"Sredinom lipnja počinjem snimati svoj peti film 'Ne pitaj kako' u režiji i po scenariju Lukasa Nole. To će biti tv-film, crna Bojana Gregurić je već za prvu ulogu Janice Labudan u Kolarovoj "Brezi" dobila Nagradu hrvatskog glumišta, zatim Orlanda za ulogu Pavle u "Dubrovačkoj trilogiji" na Dubrovačkim ljetnim igrama i čak četiri Večernjakove Zlatne ružekomedija o bračnom paru koji ne može imati djece, no želja im se ispuni spletom okolnosti, doduše, ne baš legalnim putem. Enes Vejzović i ja igramo taj bračni par, a u filmu još glume Filip Nola, Barbara Prpić, Janko Rakuš, Barbara Nola, Ana Begić i drugi", kaže poznata zagrebačka glumica, bivša klasična balerina i jedna od najljepših hrvatskih glumica Bojana Gregorić (33), koja je u relativno kratkoj karijeri glumila u 16 kazališnih predstava i četiri filma, od toga u dvije američke koprodukcije, te dobila čak deset nagrada. Već je za prvu ulogu Janice Labudan u Kolarovoj "Brezi" dobila Nagradu hrvatskog glumišta, zatim Orlanda za ulogu Pavle u "Dubrovačkoj trilogiji" na Dubrovačkim ljetnim igrama i čak četiri Večernjakove Zlatne ruže. Uz to, od prošle je godine, uz Zlatana Stipišića, postala Unicefova ambasadorica dobre volje, pa u Hrvatskoj promovira humane akcije, primjerice "Svako dijete treba obitelj", koja je završila u nedjelju velikom feštom na zagrebačkom Cvjetnom trgu.

  "Unicefov ambasador dobre volje zapravo djeluje kao glasnogovornik, pa i ja pokušavam u javnosti promovirati humane i plemenite ideje i apelirati na rješavanje problema, osobito kod moralno odgovornih te onih koji imaju moć i novac", objasnila je svoju ulogu Bojana Gregorić. "Tijekom pet mjeseci akcije prikupili smo više od milijun kuna donacijama Hrvatske lutrije, T-HT-a i mnogih ljudi dobre volje. Tim novcem osigurat će se edukacijski centri za potencijalne udomitelje."   

  NACIONAL: Jeste li i sami posjećivali domove za nezbrinutu djecu, centre za socijalni rad i slične ustanove, te kako je to iskustvo utjecalo na vas? Biste li i sami mogli postati udomiteljica?
  - Udomljavanje u mojoj obitelji nije bilo strano. Moja obitelj s očeve strane svojedobno je udomila djevojčicu, koja je u obitelji ostala nepunih šest godina. Ona je postala dio naše obitelji, a kroz igru smo razvile lijepo prijateljstvo koje i danas traje. Na žalost, rjeđe se viđamo zbog drugih obveza. Što se tiče udomljavanja, voljela bih biti hrabra za tako odgovoran i velik pothvat, no vrijeme će pokazati. To nije mala odluka. Za udomljavanje djeteta potrebno je puno više od otvorenog srca. Naime, taj novi mali čovjek koji stiže u obitelj često je traumatiziran i zbog toga mu treba prići s puno strpljenja i ljubavlju mu vratiti vjeru u čovjeka i život. To je uistinu težak zadatak. No ovako velik odaziv ljudi u Unicefovoj akciji "Svako dijete treba obitelj" pokazuje da su ljudi shvatili važnost odrastanja svakog djeteta u obitelji gdje mogu dobiti individualnu pažnju, ljubav, osjećaj pripadnosti i podršku. Mislim da su domovi za nezbrinutu djecu zadnja opcija.

