Iz današnje perspektive, afera Dubrovačka banka najveća je afera hrvatske države od 1990. do danas. Razloge za takvu tvrdnju lako je naći u dubokim i dalekosežnim posljedicama te afere koja je do hrvatske javnosti u ožujku 1998. došla upravo uz pomoć Nacionala.
  A priča o najkrupnijoj aferi devedesetih započela je godinu prije, 26. veljače 1997. Tog je dana u javnobilježničkom uredu Ankice Hukelj u Zagrebu pohranjen tajni ugovor o ortakluku između Petra Luburića, Vinka Brnadića, Nevena Barača i Miroslava Kutle. Tim ugovorom su bivši dožupan Dubrovačko-neretvanske županije Vinko Brnadić, hercegovački tajkun Miroslav Kutle, tadašnji predsjednik Uprave banke Neven Barač i šef dubrovačkog SZUP-a, ondašnje tajne službe, Petar Luburić trebali postati većinski vlasnici Dubrovačke banke bez uložene ijedne vlastite kune u dionice. Posebna točka ortačkog ugovora bio je peti, tajni član ortakluka, kojem su preostala četiri ortaka trebala prepustiti po deset posto svojih dionica banke.
  Krajem 1997. Barač je postao svjestan da se dugovi Kutlinih brojnih tvrtki prema banci gomilaju, te u jednom trenutku gotovo premašuju milijardu kuna. Kao predsjednik Uprave banke, Barač je ubrzo donio odluku o blokadi Kutlinih tvrtki. Premda je bio pod velikim pritiskom, 11. veljače 1998. Neven Barač obavijestio je svoje dotadašnje kompanjone da otkazuje ugovor o ortakluku. Samo deset dana poslije, u jutarnjim satima 23. veljače, Nadzorni odbor Dubrovačke banke pod predsjedanjem Vinka Brnadića donio je odluku o smjeni Nevena Barača s pozicije predsjednika Uprave banke. Na NACIONAL JE 1.TRAVNJA 1998. OBJAVIO EKSLUZIVNI INTERVJU IVE PUKANIĆA S NEVENOM BARAČEM U KOJEM JE BARAČ OTKRIO DA JE PETI ORTAK IVIĆ PAŠALIĆ TADA NAJMOĆNIJI ČOVJEK U HRVATSKOJ sjednici Nadzornog odbora, ali i poslije u medijima, kao glavni razlog navodit će loše poslovanje banke pod Baračevim vodstvom, što se ubrzo pokazalo kao notorna neistina. Isprva je odluku o smjeni u nekim medijima Brnadić čak objašnjavao potrebom da se "pomladi vodstvo banke", jer je umjesto tada 66-godišnjeg Barača na čelno mjesto u banci postavio 36-godišnjeg Darija Kaurića. Isti dan jedan od glavnih aktera afere Miroslav Kutle u restoranu Rossini preko Ive Pukanića poručio je Nevenu Baraču da će ga, ako progovori, "oni" strpati u zatvor. "Ako dedica ne bude šutio, završit će u zatvoru", glasile su Kutline riječi.
  U međuvremenu, Baračev odvjetnik obavijestio je preostale ortake da njegov klijent želi preuzeti svoj primjerak dokumenata o ortakluku, pa je dogovorio sastanak kod javne bilježnice za 5. ožujka u 13 sati. Međutim, samo dan prije u javnobilježnički ured Ankice Hukelj, smješten u Mrazovićevoj ulici, dvadesetak metara od sjedišta zagrebačke policijske uprave, upala su trojica naoružanih muškaraca i preplašenoj tajnici javne bilježnice naredili da im otključa sef s dokumentima. Trojica razbojnika, bez maski, ali s gumenim rukavicama, iz otključanog sefa dograbili su samo jednu kutiju s točno određenim setom dokumenata. Osim famoznog ortačkog ugovora, među njima su bili i drugi dokumenti koji su pokazivali kako su Kutle i njegovi suradnici tajno kontrolirali na desetke hrvatskih tvrtki i medija. Dakako, policija nikad nije otkrila identitet trojice razbojnika, niti njihove nalogodavce, a zanimljivo je da naoružani upad u javnobilježnički ured djelatnici MUP-a na svojoj redovitoj konferenciji za medije sutradan nisu niti spomenuli. 
