicama popeti do njegove ruke, ući u nju, dugačka je osam ili devet metara, možda se može ući i u uho. Nismo platili ulaznicu pa ne znam. Micoooo, moj je život bio lijep. Želim biti voljena žena, i stare gospođe imaju pravo na ljubav, i moj je muž stariji gospodin, zašto je opsjednut mladim mesom, zašto me jebe iz milosrđa i čini kurvom?" "Ne plači", to je Micin glas u mom mobitelu. Fiksni mi je telefon pao sa kristalnog stolića i razbio se. "Onaj Karlo se zove Sveti Karlo Borromejski, nalazi se u Aroni, visok je trideset i pet metara, opseg glave mu je šest i pol metara, bila sam u njegovom prstu." Nasmijala sam se jer je Mica debela žena. Kako može tako debela žena ući u prst? Onda je u dnevni boravak ušao moj muž. "Volim kad si dobre volje", rekao je i poljubio me. Bilo je podne, jako svjetlo. Moram oprati prozore.