  NACIONAL: Iako ste nedavno nastupili u zagrebačkoj premijeri Šovagovićevih "Ptičica" u "Gavelli", stječe se dojam da vas matično kazalište pomalo zaobilazi ne dajući vam prave, velike uloge. Je li uzrok u velikoj zaposlenosti na televiziji ili manjak pravih uloga?
  - Književnost je prebogata dobrim ženskim likovima i ne može doći do manjka pravih uloga. Što se tiče televizije, nikad ne bih dopustila da mi televizijski angažmani, bez obzira na to koliko bili zanimljivi i unosni, onemogućavaju glumački rad. Ja sam prije svega glumica i radije ću raditi na televiziji kao voditeljica nego kod kuće kukati pitajući se zašto ravnatelj mog matičnog teatra "Gavella" ne zna iskoristiti moje glumačko umijeće. Svako bi kazalište trebalo voditi brigu o glumcima u svom ansamblu i prema njima kreirati repertoar. No nisam jedina, u "Gavelli" ima još sjajnih glumica i glumaca koji su nedovoljno iskorišteni. Zato sam odlučila potražiti glumačko ispunjenje u drugim kazalištima, primjerice u predstavi "Plava soba" Davida Harea u "Maloj sceni", koja će uskoro doživjeti 100. izvedbu, odigrala sam pet različitih lica. To je bilo sjajno glumačko iskustvo. U kazalištu "Komedija" igrala sam Velmu Kelly u mjuziklu "Chicago" objedinivši svoje profesionalno baletno iskustvo i pjevačko umijeće. Radila sam s najdivnijim ansamblom i autorskim timom, a predstava je imala već 82 izvedbe u samo godinu dana. Priznajem, matično kazalište izlazilo mi je ususret s usklađivanjem svih mojih obveza. Stoga se ne želim žaliti jer sam u relativno kratkoj karijeri imala mogućnost odigrati neke od najljepših uloga domaće i strane književnosti. Zahvalna sam svima koji su mi pružili takvu šansu.
   
  NACIONAL: Igrali ste s Histrionima Stanku u "Tajni Krvavog mosta", zatim Pavle u "Dubrovačkoj trilogiji" na Dubrovačkim ljetnim igrama, za koju ste dobili Orlanda, pa su uslijedile predstave "Ah, Nora, Nora!", "Popcorn" i "Hamlet". Kakve uloge preferirate?
  - U osam godina karijere imam iza sebe 16 kazališnih i četiri filmske uloge. Neke od njih bile su velike, a neke male, no svaka je bila jednako važna za izgradnju moje glumačke osobnosti. Ne mogu izdvojiti ni jednu jer je ljepota glumačkog posla u transformaciji i stoga sam ponosna što sam dobila deset nagrada za vrlo različite uloge, od krhke patnice Janice u "Brezi" do bahate starlete Brook Daniels u "Popcornu".

  NACIONAL: Što vas najviše fascinira u transformaciji u druge likove?
  - Često znam reći da je glumac sam sebi instrument koji svira riječju i svojim duhovnim stanjima. Ne može čovjek pobjeći iz svoje kože, ali igrati se impostacijom glasa, postavom tijela, gestikulacijom i slično, užasno je zabavno. To je kao da sa svakom novom ulogom počinjete ispočetka učiti hodati. Danas šminka i maska omogućuju glumcima da izgrade maksimalno uvjerljiv fizički lik, čak do neprepoznatljivosti, i tako možda pronađu svoje drugo ja. Publika je jednako važna kao i dobra podjela uloga. Publika je sastavni dio predstave, odnosno u svakoj predstavi jednu od uloga dobiva i publika. Ona me može ponijeti i dati mi snagu, ali i demotivirati, primjerice mobitelima i pričanjem. Iako može zazvučati nadmeno, tvrdim da svaka publika dobije izvedbu kakvu zaslužuje. Tek kada se sklope svi faktori, dolazi do sjajne izvedbe, odnosno do umjetnosti. Taj fluid između publike i glumaca teško se može riječima opisati. Kad čujete da gledatelji dišu, plaču i smiju se s vama, da je riječ prešla rampu, preplavi me fantastičan osjećaj ispunjenja jer osjetim da sam doprla do nečijeg srca i navela ga na razmišljanje.