 Prvo javno objašnjenje smjene Nevena Barača i događaja koji su uslijedili zbilo se 25. ožujka: tog dana Nacional je objavio prvi tekst o aferi Dubrovačka banka u kojem su Ivo Pukanić i Jasna Babić otkrili pozadinu čitavog slučaja i jasno upozorili da je Neven Barač smijenjen zbog tajnovitog ortačkog ugovora između četvorice ortaka, a nagoviješteno je i postojanje petog ortaka iz vrha HDZ-a.
  Isti dan afera Dubrovačka banka postala je top-tema u cijeloj državi: dok štediše Dubrovačke banke hrle u poslovnice i dižu svoje uloge, što će dodatno destabilizirati banku, ali i cijeli hrvatski bankarsko-financijski sustav, ostatak građana Hrvatske postavlja samo jedno pitanje: tko je peti ortak?
  Tih dana tadašnji Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku Ivić Pašalić u nekim dnevnim listovima dao je intervjue u kojima je porekao da je on peti ortak, premda će se Baračevo javno upiranje prstom u Pašalića zbiti tek tjedan dana nakon prvog teksta u Nacionalu. U međuvremenu, 30. ožujka zasjedalo je Predsjedništvo HDZ-a, i tadašnji potpredsjednik Glavnog odbora stranke Franjo Gregurić predložio je da se članovima Predsjedništva HDZ-a predoče svi aspekti skandala oko Dubrovačke banke, pogotovo tvrdnje o postojanju "tajnih ortačkih ugovora" i razbojstvu u javnobilježničkom uredu Ankice Hukelj. Na kraju svog izlaganja Gregurić je sve prisutne upozorio da bi afera mogla ostaviti dalekosežne negativne političke i gospodarske posljedice od kojih neće biti pošteđen ni vrh HDZ-a. Tadašnji predsjednik Vlade Zlatko Mateša financijsku je situaciju u Dubrovačkoj banci ocijenio krajnje teškom, a psihološko stanje i političku atmosferu na jugu Hrvatske vrlo delikatnom.
  Nacional je 1. travnja 1998. objavio ekskluzivni intervju Ive Pukanića s Nevenom Baračem, u kojem je Barač otkrio da je peti ortak Ivić Pašalić, tada najmoćniji čovjek u Hrvatskoj. Barač nije morao dugo čekati da se uvjeri kako se svojim javnim istupima zamjerio najmoćnijim ljudima u državi. Već sutradan ostvarila se prijetnja koju mu je mjesec dana prije uputio Miroslav Kutle – završio je u zatvoru. Angažiravši tužiteljstvo koje je Barača optužilo za neutemeljena i izmišljena kaznena djela, Pašalić, Kutle i ostali ortaci uspjeli su osigurati da njihov odmetnuti ortak bude u potpunosti izoliran od medija i javnosti. Neven Barač tako je u dubrovačkom zatvoru proveo punih pet mjeseci, a optužbe protiv njega sud je odbacio tek 2001.
  Nacionalovo otkriće afere Dubrovačka banka prouzročilo je niz događaja koji su promijenili čitavu političku, društvenu i bankarsko-financijsku situaciju u Hrvatskoj. Najvidljivija promjena zbila se na području bankarstva: od otkrivanja afere štediše su počeli opsjedati šaltere Dubrovačke banke te su u tri mjeseca povukli više od 300 milijuna DEM iz njezinih trezora, što je već oslabljenu Dubrovačku banku bez stručnog vodstva gotovo bacilo na koljena. Posljedice tog stampeda osjetile su i druge banke, jer su i njihovi štediše u strahu i sveopćem nepovjerenju počeli slijediti primjer štediša Dubrovačke banke. Tako je u samo nekoliko mjeseci posljedice afere Dubrovačka banka osjetio cjelokupni hrvatski bankarski sustav.