  NACIONAL: Svojedobno ste snimili reklamu za Polzella čarape, posljednjih godina pojavljivali ste se u ulozi voditeljice Dore i sličnih manifestacija, a upravo vas gledamo kao voditeljicu showa "100 % ja". Prihvaćate li te nekazališne uloge ponajviše zbog popunjavanja kućnog budžeta?
  - Prihvaćam ih jer mi predstavljaju izazov, a osim toga uvijek ću radije raditi nego besposličariti. Voditi televizijsku emisiju potpuno je druga vrsta koncentracije, osobito kad ide uživo, jer dodatno razvija sposobnost improvizacije. Naravno, i honorar me motivira. Mnogi inozemni glumci upuštaju se u takve profesionalne avanture, a to je samo kod nas i dalje tabu tema.
 
  NACIONAL: U zadnjem showu "100 % ja" gost je bio vaš bivši suprug Boris Novković. Kako danas gledate na svoj rani brak?
  - Gledam na to kao na prošlo svršeno vrijeme. Ne gledam kao na pogrešku, već drugo emotivno razdoblje bivše 19-godišnjakinje.

  NACIONAL: Koliko su na vaš izbor da postanete glumica utjecali vaši roditelji - poznata filmska diva Božidarka Frait te producent i ugostitelj Boris Gregorić?
  - Bili su zgroženi mojim odabirom poznavajući ljepotu, ali i zamke tog zvanja. Usmjeravali su me na medicinu po uzoru na mog djeda, ali ja sam htjela biti biolog, veterinar, medicinska sestra i zubar. A onda sam odabrala glumu jer kao glumica mogu odigrati sve te likove, znači, mogu biti sve što poželim. Moji su mi roditelji sada velika podrška, ali ponekad i otrovni kritičari, osobito majka. Iskreno nisam planirala krenuti maminim stopama. Puno draži mi je bio balet. Čak su me kao dijete zgrozile neke situacije, primjerice kad je gomila ljudi nasrnula na mamu tražeći od nje autogram. Kad sam u filmu "Ljubica" vidjela onu groznu scenu u kojoj je muž tuče, žestoko sam plakala, iako je mama za vrijeme projekcije sjedila pored mene. Zapravo, u baletu sam se stalno osjećala pomalo sputanom, a tek kad sam u kazalištu dobila mogućnost da cijelu osobnost izrazim i riječima, pronašla sam sebe. Kako patetično.

  NACIONAL: Jesu li vas roditelji vukli na snimanja i u kazalište, kakvo je to bilo djetinjstvo?
  - Voljela sam sa starijim bratom odlaziti u kazalište lutaka gdje je majka neko vrijeme radila. Beskrajno sam uživala u svakoj predstavi i sve sam ih znala napamet. Iako je moja mama u to doba bila jedna od najvećih zvijezda jugoslavenskog filma, meni to nije bila toliko zanimljivo ni važno. Puno me više oduševljavala i ispunjavala ponosom kad je u kazalištu lutaka igrala Mrkvu. Tada mi se činilo da je najveća faca na svijetu! Tata me mogao fascinirati samo ako je snimao film s puno kaskadera, kojima sam se divila gledajući vratolomije koje su izvodili. Budući da sam bila dijete razvedenih roditelja, uvijek sam imala najviše love jer sam iskamčila džeparac i od jednog i od drugog. Kada bi me oboje naljutili, utočiste mi je bio brat Tomislav, koji je stoički preuzimao odgovornost za moje nepodopštine. Poslije mi je te usluge vraćao čvrgama, osobito kad smo vježbali matematiku. Djetinjstvo je bilo prelijepo jer sam imala njih troje kao bezuvjetni oslonac, čak i kad je trebalo za školu pisati lažne ispričnice i tako izbjeći kontrolni. No uvjet je bio da nakon toga dobijem peticu.

  NACIONAL: Kakav je trag ostavio na vas vaš djed dr. Pavle Gregorić, poznati političar, liječnik i vijećnik AVNOJ-a? Koliko je utjecao na vaš odgoj?
  - Dedica, kako smo ga svi zvali, uvijek je stavljao obitelj na prvo mjesto. Bio je beskrajno obrazovan čovjek, govorio je pet jezika, a od toga njemački fantastično jer je medicinu diplomirao u Grazu. Pamtim naša prekrasna zajednička ljetovanja u Rapcu na kojima je bio okružen sa svojim brojnim unucima. Kad je kuća bila puna, bio je najsretniji. Tada nam je u večernjim satima dok smo se šetali Rapcem i jeli sladoled, pričao neke od svojih mnogih zanimljivih dogodovština. Sjećam se jedne zanimljive priče: za vrijeme Drugog svjetskog rata dedica je nosio važne informacije u štab NOB-a. Putovao je vlakom koji su stalno zaustavljale fašističke patrole, no budući da je sjedio u kupeu s SS vojnikom, nisu ih legitimirali jer su ih stalno zatjecali kako ćaskaju na njemačkom jeziku. Naučio me da je znanje najveće blago i najjače oružje na svijetu, da poštenje krasi ponosne, strpljive i hrabre i da je obitelj izvor ljubavi i najbolje utočište, osobito kad si ranjiv. Također i da se ljude ne procjenjuje po boji kože, nacionalnosti ili vjeroispovijesti. Naučio me da smo svi pred Bogom i zakonom jednaki.
    
  NACIONAL: Već na drugoj godini Akademije u orbitu vas je lansirala uloga Janice Labudan u Kolarovoj "Brezi" za koju ste dobili brojne nagrade. Što je bilo presudno da vam Dolenčić dodijeli tu ulogu?
  - Presudio je prijamni ispit na kojem sam recitirala kajkavsku narodnu poeziju i tako Krešimiru Dolenčiću, koji je tada radio kao asistent na Akademiji dramske umjetnosti, ostala u sjećanju. Dobiti tako težak glumački zadatak na početku karijere može vas lansirati u sazviježđe glumačkog svijeta ili pokopati zauvijek. Sve je prošlo kao u nekom polusnu, između trčanja na ADU i "Gavelle", pa se nisam stigla ni osvrtati na tremu i strah. Sjećam se da je Dolenčić u prolazu na stubištu Akademije dobacio: "Čuj, ti si Janica, moraš doći do 'Gavelle' da se dogovorimo oko proba." Možda je sreća što nisam bila svjesna težine i odgovornosti te uloge. Također, nisam bila opterećena uspješnim filmom jer ne možemo uspoređivati ta dva medija. Imala sam sjajne kolege kao podršku, odličnog redatelja, sjajnu dramatizaciju i nešto malo talenta. Jednostavno se sve poklopilo u odličnu predstavu u kojoj je svaki pojedinac napravio odličnu ulogu.

  NACIONAL: Što vas je toliko impresioniralo u baletu "Pjesme ljubavi i smrti" s Majom Srbljenović, koji ste gledali s majkom kao četverogodišnje dijete, da ste odlučili postati balerina?
  - Fascinirala me preciznost pokreta Maje Srbljenović, njezino balansiranje na prstima koje se protivilo gravitaciji i njezina predivna pojava u crvenoj haljini. Kad smo došli do HNK, impresionirala me prekrasna zgrada i mnoštvo odraslih ljudi, vrlo dotjeranih i mirišljavih. Osjećala sam da prisustvujem nekom važnom i velikom događaju. Kada se otvorio crveni, baršunasti zastor i kad su baletani izišli na pozornicu, nisam mogla vjerovati koliko su gipki i što sve mogu učiniti. Sve mi je djelovalo tako nestvarno! Nakon predstave mama me upoznala s Majom koja je bila srdačna, a ja sam pred njom jednostavno zanijemjela. Pozornica na kojoj smo stajale činila mi se tako velikom i nesavladivom, a ona je njome vladala kao da je riječ o manjoj sobi. Nakon godina zanovijetanja da želim plesati balet i mamina negodovanja mojim izborom, odvela me u devetoj godini na audiciju u Školu za klasični balet na Ilirskom trgu i rekla: "Ovo je prvi i zadnji put da te vodim. To je težak posao i sama moraš odlučiti imaš li za to volje i snage." Diplomirala sam 1987. u klasi profesorice Gordane Rajs Cvenk, koja me naučila što je požrtvovnost, timski rad i disciplina.