  Karijera Ivića Pašalića, dotad neupitno najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj, polagano je počela tonuti. Tuđmanov savjetnik za unutarnju politiku mjesecima je bezuspješno pokušavao demantirati teške optužbe na svoj račun, ali se etikete "petog ortaka" nikad više nije uspio riješiti, u čemu mu čak nije pomogao ni svojedobni pokušaj da se kao famoznog petog ortaka označi Marka Marčinka iz Glumina banke. Afera s ortačkim ugovorom poslužila je i kao dugo očekivani povod da se protiv Pašalića udruže sve njegove političke žrtve i svi njegovi frakcijski protivnici u HDZ-u. Tako je afera snažno uzdrmala i vladajuću stranku, u kojoj je velik dio članova shvatio da se pojedinci bogate na različite kriminalne načine. Budući da se nije distancirao i odrekao svog savjetnika, teret afere Dubrovačka banka pao je i na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Dojam o političkim moćnicima koji tajnim dogovorima nezasitno potkradaju državu, tvrtke i građane, a koji se stvorio u hrvatskih građana, uvelike je pridonio padu popularnosti i povjerenja u Franju Tuđmana i HDZ. Afera "Dubrovačka banka" nagovijestila je početak kraja desetogodišnje Tuđmanove vladavine, ali i na svojevrstan način bila putokaz za otkrivanje afera koje su uslijedile nakon nje: "Banke i bankarski sektor mogu skrivati mnoge tajne", "Ako savjetnik predsjednika države može lagati i biti povezan s kriminalom, zašto to ne bi mogao biti i sam predsjednik države?", samo su neke od stvari o kojima su počeli razmišljati građani Hrvatske. Samo nekoliko mjeseci nakon otkrića afere s Dubrovačkom bankom, dotad anonimna službenica Zagrebačke banke Ankica Lepej otkrila je sadržaj bankovnog računa predsjedničke obitelji Tuđman i pokazala da su hrvatski predsjednik i prva dama lagali hrvatskim građanima.
  Tajni ortački ugovori i dogovori o sumnjivim preuzimanjima bili su paradigma još jedne velike afere s ponekim identičnim akterom. Riječ je, dakako, o aferi Grupo.
  Afera Dubrovačka banka svoj je pravosudni epilog doživjela prije nekoliko mjeseci: krajem rujna 2004. Visoki trgovački sud potvrdio je presudu prvostupanjskog suda u Dubrovniku po kojoj je smjena Nevena Barača s mjesta predsjednika Uprave Dubrovačke banke bila rezultat političkog pritiska HDZ-ovih moćnika, a ne eventualnih Baračevih propusta.
  Barač, ključna osoba u cijeloj aferi, pokazao je tada neviđenu građansku hrabrost. Usudio se okrenuti protiv tada svemoćnog HDZ-a i Ivića Pašalića, od 1995. do 2000. "gospodara života i smrti" u Hrvatskoj. Tadašnji glavni urednik Nacionala, Ivo Pukanić, bio je s Baračem godinama u dobrim odnosima. Naime on i Baračev sin Zdeslav zajedno su studirali od 1981. do 1985. godine. Pukanić je dugo godina prije toga znao i Kutlu, te je saznao da se nešto čudno događa oko Dubrovačke banke. Početkom veljače 1998. Barač mu je priznao za ortački ugovor. Pukanić ga je tada počeo nagovarati da sve iznese u javost jer da će se jedino tako moći spriječiti kriminal koji se spremao oko Dubrovačke banke u čijem je režiranju sudjelovao i sam Barač. To je, prema Pukaniću, bio i jedini način da Barač, ako je već pogriješio potpisujući taj famozni ortački ugovor, bude na kraju čist pred zakonom i javnošću - ako spriječi da se nakana o preuzimanju banke ne ostvari i ako hrabro, svjestan posljedica, obavijesti o svemu javnost. Pukanić je bio siguran da će ipak pravna država, bez obzira na Pašalićev utjecaj, profunkcionirati i kazniti sve one koji su sudjelovali u toj prljavoj aferi. Na kraju je stradao samo Barač koji je povjerovao da će pravna država profunkcionirati na ovako drastičnom kriminalnom djelu koje je hrvatske porezne obveznike stajalo milijarde kuna. A sve samo zato da se zaštiti Ivić Pašalić, koji nije proveo iza rešetaka ni jedan dan. To što je postao politički marginalac nije bila dovoljno velika kazna za sve ono što je napravio u svojoj kratkoj, ali monstruoznoj karijeri.