  NACIONAL: Je li rastanak s baletom bio težak nakon uloga u "Giselle", "Labuđem jezeru", "Trnoružici" i "Pepeljugi" u HNK?
  - Nije, jer sam žudjela za novim scenskim znanjem i iskustvom usprkos tomu što sam radila s velikim koreografima kao što su Orlikovski, Šparemblek i Vasco Velencamp. Uz to, neki su mi pokreti zbog ozljeda postali bolni, ali glavni razlog bio je moj nemirni duh koji stalno traži nove izazove. Tko zna gdje ću raditi sa 50 godina? Mislim da je lakše sa 20 promijeniti zanimanje, nego raditi pola života posao koji ne volimo. Život nema smisla ako nas naš posao ne ispunjava. Osjetimo li zasićenje, odnosno kad prestanemo s veseljem ići na posao, moramo smoći hrabrost i promijeniti ga.

  NACIONAL: Jeste li za svoj lik u seriji "Naša mala klinika" imali neki uzor u stvarnom životu?
  - Uz znanje teksta i proba mizanscena, posebne pripreme se sastoje od toga kako ostati ozbiljan u kadru dok kolege izvode različite gluposti. Za velik uspjeh i popularnost te serije zaslužan je zgodan scenarij i cijela ekipa glumaca, koja na mrtvo ozbiljan način igra totalno blesave i apsurdne situacije. Na snimanju se okupila sjajna škvadra, svi se međusobno privatno družimo pa radimo s guštom, zapravo čini mi se kao da to nije posao nego druženje. No bez obzira na to, vlada vrlo 'profi' atmosfera. Đuro je zafrkant, ali i vrlo autoritativan. Kad se radi sve ide kao po špagi. Kad je zadovoljan scenom, nagrađuje nas bombonima kao malu djecu. Budući da smijeh liječi konstatirali smo da je "Naša mala klinika" najuspješnija klinika u Hrvatskoj u kojoj ni jedan pacijent nije umro, osim od smijeha.

  NACIONAL: Koje su osobe na vas ostavile najsnažniji dojam u profesionalnoj karijeri?
  - Moja majka je osoba kojoj se divim profesionalno i privatno, jer svoje ideale nije svodila na moguće i ostvarivo, nego je uvijek hrabro isticala svoje mišljenje. Nikad nije kalkulirala i ponašala se u skladu s lažnim diplomatskim taktom kako bi si osigurala profesionalnu stabilnost. 

  NACIONAL: Danas ste u sretnoj vezi s kolegom glumcem Enesom Vejzovićem, sinom slikara i bivšeg grafičkog urednika Fadila Vejzovića. Kako se profesionalno i emotivno nadopunjujete?
  - Ne miješamo se jednom drugome u posao, ali se iznimno poštujemo u profesionalnom smislu. Na jednoj od proba "Ptičica" Enes je reagirao vrlo burno jer se nisam mogla sjetiti teksta, kao što bi reagirao prema svakom drugom glumcu s kojim nije u emotivnom odnosu, no poslije mi je prišao i poljubio me rekavši mi da razumije. Emotivno živim svoj san.
 
  NACIONAL: Kako uspijevate zaštititi svoju privatnost od nasrtljivih telefonskih poziva?
  - Tako što mijenjam telefonski broj svakih nekoliko mjeseci, medije doživljavam kao mogućnost kazališne promocije, a pitanja o privatnosti kao nužno zlo na koje kompromisno pristajem, ali u granici meni prihvatljivog.

  NACIONAL: Koliko vas je promijenio javni život i kako biste opisali sebe kao osobu?
  - Rekla bih da sam poput podvojene ličnosti: sa svojom ekipom brbljava i otvorena, a u nepoznatom okruženju više slušam, a manje pričam. Ne mogu reći da me javni život promijenio jer sam odrasla u okruženju javnih osoba i nikad me to nije fasciniralo. Biti javna osoba nije bio cilj, to je posljedica posla kojim se bavim, a zanimanje javnosti pokazatelj da to ima smisla.